Printable View
Ja bih prema primjerima iz svoje okoline - a znam ih bome stvarno ekstremnih - rekla i da ta samostalnost, zapravo nesamostalnost u dječjoj dobi ne utječe puno niti na kasniju samostalnost i sposobnost u životu. Znam neke primjere kad su bake djeci oblačile štrample u osmom razredu, pa su kasnije ta ista djeca pokazala itekakvu samostalnost kad nije bilo druge ;). Dakle kao što kaže cvijeta, to je bitno više zato da se ujutro može popiti kava.
zhabac ima 5ipo godina i radi ovo:
oblači se i svlači sam, sve i čarape i gaćice i odjeću i obuću, jakne, kape, rukavice, šalove, pazi da mu je donja majica uvučena, zakopčava kosulju,
pere zube sam, umiva se, tušira, pere kosu, obavlja malu i veliku nužu i higijenu nakon toga, nema šanse da će izać iz wc.a neopranih ruku
kupi igračke, servira stol, rasprema sa stola, sam si servira sto hoce jesti, uzme iz frizidera, vrati u sudoper, sam jede,
mjeri brašno, lupa jaja, miksa uz moju pomoc, pomaze u kuhanju, dio ovoga svega radi vec jako dugo.
ne radi one stvari koje bi mogao ali smatra da su za njega opasne, biciklu jos vozi sa pomocnim kotacima, ne skija, ne klize i ne rola jer je jako oprezan i boji se pa nece ni balun bas u ruke jer ce ga udarit :roll: ne zeli rezat meso jer se boji da se ne poreze, al zato hoce planinarit, ronit, plivat, penjat se po stablima, sa tatom strize masline u polju, ide na ribe s brodom, tu se osijeca siguran pa to hoce.
XCitiraj:
ana.m prvotno napisa
Zaboravila sam dodat da jos ne zeli zaspat sam, obavezno ide prica prije spavanja i ako skuzi da nismo vise kraj njega dodje u nas krevet.
Skoro sve sto sam napisala radi i zhabica koja je 3 godine mladja od njega, radi neke stvari vec od prije dvi godine i strasno se ljuti ako joj krenemo mi "pomagat" uvrijedi se i u stanju je toliko protestirat da se nekad ni ne usudimo ponudit joj da cemo je npr, obuc, nahranit ili nedajboze odvest na wc ili joj oprat rukice/zubice, ona ce to sve sama.
Dok vas čitam dođe mi da se upucam, grrr!
E. je samostalan u dosta stvari, a sve što ne radi ne radi iz nekog razloga ( uglavnom nesigurnosti).
H. je samostalan u potpunosti, ali mu neke stvari još ne dam da radi - tipa odlazak u dućan, ostajanje doma sam duže od 15-20 minuta (inače mu svašta pada na pamet).
Ono što rade redovito:
jedenje, oblačenje, svlačenje, pranje ruku, nogu, zubi, umivanje, pospremanje robe (uglavnom prljave), pripremanje jednostavnijih obroka.
U biti ovo što sam nabrojila nije da rade svaki dan, uglavnom sam ja ta koja opominje i podsjeća.
Moja starija curka ima 3g7mj i sama jede, ali ne zna rezati (dam joj nozic ali joj ne ide), ne uzima si jesti sama nego joj serviram, jer ne volim da prtlja po kuhinji koja je visoka i puna ostrih rubova. Ne tusira se sama niti sama pere kosu, cak ni ne vidim da ce ubrzo to moci. Ali, sama puse nos, umije se i opere zube, uz obaveznu nasu korekciju poslije jer mi je bitno da su stvarno dobro iscetkani. Sama se obuva, ali ne zna zavezat znirance. Ne zna se sama obuci osim navuci gacice i carape i hlace, a isto sama i skida. Na wc ide sama, osim sto mi peremo guzu nakon kakanja. Posprema svoje igracke i pomaze mi postavit stol, stavlja svoj zmazani ves u kosaru, pomaze kod manjih poslica po kuci...kad ju zamolim. Nekad ju hranim, jer hranim seku pa onda i ona hoce, ali to je rijetko, i nije mi problem udovoljiti joj jer to dozivljavam kao neko mazenje, i ona jos zeli biti mala. Inace je kao osoba jako otvorena, nije joj problem samoj naruciti u kaficu ili restoranu, zeli sama u ducan ali naravno ne smije...
Cini se po ovdje napisanom da je negdje u sredini. Dosta toga mozemo zahvaliti vrticu, krenula je jesenas. Dale ste mi poticaj da joj malo prosirim samostalnost, da tako kazem, pocet cemo s tim da se sama skida i oblaci...hvala :)
Vjerujem da to poticanje djeteta na samostalnost ovisi najviše o obiteljskim prilikama. Npr. mame koje su dosta zaposlene , žele da čim manje za djecom pospremaju i da se čim ranije riješe nekih poslova oko djeteta i to je ok. Ja imam više vremena pa ne forsiram osamostaljivanje u smislu pospremanja za sobom i sl., jer mi je apsolutno svejedno da li će dijete znati staviti suđe u perilicu s 6 ili 10 god.
A što nam je normalno a što ne ovisi i o okolnostima u kojima smo odrasli. Ja nisam nikad doma kuhala, kad sam otišla u Zg na faks jela sam uglavnom u menzi, a kuhati sam počela s 25 g. kad sam se udala. Nisam nikad ni imala naviku da odmah nakon jela idem prati suđe ni nositi tanjur u kuhinju. Sve je to nekak uglavnom mama obavila, nije niti voljela da joj se guramo po kuhinji i da svi za sobom nosimo tanjure u sudoper. Tak da mi je normalno i da ja pokupim tanjure nakon ručka a ne da mi se djeca guraju svaka sa svojim tanjurom.
Nisu mi nikakve takve navike usađene od djetinjstva, ali sam se uvijek snašla kad je nešto trebalo obaviti i od 14 god. nije mama za mene ništa obavljala izvan kuće, sama sam si izvadila sve dokumente, otišla u grad i upisala se u srednju školu itd. Mislim da je samostalnost bitna, ali više kod funkcioniranja u društvu i snalaženja u novim situacijama, a ne prilikom obavljanja kućanskih poslova.
Slazem se Sirius.Ovu temu sam postavila ne zato jer je meni nesto tesko ili mrsko uraditi, nego bas zbog toga da ga od svoje prevelike i ocigledno bespotrebne brige, na blokiram u stvarima za koje je on sposoban. Nije mi bitno kada se raditi nesto po kuci, nego mi je puno bitnije da kada je u drustvu bude ok, da ne zavisi od mene u svemu. A to je ocigledno povezano jedno s drugim. I ja isto tako nisam puno toga radila kod svoje mame, mama nije radila pa je moje bilo da se skolujem, ali sam isto tako prala sudje, ves, peglala, prala prozore, ne bas kuhala, ali sve sto mi se reklo i sto nije nije, uradila bih. Ja jesam mama koja radi od pola 9 do pola 6 i mozda bas zbog toga sto relativno malo vremena provedem sa svojim sinom i cinim ove greske. Ne znam, u svakom slucaju puno mi pomaze ovo sto citam sto mi pisete, pa malo odvagam, dodam, oduzmem :)
Pa ja ne bih rekla da radiš bilo kakve greške. Mislim da je bitno da to vrijeme koje imaš provedeš s djetetom na način koji vama najviše odgovara, da se on osjeća sigurno i voljeno pa će i imati samopouzdanja, a da li će se sam hraniti i oblačiti ili će uživati u tim trenucima kad mama to radi za njega je manje bitno. Bitno je da on svjestan da to sam može
Nisam pobornik da dijete dok je u roditeljskom domu ne treba ništa naučiti, da je sve na roditeljima.
Sve što se nauči korisno dođe.
Nekako mi je nezamislivo da dijete "pošaljem od kuće" a da ne zna gdje obavi osnovne stvari (dokumenti, putovnice,...) i nekakve kućanske osnove (kako se stavlja veš prati, osnove kuhanja,...).
E, svaka čast! Ovo je baš tako! Ja sam odahnula kad su moja djeca počela samostalno odlaziti u školu, na treninge i u glazbenu. Neki dan sin (mlađi prije starijega) donio je doma registraciju na Carnet-ovu mrežu. Sam je zaskočio školskog administratora, sam je to sve obavio po preporuci prof.matematike. Ja nisam znala ništ o tome, ali drago mi je da mu je do toga više stalo nego do fb (nisu na tome) i slično. Sami se upisuju na izvannastavne aktivnosti. MOžda bi sami i odnijeli dokumente za upis u glazbenu školu, ali nije mi palo na pamet da im to dam (SB, fala na ideji).Citiraj:
Sirius Black prvotno napisa
Odlaze sami zubaru (nije problem jer je relativno blizu, u kvartu), sami su se prijavili na ljetni kampus prošle godine, ali morala sam ja ići potpisati.
Mlađi sin je okretniji što se tiče snalaženja s ljudima i sustavom, stariji što se tiče tehnike (nema ba teorije da ja to više pratim). Samo vodim računa da ne upadaju u neke situacije koje bi mogle biti opasne, ali i to mi već klizi iz ruku, a tako i treba biti. Gradski prijevoz - ograničeno, još mi nekak nisu za landranje po gradu, ali znaju regule i za silu uredno odu štajaznam k baki, ali ne na dnevnoj bazi. Da stanujemo dalje od škole, i to bi savladali jer vidim da su spremni.
Hvala ti :)Citiraj:
Sirius Black prvotno napisa
Ma ja mislim da je ovo nekako i nemoguce. Ne znam da ima djece koja bas nista nisu od kuce "ponjela". A mozda i ima, ko zna..Citiraj:
Anemona prvotno napisa
A kako nemoguće?
Pa svaki tjedan osvane tema kako se peče biskvit, koje brašno, kako osušiti veš,... a sve mahom ljudi u godinama.:mrgreen:
Nije sramota ne znati, ali bi mi bilo žao da mi dijete ode iz kuće bez nekih osnova, ako sam mu ih mogla pružiti.
Pa kad će otići od kuće? Sigurno ne s 8 godina. Do 18. će naučiti kako se priprema nekoliko vrsta jela (mene je muž naučio peći palačinke), kako se stavi veš u mašinu. Da nikad u životu nije prao suđe, nekako će ga oprati kad će mu trebati čisto. Recepte će naći na internetu, navike će stvoriti sam kakve mu budu odgovaraleCitiraj:
Anemona prvotno napisa
Meni zapravo idu kod ljudi na živce te neke opsesije i navike koje imaju od djetinjstva, valjda zato jer ih ja nemam. MM, npr. je naviknut od malena da je doma u jednim hlačama a van se ide u drugim. Živjeli su u stanu i nije bilo prihvatljivo da se vani igra i da je u istim hlačama po stanu. Ja sam odrasla na selu i naravno nisam se presvlačila sto put na dan kad bih izašla na dvorište. On sad uči cure da se presvuku čim dođu doma, a ja ne inzistiram na tome, da im se to ne pretvori u opsesivnu naviku. On presvuče hlače koje nosi po doma i kad ide u obližnji dućan, a meni je to blesavo i nepotrebno.
Meni bi skroz odgovaralo da moja djeca imaju neke "opsesivne" navike. Sto ce oni znati il ne znati kad odrastu i odu od kuce nije ono sto meni treba sad i ovdje.
Baš tako! I ne samo to - pa ne žive djeca u hotelu. Ako ja mogu, ako mm može ... i djeca trebaju doprinositi u skladu sa svojim mogućnostima i afinitetima. Kod mene doma nitko nije pošteđen svog dijela kućanskih poslova. Neke radimo s više volje, druge s manje. Tako je "za ozbiljno" negdje od polaska u školu. Nije to puno, ali ne mislim da će imati traume ako povremeno odnesu smeće, kupe kruh ili pospreme svoje krevete.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Ja ne shvaćam te kućanske poslove kao obavezu, znači oni ne moraju postavljati stol, brisati i prašinu i sl. ali moraju biti u stanju to napraviti ako zatreba.
Mislim da sam već pisala o tome vidjela sam preko nekoliko muškaraca kojima su mame/bake servirale apsolutno sve, tanjur s jelom, beštek, salveta, čaša vode...
