Nemam rijeci osim zahvale, i tebi, i tvom sinu, jer ste zaista junaci.
Printable View
Nemam rijeci osim zahvale, i tebi, i tvom sinu, jer ste zaista junaci.
Drage moje....pitanje: ima li itko iskustva sa uredom pravobraniteljice za djecu? Odgovaraju li na mailove i u kojem roku?
Danas smo mrvicu bolje...sinac je bio kod psihijatra i reakcija je pozitivna.
A ja, ja se ne dam tuzi...plakat imam vremena. Sada se moram boriti za njega. A, uz nasu birokraciju imat cu se bogme posla.
Ovdje sam našla da se za konzultacije možeš najaviti telefonom, pa da možda probaš nazvati - to je sigurnije nego e-mail. Poslije možeš poslati dokumentaciju e-mailom ili kako se već dogovorite: http://www.dijete.hr/hr/gdje-smo-mai...inmenu-35.htmlCitiraj:
Kate13 prvotno napisa
Sretno!
Joj, hvala ti...zovem već danima i nitko se ne javlja. Zato sam i poslala mail, em u nadi da će netko to pročitati i odgovoriti em da imam pismeni trag.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
znam da na mail odmah reagiraju onim nekim dopisom da je mail zaprimljen, e sada, kada ce biti obradjen to je druga prica. Nisam niti sigurna koliko pravobraniteljica moze intervenirati u konkretnim situacijama, ona vise prati politike, zastitu prava pojedinih skupina djece i sl.
Mislim da bi bilo korisno poslati mail na Pravobraniteljicu.
Kate13, ako imaš snage, napiši im ga, a napiši ga i Minisarstvu socijalne politike i mladih (http://www.mspm.hr/kontakti). Neka institucije znaju što se događa u stvarnom životu, u životu koji nije sveden samo na statističke podatke iz godišnjih izvještaja, već na stvarne traume i ljude koji se pokušavaju izboriti za primjeren tretman, pomoć i normalan život.
Možda vam nešto od toga pomogne, možda ne, ali možda će tebi pomoći da kroz takve aktivnosti sebe malo zaliječiš. Puno hrabrosti vam želim, a tvom sinu snage da krene dalje, da svoju traumu prihvati kao ružan događaj za koji ne snosi odgovornost ni krivnju. :love2:
Hvala vam drage moje.
Upravo sam doznala jos neke detalje....moramo ponovno na policiju.
Dobila sam odmah automatiziran odgovor iz ureda pravobraniteljice da su primili mail...i mole za strpljenje i razumijevanje.
Zuska, dobro si rekla....godisnji izvjestaji nisu zivot kakav zaista je.
Bravo Kate za pribranost i "poduzetništvo". Novi detalji - jel to znači da se sinak pomalo otvara?
Nove detalje su u poliklinici dobile iz njega van. I bojim se da su jednako ovako grozni.
Uh...pribranost mi je drugo ime dok god se ovo ne zavrsi.
Uf! :love2:Citiraj:
Kate13 prvotno napisa
Draga Kate13, htjela sam ti poslati pp, ali vjerujem da ovaj topic može poslužiti i u edukativne svrhe svih nas roditelja pa ću tu postati.
Imam frendicu koja se dugo godina bavi maloljetničkom delikvencijom pa sam malo s njom razgovarala.
Kaže da je jako važno da se sa tvojom sinom puno i dugo radi. Ružna iskustva iz djetinjstva, mnogo manje ružna od ovakvog, pamtimo cijeli život, a s ovakvim zlostavljanjem trebat će puno truda da se nauči nositi.
Najvažnije je raditi na osjećaju krivnje koje zlostavljana djeca često imaju u sebi, to da su i oni na neki način odgovorni za ono što im se je dogodilo.
Kaže da je dečkima od deset godina inače jako teško priznati ovakva zlostavljanja jer se srame, a treba paziti da se to ne pročuje u npr. školi ili bilo kojoj drugoj sredini koja je sinu važna, jer bi mu takva stigma ili "sramota" bila dvostruka kazna.
Zlostavljaču se neće ništa važno dogoditi, ima manje od 14 godina. I ne mora značiti da je i on sam bio zlostavljan. Je, mnogi zlostavljači su bili i sami zlostavljani, ali to je često okidač za zlostavljanja u odrasloj dobi, a kod ovakvih dečkića u pubertetu to ponekad zna biti tek igra moći, a može biti i ponavljanje igre moći koji su nad njim radili stariji dečki.
Sinu možeš predstaviti da će zlostavljač biti kažnjen na malo drugačiji način od odraslih ljudi (jer je i on sam još dijete), morat će i on psihologu, doma će mu dolaziti Centar za socijalnu skrb i bit će pod nadzorom, a bez obzira što nema dosje, ovaj je slučaj u evidenciji (zbog prijave), tako da policija sad praktički zna za njega. Tako da se neće potpuno izvući.
Kako spriječiti takve situacije ili za njih saznati na vrijeme? Biti svjestan da se ovakve stvari događaju. Često. Ne samo od vršnjaka, već - češće - od strane odraslih. Biti puno uključen u djetetov život i puno, puno razgovarati o ovakvim temama. Ne samo zbog informiranja i educiranja, nego i zbog nadziranja djetetovih reakcija.
Nadam se da mi nećeš zamjeriti što ovdje prenosim ove informacije, vjerujem da su tebi manje-više slično rekli stručnjaci s kojima si razgovarala, ali mislim da je jako važno da o ovakvim zlostavljanjima pričamo i osvještavamo ih. Hvala što si otvorila temu i još jednom, želim ti svu snagu svijeta, tebi i sinu...i cijeloj obitelji.
Drzite se!
:love2: jako ste hrabri i snazni
Zuska, odličan post!
Nekako mi se čini da svi mi premalo razgovaramo s djecom (i jedni s drugima) o ovakvim temama. Ne kažem da bi to zaustavilo zlostavljače (ne bi) ali bi možda osvijestilo djeci i nama činjenicu da nismo krivi ako smo žrtve i kako se najbrže i najefikasnije obraniti.
Tesko je to, bez obzira sto dijete zna sve o zlostavljanju, zlostavljaci toliko utjeraju djeci strah u kosti da unatoc tome sto znaju da nisu krivi i svjesni su toga sto im se desava oni sute toliko dugo dok ne puknu...nazalost to je tako, znam iz iskustva :(Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Zuska, hvala ti na ovakvom postu! I zbog mog sina i zbog sve djece koja ovako nešto prolaze... I, da definitivno svi skupa moramo više pričati sa svojom djecom...
Nisam se javljala jer sam imala problema sa internetom, ali sada je opet sve OK.
Moram samo napomenuti da dotični IMA više od 14 godina.
Zuska, odlican post.
Kate, pratim ovu temu i svaka cast na reakciji i hrabrosti. Zelim tvojoj obitelji puno snage da ovo prebrodite.
Ustvari sam se htjela nadovezati na tvoj zadnji post- bitno je vrijeme pocinjenja djela i koliko je tad godina imao. Samo cisto da znas :)
Ako se ne varam Kate, on u vrijeme pocinjenja djela nije imao 14? Djeca ispod 14 uopce ne mogu biti kazneno odgovorna. Da ce se s njim raditi - vjerojatno da, ali to ce biti CZS u okviru njihove nadleznosti. Kazneno-pravni aspekt ovdje ti je nazalost nepostojeci i znam da ce vas i to dodatno zaboljeti, ali takav je propis. I maloljetni delinkventi opcenito imaju drukciji status od punoljetnih, te im se na neki nacin postupa kao da su i sami u neku ruku zrtve. Zrtve socijalnog okruzenja, (ne)odgoja itd
pratim temu, ali nikako napisati nešto, ne nalazim riječi! Držite se!!
Zar dotični stvarno ne može kazneno odgovarati? imao je manje od 14 kad je počeo sa zlostavljanjem, ali se to nastavilo i kad je on već napunio 14? ili sam ja nešto krivo pohvatala?
Bitno je i što pričati.Citiraj:
Kate13 prvotno napisa
Većina nas je izrekla neke informacije, ali osim neugode i srama, zbog kojih se djeca ranije ne povjere nekomu, postoji još jedna stvar na koju upozoravaju dječji psiholozi, a to je uvijek prateće zastrašivanje i dječja priroda, to što oni to vjeruju.
Nastavno na ono što je pisala Zuska, djeci treba uporno ponavljati da je bilo koja situacija koja ih makar malo muči, koja njima može izgledati nerješiva, za roditelje lako rješiva i mora im se reći, odmah, što prije.
Usporediti to sa nastavnim gradivom, kao, djeci izgleda teško, a roditelji su to već prošli i znaju.
Problem je što djeca zaista povjeruju u riječi i ucjene zlostavljača.
Oni se služe (za naše poimanje) tako nevjerojatnim prijetnjama, ali djeca to u pravilu povjeruju. To su bića koja vjeruju u sve i svašta i oni će povjerovati u prijetnje - ako kažeš, reći ću cijeloj školi, ubit ću ti mamu, tatu, sestru, odvest će te u zatvor, popravni dom...., da ne spominjem kakve sve ucjene izriču odrasli zlostavljači.
Djeca njima vjeruju i taj dio treba srušiti. Ispričati unaprijed djeci pojedine slučajeve koji su se dogodili i točno, precizno navesti čime sve zlostavljači zastrašuju djecu i kakve sve laži iznose.
Ima zgodna UNICEF-ova brošura "Loša i dobra tajna", gdje se jasno kaže da se svaka tajna koja dijete muči mora reći roditelju ili osobi od povjerenja.
Ja vrlo često moram svojoj djeci demantirati raznorazne "obične" laži djece iz škole, sasvim glupe i bezazlene, tipa "moj tata ima plaću 100 tisuća kuna", a moji to povjeruju. I još masu stvari povjeruju, a kako ne bi nešto u strahu.
Često ponavljam da svakoj budali ne vjeruju, da me pitaju sve što im nije jasno, i masu puta sam navela baš primjere (vezano uz neke otmice što su bile u medijima i sl.) što sve dijete ne smije povjerovati i da mora reći roditelju, bez obzira što se boji i što ga ovaj zastrašuje da će mu biti još puno gore ako to nekomu kaže.
Ne smijemo zaboraviti da se uz samo zlostavljanje u pravilu odvija i prava psihološko-ucjenjivačka drama, i ako tu dijete ne poklekne, sve će se brzo završiti.
Je...sve je pocelo dok jos nije imao 14, ali se na zalost nastavilo i kada je navrsio 14 i nakon toga.
Nena Jabuka...TO to je ono sto je bit svega. Djeca, a moj sinac pogotovo imaju toliko bujnu mastu da ih je ponekad lako uvjeriti u neke stvari.
Tako je bilo i sa sinkom...ovaj ga je uvjerio da ce grozno zavrsiti ako nekome kaze bilo sto.
Citiraj:
Kate13 prvotno napisa
Priča o DOBRIM I LOŠIM TAJNAMA je zapravo najbolja preventiva jer ta se zlostavljanja najčešće ne događaju samo jednom. Ako se dogodi samo jednom i dijete odmah reagira, znači da se ne boji reagirati, da ima povjerenja u samog sebe, da se ne boji. No, na žalost, te se stvari događaju godinama,a sve zbog straha i ucjena.Citiraj:
Ne smijemo zaboraviti da se uz samo zlostavljanje u pravilu odvija i prava psihološko-ucjenjivačka drama, i ako tu dijete ne poklekne, sve će se brzo završiti.
Navest ću primjer, možda nekome bude od koristi, kako se, otprilike, o dobrim i lošim tajnama može razgivarati i sa malom djecom, a kasnije za veću to dopuniti primjerima koji se događaju, tipa, znaš , jednoj djevojčici je bilo, a ona je šutila .
Mogu se voditi dijalozi s pitanjima i odgovorima koje prvo govori roditelj, a kasnije ih ponavlja dijete.
-Znaš li kakve imamo tajne?
Dobre i loše.
-Kakve su dobre?
Njih je malo. To su vesele tajne. Na primjer, neko vrijeme krijemo da smo nekomu kupili nešto lijepo za rođendan i onda mu ti poklonimo. Ili čuvamo tajnu da se prijateljici sviđa jedan dečko.
-Kakve su loše?
To su tajne zbog kojih se dijete osjeća tužno. Zbog kojih se boji. Zbog kojih plače. Njih može biti puno više nego dobrih. Najgora loša tajna je ona kad ti netko kaže - ne smiješ reći roditeljima nikad jer će ti se dogoditi nešto loše!
-Što se radi s takvom tajnom?
Mora se odmah reći roditelima?
-Zašto?
Jer roditelji znaju kako se rješavaju loše tajne, oni su veliki, oni štite i čuvaju djecu. Loše tajne je opasno čuvati od roditelja, njima se mora reći. Loše tajne su opasne ako se dugo čuvaju. Sve što muči dijete mora se reći roditeljima. Djeca misle da se nešto ne može riješiti, ali roditelji znaju kako se to radi.
Loše tajne su i da netko nešto krade, i da je netko nekoga istukao, i da mu nešto radi što dijete ne želi.
-Zašto djeca ponekad ne govore roditeljima što ih muči, zašto im ne kažu loše tajne?
Jer se djeca boje loših ljudi, loše djece. Loša djeca ih zastršuju, plaše, pričaju im laži. Uvijek lažu samo da uplaše djecu.
-Zašto im djeca povjeruju?
Zato što se boje. Djeca misle da je to istina.
-Treba li vjerovati lošim ljudima kad pričaju loše tajne?
Ne, jer oni to lažu.
-Što loši ljudi lažu djecu, kako im prijete?
Prijete da će se djeci nešto loše dogoditi, da će reći cijeloj školi da je dijete nešto napravilo, da je kradljivac, da će objaviti u novinama, na televiziji, da će mu ubiti roditelje i obitelj, da će ga odvesti u zatvor ili u popravni dom, da mu nitko neće povjerovati ako kaže što se događa itd. itd.
- Može li se išta od toga ostvariti?
Ne, nikad, to služi za zastrašivanje djeteta, to su sve laži, to sve odmah treba reći roditeljima, bilo što što se loše događa djetetu....
itd. itd, da sad ne duljim preko svake mjere.
Imaju primjeri i za "dobar i loš dodir". Sve to treba posvijestiti djeci, samo da se ne boje reagirati ako dožive nešto neugodno.
Nena-Jabuka svaka cast na postu ;)
Odlican post Nena!
Nena, kopirala sam si tvoj post, hvala!
Kate, tvojem sinu i vašoj obitelji želim puno snage da izdržite ovo teško razdoblje :love2:
Hvala cure, to je samo za inspiraciju jer nije dovoljno samo savjetovati - treba razgovarati. Ljudima ponekad nedostaje ideje što se to konkretno treba reći.
Kod seksualnog zlostavljanja djeca trebaju razlikovati "dobar i loš dodir". Oni to intuitivno jako dobro razlikuju, osjećaju kad nešto nije kako valja, ali ih netko uvjeri da je to ili u redu, da spada u normalne izljeve nježnosti ili ih zastraši.
Ako ranije pokupe informaciju i znaju te jednostavne pojmove dobar-loš dodir, dobra-loša tajna, odmah će im zvoniti na uzbunu.
Evo nekoliko osnovnih pravila, kopiram, UNICEF:
Citiraj:
Pravilo donjeg rublja
Dijete treba znati da svaki takav dodir treba odbiti. Recite djeci da nije u redu ako ih netko gleda ili dodiruje u području intimnih dijelova tijela ili traži od njih da gledaju ili dodiruju druge u tim područjima. Pravilo donjeg rublja pomaže im prepoznati očitu, lako pamtljivu granicu: donje rublje. Roditelji mogu pojasniti da neke odrasle osobe (poput osoba koje skrbe za djecu, roditelja i doktora) moraju dotaknuti djecu, no djecu treba poučiti da kažu "Ne" ako se osjećaju nelagodno. Poučite djecu da mogu i voljeti ili im se može sviđati ta osoba, no ne mora im se sviđati način na koji ih ta osoba dira. Pritom će im njihovi osjećaji najbolje reći dodiruje li ih tko na dobar ili na loš način. Djeca imaju pravo tražiti zaštitu odraslih osoba i nikad nisu odgovorna za seksualno ponašanje odraslih prema njima'.
Tvoje tijelo je samo tvoje
Djeci treba objasniti da njihovo tijelo pripada samo njima te da ih nitko ne može dirati bez njihova dopuštenja. Djeca imaju pravo odbiti poljubac ili dodir, čak i od osobe koju vole. Djecu treba naučiti reći odmah i jasno "Ne" nedopustivom tjelesnom kontaktu, odmaknuti se od nesigurne situacije i prijaviti događaj odrasloj osobi u koju imaju povjerenja. Važno je naglasiti da trebaju ustrajati dok ih se ne shvati ozbiljno.
Dobar dodir - loš dodir
Važno je da djeca razlikuju vrste dodira i da mogu o tome razgovarati. Budući da djeca ne razlikuju uvijek dopušteni od nedopuštenog dodira, objasnite im da su neki dodiri ugodni i čine da se osjećamo dobro - možemo ih zvati 'sigurnim', 'ugodnim' ili 'dobrim' dodirima (zagrljaj, rukovanje, tapšanje po ramenu).
'Loši' dodiri su svi oni od kojih se ne osjećamo ugodno (predugo škakljanje, guranje, udaranje, šamaranje, čupanje, štipanje i sl.).
Dobre tajne - loše tajne
Tajnovitost je glavna taktika seksualnih zlostavljača. Zbog toga je važno znati razliku između dobrih i loših tajni i stvoriti ozračje povjerenja. Svaka tajna zbog koje se djeca osjećaju tjeskobno, neugodno, uplašeno ili tužno nije dobra i ne smije se čuvati - nju treba reći odrasloj osobi kojoj mogu vjerovati (roditelju, učitelju, policajcu, doktoru). Roditelji trebaju poticati djecu da im govore loše tajne.
- Prijavljivanje i otkrivanje
Djecu treba uputiti na odrasle osobe koje mogu činiti dio njihovog kruga sigurnosti. Treba ih poticati na obraćanje odraslima kojima mogu vjerovati, koji su im dostupni i spremni ih poslušati i pomoći im. Samo jedan član iz kruga sigurnosti može živjeti s djetetom; drugi bi trebao živjeti izvan užeg kruga obitelji. Također, djeca trebaju znati da postoje stručnjaci koji mogu biti od osobite pomoći (nastavnici, socijalni radnici, pravobranitelji, doktori, školski psiholozi, policija) te da postoje telefonske linije za pomoć gdje mogu potražiti pomoć.
- Poznati i nepoznati počinitelji
U većini slučajeva počinitelj je netko koga dijete poznaje. Malenoj djeci je osobito teško shvatiti da ih može zlostavljati netko koga oni poznaju. Imajte na umu proces vrbovanja kojeg zlostavljači koriste kako bi stekli povjerenje djece.
Redovito informiranje roditelja o osobi koja im daruje poklone, traži da čuvaju tajnu i pokušava provesti vrijeme nasamo s djetetom mora se postaviti kao kućno pravilo. U nekim slučajevima počinitelj je pak stranac. Naučite svoje dijete jednostavnim pravilima o kontaktu sa strancima: nikada ne ulaziti u auto sa strancem, nikada primati darove od stranaca ili prihvaćati pozive stranaca.
draga Kate13Citiraj:
Zuska prvotno napisa
od početka teme ne izlazite mi iz glave
mislim o tebi, o tvom dječaku (imam kći od 10 godina i ne mogu ni zamisliti što tvoje dijete prolazi)
i što bi mogao još prolaziti
jer ja se od početka bojim boldanog
ne bih htjela biti ptica zlosutnica, ali to bi mogao biti način obrane i napada zlostavljača
razgovaraj s psihijatrom, možda da oni probaju tvog krasnog dječaka pripremiti i na to
Nadajmo se da do toga neće doći:-(, na to treba jako paziti .
Htjela sam samo dodati nešto vezano uz dječju pravobranitelicu tj.Ured.
Njihova je zadaća da reagiraju, upozoravaju i potiču institucije da odrade svoj posao, dakle, njima se obraća kad redovne institucije zakažu ili rade krivo. Ako zaključe da su svi u tom lancu odradili svoj posao, praktički nemaju što dodatno napraviti.
Nena, hvala, isprintala sam. Baš mi je falilo konkretnih primjera kako obaviti razgovor.
O tajnama i lažima često razgovaramo.
Vidim da mu je baš teško pojmiti zašto bi netko lagao (jer on ne laže), banalni primjeri npr. kad mu neko dijete kaže da ima 100 nekih igračaka,...
Stalno mu napominjem da kad mu se čini nešto čudno u nekoj izjavi, da mi odmah kaže, da roditelji znaju da li netko govori istinu, da li je nešto moguće,...
Vidim da to pomalo pali, dođe mi reči - mama, I. mi je rekao xy, mislim da laže, da li je to istina?
Neprimjereni dodir je malo teže objasniti, kako je u fazi istraživanja svojeg tijela, pojasnila sam mu da mu intimne dijelove nitko ne smije dirati/gledati, osim sam, mama ili tata, ako trebaju pogledati ako ga nešto boli ili slično i doktor iz istog razloga kao mama i tata.
Zapamtio je, ali teško je reči koliko to "ostane u glavi".
Kate, želim Vam svu sreću i hrabrost svijeta.
Kate izdrzite, ne mogu ni zamisliti koliko vam je tesko. Sreca da imate strucnu pomoc, i nadam se da ce institucije zavrsiti proces na zadovoljavajuci nacin. Morao je biti jako hrabar tvoj sinko da prekine to zlo koje mu se dogadjalo, uh.
Hvala ti na temi, vidim da nas je mnoge potakla na razmisljanje o nezamislivom. Hvala Zuska i hvala Nena-Jabuka, vec danas pocinjemo s razgovorima.
kate, znaš da imaš podršku i razumijevanje od svih nas, kao što bi je i ti imala da se bilo komu od nas nešto slično dogodi, svi smo roditelji i ovo je zona sumraka kakvu nitko ne želi ni zamisliti.Citiraj:
Charlie prvotno napisa
Ove primjere za razgovor pišem jer vidim da ljude zanima tema, svih nas se to tiče, pa je možda i dobar povod onome tko još nikad nije ništa ispričao djeci, ili ne zna što bi rekao, da sad kaže.
Može početi - Znaš, jednom dječaku se dogodilo to i to, jednoj djevojčici se dogodilo to i to, rekla mi je njegova, njezina mama....bilo je ovako...ovaj je napravio ovo, ono...danas sam pročitala pa sam ti htjela reći kakve se sve stvari događaju....
Pa popričajte o tome, upozorite, upitajte dijete što misli o tome, što misli kako se treba ponašati kad se nešto slično događa, kako bi se ono ponašalo, bi li reklo mami i tati, upozorite ih na tajne, susresti će se s njima, ne ovakve, ali bit će drugačijih, bit će neugodnih tajni koje će dijeliti s vršnjacima možda (neke krađe, malo gadniji nestašluci i sl.)...proširite, primjereno dobi.
Djeca su zainteresirana za ono što se događa drugoj djeci, njih to zanima, a i drago im je kad se nešto dijeli s njima, ne samo kao lekcija, nego kao tema o kojoj se može razgovarati.
Drage moje, nemate pojma koliko mi znaci ova podrska.
Nena Jabuka ovako sam slicno i ja razgovarala sa svim mojim deckima...neke stvari nisam znala kako objasniti, ali vjerovala sam da ce mi djeca reci sve sto ih muci. Ocito da nisam bila u pravu i strah kojim je zlostavljac drzao u saci sinka je bio prejak.
Hvala vam svima jos jednom...
Zao mi je zbog svega : (
I ja si moram isprintati ove savjete. Također bih preporucila knjigu "kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta". ima posebno poglavlje koje se tice tajni, privatnosti, izgrađivanja povjerenja...
Citiraj:
Kate13 prvotno napisa
Draga, kada sagledas siru sliku zapravo si bila u pravu jer neki te traume nose citav zivot a da nikome ne kazu, a tvoje dijete je imalo dovoljno povjerenja u tebe da ti ipak kaze istinu, to je veliki uspjeh iako se sada ne cini da je tako :*
Veliki potpis! Ipak je skupio hrabrosti da se otvoriCitiraj:
Marsupilami prvotno napisa
Uf, draga moja, kad bi naši razgovori i ono što smo ikad, ovako ili onako, rekli djeci, bili presudni za baš sve situacije, to bi bilo super. Ali nije tako. Nisam ja ovo pisala jer sam neke bijesne pameti, nego sam pukim slučajem nešto surađivala s UNICEF-om pa sam naučila tih par pojmova i onaj dio o opasnostima interneta.Citiraj:
Kate13 prvotno napisa
A koliko je to uopće djelovalo na moju djecu, šta da ti pričam:roll:, nemaju oni pojma, i dalje vjeruju sve i svašta i jednako se moglo dogoditi ovo meni,a nešto drugo tebi. Mi mislimo, kad ih volimo, sve će se posložiti i znat će da nam sve mogu i moraju reći, no, nema šanse da sve preveniramo, nema šansi.
Nekidan je moja genijalka od 11 godina taman upisivala svoje podatke na neku igricu na internetu, ja slučajno skužim, taman sam prolazila, i ne mogu vjerovati - pa zar ti nisam rekla da se to ne radi ?!(a možda i nisam, a i da jesam, ista stvar, ne sjeda to njima samo tako) , a ona kaže - Ali to ionako igraju samo djeca, jedna curica me pitala gdje živim i u koju školu idem, zašto joj ne bih rekla?
(Igra se igra pod nickovima i šta bi sad nekome trebalo njezino pravo ime i gdje živi?Može biti curica, naravno, ali zar nisam načelno rekla da se to ne radi:-o).
Ajme, ajme, onda sam morala sve natenana objašnjavati da se na internetske igrice može prikopčati bilo tko i predstaviti kao curica itd. Ruku bih u vatru dala da sam to već nekad pričala, ali nikakve koristi.
A šta da tek kažem za mlađu dob?
Nije baš da mi njima krenemo iz čista mira pričati neke stvari o zlostavljanju, šta ćemo bezveze plašiti djecu, uvlačiti paranoju, biti ko hipohondar po pitanju zdravlja.
Ovdje sam pisala te primjere kako pričati jer sam nekako, kao i svi mi, ostala paf kako nam se svima, baš svima, ista ili slična stvar može dogoditi, pričali, ne pričali, ali šta naša djeca premeću u svojoj glavi, u sve nećemo moći ući.
Kako si ti sve to pribrano odradila, vjeruj mi da bi tu nas pola s foruma zapalo valjda u kakav histerični očaj ili u osvetničko ludilo, pa bi još i naštetili djetetu.
Tebi stvarno možemo skinuti kapu, to su ti već mnogi rekli prije mene.
Tvoj sin će to progurati, uz tvoju podršku, i podršku psihologa koji tu rade dobar posao. Kad on sebi posvijesti da loših ljudi (i djece) uvijek ima, neovisno o njemu, da su oni tu, s nama ili bez nas, da će se tako ponašati radio on ovo ili ono, jednostavno, da to ništa nema veze s njim nego je u prirodni drugog čovjeka, izgurat će to.
Znaš one primjere- bode li pčela, ujeda li zmija, škorpion, komarac...,
šta god ti radio, oni to moraju raditi jer si im naišao na putu, to je njihova priroda i njihov problem, treba to maknuti od sebe.
Trebat će vremena, ali on će to uspjeti, vi ćete uspjeti, sigurna sam:yes:
Drage moje, nisam vas zaboravila...ne, ne. Imala sam zdravstvenih problema i zavrsila na hitnom neuroloskom pregledu. Imam hrpu pregleda za obaviti, ali dobra stvar je sto mi se suprug vratio doma tako da nisam vise sama....i sinku je puno lakse jer je tata sada uz njega.
Sto se postupka tice...polako se sve slaze na svoje mjesto i nadam se da ce optuznica biti podignuta i da ce neka kazna ipak biti izrecena.
Pazite na sebe i svoje najdraze...
Neka ide, nek se nešto pokreće...mislim da je najgori osjećaj kad misliš da si prepušten sam sebi, da institucije rade samo na papiru. Nadam se da neće biti (kako sam nedavno negdje pročitala) "pravda je spora, ali nedostižna" već da će tvoje dijete ipak, uz vašu ljubav i potporu, dobiti i onaj osjećaj zadovoljstva da ipak ima pravde.
Držite se!
Draga Kate, drži se.:love2:
Nešto sam ti htjela napisati vezano uz ovo očekivanje optužnice i kazne i sl., samo mi je teško uobličiti pa sam više puta odustajala.
Prirodno je da težimo nekom pravednom raspletu situacije, u ovom slučaju da onaj tko je skrivio da za to dobije i kaznu, no čini mi se da dijete ne bi trebalo biti baš fokusirano na to jer bi se moglo dodatno razočarati ako shvati da nema primjerene kazne za tog perverznjaka ili je on neće dobiti.
Ljudi teže tomu da se stvari procesuiraju i kazne, ne samo zbog osvete (iako ima i toga, i razumljivo je), nego zbog nekog dubokog osjećaja za pravdu i pravednost, pa i onda kad se nas direktno ne tiče, kad želimo npr. da završi u zatvoru i bude kažnjen onaj tko je svjesno pokrao firmu i uništio tolike obitelji, tko je napravio bilo kakav kriminal.
No, često je, kod ovih slučajeva raznih "pipkača" i sl., a neki su i na ovom forumu to doživjeli u djetinjstvu,
najviše što se moglo učiniti bilo da se dijete makne od takvog lika, bolesniku ionako pomoći nema, neki su ljudi jednostavno takvi i dovoljno je da dobije neku stigmu, "pečat zakona", pa da ga se bar neka buduća djeca mogu kloniti.
Ozdravljenje žrtve ne bi trebalo biti bazirano na kazni za počinitelja, jer tu tek može ostati prikraćen i ostati nekako vječno "vezan" za to.
A bit je da se odveže, otkači, da osjeti olakšanje "dobro je, moglo je biti i gore, na vrijeme sam regairao, takvih luđaka svugdje ima", da shvati da nema nikakve veze s tom osobom, ni njegovim paklom, da je svijet tih bolesnika njihov svijet koji postoji neovisno o nama, i o kazni, samo da se bitno od njih maknuti, fizički i duhovno.
Bojim se da, bude li se čekala adekvatna zadovoljština, da takva neće i ne može stići, a svejedno čovjek, naročito dijete, ne smije živjeti "privezano" za taj događaj i tu osobu. Vjerujem da psiholozi s kojima tvoj sin priča znaju što rade i da znaju kako mu pomoći da s vremenom to jednostavno ostavi kao suvišnu prtljagu.