Da, odgovorila si, a ja smatram da je tvoj odgovor pogrešan.
 |
|||
|
|
|||
Da, odgovorila si, a ja smatram da je tvoj odgovor pogrešan.
Posljednje uređivanje od mujica : 08.11.2012. at 00:53
evo meni zanimljive...
"...A teškoće kod pojedinih vjernika očituju se istko kako u pristupu sakramentima tako i u njihovu slavlju odnosno doživljavanju. Zamagljeno ili čak krvio shvaćanje sakramenata (magijsko i isključivo folklorno) dovodi vjernika do saznanja da je on pasivni potrošać što dokraja ni sam ne razumije, a niti se puno trudi da razumije.
Stoga je opravdano pitati: u koliko mjeri su današnji kršćani svijesni potpunog značenja sadkramenata i procesa sakramentalizacije."
izvor: J. BALOBAN, Pastoralni izazovi Crkve u Hrvata, KS, Zagreb, 1992., str. 87.
lipi mujice... prema Zakoniku kanonskog i raznim dopunskim tumačenjima, razvidno je da svećenik može uskratiti sakramente djeci ukoliko uvidi da je roditelja stalo do folklora. pod sakramente spada i krštenje, pa ti vidi ko bi to umisto tebe triba dovest dite na krštenje i ko bi to tribda dat obećanje da će biti prvi primjer vjere toj djeci...
Vidiš, mene su drukččije učili.
Dušobrižnici u isusovačkoj školi (npr. pater Jerko Šimić, isusovac) su mi rekli da nitko ne smije odbiti krštenje. Nikome.
Ali to je bilo 1980. godine. Tadašnji su se pastoralni izazovi bitno razlikovali od izazova koji se nameću nakon izlaska iz socijalizma.
Moram priznati da mi se tadašnje tumačenje više sviđalo.
I ne mogu se nikako složiti s time a svećenik nekome odbije bilo koji sakrament.
A odbiti sakrament djetetu od devet ili deset godina je nakaradno i apsurdno!
Posljednje uređivanje od mujica : 08.11.2012. at 01:30
nemrem te razumit. zaista.
trudim se, al ne ide.
nije mi jasno zaš bi ja nosila svoje dite upekljavat u neku instituciju, bez da sam želim imat neke veze oko toga..
na poseban se to način odnosi na ono tvarnom oku nevidljivo...
na otajstva vjere.. jer je vjera poziv za posvećenje svakodnevnice..
a ne samo tu i tam na neki (običajni) sakrament..
mislim, pomozi mi. što će ti sakramenti djeci kad ih ni sam ne cijeniš?
zar to nije folklor?
Na tragu mujičinog pitanja, ja nisam sigurna i baš me zanima: je li sakrament prve pričesti nešto što traži dijete ili roditelj?
Znam da se na krštenju pita "Roditelji, što tražite za svoje dijete"? A on kaže - krštenje, dakle, tu se odbija RODITELJA.
Kako je s pričesti, ne znam, možda upućeniji znaju.
Ali žalosno je ako se ti problemi i prepucavanja događaju preko djeteta, pogotovo ako se još i roditelj "usili".
Moj stav: Bolje je da dijete otkrije vjeru s 18 godina, nego da mu se vjera zamjeri s 9 godina.
I opet ćupita li tu itko išta dijete?
Ne znam, nije napisala, ali baš me zanima je li zibba prije otvaranja ove teme pitala svoju djevojčicu što ona misli - hoće li se loše osjećati ako drugi roditelji budu išli na mise s djecom a ona će ići sama? Ako hoće, ma ja bih pregrizla i to učinila radi djeteta. Ako joj je svejedno, onda ok. Ako joj nije svejedno a mama svejedno ne želiš ići hoće li joj lijepo objasniti zašto neće bez pljuvanja po misi (na koju djevojčica očito mora ići).
Zmaj, za ovu raspravu nije ni potrebno da shvatiš zašto bi netko htio da mu dite ima sakramente i pripada Crkvi,, iako sam ne ide redovito u Crkvu (to ne znai da ne cijeni sakramente).
