Mislim da mayato radi ono što smo valjda svi radili, preispituje je li djetetu uistinu lijepo u vrtiću, čak i kad joj pedagoginja kaže da je, kao da traži način da samu sebe uvjeri da djetetu tamo nije bilo lijepo. Ne osuđujem jer sam to i sama radila i mislim da je normalno imati takve misli, ali jednako tako mislim da prijateljski odgovor nije: Ma sigurno joj nije bilo lijepo... već: Vjerujem da joj je bilo lijepo, i teško, ali i lijepo. Da u vrtiću nije razmišljala o mami, da se igrala jer su se drugi oko nje igrali... Da je shvatila da joj je mama nedostajala tek kad je mama došla... I da je u redu da joj nije bilo lijepo, kao što je u redu i da joj je bilo lijepo. I da u životu ima dana kad nam je lijepo i kad nije, i da se kao roditelj trebamo naučiti izmaknuti, naučiti da to kako je djetetu u vrtiću na kraju krajeva nisu naša posla... Da je dijete sposobno samo voditi trosatni vrtićki život, a da smo mi uvijek s njim, ali da u nekim situacijama ne vodimo, da nismo odgovorni...