Moderno doba.....

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

Zbog istih stvari sam "ratovala" sa 17 i sada, onda bučno, a sada tiho, ali ista stvar -"pusti me na miru".
Bolest moje mame se zove "svakom loncu poklopac", i kad nema pojma o temi, području, možeš se spremati na put letećim tanjurom, ona nikad nije letjela ni avionom, ali će se naći pokoji savjet vezan i uz to i to izrečeno imperativnim tonom :starac:
"poslušaj ti mene, ako budeš letjela....".

Nabijanje kompleksa meni nekoć, a danas pokušava mojoj kćeri, tipa "cila si lipa, al' što su ti klempave te uši, joj".
Al' ne iz neke loše namjere, ne kuži ona što je tu loše.
Nevezano uz ljubav, toga je bilo, i prije i sada, nego te budalaštine, uvijek iste, a normalno da ih čovjek primjećuje i pretumbava sad kad ima svoju djecu i na sebi vidi kako su neki postupci roditelja ostavili traga. Oni tada nisu bili svjesni što rade, sad su neka "moderna vremena" pa mi to analiziramo i normalno da vidimo mane kojih oni nisu ni bili svjesni, nisu se time zamarali, odgoj nije bio nešto o čemu se raspravljalo, samo si to radio i gotovo. Većinom je bilo tako.

---

Potpisujem!! :klap:

Dok smo bile u šetnji, pokušala sam zbrojiti trenutke koji sam provela bez nje, otkad se rodila:
-nekoliko puta su MD i ona išli sami u šetnje, a ja doma čistila,
-mjesečni odlasci na depilaciju i pedikuru, za vrijeme ljeta, MD je bio doma s njom,
-kava pred zgradom mojih roditelja, imala je oko 9 mjeseci, mama ju je čuvala,
-odlazak okulisti, ostavila sam ju starcima, imala je oko 9 mj.,
-neplanirana kava u centru grada, kad sam išla nešto preuzeti, imala je oko 11 mjeseci,
I to je sve.
Pročitala sam 3 knjige, jedna plića od druge, evo čitam četvrtu (ako ne brojim literaturu vezanu za djecu, što čitam relativno stalno).

A starci? Na starce sam ljuta. :mrgreen:

(Pišem ovaj post već sat i pol vremena, možda sam postala i totalni off, ako ste odhujale na neke druge teme.)

Citiraj:

---

bembola prvotno napisa

A sta se tice "pucanja" cure hvala sta se podjelile vasa iskustva vec mjesecima razmisljam da li je samnom sve uredu i da li je potrebna strucna pomoc jer sve prijateljice/mame ili glume oko mene ili neznam sta ali te nikad nisu priznale ovo sta i vi njima je sve prekrasno/savrseno i tako svaki dan....

---

Nije sve prekrasno i savršeno svaki dan. Ali život i nije predviđen da bude samo lijep i savršen, jer da je, ne bi nitko nikad umirao, a naročito ne bebe.

Ali, zato postojimo da u onome što imamo nađemo sreću. Na vlastitoj sam koži osjetila kako nije sve savršeno (na jako težak način). I guram dalje.

Jučer smo obule čizme i špricale po lokvicama koje je more ostavilo! Savršena sreća. To što je ručak kasnio, nije bitno, mi smo skakale po lokvicama!!!

Znaš šta Mojca, ti si u stvari super. Moju je muž par puta, ali bukvalno par puta šetao bez mene. Ne zato što nije hteo nego zato što sam ja htela da izađem iz kuće a bilo mi glupo da idem sama pa smo svuda išli zajedno. Jer ako sam ostajala kod kuće samo sam ribala i spremala (sick mind).
A na prvo organizovano čuvanje smo je ostavili kad je imala 2.5. Jednostavno niko nije hteo da je čuva ranije.

Šta poentiram? Nismo slobodne dok se u glavi ne oslobodimo. Nekom treba više, nekom manje. Normalno je da si prvu detetovu godinu života dosta upućen na to dete, ali u svemu treba naći meru. A kad izgubimo meru onda pucamo.

Na posao sam se s vratila nakon 6mj porodiljnog i jednostavno od tada nemam vremena za "pucanje". Dok sam bila doma, imala sam vremena za razmišljanje o sebi, svojim potrebama, životu općenito. Ali, od kad radim, ne stignem tako dublje razmišljati, bavim se plitkim stvarima: organizacijom života u ovim modernim vremenima. Posao, djeca, škola, vrtić, dućan, kućanski poslovi, plaća i plaćanje računa - zar postoji nešto više od toga?

bembola, pa normalno da nije sve savršeno..život je daleko od savršenstva..ja ga ni ne želim savršenog. A dok težiš nekakvom savršenstvu, jedino što možeš osjećati je velika frustracija i nemoć. Ništa više od toga. tek kad prihvatiš da si osoba koja mora imati mane ii mušice, koja ima pravo biti svakakva i organizirati sebi život kako ga volja, tek onda ćeš se moći opustiti. Kad sam imala jedno dijete, sjećam se..(kratko je to bilo)bila sam baš luda, munjela totalna. ja sam valjda u svojoj glavi zamislila da sve mora biti ko na filmu, štojaznam..sve je moralo biti na mjestu;ne mislim doslovno nego sve je nekako moralo imati svoju svrhu-od predmeta u kući do svake moje rečenice upućene bebi, mužu..I sa takvim stavom ja sam stalno pucala. Bila sam živčana i blesava a nisam bila ni svjesna zašto je to tako. Ma nisam ti ni sad ja baš normalna ali opuštenija sam. Tek kad shvatiš da si ti ta koja određuje pravila, da o tebi ovisi što je Ok a što nije, tek onda ćeš moći mirnije i opuštenije dalje.

iako, činjenica je da dolaskom djeteta, žena ipak puno toga gubi. Dobiva masu toga ali izgubi jednako toliko. Pa kad se pomiriš onako istinski, iskreno i mirno s tim, prihvatiš da je tvoj stari život zauvijek otišao..kad zavoliš novi način života..e onda si na konju.

vissnja, u pravu si za to o slobodi... ali ja se ni najmanje ne osjećam neslobodnom... bar ne do unazad dva tjedna kad su krenula boljeti ramena. Ali ni taj osjećaj nije nesloboda, već nedostatak podrške.
Valjda je tijelo pametnije od mene, pa se pobunilo. :) Sad bi trebala malo vremena za sebe, bar da pse odem prošetati.

I svi ti mjeseci totalne predanosti mi nisu teško padali, je, bilo je teških trenutaka, umora i padanja s nogu... ali nisam nikad poželjela ići u šetnju ili na jogu... ili malo tkati ili slikati... a sad mi to počinje nedostajati. Neki dan sam ušla u svoj atelje... postao je ruplcimer... od staroga kruha za odnijeti na selo, premale i prevelike robice, hrpe kutija od igračaka koje će doro doći za nešto poslati ili spakirati dar, glupa hranilica za bebu koju ne koristimo, kartona od jaja koje mi žao baciti jer sigurno ima netko kome trebaju, 3 vreće mojih premalih cipela, 3 vreće s poludragim kamenjem s kioska što moja stara kupuje i skuplja za unuku... na štafelaju se suše krpe za brisati prašinu, tkalački stan zatrpan, vidim mu samo jedan mali komadić što viri...

I ne brine me to što je sad u njemu krš, što će proći još puno, puno vremena dok mu se vratim... ali me brine to što, kakav je tempo danas, nećemo Smjehuljica i ja moći zajedno stvarati u njemu i biti zajedno, onoliko i onako kako si ja to želim, zamišljam. Jer ćemo ući u mašinu. A ako ne držiš ritam i preskačeš zupčanike, lako se desi da upadneš među njih i budeš samljeven. I to me brine. I žalosti. I najrađe bi kao Roza zbrisala na selo.

Trina, mudro zboriš...

joj, Mojca, bemu , super si ovo zadnje napisala.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

iako, činjenica je da dolaskom djeteta, žena ipak puno toga gubi. Dobiva masu toga ali izgubi jednako toliko. Pa kad se pomiriš onako istinski, iskreno i mirno s tim, prihvatiš da je tvoj stari život zauvijek otišao..kad zavoliš novi način života..e onda si na konju.

---

X

Ovim je sve rečeno.

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

...
Međutim, rođenje djeteta mi je jako utjecalo na moju sliku o starcima, otkrila sam da im i što im zamjeram, neke scene su me počele jako boljeti, postala sam ogorčena i ljuta na njih zbog nekih stvari i ti moji interni osjećaji su mi čak neko vrijeme smetali u komunikaciji s njima.

---

Vidiš, meni se to dogodilo prije rođenja djeteta, prije zapravo bilo kakve naznake da će biti bebe. Povod za svađu bila je jedna glupa situacija kad mi moji nisu mogli napraviti neku mizernu uslugu koju sam ih zamolila, tj. napravili su, ali sve na krivi način, ništa nije bilo onako kako sam ih zamolila. Onda sam pukla. Jer sam shvatila da mi to svaki put rade i da zapravo nikog nije briga za moje želje i potrebe (dok ja oko svih njih moram titrati). Prvo je, dakle, bila svađa, a onda je uslijedila tiha misa od nekoliko mjeseci i onda sam ja odjednom shvatila sve što je bilo pogrešno i počela im zamjerati hrpu stvari. I osjećala se sve jadnije i jadnije...

No, za divno čudo, kad sam ostala trudna, nestalo je svih tih zamjeranja i koječega. :-o Mama je bila u gostima kod nas duže vrijeme i bilo mi je taaaaako lijepo s njom. Kad je dolazila, mislila sam da ću je za tri dana spakirati doma. Ostala je skoro mjesec dana. Kad je odlazila, plakala sam k'o kišna godina. Bila sam čudna sama sebi. :)

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

... od staroga kruha za odnijeti na selo, premale i prevelike robice, hrpe kutija od igračaka koje će doro doći za nešto poslati ili spakirati dar, glupa hranilica za bebu koju ne koristimo, kartona od jaja koje mi žao baciti jer sigurno ima netko kome trebaju, 3 vreće mojih premalih cipela, 3 vreće s poludragim kamenjem s kioska što moja stara kupuje i skuplja za unuku...

---

Pa daj ti to sve stavi na burzu... :) Osim starog kruha.
Želim ti da uspiješ biti kreativna sa svojim djetetom, u svom ateljeu. :)

Općenito nisam pucaajući tip, valjda zbog sredine u kojoj sam odrasla, pa mi je nekako uvijek u primozgu jasno da imam biti zahvalna za bčinjenicu da sam živa i zdrava i djeca mi, ali ima svoje epizode... Najviše ih je bilo s prvim djetetom... koji je bio anemičan, a nije podnosio željezo.. Taj period života mi je bio užasno stresan, stresniji nego nek objektivno mnogo gadnije stvari. Sad s troje stvarno mogu reći da ne pucam, nije da mi je sve idealno. Čini mi se da vrijeme ipak pomaže da lakše znamo gdje smo i što je moguće u danoj situaciji. I naučila sam par trikova, do bola jednostavnih, koji mi pomažu... I najgore mi je to što stalno svi govore o tom famoznom vremenu za sebe a meni ni danas s njih troje nije jasan taj koncept. Valjda ću s četvrtim i ja osjetit tu potrebu....:lol:

I nemam problema s roditeljima, jer su moji bili tooliko loši da nemam imat ikakvih problema s njima. Ono bili su strašni prema nama jer nisu mogli ni znali drugačije i gotovo. Mislim da sam u neku ruku sretna što su bili takvi jer vidim oko sebe da svi oni koji se nisu sramili svojih na informacijama u školi danas muku muče u odnosima s roditeljima. Eto, da mi se i takvi roditelji u neku ruku isplate...

Ja nisam ljuta na svoje roditelje, ja sam bijesna :-D tim vise sto sad imam dijete, i neke njihove postupke uopce ne mogu pojmiti.

Citiraj:

---

mishekica prvotno napisa

Pa daj ti to sve stavi na burzu... :)

---

Ma nemam ti ja živaca za to. :roll:

A sto se tice opcinjenosti dijetetom, prije dva tjedna na jogi, shvatila sam iznenada da ne mislim na njega, valjda prvi put u ovih devet mjeseci, i to je bilo osvjezavajuce, odmorit se malo. I od tada ga lakse ostavljam drugima, makar ga i dalje sasvim malo ostavljam ;-) al znate sta, mogli bi md i ja ovaj tjedan u kino solo, a maloga uvalit baki (na koju sam bijesa, ah, bas mi treba neki strucnjak).

Inace me sve to s djetetom podsjeca na srednjoskolsko opcinjeno zaljubljivanje, i 24/7 sanjarenje o liku, samo sto je tad bilo manje brige u mislima.

Ti ideš na jogu? Redovito?
Ja još nisam otišla na waldorfsko slikanje koje je jednom mjesečno i to u mojoj ulici.