Činjenica je da takvih ljudi ima. To su svi oni koji su vjernici, ali ne spadaju u elitnu skupinu supervjernika poput Ifigenije, Ronin i tebe.
Dakle, ti ljudi postoje, što god ti o njima mislila.
A ta njihova djeca imaju devet ili deset godina i idu na vjeronauk u župi i u školi. I ti ništkoristi vjernici, koji misle da imaju pavo vjerovati čak i ako u crkvu idu samo 3x godišnje žele da njihova djeca žive u skladu s vjerom i odrastu u dobre ljude. Zato žele da njihova djeca prime sakrament prve pričesti, kako bi nastavili s vjeronaukom u župi, duhovno rasli, primili sakrament svete potvrde, nastavili duhovno rasti, pa onda kada budu odrasli ljudi, neka odaberu žele li ići dalje u Crkvu ili ne.
Jer, kako će sadašnje dijete kad odraste znati želi li biti dio Crkve ili ne, ako ga se ne upozna s crkvom?
I tko je taj koji ima pravo takvom djetetu uskratiti sakramente ispovijedi i prve pričesti? Ja bih takvoga batinom istjerao iz crkve.
Eto, tako su mene učili u socijalizmu.
Posljednje uređivanje od mujica : 08.11.2012. at 01:53
A tako su te lijepo naučili da danas više ne ideš u crkvu(Nemoj se ljutiti, šala)
Uopće nije bitno idem li ja ili ne.
Govorim hipotetski.
Ali kad već spominješ, istina je da ne idem redovito. Doduše idem malo češće od 3x godišnje, ali sigurno nedovoljno da zadovoljim zmaj kriterije. i ne dozvoljavam da mi kaže da sam zbog toga manji vjernik.
A da mi neki svećenik zbog toga odbije udijeliti sakrament djetetu, ganjao bih ga do Vatikana.
Posljednje uređivanje od mujica : 08.11.2012. at 02:01
Zibba, pavaljda je bitnije sta ti dijete misli o tome, nego forumski kvorum.
Xmujica prvotno napisa
Zmaj, za ovu raspravu nije ni potrebno da shvatiš zašto bi netko htio da mu dite ima sakramente i pripada Crkvi,, iako sam ne ide redovito u Crkvu (to ne znai da ne cijeni sakramente).
Činjenica je da takvih ljudi ima. To su svi oni koji su vjernici, ali ne spadaju u elitnu skupinu supervjernika poput Ifigenije, Ronin i tebe.
Dakle, ti ljudi postoje, što god ti o njima mislila.
A ta njihova djeca imaju devet ili deset godina i idu na vjeronauk u župi i u školi. I ti ništkoristi vjernici, koji misle da imaju pavo vjerovati čak i ako u crkvu idu samo 3x godišnje žele da njihova djeca žive u skladu s vjerom i odrastu u dobre ljude. Zato žele da njihova djeca prime sakrament prve pričesti, kako bi nastavili s vjeronaukom u župi, duhovno rasli, primili sakrament svete potvrde, nastavili duhovno rasti, pa onda kada budu odrasli ljudi, neka odaberu žele li ići dalje u Crkvu ili ne.
Jer, kako će sadašnje dijete kad odraste znati želi li biti dio Crkve ili ne, ako ga se ne upozna s crkvom?
I tko je taj koji ima pravo takvom djetetu uskratiti sakramente ispovijedi i prve pričesti? Ja bih takvoga batinom istjerao iz crkve.
Eto, tako su mene učili u socijalizmu.
I da, moje obadvoje djece je izrazilo želju da idu na prvu pričest i vjeronauk. Nevjerojatno, ali sa 9. godina u stanju su izraziti što žele.
Dobro si zaključila - savjest se ne gradi lizanjem oltara, naprotiv...
Evo, ja sam zaključila da ovo jako JAKO ovisi o lokalnoj zajednici. Imam vjenčane kumove (i muževe i svoje) koji imaju djecu iste dobi kao i naši dečki. Svi su išli i idu na vjeronauk jer smo mi, roditelji, vrlo sličnih stavova kao što si opisala. (Ja čak nemam ni vjerničke papire, kao ni jedan sakrament osim vjenčanog lista, ali to je druga tema).
Daklem, iskustva su nam jako različita. Moji dečki nikada nisu osjetili ni mrvicu prisile, kao ni kćer moje vjenčane kume. Rezultat - djeca rado odlaze u crkvu, na mise, mlađi je baš obožavao ići na župni vjeronauk jer mu se jako sviđala časna sestra koja je to vodila. NIkada ih nismo tjerali. Isto, nikada na pripremama za sakramente nije bila ni spomenuta obveza prisustvovanja na misi. Rekli su im da je to poželjno. Doduše, znam primjer da su jednu obitelj pitali kako to da dijete nije bilo baš ni na jednoj nedjeljnoj misi, ali to se brzo razjasnilo - nedjeljom su oni redovito izvan Zagreba i tamo odlaze u crkvu (frekvencijom kao i mi - povremeno). Obrazloženje je uredno uvaženo, a riješili su to tako da je dijete došlo na nekoliko večernjih misa u tjednu i gotovo. To se može kad postoji komunikacija i razumijevanje s obje strane.
S druge strane, znam i drugačiji primjer: djeca muževog vjenčanog kuma imala su "crkveni terorizam" u vrijeme priprema za prvu pričest, s upisivanjem ili štambiljanjem tko je kad bio i to kako za djecu, tako i za roditelje. Iako su njihovi roditelji puno redovitiji u crkvi od nas, smatrali su da je to pretjerivanje. Ni djeci se nije dopalo ni tada, a ni danas (što potpuno razumijem). Odu oni na misu, ali s uzdahom... Što da kažem? Nekome u pojedinoj crkvi mora biti jasno da ljude treba privući, a ne ih bičem tjerati. Kod nas je to sve nekako bilo ležerno i bez prisile. Rezultat - moji dečki imaju svatko svoje društvo i relativno često se sami nedjeljom otpreme na misu, a mm i ja se grijemo doma. Kakvi će biti njihovi stavovi o vjeri, crkvi i sakramentima - to je njihova stvar. Mi smo im omogućili. Kako će dalje biti, vjerojatno ovako kako mujica opisuje - prema duši i srcu i vlastitoj savjesti. To je intimno, kao i broj djece koji odluče imati i nikakav dekret na to ne može utjecati.
Tog vjeronauka mi je navr glave više. Vjernica sam, sebi sam organizirala svoje prakticiranje vjere kako želim (a to oće li pojedini kršćani lupati glavom u zid zbog mojih neodlazaka u crkvu i tvrditi kako ja nisam prava vjernica..zaboli me), ali ne mogu prožvakati te neke gluposti i gotovo. Imamo jednu isfrustriranu časnu, groznu, groznu osobu koja je i meni nabila traume, kamoli neće djeci. Sve to skupa je jedna velika cirkusarija, umjesto da bude lijepa stvar, nenametljiva, ono što treba biti, oni su napravili tihu jezu
a kako oni to znaju?
ne idu svi u svoju zupu svake nedjelje na misu.
mozda nisu ni u istom gradu svake nedjelje.
ili im ne odgovara vrijeme mise jer pokusavaju uskladiti obiteljske obaveze pa na misu odu drugdje.
mene je jos u vrijeme moje sestre ljutilo jer se moralo ici na tocno odredjenu misu na kojoj su se stavljali plusevi i minusi. a mami i meni ona nije odgovarala. pa nismo isle zajedno i morale smo uviejk juriti i prilagodjavati nedjelju bas toj misi.
i da, da je moj zupnik takav bila bi jako ljuta na njega.
i koja je tu uloga krsnog kuma?
nigdje ga se ne spominje. a zar mu nije upravo to uloga?
Nas roditelje isto traže da budemo s djecom na nedjeljnoj misi, ja odem s malom, nije mi problem. Možda bih radije slušala nekog drugog svećenika, a ne našeg župnog, ali dobro.
I zibba, ja ne vjerujem da bi svećenik uskratio sakrament pričesti tvojoj maloj, zato što roditelji ne dolaze (redovno?) na misu. Iako, mislim
da je lijepo biti s djetetom na misi. Ali ti imaš čini mi se malu bebu doma? Da se meni potrefila priprema za pričest starijeg djeteta dok mi je beba bila skroz mala,
ne bih sigurno bila svaku nedjelju na misi, vjerojatno samo ponekad. Ali isto mislim nije u redu ne doći baš nikad s djetetom.
Kod franjevaca nema prisile, štambiljanja ni uvjetovanja sakramenta Sv. Pričesti dolascima roditelja u crkvu. Postoji samo poziv da dođu. Mislim da je to u redu - prisilni dolasci ništa ne znače.
Mislim da je dobro da roditelji budu sa svojim djetetom na misi i prate ga u pripremi za sakrament.
Čitam vas....I već sam prije odlučila da moja djeca neće ići na pričest.
Samim time što muž i ja nismo spremni na to da hodamo po misama, da djete vodimo na vjeronauk u crkvu, da mo obavezni na nešto što nas uopće ne zanima.
Ali sada se stvarno pitam...Zašto sam uopće krstila djecu (Elu nismo i po svemu sudeći, vjerojatno nitit nećemo).
Napavili smo takvu glupost, da je ja sama ne razumijem. Totalna zavrzlama. Sad je dvoje djece kršteno, jedno nije, a nitko neće ni na pričest niti na krizmu...
Vrlo lako ti se može dogoditi, naravno ako ti najstarije dijete ide na vjeronauk u školi da poželi ići i na prvu pričest sa drugima iz razreda.Čitam vas....I već sam prije odlučila da moja djeca neće ići na pričest.
Samim time što muž i ja nismo spremni na to da hodamo po misama, da djete vodimo na vjeronauk u crkvu, da mo obavezni na nešto što nas uopće ne zanima.
Ali sada se stvarno pitam...Zašto sam uopće krstila djecu (Elu nismo i po svemu sudeći, vjerojatno nitit nećemo).
Napavili smo takvu glupost, da je ja sama ne razumijem. Totalna zavrzlama. Sad je dvoje djece kršteno, jedno nije, a nitko neće ni na pričest niti na krizmu...
Ja svoje jesam krstila, najmanju još nismo ali hoćemo. meni je to važno. I vjera mi je važna. Onako baš dosta. Ali popovi i časne nisu. Jer, u svom životu upoznala sam samo dva popa koji su ili kako treba. Sve ovo ostalo je bila sramota za crkvu i sve što ti ljudi predstavljaju. Ali moja vjera i sakramenti nemaju nikakve veze s tim ljudima
ko da moju (pok) nonu slušam
naime, ona je "zapilila" da se j mora krstiti. i ja sam joj htjela ispuniti tu želju.
no, nitko ga nije htio krstiti jer nismo oženjeni u crkvi.
čak ni jedan tu lokalni svećenik poznat po tome da žmiri na jedno oko. poznat je i po još dosta toga, no dobro. taj mi je na telefon rekao da mu je puna kapa tih nevjernika i da je prebukiran i da ih neće više ni krstit ni ženit i nek se obratimo u svoju župu.
a u našoj tadašnjoj župi je jedini uvjet bio vrlo pragmatične prirode - ukratko - plati pa možeš u carstvo nebesko. sve u đuture, i vjenčanje i krštenje, isti dan.
i moja nona, ne bud lijena, došla i do Kaptola. s nekim biskupom il ne znam, al visoko u hijerarhiji bila u prepisci i razgovorima, citat na citat iz biblije.
ja sam joj rekla da sam pokazala dobru volju, da ako ona nađe svećenika i sve organizira - može, al nek na mene više ne računa. i da se neću ženiti u crkvi, to je bio uvjet.
uglavnom, j nije na kraju kršten, a ona je odustala. bila jako ljuta na cijeli kaptol.
rekla i da počinje sumnjat u vjeru, al da joj to u ovim njenim godinama (skoro 90) nije baš najpametnije, ono - bliži se kraj, kuš sad počet sumnjatpisala sam već o tome.
i kod nas nebuloze sa žigovima i zapisivanje,
prijetnje kažiprstom i prozivanje na misi,
moja A baš želi ići,
ide sa MM,
zadnji biser je bio kada je radio probleme
oko ispričnice, jer je na ispričnici isto prezime,
pa smo valjda onda muljali da dijete ima temperaturu,
ugl radi njega starija ne želi ni blizu crkve,
i danas se sjećam kad je došla
sa vjeronauka,a ima tome godina,
i rekla mi - znaš mama svećenik je rekao M/curica koje
je išla s njom u razred a živjela je u domu/da što
uopće dolazi tu kad nema mame i tate
što reći !?
zapisivanja i žigova je bilo i u moje vrijeme, kad sam se ja pričestila.
A dobro, onda bumo se razgovarali....
Meni bez vjerskih ambicija, stvari izgledaju prilično jednostavno:
ako želiš biti članom nekog kluba, prihvati i poštuj pravila tog kluba.
Ako ti se ne sviđaju pravila, zapitaj se zašto želiš biti članom tog kluba?
U demokratski ustrojenim organizacijama možeš se angažirati i pokušati mijenjati pravila, što ovdje, jasno je, otpada.
Znači, ostaje ti da prihvatiš pravila ili da odustaneš od učlanjivanja.
Ne razumijem toliki trud koji opisujete u izvrdavanju pravila, ulasku u klub pošto-poto, stranputice, bi-ali ne bi do kraja i taj oblik ponašanja. Baš ne razumijem.
Istina.
Zuska, potpis.
Totalno se slažem s tobom
Problem je u tome što se tumačenja istih pravila od župe do župe, od svećenika do svećenika... To ti je kao i tumačenje zakona, nije uvijek u kamen uklesano.
Bilo bi stvarno lakše da je ovako kako ti pišeš - da su svuda ista pravila isto tumačena, ali nisu. Tumačenja se razlikuju. Ne kažem da bi trebalo biti drugačije. Ne mislim ni da može biti drugačije. Da karikiram - to ti je kao i odgoj djece: rečenica "nemoj napraviti štetu dok se igraš u vrtu" može značiti:
a) da se dijete može slobodno igrati i zamazati do donje usne, ali da ne smije štajaznam iskopati grmlje i zgaziti cvijeće
b) da dijete ne smije zamazati ni gumu na cipelama, a o gaženju trave da i ne pomišljamo...
Tako ti je i kod vjeronauka (mogu to prosuditi jer sam svojevrsno odabrala kompromis udajom za dobrog katolika). Različiti svećenici na različit način tumače neke stvari, kao i različiti pravnici. Glupa usporedba - negdje će se s istim papirima moći legalizirati kuću, drugdje nema šanse...
---
Samo da dodam - ako se može (a to mogu odrasli, djeca nikako) biraš si župu koja ti odgovara.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 08.11.2012. at 09:47
S ispravnim papirima svugdje ćeš moći legalizirati kuću.
Točno je da ćeš to negdje moći učiniti i s neispravnim papirima.
Ali to nije razlog da s neispravnim papirima pokušavaš legalizirati kuću i tamo gdje to odbijaju raditi, a argument ti je da se to negdje može pa zašto ne i tu.
ja ne želim biti , i nisam dio toga,
ali A želi, i MM,
i onda si hoćeš-nećeš
uvučen u to
Ovo sve zapravo jesu izazovi :/ Majka hoće, otac neće, ili samo dijete hoće... nije lako. Možemo moliti za mudrost svih, i svećenika, i obitelji, da sve ispadne na dobro.
Ne znam, vjera nije 1/1, vjernici priznaju da su grešnici, većina će priznati i da se ne pridržava svega što Crkva propisuje,
ali svejedno neće reći da ne vjeruje, smatrat će se vjernikom, po meni, najvažnije je priznati Boga i vjerovati..možda je teško objasniti.
ko da moju (pok) nonu slušam
naime, ona je "zapilila" da se j mora krstiti. i ja sam joj htjela ispuniti tu želju.
no, nitko ga nije htio krstiti jer nismo oženjeni u crkvi.
čak ni jedan tu lokalni svećenik poznat po tome da žmiri na jedno oko. poznat je i po još dosta toga, no dobro. taj mi je na telefon rekao da mu je puna kapa tih nevjernika i da je prebukiran i da ih neće više ni krstit ni ženit i nek se obratimo u svoju župu.
a u našoj tadašnjoj župi je jedini uvjet bio vrlo pragmatične prirode - ukratko - plati pa možeš u carstvo nebesko. sve u đuture, i vjenčanje i krštenje, isti dan.
i moja nona, ne bud lijena, došla i do Kaptola. s nekim biskupom il ne znam, al visoko u hijerarhiji bila u prepisci i razgovorima, citat na citat iz biblije.
ja sam joj rekla da sam pokazala dobru volju, da ako ona nađe svećenika i sve organizira - može, al nek na mene više ne računa. i da se neću ženiti u crkvi, to je bio uvjet.
uglavnom, j nije na kraju kršten, a ona je odustala. bila jako ljuta na cijeli kaptol.
rekla i da počinje sumnjat u vjeru, al da joj to u ovim njenim godinama (skoro 90) nije baš najpametnije, ono - bliži se kraj, kuš sad počet sumnjat
Najviše mi se sviđa ovo na kraju da je bolje u tim godinama ne gubiti vjeru.
Ali neshvatljivo mi je da nije uspjela ishodovati krštenje za J.
Imam dojam da si naši svećenici uzimaju za pravo nešto na što nemaju pravo.
Ne bih se ja na tome zaustavio. Išao bih stvarno do Vatikana.
osim sto klub mijenja pravila te se pravila razlikuju od mjesta do mjesta.
e onda se imas razloga ljutiti.
ma joj.
kao da sve u životu, uvijek, radimo ispravno.
ono, savršeni smo, nepokolebljivi, principijelni do ibera.
ja na ovo gledam kao na udaljavanje crkva od prosječnog vjernika, što se više udalji, manje će ih biti i crkva će imati manji utjecaj. fajn vit mi
Nije to tako jednostavno.
Jer i oni koji žele promijeniti pravila kluba su jednako tako članovi kluba kao i oni drugi, koji pravila nameću.
Kaj bi to značilo da oni koji ne žele da im se djecu uvjetuje i ucjenjuje trebaju osnovati neku novu reformiranu crkvu - novi klub??
Po meni, ispravnije je u vlastitom klubu ispraviti greške u radu pomoćnih trenera.
Peterlin,mudra kao i uvijek.
Što reći nego potpisati te, mujicu isto tako.
Samo ja živim u selu i u maloj župi i tako je kako je, prvi razred je krenuo, vjeronauk je krenuo, kako ćemo dalje ne znam
Samo 50 kilometara dalje su franjevci, skroz druga priča a ista vjera, tamo se osječam dobrodošlo bez ucjena, žigova, dokazivanja i sl. Samo tih 50 km i nije baš samo.
Kaj, Ronin, ti bi protjerala iz Crkve sve koji se ne drže svih propisa?
I kod nas je tako, nisu franjevci, ali su isto ovakvi. Nema nikakvih uvjeta za roditelje, čak su i djeci rekli da će davati žigiće, a dali su ih samo jednom, kasnije se išlo na povjerenje i nikoga se nije provjeravalo.
Vjeronauk su imali u dogovoreni, izabrani termin, plus rezervni u subotu za one koji bi izostali.
Roditelje su zamolili na uvodnom sastanku da dolaze s djecom, ako mogu, jer to daje lijepi primjer kršćanskog života i djeca vole ići zajedno s roditeljima, no kasije se to nije spominjalo.
Ja sam išla sa svojom kćeri redovito pa mogu posvjedočiti kako nijednom nisam čula prijekor onima koji nisu dolazili.
A nisu indiferentni, nimalo, dapače, vode jako puno aktivnosti za mlade i djecu i crkva je super posjećena.
Načelno, svećenici su u pravu kad govore da se i roditelji djece koji žele da im djeca prihvate i jednog dana žive vjeru, trebaju ponašati tako da djeca imaju od koga učiti.
No, vidimo iz primjera da njihov način kojim pristupaju roditeljima i način na koji to žele "iskamčit" često izaziva protuefekt.
Usredotoče se na tu jednu godinu pripreme za sakramenat, ko da će se nekome sve u glavi okrenuti zbog te godine, ništa se time ne postigne, osim da se revoltiraju oni koji ne mogu ići, ne stignu ići, ne žele ići, a ipak iz ovih ili onih razloga žele slati djecu.
Jedni žele slati da se djeca ne izdvajaju, drugi zato da ipak "upiju" što više toga pa jednog dana možda sami izaberu biti vjernici i možda budu bolji od svojih roditelja.
Župnici su dosad mogli shvatiti koji vjerski miks postoji kod nas, koliko formalizma, koliko neshvaćanja što tu čemu služi i što znači i tomu se prilagoditi, ne u smislu - boli me briga, nego prilagoditi pristup.
Sa stajališta same biti vjere potpuno su u pravu, ali u praksi vrlo dobro znaju da se takve stvari ne rješavaju "batinom" ni ikakvom prisilom i ucjenom.
kao da nije vec dovoljno napravila...ma joj.
kao da sve u životu, uvijek, radimo ispravno.
ono, savršeni smo, nepokolebljivi, principijelni do ibera.
ja na ovo gledam kao na udaljavanje crkva od prosječnog vjernika, što se više udalji, manje će ih biti i crkva će imati manji utjecaj. fajn vit mi
I ti bi izbacila iz kluba sve koji ne dolaze redovito na treninge?
Mislim da bi Crkva morala funkcionirati na drukčiji način.
Mujice, a zašto krstiti dijete u zajednicu kojoj nije do sakramenta - vjenčanje je jako važan zavjet, to je jedna od dvije moguće službe - vjenčanje ili svećenički red (celibat)? To ne razumijem. Svaki svećenik će vjenčati svaki par koji zadovoljava uvjete (da nisu rođaci, da su muško i žensko i da nisu u braku s nekim drugim), na licu mjesta, ako treba. I zašto ići do Vatikana, da odobre da ti krste dijete, a ti nećeš se vjenčati? A za krštenje obećaš da ćeš ga odgajati u duhu Katoličke vjere - a kršiš jedno od temeljnih vjerovanja Crkve.
Razumijem situacije gdje ljudi nemaju uvjete za vjenčanje, ili gdje je majka napuštena, ili u drugom braku... osobno sam bila kuma u takvoj situaciji i ništa - nema uvjeta za brak, ali ima za krštenje. Dijete ne treba stradati zbog okolnosti oca i majke, to je jasno.
Ali, gdje su dvoje zdravih pravih ljudi koji se NEĆE vjenčati? Prosvijetli me jer ja to ne mogu pojmiti?
Kao da možeš dobiti maturu, ali nećeš, nego drito fakultet. I samo trebaš ići po papir, a svadiš se sa tetom na referadi, da hoćeš da te upiše baš tako?!
ne, ne bi.
nisam to ni napisala.
al bi se zapitala zasto ne dolaze i sta kao trener radim krivo da tjeram ljude van.
ja i to mogu razumijeti.
koliko god jednoj strani to bilo bitno toliko i drugoj moze biti...odbojno. bitno da to ne ucini. pa naprave kompromis.
ponekad se u zivotu oni cine.
i ta osoba je svjesna da zivi u grijehu al zivi s osobom koju voli i skojom joj je lijepo. vjeruje i dalje u sta je vjerovala, zivi vjeru i dalje, sama, ne s parnerom, koliko to moze.
ima dijete i zeli to dijete odgajati u duhu vjere, zeli dijete kristit.
ja uopce ne vidim zasto bi tom djetetu krstenje bilo uskraceno.
da, rdoitelji zive u grijehu, al zar zbog njih mora i ono ospastati?
koliko god se trudila ne mogu prihvatiti tu logiku.
ifi, ja se s tobom slažem. i u stvari mi je i drago da je ovako završilo.
no, mojoj noni je bilo jako bitno da j bude kršten. ne sjećam se točno više razloga. valjda ono, just in case, ako roditelji zaglibe, da mali ima neke šanse
Vrlo jednostavno.
Jer...jer roditelji ili nona to čine radi duše djeteta, a ne radi vlastite duše ili zato što bi htjeli dai dijete jednog dana bude prvi strijelac u klubu.Ukratko bismo mogli ovako izraziti što se po sakramentu krštenja na otajstven način događa:
-snagom Duha Svetoga primamo nov život «odozgor»: postajemo slični Isusu Kristu, Sinu Božjemu, («suobličujemo» se Isusu Kristu) te tako postajemo «Božji sinovi» («Božja djeca»); rađamo se na nov život s Bogom («preporađamo se» se, primamo «milost posvetnu»);
-rađanjem na novi život opraštaju nam se grijesi («istočni» grijeh i svi grijesi što smo ih osobno počinili prije krštenja);
-na poseban nam se način darivaju («ulijevaju») temeljne ljudske i vjerničke «kreposti» (vrline): osobito vjera, nada i ljubav;
-postajemo članovi zajednice Božjega naroda – Crkve.
Posljednje uređivanje od mujica : 08.11.2012. at 10:16
pardon
e to, što mujica citira. to je bilo u pitanju.
a sad, jel to vrijedi ako te roditelji ne odgajaju u vjeri - ne znam.
ko da moju (pok) nonu slušam
naime, ona je "zapilila" da se j mora krstiti. i ja sam joj htjela ispuniti tu želju.
no, nitko ga nije htio krstiti jer nismo oženjeni u crkvi.
čak ni jedan tu lokalni svećenik poznat po tome da žmiri na jedno oko. poznat je i po još dosta toga, no dobro. taj mi je na telefon rekao da mu je puna kapa tih nevjernika i da je prebukiran i da ih neće više ni krstit ni ženit i nek se obratimo u svoju župu.
a u našoj tadašnjoj župi je jedini uvjet bio vrlo pragmatične prirode - ukratko - plati pa možeš u carstvo nebesko. sve u đuture, i vjenčanje i krštenje, isti dan.
i moja nona, ne bud lijena, došla i do Kaptola. s nekim biskupom il ne znam, al visoko u hijerarhiji bila u prepisci i razgovorima, citat na citat iz biblije.
ja sam joj rekla da sam pokazala dobru volju, da ako ona nađe svećenika i sve organizira - može, al nek na mene više ne računa. i da se neću ženiti u crkvi, to je bio uvjet.
uglavnom, j nije na kraju kršten, a ona je odustala. bila jako ljuta na cijeli kaptol.
rekla i da počinje sumnjat u vjeru, al da joj to u ovim njenim godinama (skoro 90) nije baš najpametnije, ono - bliži se kraj, kuš sad počet sumnjat
Ozbiljno? Mi smo oboje djece krstili, iako nismo vjenčani u crkvi. Nije bilo problema, nitko nas nije tražio ništa ekstra. Dapače, svečenik je bio vrlo ljubazan, ništa nam nije nametao, osim da kum/kuma moraju imati potvrdu da imaju sakramente. Ja sam došla i rekla da nismo vjenčani u crkvi jer je MM agnostik (na što se ponudio da se ipak možemo vjenčati u crkvi, ali da obred vrijedi samo za mene, nisam ni znala da je to moguće), ali da bi krstili djecu. Bilo mu je drago, rekao da naravno može, nema problema, uvijek mu je drago primiti novu ovcu u stado itd.
Čak je i samu misu prilagodio retorikom, bio mu je govor vrlo, recimo svjetovni.
Da ti javim bakim njegov kontakt?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom