cure moje, stvarno,čuvajte djecu
evo mojih iskustava:
slučaj prvi:
-bila sam 1.ili 2. razred osnovne,vraćam se sama iz škole još je bio dan,lijepo vrijeme...nailazi vojnik,( u našem naselju je bila kasarna),valjda je imao slobodno što li...i hoće sa mnom neku komunikaciju...skoro ništa ga nisam razumjela,(kasnije kad sam objasnila mami što je bila sam saznala po nekim riječima da je pričao makedonski), mahao mi rukom da pođem s njim...ma užas...a ja klinka, tad pojma nisam imala o ničemu valjda, mislila sam da hoće da mu objasnim di je neka ulica...ni ne znam kako se završilo,valjda je shvatio da me ne bude nigdje poveo...nemam pojma, sam Bog me čuvao...toliko sam bila mala da se sjećam samo kroz maglu,ali to mahanje rukom da pođem s njim neću zaboraviti nikad
slučaj drugi:
- bila sam 4.osnovne, no poprilično fizički razvijena, iako u glavi još uvijek dijete-dijete
s mamom na Trešnjevačkom placu kupovali brdo toga i mama je nešto zaboravila kupiti i veli meni da sjednem na onu okruglu drvenu klupu (mislim da to još postoji) ispred placa i da ju čekam s vrećicama da ne teglimo zajedno nazad...nije je bilo valjda 10 minuta. Dovoljno da mi priđe deda od cca 65 godina i zove me da pođem s njim...ja se crvenim ko paprika,no ne mogu ustati i otići jer čuvam prokletih 5 teških vreća punih povrća i ostalog...
na kraju nakon što mi je nudio stripove,"novine koje god hoću":roll: mi je ponudio 100 maraka...katastrofa...mama se taman vratila i lik se izgubio brzinom munje...
pokušaji koji se nisu uspjeli realizirati stjecajem okolnosti i mojom veeelikom srećom..no namjera je bila očita
užas