Meni je jedna prijateljica (najstarija djeca su nam vršnjaci) pred jedno 12 godina rekla: do škole boca! (ujutro i navečer). Dakle, planski. Meni je to bilo nešto za izbjegavati, a njoj poželjno :D
Printable View
Meni je jedna prijateljica (najstarija djeca su nam vršnjaci) pred jedno 12 godina rekla: do škole boca! (ujutro i navečer). Dakle, planski. Meni je to bilo nešto za izbjegavati, a njoj poželjno :D
rehab, meni ova navedene igračka baš je isti rang, jer ima istu svrhu. Neka djeca imaju krpicu, neka deku, neka dudu, a neka plišanca za istu svrhu.
Nastavak: a što se tiče prirodnijeg za vidjeti, to je vrlo relativno. Meni je "prirodnije" vidjeti šestogodišnjaka s dudom, nego na sisi, netko bi rekao sasvim drugačije.
Da, meni uopce nije upitno sto je dijete sa 9 vezano uz igracku.
meni je upitno koliko je zdravo da roditelji podrzavaju tu vezanost uz štaku , i zasto ne poticu ( zdravo )odvajanje u sigurnim situacijama kao sto je odlazak u kino ili igraliste.
da se E. pitalo navlacila bi dudu varalicu puno duze od 4 godine, ali tu sam ja odlucila prerezati. Nagovorila sam ju i potkuplila igrackom. Dudu je spominjala jos par mjeseci...da, nije bila skroz spremna , ali za njezin izgovor je bila pogubna.
Potpis na sirius.
Inače, u našem vrtiću se ove školske godine pojavila lutka - član grupe.
Sve radi s njima, ide na predstave, izlete, djeca je vode doma u goste. Zamišljena je kao prijatelj kojem djeca daju željene osobine i stvaraju odnos kakav žele. Pouzdani prijatelj koji ne otkriva tajne.
Pa se vi sad mislite :lool:
Moram priznat da ja zakolutam očima kad nama ta mala dolazi doma, jer M. nije sve to skupa baš shvatila tako kako je zamišljeno i onda stalno paničari kako je nismo dovoljno zabavili, dovoljno čuda joj priredili, ili zato što je sama u drugoj prostoriji ili slično...
Je, je ...
ali to su vrticki projekti.
ne traje 24 / 7 i tako godinama...
to mi imamo u prvom razredu osnovne
.. a i ne moraju svi vrtićki projekti biti pametni
no, i situacija je drugačija jer je lutka "gost" i dijete nije uz nju vezano
i meni je kao što već rekoh u ovoj priči problematično što mi se čini da roditelji ne da ne potiču odvajanje, nego mi se još čini da potiču tu vezanost djeteta uz igračku i to do bizarnosti kao što je objavljivanje priče u medijima
Moja poznanica je tako kad je dobila dijete bila sva ufurana, pa je ona vukla okolo neku lutku od male i dala joj ime i vikala maloj panično "zaboravila si Točkicu!!!!!!!!!!!!!", a maloj je do Točkice bilo kao do lanjskog snije, nije još znala niti govoriti pa joj nije niti mogla dati ime (samo normalno i poznanicu je to brzo prošlo)
No , da, objavljivanje u medijima sa imenom, slikom i detaljima o potrazi u toj dobi...
ne znam, morala bih imati zaista dobar razlog da dijete tome izlozim.
koliko god razmisljala , potraga za izgubljenom igrackom mi to -nije.
Vertex :lol:
Sva moja mašta je nedovoljna da zamislim face moje djece kad bi im netko doveo igračku-gosta doma.
Ne bi se dobro provela kod nas, a bome ni zabavila :mrgreen:
imala sam svog žutog medu. zapravo nekoliko njih u nizu, istih ili vrlo sličnih. medo je bio poznat u bližoj i daljoj obitelji, u susjedstvu i vrtiću.
nije imao ime, ali je bio poseban. medo je divno mirisao, a najdivnije je bilo njuškati ga i u isto vrijeme sisati palac. bitno je bilo i šuštanje koje je proizvodio kad bi ga se stiskalo.
kad se 'izgubio', jer su ga roditelji zgađeni njegovim izgledom bacili (bio je punjen slamom i usmrdio se nakon pranja), dobila sam zadnjeg u nizu. ali prestali su ih puniti slamom i tog zadnjeg nikada nisam prihvatila. tada sam imala 4-5 godina.
ne pamtim gubitak žutog mede kao neku posebnu traumu. priču koju pričam, zapravo sam čula od svojih roditelja, sama
moja djeca nemaju takve posebne igračke.
hoću reći da je dobar dio priče povezivanja
pobjegao post.
dobar dio priče o povezivanju s predmetima je do okolnosti i roditelja.
da su moji prevrnuli nebo i zemlju za žutim medom punjenim slamom i pronašli ga, ja bi ga nosala uokolo i nakon pete godine.
uh, ja o svom medi a ovdje su već i druge teme u pitanju
meni je sve to različito
i sisa i duda i igračka
svako odvajanje od toga kod nas je išlo postepeno - govorim o srednjem djetetu od 4 godine
od sise najranije (igrom okolnosti, jer sam bila trudna, ali da nisam, vjerojatno bi duda i sisa bile u istom trenu na odvikavanju), a od plišane krpice se još nije odvojila
ali ju više ne nosa okolo, jer ja ne dopuštam iz već rečenih razloga - da ne bih ja o njoj morala i voditi računa
spava s njom i zove iz kreveta da ju donesem ako je slučajno ostala u boravku
Naši su imali razrednog ljubimca sve do ove godine, znači 4. razred, ali ga više nitko nije htio nosit doma pa odustali, ali naši osim što su ga nosili morali su pisat što su s njim radili pa su kao time vježbali sastavljanje:mrgreen:
Meni se takvi projekti stvarno bzvz i za vrtićku i školsku, uz najbolju volju ne mogu dokučiti, wtf, uz ispirku svima koji su time oduševljeni. To me sve podsjeća na one tama-gočije ili kako se već zovu, umjesto žive životinje. Ili lutke na napuhavanje, umjesto čovjeka. Asocijalno mi je to.
I kod nas je u poseti bio zeka iz vrtića. :roll: Meni je pripala "čast" da u pratećoj svesci opišem šta je zeka kod nas radio. Odahnula sam što je našu kuću napustio u jednom komadu da ne moram vaspitačici da objašnjavam...
Nadam se da ćemo sledeće godine biti pošteđeni ovakvih projekata.
Peterlin, pa valjda smo i mi ovdje živi ili?, ne vidimo se, ali interaktiramo, možda čak i burnije i riječitije nego da stvarno sjedimo negdje na kavi oči u oči. Ne vidim tu nikakvu paralelu sa luktom koju klinci nosaju doma, i još je čak ni oni sami nisu odabrali, nego im je nametnuta, i interakcija živih ljudi peko foruma.
Hm, koliko sam vidjela po američkim filmovima, razred ima pravog živog ljubimca pa ga djeca nekad nose doma.
Ovo sa plišanim zečevima mi se čini kao neki pokušaj imitacije.
X
Moram dodati - kad sam se davno priključila Rodi (valjda 2007.), prije toga sam od cca 2005. samo čitala. Bila sam u borbi za trudnoću i čitala sve po redu.
Trebalo mi je 2 godine da se uopće prijavim na Forum.
U tom trenutku bila sam vrlo zatvorena prema komunikaciji, jasnom izražavanju stavova i slično,...
I onda sam počela pisati, pisati i pisati, što i broj postova govori.:roll:
Ok, nekome se to sviđa, nekome ne :mrgreen:, ali uz Rodin forum sam "progovorila". Meni je to iskustvo neizmjerno koristilo u poslovnom smislu. Nema te poslovne komunikacije koju ne mogu odraditi.
To se i meni sviđa, ali toga nema ni kod nas na žalost, osim što neki vrtići imaju zečeve ili zamorce u vrtiću, pa se djeca brinu o njima, uče se ophoditi sa životinjama, igraju se, imaju interakciju.
Kakvu interkaciju možeš ostavriti sa lutkom kao projektom i što možeš izu toga naučiti, to ne razumijem.
Anemona, e da baš to, sad si me baš sjetila, forum ne izaziva asocijalnost, kao recimo TV, socijalne vještine se razvijaju kroz interakciju, mi se ne vidimo, ali bogami pošteno interaktiramo,a za regulaciju kad netko prečera postoje moderatori, pa kad ti kaže stop, ohladi malo, pa oćeš nećeš malo razmisliš o tome kako se razgovaraš. Sve to spada pod socijalne vještine. I to isto, nekom se sviđa nekome ne, to što netko piše, pa opet i kroz to ponekad preispitaš svoje stavove itd..
Sreća naša da neki znaju ostvariti "interakciju" i sa npr. kolačićima madalaine...
niti su sva djeca ista, niti roditelji.
A što će iz nečega ispasti ponekad manje ovisi o tomo što, a više o kako i zašto.
Carmnina, vrtić u Splitu? I počinje s prva dva slova tvog nicka? (kako sam tajnovita, lol)
ukoliko dijete samo takvu igru izmisli to mi je ok, ukoliko dijete voli svog medu i spava s njim do kad hoće to mi je ok, dijete priča sa svojim plišancem to je ok...
ali odrasli? staviti dijete u medije ? nametanje zajedničkog plišanca za školsku djecu ?
A na temu ove vezanosti za dude, igračke, dekice i slično, ja bih rekla da su djeca pametnija od nas. Odrasli su ti koji prave probleme.
Npr. ta famozna duda, išla mi je na živce, ali nikako je se riješiti. Djetetu je bila jako važna, kako sad tako nešto oduzeti,...
Imala sam milijon teorija o postepenom smanjivanju ovisnosti (to smo i radili), ali nikako tu priču završiti.
I onda jednog dana dudu smo maknuli na meni nezamisliv način. Na način koji nikada u svojim teorijama nisam zamišljala.
U kratko, dijete je napravilo neko sranje, uopće se više ne sjećam što, a ja nekako izbezumljena izlanem: sad ćeš dobiti kaznu.
Dijete ispali: A koju, maknuti ćemo dudu?
Nikad prije tog događaja nismo dudu dovodili u vezu s ikakvom kaznom, jer je meni duda bila nešto užasno važno (za moje dijete) i ona je imala "imunitet" od svega.
Kako me je dijete zateklo odgovorom, ja izvalim: Da, maknuti ćemo dudu. Istovremeno sam u glavi slagala plan, kako mu prije spavanja vratim, ako bude frka, a da ne poništim sav učinak.
Došla je i famozna večer, dijete preživjelo bez dude, bez specijalne frke i drugu noć isto i 3. i 4.,... i dalje kao da je nikad nije imao.
Poanta je da je dijete bilo spremno i ispada kao da je očajnički od mene tražio da ja napravim rez (preuzmem odgovornost), a ja nisam bila spremna i davala sam toj dudu veću važnost, nego što je bilo potrebno.
Mislim da ipak djecu treba pomalo poticati da se ostave nečeg što nama nije ok, ne možemo im prepustiti svu odgovornost.
Ma dobro, ali prvo bi trebalo vidjeti zašto igračka nije ok. Koje konkretno probleme djetetu ili okolini donosi takav i takav odnos s igračkom. Ima li uopće ikakvih problema? Je li ta igračka umjesto nečega što dijete zapravo želi, a ne može ostvariti? Uzima li možda previše vremena pa se zaboravi na druge stvari i odnose koji su isto važni u djetetovu životu? Nešto treće? Ništa do toga?
Zapravo, tanja_b, kad smo kod plišanaca, šta je bilo s kalkulatorom na kraju? :lool:
U potpunost se slazem sa Anemonom. Dosta puta je i teta u vrticu rekla da je cesto u roditeljima problem recimo oko polaska u vrtic. Fa ceto je roditeljima teze nego djeci i da to onda djeca osijete pa drame prije ulaska. Tako sam i ja mislila kak ce moj mali ici u grad mladi sa vrticem jer mu je to u principu bilo prvo odvajanje od nas. Ali on je to odradio bez pol frke....i onda sam i ja skuzila da ja previse paznje i drame posvecujem tome i da je to to
Tu valjda svatko ima svoje kriterije. Meni nije ok (igračka, krpica, duda, kalkulator,...):
- ako dijete ometa u redovnoj komunikaciji
- ako dijete ne može biti bez igračke
- ako dijete sputava u bilo čemu
- ako dijete ne može/želi izaći iz kuće bez igračke
Još bi to i gradirala prema godinama.
- od 0-2 ne vidim problem.
- od 2-3 me pomalo živcira, jer je to dob gdje roditelj mora voditi brigu da se ne izgubi, a djetetu je važna
- od 3-5 očekujem da se pomalo ta ovisnost smanjuje, da dijete ima stvarne prijatelje, da komunicira,... da vodi samo brigu o tom važnom predmetu
- od 6 do 8 očekujem da se taj predmet ne pojavljuje na drugim mjestima, osim u dječjoj sobi
- od 8 - 14 toleriram da je to neki posebni predmet koji u principu stoji tamo negdje u sobi, povremeno se igra s njim (ako je igračka, za duda mora otići ranije)
- od 14 na dalje, ako taj predmet ima veću svrho od toga da postoji i da nam je posebno draga uspomena - wtf???
Kužim, Anemona. To je otprilike kao što je potrebno da djeca, e da bi bili normalnog socio-psihološkog razvoja, najkasnije s tri godine, a po mogućnosti s 18 mjeseci, krenu u vrtić :mrgreen: