Mislim da to spada u razlike među osobama. Netko će se igrat, netko će sjedit sa strane.
edit: poslije case
Printable View
Mislim da to spada u razlike među osobama. Netko će se igrat, netko će sjedit sa strane.
edit: poslije case
Još da dodam - kad je moj stariji krenuo u školu (a škola i vrtić odijeljeni su samo jednom ogradom) skakao je preko te ograde i odjurio natrag u vrtić svojoj najdražoj teti S. (dijete koje se nikada nije penjalo, he he he...) Nedostajala mu je. Jedva smo ga uvjerili da to ne smije raditi, ni preko plota ni kroz vrata. Tako djeca (i odrasli) reagiraju na promjene vrsta raznih. I što je trebalo, vratiti ga u vrtić? Ufff, kad smo već kod toga, i meni nedostaje godišnji, a gdje je još ljeto.... he he he...
Ali Peterlin, u školu se mora, u vrtić s tri godine se ne mora!
ma kad već spominjemo tu nesretnu manipulaciju. iako mi je to vrlo upitna riječ u kontekstu odnosa roditelj - dijete. al ajd.
ovo od mayato niakko ne bih u tu kategoriju svrstala. dok ovo što su radila moja djeca je bila čista manipulacija :mrgreen:
urlikanje i urlanje, bacanje na pod, otimanje i znoj. a ispod oka gledaju jel sam još uvijek tu. i kad vide da me nema - šta ima danas za marendu. :mrgreen:
ne mogu reć da se i ja ne služim manipulacijom.
svi mi. i prema djeci. ih.
ništa čudno mi niti tu nije.
ja to zovem testiranje granica, ne manipulacijom.
Mislim da mayato radi ono što smo valjda svi radili, preispituje je li djetetu uistinu lijepo u vrtiću, čak i kad joj pedagoginja kaže da je, kao da traži način da samu sebe uvjeri da djetetu tamo nije bilo lijepo. Ne osuđujem jer sam to i sama radila i mislim da je normalno imati takve misli, ali jednako tako mislim da prijateljski odgovor nije: Ma sigurno joj nije bilo lijepo... već: Vjerujem da joj je bilo lijepo, i teško, ali i lijepo. Da u vrtiću nije razmišljala o mami, da se igrala jer su se drugi oko nje igrali... Da je shvatila da joj je mama nedostajala tek kad je mama došla... I da je u redu da joj nije bilo lijepo, kao što je u redu i da joj je bilo lijepo. I da u životu ima dana kad nam je lijepo i kad nije, i da se kao roditelj trebamo naučiti izmaknuti, naučiti da to kako je djetetu u vrtiću na kraju krajeva nisu naša posla... Da je dijete sposobno samo voditi trosatni vrtićki život, a da smo mi uvijek s njim, ali da u nekim situacijama ne vodimo, da nismo odgovorni...
Iksam, joj kako iksam.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Kad me moj sinek, onaj nesramežljivi, pogleda usred tanturma, gledam li ga ili ne, pa ako ne gledam, ode on svojim poslom.
Ako gledam, udre još jače. A ja :gaah: ne znam tko je tu lud.
Pa se sjetim kako pogleda tužne krave obilazim po stanu ako nešto pokušavam iskamčit od MM-a.
I zaključim da nije jabuka pala daleko od stabla.
Al moja manipulacija ima puno manje decibela nego sinova.
Svi manipuliramo ponekad, al nije djetetova tuga i nisu tihe suze manipulacija. Ne može biti. Odbijam to prihvatiti.
mene zanima, mayato, da li je ona nekad bila bez tebe 2-3h?
i ako je, kakva je reakcija kad se opet vidite?
da li postoji razlika u njenom ponasanju kad je u vrticu bez tebe i kad je negdje drugdje s drugim osobama bez tebe i kad se vrati doma k tebi?
To je točno. Ne mora se. Napisala sam još u prvom svom odgovoru na ovoj temi da može probati iduće godine ponovno... jer mislim da je vrtić važna karika u odljepljivanju od mamine suknje. Ali to ne mora biti u dobi od 1, 2 ili 3 godine - bitno je to riješiti u nekom trenutku prije škole. Ni to se doduše (još) ne mora, ali je poželjno. To ja mislim i tako sam napravila za svoju djecu. Ali nema više nikakvog načina da doznam kako je moglo biti da štajaznam nisu išli u vrtić.Citiraj:
vertex prvotno napisa
I ovo leonisino pitanje, da bih ja pitala je li ikad bila bez tebe i tm i ostalih bliskih članova vaše zajednice koje viđa svakodnevno, tipa bake s kojom je u kontaktu svaki dan?
mayato, ja sam dijete upisala u vrtić kad je imala tri godine, i ispisala ju nakon kratkog vremena radi bolesti jer nije mogla spojiti tjedan dana zdrava u vrtiću, a bolesti su bile ozbiljne.
No tih par tjedana što je išla bila sam sa njom na adaptaciji i vidjela i svjedočila svemu i svačemu, i bunila se na to.
Pa kad sam ispisivala dijete isto mi je stručno osoblje držalo neku vrstu patetične bukvice u stilu, ok ako je ispisujete radi bolesti, ALI ....
Nisam to uzela k srcu jer sam bila svjesna da našim odlaskom vrtić ostaje bez prihoda (bio je u pitanju skupi privatni vrtić), i da to onima koji ga vode nikako ne može biti pravo.
Ajme, ali jako si ovdje u krivu.Citiraj:
casa prvotno napisa
Meni bi D. rekao: Toliko mi fališ da me boli trbuh. I danas se sjeti tog osjećaja.
M. mi svako toliko kaže da me se zaželi i da joj jako falim.
Ne kažem ja da je to nešto prestrašno. Djeca to savladaju ako su ima takve postavke u životu. Ali s tri godine, ako se ne mora...a zašto?
Ja se i danas sjetim tog osjećaja!Citiraj:
vertex prvotno napisa
za naše dvoje je adaptacija trajala i trajala, nikako da prestane.
mjesecima, a za starijeg mogu reći i godinama.
stariji se po dolasku zavlačio pod stol i stolice, tete i ekipu nije doživljavao ama baš nimalo.
slušanje, slijeđenje grupe - nula bodova. nije spavao, nije htio bome ni jesti.
penjao se po ogradama, drveću, drugi dan adaptacije popeo se kroz prozor i izašao na dvorište (sva sreća
pa su jasličari bili u prizemlju). nakon opće panike u vrtiću su ga našli u dvorištu kako gleda avione.
mlađa je mjesecima stražarila na vratima i čekala da po nju netko dođe.
onda bi se razjareno (koliko može 2-godišnje dijete)
zaderala, zgrabila jaknu iz ormara i odmarširala prema izlazu.
a njihove tete da ne mogu biti bolje. meni je bilo mjesecima neugodno.
šteta što nismo mogli priuštiti, rado bih da su mogli ostati doma taj period.
a bolesni svako malo, užas jedan. četiri hospitalizacije u tom periodu,
ne volim se niti sjetiti.
zadnjih vrtićkih godinu-dvije za oboje je nastupio preporod.
stekli su ekipu, osamostalili se, dobili zanimacije (engleski, ritmiku, sport).
svako malo odu do kazališta, naprave neki izlet.
tako da, što se naših tiče, vrtić su prihvatili tek s nekih 4 godine.
ranije je bila patnja, što njihova, što naša.
Osim mene,taze i bake nitko ju ne čuva.
Svi zivimo u istoj kuci.
Moja mama radi,a i nije baš tip bake cuvalice,odn. ona sama ne zeli cuvati M.
Ne zato što joj je M. problem već zato što ona svoje slobodno vrijeme želi drugačije iskoristiti.
Nemam ju kome drugome ostaviti na par sati.
Inače,da spomenem i ovp,dok je bila u vrtiću i dok se igrala nije zaboravljala na moju odsutnost nego je cijelo vrijeme pitala tete kad ja dolazim.
Onda valjda nije baš toliko bila okupirana da bi se sjetila da joj falim tek kad bi me vidjela.
Pa, meni je tvoj primjer baš primjer ovog o čemu govorim. Tvoj sin, ako sam dobro shvatila, bi tebi rekao koliko mu fališ, onda znači da bi ti to rekao kad si ti tu. Ne bi otišao do tete i rekao: meni fali mama... A jasno je menida se djeca sjete mame u vrtiću, ali mislim da se sjete na tren i zaboli ih a onda ih igra i ekipa povede dalje od misli o mami, a ako ih ne povede onda na neki način ispolje tugu, ili plačem ili sjedenjem u kutu, ali ne vjerjem da su trogodišnjaci u stanju istodobno razmišljati o tome da im mama fali i igrat se Winxica.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Jednako tako mislim da trogodišnjaci često kod kuće preuveličavaju svoje osjećaje, ne svjesno i manipulativno, već da je to razvojna karakteristika kao takva koja svjedoči o zdravlju djeteta. Kao što se strah od buba povećava ako djetetu kažete zamisli da je u sobi veeeelika buba... na isti način u djetetovoj glavici u kojoj postoji strah od odvajanja, ako se razgovara zamisli kako ćeš sutra kao velika djevojčica lijepo biti u vrtiću, bez mame... Ne znam, njima je strašnije o ome misliti nego kad se to dogodi. Ovo je iz mog iskustva i nemam znanstvenih potrkijepa.
I ne mislim ja da se to mora savladati s tri godine, ali mislim da većina djece to može savladati s tri godine na vlastitu korist. I da što mama i tata rade ili ne rade, nema veze s tim da dijete ima koristi od toga da savlada nedostatak majke na tri sata. Da tako dijete raste...
Pa, evo baš to, kad bi te se sjetila, otišla bi i pitala tetu, a ne bi se igrala i mislila o tebi. Znači, sjetila bi te se povremeno, a ostatak vremena se igrala. Ne može bit zdravije nego je. Kući je ispoljavlaa osjećaje, nije kupila u sebi,razgovarali ste o tome otvoreno ( bar do trenutka dok joj niste ispis predstavili kao financijsku nužnost)... Mislim da je to udžbenička adaptacija...
casa, baš lijepo pišeš. :)
potpisujem svimbi i casu.
svakako ne mislim da jedan događaj može imati toliko uticaj na ostatak života, ali kao što je anemona dobro primijetila... nekako se može pretpostaviti koje mame će imati problema s vrtićem... tako da i ovaj događaj nije samo jedan, nego su njemu prethodili drugi, tj. možda uopćeno jedan roditeljski stav koji se kasnije može manipulativno iskoristiti ili može dovesti do ovoga što psihologica spominje... u biti je tako sa svima nama... sve mi imamo svoj stil odgoja i taj stilj daje svoje "plodove" (nebitno kakve)...
nadam se da se može razumijeti što želim reći, bez da sada napadam mayato, to mi svakako nije želja
koja mama ce imati problem s vrticem ili cije dijete? :mrgreen:
Meni se isto jako sviđa kako lijepo argumentirano obrazlažeš svoje misli, casa.
Ja s četvrtim, kad napokon rodim žensko i razmazim do krajnih granica, oglupavim i počnem trčat na svaki prvi kmeee... Svečano obećajem...
casa, ali stvarno ne možemo znati što djeca misle dok se igraju. Evo, ti i iz toga što bi D. meni rekao, i iz toga što malena od mayato kaže tetama zaključuješ da je to ok i da sigurno znači da ne misle na mamu dok se igraju. Malo mi se to čini, onako, pristrano :mrgreen:
Točno je da svi mi imamo neki stil koji određuje naše odgojne postupke, što svjesno, što (još više) nesvjesno. Ali evo, najmanje od svega vidim smisla u tome da roditelj gura dijete u vrtić radi nekog višeg dobra koje će jednom kasnije doći...mislim da je to neodrživo.
Problem može nastati po meni jedino ako je to neki učestali, sveprisutni obrazac (da se dijete stalno štiti od bilo kakve nelagode).
Ma ja samo kažem da su trogodišnjaci bića trenutka, što na umu to na drumu principa. Da trogodišnjaci ne manipuliraju, ne smišljaju dugoročne planove o tome kako je pametnije sad se igrat a poslije plakat, da su mala iskrena bića koja se ponašaju kako osjećaju. I da takva zdrava djeca vole mame najviše na svijetu, ali da ih taj svijet istodobno zove i da im je teško i lijepo istodobno...
Znači ti misliš da ovo sada nije bila njena manipulacija mojojm slabošću na nju i da ovim postupkom, odn. mojim popuštanjem nisam sebi za budućnost osigurala delikventno, neprilagođeno,disfunkcionalno dijete?Citiraj:
casa prvotno napisa
Ako sam dobro shvatila, ovaj moj trenutak popuštanja nikako ne može, sam po sebi, bez drugih u kontinuitetu takvih popuštanja, biti okidač za razvoj malenog, manipulativnog i odgojno promašenog čudovišta?
Pa naravno... Jednako tako mislim da si ispisom potkrijepila njen strah od odvajanja, da ju nisi ohrabrila, nego ju zaštitnički prigrlila sebi.... I da nisam sigurna jesi li ju trebala prigrlit ili osnažit za odvajanje... Ja bih svoju djecu pokušala osnažit, pokušala bih im pokazat da je svijet i bez mene lijepo mjesto, da u njemu mogu uživat i u vrtiću i da ja imam vjere da su u stanju nositi se sa odvajanjem i kad ono boli. Da ja imam vjeru da oni mogu i kad plaču i kad se boje.
Postoji vrijeme za gurkanje i vrijeme za zaštićivanje. Meni je trogodišnjakinja koja je tri tjedna potištena i budi se uz vriskove idealan primjer za pričekati ako se može. Ima još jako puno vremena i za dobre i za loše poteze.
ja nisam išla u vrtić, kad sam krenula u školu, bila mi je užasno teška ne škola, već socijalizacija, i dan danas smatram da mi je vrtić nedostajao u razvoju društvenih vještina
to je samo moja introspektiva i ne kažem da je pravilo
Dok ja stignem, tema ode dalje.
I meni se sviđa kako casa lepo i argumentovano piše-samo se ne slažem u svemu sa njom.
Ja isto ne mogu da zamislim da je normalno da dete od tri godine bude nesrećno po ceo dan cele tri nedelje, i da joj se ceo dan nakon odlaska iz vrtića svede na računanje kada će ponovo ići.
Bez želje da to zvuči kao niski udarac, sećam se teme na kojoj se casa pitala da li je normalno da joj dete od 2,5 godine bude izuzetno poslušno ali po cele dane nesrećno-i pitala se kako da detetu pomogne da prevaziđe takve osećaje. Znači da i ona oseća da takvo dugotrajno raspoloženje nije baš uobičajeno.
Naravno da je mayato mogla pokušati da i dalje vodi dete u vrtić, ali ja ne verujem da bi se išta pomaklo nabolje samo od sebe. Vrtićke tete i pedagogica nisu ni u čemu videle problem, pa shodno tome nisu ni bile sposobne da pomognu. Mayato očigledno nije videla drugo rešenje-pretpostavljam da je pokušala više stvari-nego da je ispiše. I ja bih uradila isto, priznajem da ne bih imala volje da još plaćam i dečjeg psihologa da rešava "nepostojeći" problem.
Uostalom, meni je interesantno kako se a priori prihvata da su i tete i pedagogica apsolutno iskrene i objektivne u svojoj proceni adaptiranosti deteta.
Recimo, moju decu čuvamo samo MM i ja, pa je ćerka sa 3 godine ipak bila sposobna da se odvoji od nas na par sati bez problema, nije se ni osvrtala na nas na kojekakvim rođendanima, igralištima i sl., nikad nije pokazala nikakav separacijski strah sve do dana kada joj je, u 6. nedelji adaptacije, teta u vrtiću zapretila da tog dana neće ići kući jer nije spremila igračke, i onda je zaista i ostavila da poslednja izađe iz sobe kada su roditelji došli. Naravno, meni teta nije ni reč spomenula o tome tada, već sam ja, videvši da mi dete ima tragove suza po licu i da je tog dana kod kuće imala prvu i pravu vrlo ozbiljnu separacijsku krizu polako izvukla od nje deo priče. Teta mi je sutradan nevoljno potvrdila da je to rekla, sama sam bila svedok i šta je uradila (izvela je poslednju a ja naivno mislila da je to bio neki previd) uz objašnjenje da "moraju da nauče da poštuju pravila.." Zastrašivanjem na taj način?
to buđenje uz vriskove ne mora biti ništa strašno: moja je tek s 2,5 godine ostala sat vremena bez roditelja kod bake i dede i to zato jer je sama to tražila, voli jako baku i dedu i jako je željela ostati sama kod njih i ostavili smo je tih sat vremena i bila je mažena i pažena tamo, bila je ponosna na sebe što je ostala i sretna, a nakon toga se tjedan dana po noći budila i plakala i vrištala
ne mislim da sam djetetu u tih sat vremena što ih je provela s osobama kojima potpuno vjeruje i koje su njenom životu od rođenja napravila ne znam kakav stres, a ipak je ona to morala proživjeti i isplakati i nakon toga je svaki tjedan tražila da opet ostane po sat vremena
Pa, naravno da se i sama borim s istim pitanjima, pa zato se i javljam na roditeljskom forumu. Općenito mislim da je uvijek nisko pozivat se na druge teme, pogotovo ako osobo na temi na kojoj se raspravlja više puta naglasi da se sama bori ili borila sa sličnim pitanjima. I mislim da što se više ragovara o strahu tako strah raste... Što više pažnje roditelj poklanja tako strah raste... Jednako kao što ja u mayatinom slučaju vidim djevojčicu koja u vrtiću vrijeme provodi u interakciji s drugom djecom i koja zdravo mami ispoljava strahove, tako da bih ja i dalje pokušavala, sve je u oku promatrača. Ako nekog zanima, moj sinak taj nezadovoljni je na kraju dijagnosticiran, tako da sad znamo kako s nezadovoljstvom i puuuuno je bolje i ide u vrtić.
I ispravak, nije nikad bio on izuzetno poslušan, to je sin br.2
Ja sam u vrtić krenula s 3 godine. Sjećam se svojih suza i 2-3 neugodna događaja. Vrlo brzo roditelji su me ispisali iz vrtića - hvala im.
Sa školom, socijalizacijom i svime što ide uz to nisam imala problema. Niti kasnije, ni u kojem životnom periodu nisam osjetila nedostatak vrtića (imam skoro pola stoljeća).
Ni moja kćer nije išla u vrtić. Probali smo - zaključili da to nije za nju (i to ne pravi, cjelodnevni vrtić, nego nešto na 4-5 sati)- ispisali. Ni ona nije radi toga imala nikakvih problema u kasnijem životu. Sada uspješno studira, ima svoje hobije, prijateljice...
mislim da, bez obzira na svu brigu mame ili bake kod kuće, vrtićke prednosti ne može nitko zamijeniti. i to nije samo socijalizacija, to je milion aspekata u kojem se dijete osnažuje i uči.
na stranu, mayato, s tvojim razlozima oko novaca, jer to je dobar razlog uvijek, mislim da si pogriješila i slažem se sa svimbi i peterlin, dalje od njih nisam čitala
dodajem, i da, naravno djeca su individue i može se odraziti ovako i onako, no tvoj prvi post je subjektivan i ne može se vidjeti da li si u pravu ili ne, ali ako ti je pedagogica naglasila da nisi u pravu, na njenoj strani sam. i mislim da je vrištanje po noći normalna razvojna faza djeteta
Već sam naglasila da mi nije namera da udaram nisko. Niti da vređam.
Ali čitam i pamtim, ne mogu protiv toga. Htela sam da istaknem da većini nas nije uobičajeno da je dete nedeljama nezadovoljno. Da je to većini mama alarm da nešto treba menjati, samo je naravno, pitanje šta i kako. Najteže je kad ne znaš ni uzrok, ni način da pomogneš, niti iko nudi pomoć. Mislim da se to desilo sa Mayato, ja zato opet pominjem da je po meni tu stručna služba zakazala.
I drago mi je, casa, što si dobila pomoć i znaš sinu da pomogneš.
Od kad je kolektiv postao nesto sto je nuzno za zdravi razvoj?
pogotovo u dobi od 3 godine?
Mozemo govoriti o prednostima, u normalno poticajnim obiteljima one su vece za roditelje nego za djecu ( pogotovo u dobi od 3 godine).
Stvarno ne razumijem da bi dijete u normalno poticajnoj obitelji ostalo uskraceno za bilo sto , ako bi u kolektiv krenulo sa 5 godina , ili tek u skoli.
moja mlada braca nisu isla u vrtic, pa na to nitko nikad nije gledao kao neki hendikep.
Niti ja ne shvaćam tu neophodnost vrtića; doživljavam ga ipak prije svega kao mjesto gdje je dijete dobro zbrinuto ako roditelji rade.
Znam veliki broj djece koja nikad nisu išla u vrtić i nemaju radi toga nikakvih problema.
Ja sam išla i prilično sam sigurna da mi to nije donijelo ništa dobro.
U kojem smislu?Citiraj:
ivy prvotno napisa
Ma meni sad samo nije jasno kako je moguće da na temi gdje je žena odlučila upisat dijete u vrtić pa ispisat jer je dijete bilo nezadovoljno dođemo do toga da je vrtić i tako i tako bezveze. Očito je neke prednosti u vrtiću mayato vidjela kad je upisala dijete, i nije nas pitala da propitujemo upis nego ispis.
I pulinka, nisam ja u tvojim postovima osjetla niti mrvicu zlobe ili zla, nego jednostavno mislim da je na forumu referiranje na druge teme kao tračanje u rl, nešto što se ne radi jer nije pristojno ni fino i može jaaako povrijediti druge ( recimo da je taj moj sin jako obolio ili da sam u rastavi braka ostala bez njega, što ti ne možeš znati). Stvarno se nimalo ne ljutim, ali ne želim pristati na takvu kulturu forumiranja.
I naravno da je trebalo nešto poduzeti, pa to nije sporno. Samo se ne slažemo oko toga što poduzeti...
Pa, u smislu da velika većina djece ima fazu noćnih mora i strahova. Kao što većina djece ne govori glasove l i r jasno otkočetka, pa opet ne idu svi logopedu. Neka djeca jednostavno izrastu, prerastu more i progovore r bez posebnog truda stručnjaka.