Ja sam svom sinu prije pola sata usula u tanjur varivo i stavila komad mesa. Beštek nisam izvadila, sam ga je uzeo. On ima osam godina i nije mu to problem, moj ujak ima 58 i puhče kad si mora sam žlicu uzeti.
Grozim se toga.
I da, jednom davno je moja sestra imala dečka koji nikad ništa nije morao raditi, ok živjeli su u stanu ali imali su recimo bake na selu i nikada nije morao otići pomagati u nekom poslu, sve su to mama i tata, nikada on nije otišao po baku i recimo ju odvezao kod doktora nego je tata izlazio s posla i jurio i tako...
Sjećam se jedne situacije kad smo kod mojih montirali neke police, ja i sestra držimo policu na nekih 1,70m, stari ocrtava rupe, moja beba se u kolicima dere a dečko stoji pored nas i pozdravlja se,i de s frendovima na kavu :twisted:...ni da bi mu palo napamet reći de uzmi bebu ja ću to umjesto tebe(to je bilo par minuta posla).
Nekako si mislim da se kroz život može naučiti da ako vidiš neku frku da staneš na minutu i pomogneš, ok netko to ima u sebi, ali nekoga se mora naučiti, potaknuti. I da, mislim da se to može naučiti doma.
Mislim da moji klinci kako budu rasli neće imati neke obaveze tipa da svaki tjedan moraju pokositi travnjak, ali ako je meni i ocu im frka s vremenom a oni imaju "viška" vremena očekujem da uskoče.
u toj dobi se sama skidala, problem su joj bili kratki rukavi. djelomicno se sama oblacila, problem joj je bila kosa do struka i uske hlace. trenirka i sire hlace oblacila je bez beda. pravilno obuci sokne, tako da joj peta bude di treba biti. cipele je obuvala sama, od velike pomoci bila joj je zlica za cipele.Citiraj:
bebano prvotno napisa
sama je piskila i kakila, tad je pocela lagano i sama brisati guzu.
s nepunih 6 se prvi put otusirala sama.
od 6 se sama tusira, brise, pere zube.
prvi put je stala na role s 3. romobil vozi od 4. bicikl bez pomocnih 5.
na led je stala recimo 4 (ne sjecam se jel to bila zima kad je imala 3 i pol ili 4 i pol), prvi put je skijala s 4 i pol.
pliva i roni od rodjenja.
jede sama od druge godine bit ce. vise se ni ne sjecam.
sad vidim da je rasprava otisla i stepenicu dalje i kuzim sta anemona zeli reci, pa cu dodati da sa 6 jos nije bila "samostalna" da pridje nekom djetetu u parku, upozna se i pita za igru bez da vuce mene za posrednika. ma klinac, nepoznato dijete, vukla me i za djecu iz vrticke grupe...
onda smo imali "trening" i sa 6 i pol prilazi svakome. sad ju pak ucim da se ne mora upoznavati sa svakom osobom na ulici.
Potpis.Citiraj:
Kosjenka prvotno napisa
Imam i primjere za oboje iz vlastitog života: mene nije trebalo poticati, sama sam sudjelovala u kućnim poslovima u roditeljskom domu, dok sina trebam stalno podsjećati. Ali to i radim, ciljano, iako često jamra da mu se ne da i da zašto baš on :mrgreen: Usprkos jamranju, sve na kraju napravi što ga zamolim, i upravo to i želim postići.
Što se tiče osobne samostalnosti, u dobi o kojoj je ovdje riječ (4-5 godina) se sam oblačio, brisao rit, prao zube i jeo sasvim samostalno. Role je svladao s 4,5 godina, bicikl s 5, proplivao sa 7 i pol.
Sad (8 i pol) tražim od njega da opere za sobom tanjur ili zdjelicu od doručka, da si sam slaže krevet, usisava svoju sobu (i održava je u kakvom-takvom redu), nosi plastične boce u dućan i ponekad odnese smeće. To što ja tražim, ne znači da uvijek i napravi :mrgreen: ali napredak je vidljiv.
Nedavno sam bila na predavanju Jasenke Pregrad gdje je ona pričala kako je djeci potrebno da se osjećaju korisno u obitelji, da nešto rade što je za cijelu obitelj. Navela je primjer kako su prije prilično mala djeca vodila blago na ispašu i čuvali ga, a to je nešto jako važno za cijelu obitelj.
U tom smislu preuzimanje nekih kućanskih poslova može imati tu ulogu, ali možda neka obitelj može pronaći neke druge dužnosti i zadatke.
Iz moje perspektive - jako me zanimalo kuhanje i vrlo rano sam se počela motati po kuhinji i sama tražiti mamu da mi ostavi namirnice pa da skuham ručak. Ona se ispočetka bojala, ali kad mi je počela ostavljati da kuham brzo se navikla pa je moje kuhanje počela uzimati zdravo za gotovo, i zapravo očekivati da ja skuham ručak. E to se meni onda nikako nije sviđalo, i osjećala sam da me iskorištavaju i da nije u redu da to bude moja obaveza.
Meni je isto važno da sudjeluju u nečem opećnito važnom za obitelj. Zato se svi volimo skupa muvat po kuzini i tu provedemo poprilicno zajednickog vremena u kuhanju.Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Iako mislim da je dobro da sto vise toga znaju i da ce im sve te vjestine dobro doci u zivotu, najcesce ispadne da sve to sto rade, i kao znaju i sudjeluju, bude zato jer kucanske poslove slucajno i namjerno koristim za nase zajednicko vrijeme koje ne mogu uvijek s njima provest u igri, pa ih uposlim da sa mnom rade ono sto zele i mogu. Najcesce se oni sami ponude za vise toga nego bi mi i samoj palo napamet.
Oboje ili samostalno ili zajednički jedno s drugim il sa mnom stavljaju spizu u frizider i na police, čisto sudje koje mogu isto tako na police, prave krevete, slazu odjecu u ormar, zhabac pere prozore, usisava malim usisivačem i velikim i brise prasinu, zhabica brise prasinu i isto usisava, svi skupa kupimo igračke, oboje stavljaju odjecu svoju i nasu nu kosaru sa prljavom odjecom ili u masinu, to ih jos uvijek ne moram nagovarat nego s gustom rade, ne naravno svaki dan ali često, niti je sve to sto naprave napravljeno tip - top ali nikad ne prigovaram, samo ih pohvalim za trud i sami vec znaju da sto vise vjezbas neki posao bolje ce ti ici.
Nečeg sličnog se sjećam iz svoje mladosti. Ne toliko kuhanje koliko čišćenje kuće.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Iz današnje perspektive mislim da to nije bilo loše, ali više bih u ono vrijeme cijenila da me se pita "hoćeš danas ti kuhati ili spremati"? nego prepustiti dio obveza i gotovo... Mislim da je uzrok tome odgoj naših roditelja koji su isto od malena ne samo doprinosili nego za ozbiljno sudjelovali u kućnim obvezama, često i u kućnom prihodu. Danas je pak normalno da roditelji uzdržavaju djecu do 30. godine i dalje...
Ja svoju djecu gurkam, ali ako im se baš ne da, ne uzrujavam se previše. Primjenjujem druge metode - ako si sami ne očiste cipele, idu u zamazanima. Ako se sami ne sjete napisati zadaću - idu bez zadaće. Ali to je recimo trenutno primjereno njihovoj dobi i mijenja se s godinama. U vrijeme dok sam ja doma kao srednjoškolka spremala kuću svake subote bilo mi je drago čuti pohvalu. Moj tata je to uredno rješavao - kuća očišćena, eto tebi kćeri novci za subotnji izlazak! I sve je štimalo. Bitno je samo da roditelj na neki način pokaže da cijeni doprinos. S druge strane, tako mi je dobro došlo kasnije što sam svašta znala... Pohvale sam dobivala i od obje bake (bila sam spremna pomagati, pa sam od njih svašta i naučila), od svojih teta itd. Danas moja djeca jednostavno imaju puno manje prilike.
Meni je bolje da ne pišem ovdje :škartoc:
Dakle, moje je dijete, mojom greškom, oko svih ovdje nabrojanih stvari, a koje su vezane za kućanske obveze, osobnu higijenu i odijevanje, tragično nesamostalno.
Ali je zato razgovorljiv, otvoren i nevjerojatno snalažljiv u društvenim situacijama svakog tipa.
Primjer: nedavno je jedini iz svoje grupe išao na jednodnevni izlet (zašto su roditelji ostale djece iz naše grupe propustili priliku da pošalju svoju djecu, to je već d(r)uga priča), dakle s više-manje nepoznatim tetama i nepoznatom djecom-ali je uživao, vratio se sretan i pun dojmova.
I da dodam-začudo, teta mi je rekla da je lijepo pazio na svoje stvari i s njim nije bilo nikakvih problema.
Pa možda i da ne stavljam taj škartoc :mrgreen:
E., 5,5 godina - jede sama otkako je počela jesti (nikako nije htjela da je netko hrani), skida se i oblači samostalno, tušira se (ja joj perem leđa i kosu), pere zube (svakih par dana joj ih ja malo detaljnije iščetkam). ide sama na WC (guzu joj brišem ja).
bicikl bez pomoćnih vozi od 4,5 godine, proplivala s 5, prorolala je ovaj vikend.
pomaže mi stavljati veš u sušilicu/perilicu. sprema svoju sobu (ne uvijek dobrovoljno). kad je nešto zamolim, rado mi pomogne.
uzme si sama jesti (voće ili jogurt), štednjak joj ne dam dirati (kao ni 7-godišnjem sinu), ne dam im još ni da režu kruh ili nešto drugo oštrim nožem. režu si sami voće tupim nožem i mažu namaze na kruh.
ne zna vezat žnirance (nismo je još ni učili), nisam se još sjetila pustiti je samu u dućan (kad budem, čekat ću je vani, neće još neko vrijeme ići sama), ne zna na sat.
mislim da sam u nekim stvarima koje se tiču samostalnosti kiksala - npr. ni ona ni brat još ne vežu sami žnirance, mogla sam ih to već naučiti, isto sam ih mogla već naučiti da sami brišu guzu (bojim se da to ne bi napravili detaljno).
i mogla bih ih početi učiti da sami ugriju mlijeko, skuhaju ili ispeku jaje.
Sunce malo prekrasno :heart: :*Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Prekrasno sunce koje se ne bi samo priredilo za krevet, poput zhapca, da mu život o tome ovisi :mrgreen:
Ma da, sve u rok sluzbe...Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Kad bolje razmislim, s vremenom velika vecina djece sve nauci, a redoslijed je individualna stvar.
A mi - roditelji, skloni smo kod svoje djece traziti mane, a kod druge gledati dobre strane. Istina je negdje u sredini. Ne treba se time bas previse opterecivati, ali bome ni stavljati skarnicle na glavu :yes:.
A ja baš znam primjere koji potvrđuju da utjecaji iz djetinjstva mogu značiti puno.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ne da će netko otići iz kuće a neće znati speći biskvit, nego da će se osjećati izgubljeno i prestravljeno, dobivati napadaje panike ako bude morao živjeti sam, patiti od depresije i slično, ne znati se snaći u nekim situacijama kojih je bio pošteđen, postati hipohondar...
Dakle ako čovjek ne zna speći jaje, ali ima volje da to nauči, nema problema.
Problema će biti ako se djetetu toliko pomaže da mu se ne dozvoli razvoj, pa će se kao odrasla osoba demoralizirati pred banalnim izazovom kao što je jaje na oko.
Tu se ne treba dizati na stražnje noge netko tko ponekad hrani dijete na žlicu (ključna riječ je ponekad), niti se treba brinuti roditelj čije dijete s 5 godina ne pliva ili ne vozi bicikl (mislim da ovo zadnje ni nema puno veze sa samostalnošću nego s motorikom).
Ako ponekad pomognemo djetetu da se obuče, također ne znači da će biti invalid.
Ali ima djece koja to sve dobivaju u paketu i stalno, uz neprestanu brigu i upozoravanja koja sputavaju.
Pa ako se netko prepoznaje u tome, bolje neka radi na tome umjesto da se tješi forumskim savjetima "slijedi svoj majčinski instinkt".
nakon svega pročitanog i lista što sve rade i ne rade moj zaključak je sljedeći: mogu oni puno toga kad žele...
primjer moje ćupi prošlog proljeća...htjela je neke tenisice koje su joj bile em velike em na žniranje... (tada je imala 4,5 g.)...nakon dugo nagovaranja pristanem joj kupiti ali uz naznaku da joj ih ja neću oblačiti...i bile su joj velike cijelo ljeto ali je majstorica svaki dan na plaži vježbala vezati mašnicu...na kupaćim gaćama...ja sam joj pokazala jednom a ona je toliko uporno to pokušavala dok joj nije uspjelo i onda je sva ponosna izjavila da će sutra obući te tenisice, ma koliko velike bile :)
ista stvar je bila sa puhanjem balona na žvakama...nije mi na kraju pameti bilo da je to neka vještina koja se uči dok nisam vidjela da ona ne može pa me pitala kako da napuše...meni je to bila zadnja stvar na svirali pa sam joj pokazala jednom i cijeli taj dan je provela pokušavajući...i onda sam vidjela da to je neki big deal jer je bila jedina u grupi koja je to mogla ( tada je imala nepune 4)
isto tako i doma, zna sve sama, osim kuhanja jer joj ne dam, ali kad može koristiti ... debelo koristi i ne radi niš...onda malo poguram pa ide...
a što se tiče nekih socijalnih vještina...takav je tip da joj to nikada nije bio baš nikakav problem čak ni kada sam sveee radila umjesto nje :)
Ja ga svakako obozavam :heart:Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
Sad kad si spomenula vidim da nisam bila gore jasna, zhabac i zhabica to sve rade tako da sam ja negdi prisutna u blizini, to nam je vise jos jedan (ali vrijedan :mrgreen: ) oblik zajednickog vremena, npr. krevet kad zajedno namjestamo, namjestamo tako da se oni najprije iskacu, pa malo letimo ako imam volje, pa onda rasirim lancune i deke a oni potezu i zatezu skupa sa mnom, ili svako sa svoje strane, tako namistimo krevet, morala sam pojasnit to sa krevetom, kad si vec spomenila vidim da gore zvuci ko da ga sami namjestaju (svaki dan) u potpunosti, sto nije istina, iako to nije neka mudrolija od posla.
A ciscenje ide tako da ja krenem sredjivat, a oni bi onda nesto pa im dam sta mogu, zhabac obozava brisat prozore pa je to kao njegov posa, usisivac razvucem pa se onda razmjenjuju i usisavaju, ako perem neku fleku na podu svak od njih dobije svoju spuzvicu pa i oni peru i tako.
Naravno da imamo i situacija di ih ja oboje i obucem i nahranim i ponasam se skroz u suprotnosti od onog sto oni mogu al to je sve kako kaze Peterlin u rok sluzbe, ne dramimo oko pojedinacnih momenata, bitno mi je da oni nesto mogu sami i da to ipak rade sto cesce, ne mislim da ce bit invalidi ako ih tetosim koji put ali volim da su sto samostalniji izmedju ostalog i jer je meni tako lakse :mrgreen:
ja samostalnost uopce toliko ne vezujem na te domacinskie stvari.
to se sve da vrlo brzo i lako nauciti, kad ti zatreba. i u principu nekako mi to uopce nije bitno. vjerojatno zato, sto ja uopce nisam onaj domacinski tip, ti su mi poslovi dosadni, zamarajuci, u principu ih (osim kuhanja ) uopce ne volim.
osim toga, meni se cini da to savladas u tren oka, kad moras. steta mi je uopce trositi resurse njihovog mozga i vremena na to. to se nekako sve uz put nauci.
u smislu podjele posla megu ukucanima, sam kao cvijeta, pragmaticna.
radi se o nekom suvislom suzivotu, da dijete s godinama dijeli neke poslove s nama, u smislu toga da nitko nije nikome sluga. i da kroz tu podjelu svi ti dosadni poslovi ne padnu jednoj osobi na glavu.
ona samostalnost da se zna organizirati, posloziti, npr. u skolskim ili drugim obavezama, da nema straha od novoga, da stice nova iskustva, da prosiruje svoj prostor kretanja i bivanja, da razvija talente, sposobnosti, isprobava nova polja...itd
meni se cini puno bitnija. ja naravno ovdje govorimi o 13-godisnjakinji, dakle o vecoj djeci.
uh, sad vidim da sam fulala ceo fudbal. ovo je od 3-6 godina.
3,3 godine, tek zadnjih 3 - 4 mjeseca pokazuje želju da jede sam, i to urednije pojede juhu ili neko varivo nego npr. krumpir i meso :P
Papuče i patike oblači sam ( na čičak ), samo me pita da li je naopako. Skinuti se zna, obući baš i ne, tj. pokušava, ali na kraju traži mene za pomoć,pa mu pomognem. Zube pere sam, obožava se umivati, ruke isto pere sam, ali sam uvijek ja s njim u kupatilu jer nemamo lavabo, već kadu, a kad stane na stepenicu velika mogućnost da se prevrne u nju ( nespretan je strašno ).
Oko kuhanja mi voli pomogat. Sve mi donese, evo danas mi je pomagao rezati povrće na ono čudo što ga reže na kockice. Pogotovo kad se kolači prave ili neko tijesto mjesi, onda je glavni, imam video gdje valja tortilje sa nepunih 2 godine :)
Oko čiščenja voli pomoći, uvijek mu dam neku krpu, pa briše sa mnom, usisivač mu je oduvijek najomiljenija igračka, skupa s metlom i lopaticom...
Ali nije baš društven, igra se sa sekinom malom ( 15 dana razlike ) i sa malim od strica ( mali je stariji od njega godinu dana ) i to je to. Krenio je u vrtić u igraonicu 2 puta tjedno, teta kaže da se cijelo vrijeme igra sam i ne pokazuje nikakvu želju da bi se s nekim upoznao i poigrao. Ali dobro....
što kaže ninik, treba mu samo malo motivacije ;-)Citiraj:
Svimbalo prvotno napisa
recimo možda si čitala kad sam napisala na bađi, prvi put kad se moja cura spremila sama na spavanje bilo je kad smo konačno osposobili komp (nakon dosta života bez tv-a i kompjutora) i objavili da bi mogla dobiti crtić ako se sama spremi na spavanje
mislim da je imala godina koliko i tvoje sunašce sada :mrgreen:
ne moram ni reći kako je završilo, jedva smo uspjeli na vrijeme izvući cd s crtićima, a inače smo se svake večeri borili oko pidžame i pranja zubi.
Hehe :mrgreen:Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Meni kad se ne da da se rastezu sa oblacenjem za spavanje proglasim utrku pa se svi troje natjecemo ko ce se prvi obuc, ja naravo uvijek izgubim :mrgreen: a njima je to super zabavno kad me pobijede i budu obuceni za par minuta :joggler: :škartoc:
Nama trkanje još uvijek za većinu pali: ko će prvi do kuhinje, ko će prvi spavat, ko će prvi obući patike... itd. Metoda koja većinom pali :DCitiraj:
zhabica prvotno napisa
Da, samo što ima i suprotnih primjera loših utjecaja iz djetinjstva.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Znam curu, studenticu koja dođe k prijateljici i prvo opere tanjure ako ima u sudoperu jer ona nema mira ako vidi negdje suđe neoprano, čak i kod drugih ljudi. To je stvoren OPK u djetinjstvu jer je doma bilo nezamislivo da se sve ne opere odmah poslije jela. Jedna stvar su radne navike i sudjelovanje u poslovima a drugo su odmalena usađene neke opsesivne navike, npr. pospremanje nakon ručka.
Npr. bila sam u bolnici s jednom curom koja je stradala u prometnoj i ležala u krevetu. Sva u suzama me molila da joj spremim gornji dio trenirke u ormar, jer je sestra prebacila preko naslona od stolice. Ova jadna to nije mogla gledati, a sama nije mogla pospremiti.
Mislim da su djeca i ljudi s bilo kakvim duboko ukorijenjenim navikama puno manje prilagodljivi na promjene životnih okolnosti.