Pa bar na walfdorsko slikanje ne roaš ići nigdje ako imaš djece u kući.. Ja sam danas imala neplanirano walfdorsko slikanje po drvenim stolicama marmeladom... Mama, vidi kakav vejiki auto, cuveni...

Idem i ja, dvaput tjedno, tada se kći i tata druže. Mojca, zašto si s vremena na vrijeme ne priuštiš ono što te veseli, pa nije beba više tako mala. Dogovori se s dragim da bude s njom, a ti napuni baterije. To bi ti rekao i dr. Sears :)

Ups, na yogu idem, ne na slikanje.
By the way, ovo me je podsjetilo da moram otvoriti topic o likovno nekreativnim majkama. Na ovom forumu svi stalno nešto stvaraju, kreiraju, crtaju, slikaju, izrezuju, rade experimente...osjećam se nedostojnom i ustrašenom, kako ću odgajati dijete ovako likovno nekreativna, nezainteresirana i netalentirana?
Ali neću ga otvoriti prije nego mi barem jedna mama potvrdi da tamo neću razgovarati sama sa sobom :)

Još ti je malena, počet ćeš i ti biti kreativna, vidjet ćeš. Javi se za godinu-dvije, bit će uradaka, garantiram. Ne mora to biti profesionalno, ali sigurno ćete nešto smišljati, pa makar samo kuhača, krpa i vezica.

Zuska, imaš društvo :). Ja sam se spasila otkako je starija krenula u vrtić jer su njezine tete turbo-ultra-super kreativne pa sam pomalo i ja počela shvaćati taj svijet. Nadam se da će bar mlađe dijete imati mrvicu kreativniju mamu kad je starije već bilo zakinuto :D.

Citiraj:

---

Jadranka prvotno napisa

Ja nisam ljuta na svoje roditelje, ja sam bijesna :-D tim vise sto sad imam dijete, i neke njihove postupke uopce ne mogu pojmiti.

---

Vuče me da ti odgovorim... Ja sam se od malo poslije rođenja djeteta do njenih pa...9 ili tako nešto mjeseci osjećala kao ti. Ovu tvoju rečenicu mogla sam i ja napisati do prije samo dva mjeseca i tad mi je čak i bila neka kulminacija, baš sam bila bijesna, znala sam plakati kad bih zapela u tim mislima... Možda sam se i čistila, ne znam. Ali u jednom trenutku počela sam manje o tome razmišljati. Znam da sam si govorila kako su radili najbolje što su znali i u biti u to i vjerujem. Ali onaj mali čovječuljak u glavi uvijek kaže: Ali ipak...! (kaže to i sad, ali osjećam se nekako...pomireno s tim?)
Ne kažem da psihić ne bi dobrodošao, ali trenutno mi nedostaje vremena i para pa sam možda i nesvjesno to sve odgodila.
Bilo mi je važno čuti da se i drugima to događa jer kad sam pitala svoje frendice koje također imaju bebe, rekle su mi da su one starce odradile kod psihića davno prije :)
U svakom slučaju, sretno.

Beti, ma ne znam, jeza me hvala od pomisli da ću morati nešto izrezivati, ljepiti i to. Mislim, kreativna sam, smišljam priče i bajke, imam hrpu raznih ideja o svemu, ali ne likovno, taj dio mozga nemam. :nope:

Cvijetak, super, vidimo se onda :lool:

Zuska, otvori temu. Ja moram maloj za vrtic napraviti vijenac od lisca. Slavit ce nesto povodom neceg. Nista nisam shvatila tetu. Izbezumila sam se cim mi je rekla da nesto moram napraviti.

Zuska, ma je li mi vjeruješ da zaboravim? Mislim to, ići na slikanje, jogu... jednostavno kad dođe taj dan, ili nešto iskrsne, ili ja zaboravim... trebala sam ići, došao mi brat na jedan dan iz UK. I ajd ti sad odi... Trebala sam ići, Smjehuljica nervozna, ne mogu ju ostaviti... ali ne žalim, doći će opet vrijeme za to...

A o nekreativnima... otvori topic, nećeš biti sama. Držim da nema nekreativnih bića. Rado ću se pridružiti.

A o ljutnji, bijesu i sl. osjećajima prema roditeljima... e, to bi bio topic. Razmišljala sam da ga otvorim... Kad god sam ljuta, sjetim se riječi jedne psihijatrice "ljutnja vodi u depresiju", pa se trgnem. :) Do sljedeće prilike.

Inače... teme su povezane, iz hobija se bavim terapijskim slikanjem. :) Ako kome zatreba, možemo napraviti radionicu, riješiti mame i umišljenu nekreativnost u trenu. :) I last but not the least; ja ću raditi nešto što volim! :lol:

Curke, tema je otvorena.
Mojca, prati temu, možda dobiješ inspiraciju za promjenu posla :)

Je, je... imam ja inspiraciju već godinama, ali to su oni poslovi od kojih nema šuške.
Zato trunem do daljega u korporaciji.
Kasno mi je da se bogato udam... kasno mi je da se uopće udam. :lol:

Ja bi na tu radionicu! :-) idem na jogu ima dva mjeseca, prvih mjesec dana ga je tata šetao po gradt, u blizini, kad god bi cula bebu kako place kroz prozor, mislila sam, moj place, i bila sam u strasnom grcu. Al sad sam se vec dosta opustila, a i stekla povjerenje u md-a, a pomoglo je i sta mali je poceo s dohranom pa mv vise ne treba stalno dostupna sisa. Mislim da bi ga sad cak mogla i svekrvi ostavit ;-)

Al mislim da tu ne treba nista forsirat, nego kad je majka spremna, spremna je, jel to sa mjesec, dva, dvanaest, ili vise, svejedno, doc ce to vrijeme.

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Vuče me da ti odgovorim... Ja sam se od malo poslije rođenja djeteta do njenih pa...9 ili tako nešto mjeseci osjećala kao ti. Ovu tvoju rečenicu mogla sam i ja napisati do prije samo dva mjeseca i tad mi je čak i bila neka kulminacija, baš sam bila bijesna, znala sam plakati kad bih zapela u tim mislima... Možda sam se i čistila, ne znam. Ali u jednom trenutku počela sam manje o tome razmišljati. Znam da sam si govorila kako su radili najbolje što su znali i u biti u to i vjerujem. Ali onaj mali čovječuljak u glavi uvijek kaže: Ali ipak...! (kaže to i sad, ali osjećam se nekako...pomireno s tim?)
Ne kažem da psihić ne bi dobrodošao, ali trenutno mi nedostaje vremena i para pa sam možda i nesvjesno to sve odgodila.
Bilo mi je važno čuti da se i drugima to događa jer kad sam pitala svoje frendice koje također imaju bebe, rekle su mi da su one starce odradile kod psihića davno prije :)
U svakom slučaju, sretno.

---

Hvala :-) a nisam ni ja stalno bijesna, nego tu i tamo, valjda kad se skupi vise stvari odjednom pa mi treba ventil. Al mislim da je kod mene bijes napredak, da sluzi za to ciscenje, kako si ti napisala.

Citiraj:

---

MarijaP prvotno napisa

Zuska, otvori temu. Ja moram maloj za vrtic napraviti vijenac od lisca. Slavit ce nesto povodom neceg. Nista nisam shvatila tetu. Izbezumila sam se cim mi je rekla da nesto moram napraviti.

---

Evo da te utješim... Moja djeca su pet godina provela u vrtiću. Za to vrijeme u grupi od cca 25 djece (ponekad više, ponekad manje) samo je nas 4-5 roditelja radilo takve likovne projekte, oni koji su to htjeli. Ostali nisu. Jer nisu imali volje. Jer nisu znali kako. Jer nisu znali vremena. Svejedno....

Kad te tako teta zaskoči, reci lijepo da ćeš njima donijeti sve što je potrebno (i pitaj što bi to bilo) a nek ONI s djecom rade vijenac. Reci da ne stigneš raditi, ali da možeš doprinijeti. (Ovo nemoj baš reći, ali koja je svrha toga da ti radiš vijenac? Ako je dijete predškolske dobi, može i samo raditi vijenac u vrtiću, ako je mlađe i još nije doraslo igli i koncu, nek radi nešto drugo...)

Ako baš želiš, evo ti uputa kako se napravi vijenac na najjednostavniji način: uzmeš debelu iglu i konac i samo navedeš lišće bilo kakvo. Bodeš iglom u sam list negdje blizu peteljke. Mora biti malo veći od promjera glave ili dosta veći ako ide oko vrata. Gotovo je za 10 minuta (uključivši i traženje lišća, pogotovo ako je veliko). Evo kako to izgleda: http://www.123rf.com/photo_15657583_...mn-leaves.html