ja ne želim biti , i nisam dio toga,
ali A želi, i MM,
i onda si hoćeš-nećeš
uvučen u to
ja ne želim biti , i nisam dio toga,
ali A želi, i MM,
i onda si hoćeš-nećeš
uvučen u to
Ovo sve zapravo jesu izazovi :/ Majka hoće, otac neće, ili samo dijete hoće... nije lako. Možemo moliti za mudrost svih, i svećenika, i obitelji, da sve ispadne na dobro.
Ne znam, vjera nije 1/1, vjernici priznaju da su grešnici, većina će priznati i da se ne pridržava svega što Crkva propisuje,
ali svejedno neće reći da ne vjeruje, smatrat će se vjernikom, po meni, najvažnije je priznati Boga i vjerovati..možda je teško objasniti.
:) dobra ti je nona.
Najviše mi se sviđa ovo na kraju da je bolje u tim godinama ne gubiti vjeru.
Ali neshvatljivo mi je da nije uspjela ishodovati krštenje za J.
Imam dojam da si naši svećenici uzimaju za pravo nešto na što nemaju pravo.
Ne bih se ja na tome zaustavio. Išao bih stvarno do Vatikana.
Nije to tako jednostavno.
Jer i oni koji žele promijeniti pravila kluba su jednako tako članovi kluba kao i oni drugi, koji pravila nameću.
Kaj bi to značilo da oni koji ne žele da im se djecu uvjetuje i ucjenjuje trebaju osnovati neku novu reformiranu crkvu - novi klub??
Po meni, ispravnije je u vlastitom klubu ispraviti greške u radu pomoćnih trenera.
Peterlin,mudra kao i uvijek.
Što reći nego potpisati te, mujicu isto tako.
Samo ja živim u selu i u maloj župi i tako je kako je, prvi razred je krenuo, vjeronauk je krenuo, kako ćemo dalje ne znam
Samo 50 kilometara dalje su franjevci, skroz druga priča a ista vjera, tamo se osječam dobrodošlo bez ucjena, žigova, dokazivanja i sl. Samo tih 50 km i nije baš samo.
I kod nas je tako, nisu franjevci, ali su isto ovakvi. Nema nikakvih uvjeta za roditelje, čak su i djeci rekli da će davati žigiće, a dali su ih samo jednom, kasnije se išlo na povjerenje i nikoga se nije provjeravalo.
Vjeronauk su imali u dogovoreni, izabrani termin, plus rezervni u subotu za one koji bi izostali.
Roditelje su zamolili na uvodnom sastanku da dolaze s djecom, ako mogu, jer to daje lijepi primjer kršćanskog života i djeca vole ići zajedno s roditeljima, no kasije se to nije spominjalo.
Ja sam išla sa svojom kćeri redovito pa mogu posvjedočiti kako nijednom nisam čula prijekor onima koji nisu dolazili.
A nisu indiferentni, nimalo, dapače, vode jako puno aktivnosti za mlade i djecu i crkva je super posjećena.
Načelno, svećenici su u pravu kad govore da se i roditelji djece koji žele da im djeca prihvate i jednog dana žive vjeru, trebaju ponašati tako da djeca imaju od koga učiti.
No, vidimo iz primjera da njihov način kojim pristupaju roditeljima i način na koji to žele "iskamčit" često izaziva protuefekt.
Usredotoče se na tu jednu godinu pripreme za sakramenat, ko da će se nekome sve u glavi okrenuti zbog te godine, ništa se time ne postigne, osim da se revoltiraju oni koji ne mogu ići, ne stignu ići, ne žele ići, a ipak iz ovih ili onih razloga žele slati djecu.
Jedni žele slati da se djeca ne izdvajaju, drugi zato da ipak "upiju" što više toga pa jednog dana možda sami izaberu biti vjernici i možda budu bolji od svojih roditelja.
Župnici su dosad mogli shvatiti koji vjerski miks postoji kod nas, koliko formalizma, koliko neshvaćanja što tu čemu služi i što znači i tomu se prilagoditi, ne u smislu - boli me briga, nego prilagoditi pristup.
Sa stajališta same biti vjere potpuno su u pravu, ali u praksi vrlo dobro znaju da se takve stvari ne rješavaju "batinom" ni ikakvom prisilom i ucjenom.
Mujice, a zašto krstiti dijete u zajednicu kojoj nije do sakramenta - vjenčanje je jako važan zavjet, to je jedna od dvije moguće službe - vjenčanje ili svećenički red (celibat)? To ne razumijem. Svaki svećenik će vjenčati svaki par koji zadovoljava uvjete (da nisu rođaci, da su muško i žensko i da nisu u braku s nekim drugim), na licu mjesta, ako treba. I zašto ići do Vatikana, da odobre da ti krste dijete, a ti nećeš se vjenčati? A za krštenje obećaš da ćeš ga odgajati u duhu Katoličke vjere - a kršiš jedno od temeljnih vjerovanja Crkve.
Razumijem situacije gdje ljudi nemaju uvjete za vjenčanje, ili gdje je majka napuštena, ili u drugom braku... osobno sam bila kuma u takvoj situaciji i ništa - nema uvjeta za brak, ali ima za krštenje. Dijete ne treba stradati zbog okolnosti oca i majke, to je jasno.
Ali, gdje su dvoje zdravih pravih ljudi koji se NEĆE vjenčati? Prosvijetli me jer ja to ne mogu pojmiti?
Kao da možeš dobiti maturu, ali nećeš, nego drito fakultet. I samo trebaš ići po papir, a svadiš se sa tetom na referadi, da hoćeš da te upiše baš tako?!
ja i to mogu razumijeti.
koliko god jednoj strani to bilo bitno toliko i drugoj moze biti...odbojno. bitno da to ne ucini. pa naprave kompromis.
ponekad se u zivotu oni cine.
i ta osoba je svjesna da zivi u grijehu al zivi s osobom koju voli i skojom joj je lijepo. vjeruje i dalje u sta je vjerovala, zivi vjeru i dalje, sama, ne s parnerom, koliko to moze.
ima dijete i zeli to dijete odgajati u duhu vjere, zeli dijete kristit.
ja uopce ne vidim zasto bi tom djetetu krstenje bilo uskraceno.
da, rdoitelji zive u grijehu, al zar zbog njih mora i ono ospastati?
koliko god se trudila ne mogu prihvatiti tu logiku.
ifi, ja se s tobom slažem. i u stvari mi je i drago da je ovako završilo.
no, mojoj noni je bilo jako bitno da j bude kršten. ne sjećam se točno više razloga. valjda ono, just in case, ako roditelji zaglibe, da mali ima neke šanse :lool:
Vrlo jednostavno.
Jer...jer roditelji ili nona to čine radi duše djeteta, a ne radi vlastite duše ili zato što bi htjeli dai dijete jednog dana bude prvi strijelac u klubu.Citiraj:
Ukratko bismo mogli ovako izraziti što se po sakramentu krštenja na otajstven način događa:
-snagom Duha Svetoga primamo nov život «odozgor»: postajemo slični Isusu Kristu, Sinu Božjemu, («suobličujemo» se Isusu Kristu) te tako postajemo «Božji sinovi» («Božja djeca»); rađamo se na nov život s Bogom («preporađamo se» se, primamo «milost posvetnu»);
-rađanjem na novi život opraštaju nam se grijesi («istočni» grijeh i svi grijesi što smo ih osobno počinili prije krštenja);
-na poseban nam se način darivaju («ulijevaju») temeljne ljudske i vjerničke «kreposti» (vrline): osobito vjera, nada i ljubav;
-postajemo članovi zajednice Božjega naroda – Crkve.
e to, što mujica citira. to je bilo u pitanju.
a sad, jel to vrijedi ako te roditelji ne odgajaju u vjeri - ne znam.
Ozbiljno? Mi smo oboje djece krstili, iako nismo vjenčani u crkvi. Nije bilo problema, nitko nas nije tražio ništa ekstra. Dapače, svečenik je bio vrlo ljubazan, ništa nam nije nametao, osim da kum/kuma moraju imati potvrdu da imaju sakramente. Ja sam došla i rekla da nismo vjenčani u crkvi jer je MM agnostik (na što se ponudio da se ipak možemo vjenčati u crkvi, ali da obred vrijedi samo za mene, nisam ni znala da je to moguće), ali da bi krstili djecu. Bilo mu je drago, rekao da naravno može, nema problema, uvijek mu je drago primiti novu ovcu u stado itd.
Čak je i samu misu prilagodio retorikom, bio mu je govor vrlo, recimo svjetovni.
Da ti javim bakim njegov kontakt? :mrgreen:
Moja želja ili tvoja želja da susjedovo dijete, ili moje unuče, ili mali Kinez bude kršten je samo moja ekscentrična želja, i nema veze ni sa Crkvom, niti tim djetetom. Samo roditelji ili skrbnici (ako dijete ostane bez roditelja) imaju ovlast da dovedu dijete pred oltar. Nema preskakanja ovlasti. Što si je ta baka mislila? Da će joj Crkva dati ovlast koja joj ne pripada?
Ako roditelj hoće - dođe, pa traži, ako neće - sorry, baba... više moli, a manje se svađaj s Kaptolom.
Znate kaj, idu mi na živce ubervjernici koji svojataju Crkvu.
Kad-tad, morat će shvatiti da Crkva nije sačinjena samo od ubervjernika, već ju čine i oni koje uberi smatraju manje vrijednim vjernicima. Kad to shvate, postat će bolji vjernici.
Ja sam dvije godine života proveo u okruženju pravih vjernika i misionara. U vrijeme socijalizma sam dvije godine živio i školovao se u sjemeništu na Šalati. Imao sam priliku vidjeti na djelu život pravih vjernika - duhovnika kojima je povjeren duhovni razvoj mladih ljudi. Dakle, razumijevanje vjere koje ja imam usađeno nije plod prihvaćanja vjere kroz čitanje psalama, već kroz svjedoćenje života ljdui koji su život posvetili vjeri i drugim ljudima.
Nitko od njih nikada nije govorio kao što govore Ifi, zmaj i Ronin, o eksluzivitetu velikih vjernika i nužnosti očuvanja forme. Duhovni život i vjera s tim nemaju veze. a Crkva naroda je duhovni život naroda, a ne broj žigova.
Mujice, majkumu, moram ić radit svoj posao, ajde da ovo završimo LOL - pa sva ta duša, blagoslov, zaštita, to počinje od braka! Dijete rođeno u braku je pod posebnim blagoslovom. Krštenje mu daje jedan štit, blagoslov, a pola djeteta, da tako kažem, nezaštićeno je jer krštenje ne zamjenjuje sakramentalnu zaštitu i blagoslov braka. Zašto mu uskratit? Zašto mu dat pola pokrivača - ako već priznaješ pokrivač?
Ako netko ne može - okej, to je objektivna okolnost, ali vjernik koji je u braku s nevjernikom isto može biti crkveno vjenčan, a da se to ne dotiče ateističkog ili agnostičkog supružnika. Dakle, može se.
mujice, :naklon:
Slažem se potpuno sa svime što si napisala. Ne znam na koji način je svećenik iz prvog posta pristupio ljudima, ali ono što je rekao o prioritetima i savjesti stoji - svatko bira svoje prioritete i odlučuje po svojoj savjesti. Moja djeca su već imala Sv. Pričest, pa sam vidjela različite pristupe. Mislim da su se bolje osjećala djeca koju su roditelji pratili, ali bilo je dosta i onih koji su dolazili sami, pa bi se družili s djecom. Poslije mise je bilo uvijek organizirano druženje za djecu i roditelje uz kavu, sokove i kolače - tamo smo se zbližili i ugodno se osjećali. Svatko je bio pozvan na misu i na druženje, a nitko nije morao doći. Mislim da je to dobar pristup i da ne treba prisiljavati ljude ni tjerati ih ako se ne drže nekakvih idealnih vjerničkih standarda. Mislim da je potrebno ljude prihvatiti u onoj mjeri u kojoj oni žele dolaziti. To je ono što se zove pastoralna mudrost i što mnogi svećenici provode, a mnogi nažalost i ne. Iako osobno mislim da bi bilo najbolje da roditelji u toj pripremi budu uz svoju djecu, ne sviđa mi se osuđivanje ljudi koji imaju drugačije odabire. Upoznala sam puno dragih ljudi čija su djeca išla s mojom djecom na Sv. Pričest, a koji su čekali na kavi dok su im djeca bila na misi. Nije moje da to komentiram, to je njihova stvar. Mislim da je dovoljno uputiti poziv i učiniti da se ljudi osjećaju dobrodošlo, a hoće li doći, njihova je stvar. Eto, kod franjevaca to funkcionira - imaju 8 misa nedjeljno, a crkva bude puna, vjeronauk za sve dobne skupine, isto krcato, Framicu, Framu, Biblijsku grupu, sve pristupačno po slobodnoj volji, a sve krcato.
jel samo rodjeno ili i zaceto?
Okej. Jel netko od ovdje mojih oponenata u debati zna što je sakrament vjenčanja? Što on radi i čemu zapravo služi?
Jer iz diskusije bih rekla da ne, i to uopće.
Ali svećenici upravo to rade - prosuđuju na osnovi (ne)pristupa sakramentu kakav je netko čovjek, kakav je roditelj, kakva su obitelj. Dapače, jedino mjerilo (većini svećenstva) je pristupanje formi (sakramenti, mise), upravo kako je autorica topica i postavila temu. Bitno je samo zadovoljavanje forme, plusići i minusići slušanja mise su mjerilo da li je dijete dostojno primiti sakrament.
ako nema neblagoslovljenog djeteta... čemu onda krštenje i vjenčanje u crkvi, kao što veli ifigenija, ako to predstavlja blagoslov i štit. onda su sva djeca, neovisno krštena - nek krštena samim rođenjem (začećem? :mrgreen: ) blagoslovljena od boga. čemu ga onda još krstiti ?