Djeca u kuhinji

moj baš još nije pokazao interes za kuhanje osim što uleti koji put sa pitanjem "što to miriši?" ili stavlja sastojke na pizzu... znao je kao manji sjeckati nešt s tatom ali to je bilo sa onim tupim nožem za maslac...
iskreno - malo sam se zamislila nad ovom temom i nekako ga ne mogu zamislit sa kipućom vodom ili plinom :-/ ali ne zato što mislim da on to ne bi mogao nego zato što se ja bojim i ako me bude pitao za to - to će bit i moj odgovor: pričekaj sine da mama skupi hrabrosti :mrgreen:
trenutno radimo na pospremanju iza sebe nakon jela i to mi je muka gledat jer se bojim da će sve porazbijat (a nije nikad ništa razbio - to je samo stvar u mojoj glavi)... ne znam zašto ali njega u kuhinji i oko plina se bojim više nego da će past sa penjalice ili ljuljačke ili drveta...
a da ću ga morat naučit neke stvari - morat ću... jer će od trećeg razreda dobit ključ oko vrata...
a možda da on pokazuje veći interes bi se i ja prije prisilila skulirat ali eto - za sad nemam potrebe :-)

Ono što mene zanima jeste koliko su visoki vaši četvorogodišnjaci a koliko vaši šporeti i kuhinjski elementi?
Jer moja deca su prilično visoka, a glave su im i dalje vrlo blizu šporeta. Ja sama sam niska, pa periodično zaradim poneku opekotinu od prsnutog ulja po licu.
I iz tog razloga radiće sa šporetom kad pređu nekih 135cm visine.
Imala sam drugaricu koja je sa 5 godina kuvala mleko i kafu roditeljima, sa 8 je pekla palačinke i jaja, kuvala testeninu i viršle (hrenovke), podgrevala ručak i spremala sebi doručak i večeru. Bila je vrlo spretna, ne pamtim da se opekla ikad.
I onda je ostala na tom kulinarskom nivou do udaje negde oko tridesete godine.
Meni nisu dali oko šporeta do desete godine. Do šesnaeste sam savladala kuvanje većine jela uobičajenih kod nas, mogla sam da održavam sama celu kuću, a to sam i radila kada je mama bila poslovno odsutna na nedelju-dve.
Hoću reći, deca imaju puno vremena za učenje novih stvari.
Moji od 3 i 5 god. smeju sve u kuhinji što ne uključuje oštre noževe i vrele stvari. Sami rasklanjaju stakleno suđe, sami mešaju sastojke, ja merim.
Ali ne smeju da izlaze na ulicu bez mog nadzora. Jer ulicom ordinira svakodnevno nekoliko pijanaca, jedna teško mentalno obolela osoba, i jedan izuzetno nesavesni vozač.

Pa s kipućom vodom i plinom se ne počinje. Nikako. Počinje se s mazanjem na kruh, čišćenjem salate i sličnim.

Mislim da se ovdje ne razumijemo jer nije isto ako dijete od 3 godine samo sebi radi kakao vrućom vodom IZ KUHALA (ne s plina) ili ako dijete od 13 godina (kakvo imam ja) prži lješnjake u woku na plinu i opeče se, sam sebi pomogne i nastavi dalje. Ovaj moj prošao je dosta godina "kuhinjskog školovanja" uz mene i svog tatu i još uvijek ne mislimo da je samostalan, ali ide to...

Isto tako - čini mi se da mi djeci prenosimo svoje stavove. Ako mi mislimo da je kuhinja opasno mjesto, i njima će biti. Ako mislimo da je to samo mjesto gdje treba biti oprezan i pridržavati se nekih pravila (ne mokrom krpom primati vruće ručke, paziti kad se podiže poklopac s vrućeg lonca da te ne opeče para, paziti kako okreneš nož) onda sve to ide nekim svojim tokom.

I da - ne mislim da je prženje palačinki neka nauka. Ni kakao. Ali mislim da je loše ako djecu blokiramo svojim strahovima. Ja sam to sama sa sobom morala riješiti (paničarka) i jesam tako da sam ih sustavno učila što i kako učiniti u slučaju frke, koga zvati, kome otići, kako postupiti.... i sve pet. Jesam li mogla više ili trebala manje - nemam pojma. Djeca zaista uče i o ovome u skladu s vlastitim afinitetima. Moji nisu nešto ludi za kuhanjem, ali neće ostati gladni ako me nema doma. ALI oni imaju 13 i 14 godina i koji mjesec više i nisu jučer počeli s tim. Ne moraju to raditi na dnevnoj bazi, ali ako štajaznam požele napraviti juhu od gljiva (ne iz vrećice nego od sušenih) znaju otprilike kako bi to išlo jer su više puta sudjelovali u tome.

Mene ovo podsjeća na scenu iz parka, kad je Smjehuljica tek propuzala... ja sam ju puštala u onoj šestokutnoj kućici da puže kud hoće, jurila oko kućice da svaki put budem na strani (neke su bile otvorene) na kojoj je i ona.
Jedna žena se snebivala rekla: ja u svoju nemam povjerenja. A ja imam. Oprezna sam, ali imam povjerenja... što god je ikada htjela učiniti, mi smo joj to dopustili, pa i ohrabrivali, naravno u granicama sigurnosti.
Nikad nismo ni jednu ladicu stavili zaštitu, niti na jedan kut... i nakon što je jednom, odnosno prvi put s 8-9 mjeseci pričepila prstić na ladici, nije više nikad. Kako će drugačije naučiti?

Kuhinja je njen interes, da nije, ne bi ju tjerala. Ona jednostavno voli sudjelovati u svemu, istina, ponekad je zamorno, svaki put nakon paniranja moram donijeti usisavač, ali meni je važno da ona sudjeluje i spremna sam na extra čišćenje.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

pa ti si rekla na onom drugom topiku da joj braniš da dok je sama procijedi tjesteninu. il sam ja nešto pobrkala. taman da i ima volje.
ne kažem naravno da to mora jer neće kuhati kad odraste, ali meni je pretjerano 12-godišnjem djetetu radi sigurnosti braniti da skuha paštu. :-/

---

čisto sumnjam da sam to rekla
stvarno sumnjam
jer mi uopće ne jedemo tjesteninu :-/

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

Jedna žena se snebivala rekla: ja u svoju nemam povjerenja. A ja imam. Oprezna sam, ali imam povjerenja... što god je ikada htjela učiniti, mi smo joj to dopustili, pa i ohrabrivali, naravno u granicama sigurnosti.

---

OK, poverenje u dete-moji su zato sa 2,5 godine i dobili stakleno suđe u ruke-jer sam imala poverenja u njih.
Ali ja nisam genijalni fizičar/tehnolog/proročica i nemam pojma hoće li jaja na ulju prsnuti ili neće. Može se reći da nemam poverenja u njih :).
Takođe, ne treba puno znanja fizike da se proračuna koji deo tela će opeći dete visine 105cm (moj trogodišnjak) ako prevrne lonče vrele vode na šporetu visine 85cm koji je plinski kao moj, a koji deo će opeći dete visoko oko 140cm. Kuvalo nemam. Mikrotalasna mi je isto na visini 85cm.
Kao što rekoh, moji smeju (i rado rade) sve u kuhinji što ne uključuje oštre noževe i vruće stvari.
Zaboga, sa 3 i 5 godina nemam utisak da su negde zakasnili. Niti da nemam poverenja u njih.

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Takođe, ne treba puno znanja fizike da se proračuna koji deo tela će opeći dete visine 105cm (moj trogodišnjak) ako prevrne lonče vrele vode na šporetu visine 85cm koji je plinski kao moj, a koji deo će opeći dete visoko oko 140cm. Kuvalo nemam. Mikrotalasna mi je isto na visini 85cm.
Kao što rekoh, moji smeju (i rado rade) sve u kuhinji što ne uključuje oštre noževe i vruće stvari.
Zaboga, sa 3 i 5 godina nemam utisak da su negde zakasnili. Niti da nemam poverenja u njih.

---

slažem se potpuno, pogotovo s boldanim
zašto davati djetetu posudu s kipućom vodom samo zato što ono to želi?
što se točno time postiže, kakva vještina ili sposobnost?

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

pa ti si rekla na onom drugom topiku da joj braniš da dok je sama procijedi tjesteninu. il sam ja nešto pobrkala. taman da i ima volje.
ne kažem naravno da to mora jer neće kuhati kad odraste, ali meni je pretjerano 12-godišnjem djetetu radi sigurnosti braniti da skuha paštu. :-/

---

još jednom moram ovo citirati
baš mi smeta kada se tako paušalno "proziva"

ja radim od doma
moje dijete nikada nije samo u doba ručka
nisam, dakle, ni slučajno takvo što mogla reći

i nema smisla "opravdavati" dijete koje od 9. godine samo putuje po inozemstvu
niti roditelje koji to podržavaju

ne znam jel južina, ali baš sam... skoro pa uvrijeđena

Je , apri, južina je i ja sam danas posebno osjetljiva...

Moje osdobno iskustvo.

Dakle kao dijetetu mi nisu dali ni blizu kuhinje , ni sa 7 ni sa 12 , nisa 13 godina .

Jer je kuhinja puna opasnosti.

Sticajem okolonosti sa 14 sam se morala uhvatiti rudimentarnog kuhanja i to je bila trauma.


hrenovke sam ubacivala sa 2m u rajnglu sa kipućom vodom. a nisam baš neka košarkašica :-)

Nikad nisam zavoljela kuhanje, uvijek mi je to bila katastrofa.

moj sin zna svašta skuhati.( ima 10 godina )

ali iz potrebe ne iz neke želje. (moje više mjesečno bolovanje i ležanje )


dakle mislim da je 12 ,13 godina taman da djecu naučite osnovama .

zakasnila sam s editiranjem,

od tog samostalnog kuhanja u prvom srednje ( išla sam u školu sa 6 ) imam 30 godišnje traume i nikad se nisam pomakla dalje od 10 jela i varijacija i 3 kolača

dijetetu ajme djetetu.

moram u potpis dodati i nepismena :-(

inače kod mene sin se hvata kuhinje isključivo kad je primoran , a kod babe sve radi .

sad se smijem pa da podijelim s vama
sjeo moj muž za komp i čita ovu temu
i komentira - ti napiši da naš trogodišnjak kojeg nemamo žbuka po susjedstvu i popravlja nasipe uz savu
i sad se boji da ću napisati što je rekao :lool:

a sad ozbiljno
on fantastično kuha, između ostalog
i pitala sam ga kad je počeo
s 13-14 godina

Citiraj:

---

maria71 prvotno napisa

nikad se nisam pomakla dalje od 10 jela i varijacija i 3 kolača

---

10 jela i varijacija uopće nije malo.

Bravo dečko! :)
Moja sastavlja Ikea namještaj s tatom. I svako malo izvadi šarafciger i "popravlja" svoj bicikl... i pali vatru za roštilj s tatom... i kopa sa svojim alatom po vrtu (nije plastičan)... i jučer je na selu tražila da joj otvore haubu od traktora da mu vidi motor....

južina, južina, nego šta nego južina :mrgreen:
neda mi se sad ni tražiti, tamo di si onog svog frenda spominjala koji se opekao, čini mi se da nismo razgovarali o 4-godišnjacima nego starijoj djeci. i anci se složila s tobom :mrgreen:

evo, meni se dalo :mrgreen:

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

gle
moj dobar prijatelj
40 godina
arhitekt
prije mjesec dana je izlio lonac kipuće vode po ruci

nema tu "svatko poznaje svoje dijete"
ili "dijete je spretno"

jest dijete spretno, ali je pitanje bi li znalo reagirati da mu se nešto dogodi
bi li se snašlo

naravno, svatko od nas pristane na neki rizik

netko ostavlja devetogodišnjaka samoga preko noći, netko ga pušta gradskim prijevozom u grad,
netko da sam ide na plažu

---

e pa da, to.
valjda sam ja krivo shvatila tu priču, al da sad do kraja razjasnimo - što taj citat znači, bi li joj dala da istrese tu nesretnu paštu, sama doma - il ne? :mrgreen:

Citiraj:

---

maria71 prvotno napisa

Moje osdobno iskustvo.

Dakle kao dijetetu mi nisu dali ni blizu kuhinje , ni sa 7 ni sa 12 , nisa 13 godina .

Jer je kuhinja puna opasnosti.

---

Ovo je ključno: ako učimo djecu da je opasno bez informacija o tome kako opasnost svesti na minimum i kako sanirati posljedice nečeg nepredviđenog onda to nije dobro. Ali uzročno-posljedično dijete može shvatiti tek kad dovoljno naraste. Četverogodišnjak...sumnjam da može. U toj dobi sam šišala lutke i čudila se k'o pura dre*u zašto im nakon toga ne raste kosa :mrgreen:. Malo dijete opasnost ne može do kraja shvatiti. Ne čini mi se najboljim načinom da to shvati tako da se polije kipućom vodom ili da mu vrelo ulje prsne u lice.

Stvar je i afiniteta: i ja sam bila djete koje je vrlo brzo rastavljalo bicikl, sa sedam godina sam napravila podnu lampu od baterije, stalka za bor, žarulje i papira, ali kuhinji nisam ni primirišala do osamnaeste. Danas jednako dobro kuham kao što postavljam police na zid jer mi se s godinama razvila ljubav prema kuhanju. I smatram da ništa nisam izgubila time što nisam s 4 godine lijevala kipuću vodu ili pekla palačinke.

dala bi .

kad bi to bilo nužno, kao i ja kad sam prvi put slomila nogu pa je mali u prvom razredu MORAO sam u školu, a nakon mojih operacija je MORAO podgrijavati jelo .

zrina od 12 bih, bez problema
i puno ranije
orku - nisam sigurna
ona nije taj tip
em što je uopće ne zanima, em što je prilično nespretna

rekoh, poznajem svoju djecu

Vjerujem da svi poznajemo svoju djecu, ali jednako tako vjerujem da svi vlastitim uvjerenjima, očekivanjima i strahovima i stvaramo djecu takvima kakvi jesu. Jednostavno, roditelj koji se boji da će četverogidšnjaku ispasti čaša iz ruke će vjerojatnije imati četverogodišnjaka kojem će čaša ispasti iz ruke. Ljudi obično na ovo reagiraju uvjeravanjem da nisu oni ti koji su doprinijeli razbijanju čaša i mislim da rijetki osvijeste gdje su oni svojim strahovima uvjetovali ponašanje djece im. I sama bolujem od iste bolesti i pokušavam se kontrolirat.
Ovo sve skupa ne ide nikog osobno, već govorim općenito budući se na ovoj temi kuhanje prvenstveno povezivalo s opasnošću. Nitko nije spomenuo kao problem što mora jesti debele palačinke ili neslani bolonjez.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Vjerujem da svi poznajemo svoju djecu, ali jednako tako vjerujem da svi vlastitim uvjerenjima, očekivanjima i strahovima i stvaramo djecu takvima kakvi jesu. Jednostavno, roditelj koji se boji da će četverogidšnjaku ispasti čaša iz ruke će vjerojatnije imati četverogodišnjaka kojem će čaša ispasti iz ruke.

---

Meni ova tvrdnja zvuči vrlo slično kao tvrdnja da hladne i bezosećajne majke imaju autističnu decu :(.
Deca se rode sa određenim fizičkim predispozicijama.
Neka su manje spretna od druge.
Mogu puuuno vežbati i raditi štošta i motorički se jako usavršiti u okviru SVOJIH sposobnosti-ali i dalje će imati statistički veću mogućnost nezgoda od nekog proseka.
Uostalom, deca se rode i sa različitim afinitetima. Ako nekog kuvanje ne zanima onda ga ne zanima. I ako ne reaguje na neko uobičajeno motivisanje, ne znam šta bi se postiglo forsiranjem, osim da ga zanima još manje?

Nigdje nisam napisala da su sva djeca jednakih sposobnosti niti afiniteta. I ne vidim kako si moj post dovela u vezu s hladnim i bezosjećajnim majkama i autizmom. :o:o:zbunj:

Meni je moja pok. baka, rođena krajem 20.-tih godina prošlog veka, pričala koje je ona sve obaveze imala kao dete. Bila je najstarija, vrlo zdrava i sposobna, i mama se mahom oslanjala na nju. Od 4-6. godine je ustajala u 4 ujutru, vodila guske na pašu, pa ih vraćala kući i od 8-12h išla u vrtić LOL. Išla je i na bunar po vodu, čuvala mlađu braću i sestre, i radila još niz tadašnjih poslova.
Ali njene uspomene su mahom o batinama koje je dobijala, a situacije zbog kojih je dobila batine su takve da jasno pokazuju da je u njih upala baš zato što je bila dete i nije imala iskustvo, spretnost ili snagu odraslog čoveka.
Zato, u svetlu njenih uspomena, meni se čini da je ta nekadašnja samostalnost dece koja se sada ponovo pomodno glorifikuje, samo običan mit. Deca su radila jer su morala. I nisu bila nešto puno spretnija od današnje. Dešavale su im se i grozne nesreće. Neka su imala više sreće od druge. Ali su i dalje bila samo deca, sa sposobnostima deteta.
Zato se meni ne dopada to "vraćanje starim vrednostima" i "rano osposobljavanje" dece. Jer u primerima iz realnog života koje vidim, deca uopšte nisu ni spretnija ni samostalnija od druge, samo navikla da trpe i snalaze se kako znaju, bez ikakvih očekivanja od odraslih ljudi.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Nigdje nisam napisala da su sva djeca jednakih sposobnosti niti afiniteta. I ne vidim kako si moj post dovela u vezu s hladnim i bezosjećajnim majkama i autizmom. :o:o:zbunj:

---

Tek sad ovo vidim.
Pa logika je tvoja, ne moja-ako deca izrastu u ono što od njih očekujemo, onda je to paralela sa nekadašnjim objašnjenjem da su autisti bez emocija odrasli takvi jer su se majke tako odnosile ka njima.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Vjerujem da svi poznajemo svoju djecu, ali jednako tako vjerujem da svi vlastitim uvjerenjima, očekivanjima i strahovima i stvaramo djecu takvima kakvi jesu. Jednostavno, roditelj koji se boji da će četverogidšnjaku ispasti čaša iz ruke će vjerojatnije imati četverogodišnjaka kojem će čaša ispasti iz ruke. Ljudi obično na ovo reagiraju uvjeravanjem da nisu oni ti koji su doprinijeli razbijanju čaša i mislim da rijetki osvijeste gdje su oni svojim strahovima uvjetovali ponašanje djece im. I sama bolujem od iste bolesti i pokušavam se kontrolirat.

---

Dakle, iz ovog bi se moglo zaključiti slijedeće: ako se majka OPRAVDANO boji da bi se dijete od 4 godine moglo politi kipućom vodom ako je drži u ruci onda će se to dijete DOISTA politi istom tom vodom. Ako se, naprotiv, ne boji onda smo se riješili rizika od opekotina??? Svašta.... :roll:

Ja se, npr, uopće ne bojim da bi mi se dijete od 17 godina moglo porezati pa se nedavno porezala. Lastane???
I, oprosti, jedno je poznavati svoje dijete, a drugo je isto to dijete dovesti u opasnost da se polije kiupćom vodom. Govorim u četverogodišnjem djetetu, ne dvanaestogodišnjaku!

Zanima me kako objašnjavaš opekotine zbog kojih mala djeca leže u bolnici i s trajnim ožiljcima, a rezultat su polijevanja vrelim tekućinama?

Naravno, ja o čašama i četverogodišnjacima, ali zapravo mislim na sve autiste ovog svijeta i njihove hladne majke. Mislim da je bespredmetno dokazivati da djeca izrastaju ovisno i o očekivanju roditelja. Ako to ne utječe na djecu, onda nam ni roditeljski forum ne treba, jer ne znam o čemu bi se ovdje moglo pisati.

Napisala sam vjerojatnije, što zanči da vjerojatnost postoji bojala se majka ili ne. Ako se dijete penje na tobogan i mama sa strane viče: Paast ćeš povećava li mu sampouzdanje, bodri li ga? Ili mu poručuje da je premalo i nesigurno? Hoće li to utjecati na dijete?

A opekotine na Maloj djeci, objašnjavam hladnim i bezosjećajnim majkama koje djecu polivaju vrelom vodom iz hira.

OMG, ali ti si stvarno napravila neodrživu paralelu! Naravno da naš odnos utiče, ali daleko od toga da je presudan.
Uostalom, odnos prema životu se i menja sa godinama deteta, zar ne? Za bebu nisu opasne iste stvari kao i za četvorogodišnjaka, kao što je kuhinja različito opasna za četvorogodišnjaka, osmogodišnjaka ili dvanaestogodišnjaka, kao što nisu ni sva deca ista, niti sve mame iste, niti sve kuhinje iste.
Evo, ako zamislim neku kuhinju mini dimenzija sa mini nameštajem i mini posuđem, i ako adaptiram načine pripreme hrane tako da budu maksimalno bezbedni (jaja razbiti na hladno ulje, pa zagrevati, peći poklopljeno, ne dirati dok se sasvim ne ohladi itd, itd.), sigurno bi se i moja deca snašla. Ali nemam takvu kuhinju i puno mi je to prilagođavanja dečjim željama.
Pa ni deci ne damo da sede u krilu i okreću volan samo zato što hoće da voze auto (bar ja ne dam?)?
Ali, evo, dajem deci da na dvorištu potpaljuju i lože vatru uz nadzor. Što je isto diskutabilne sigurnosti-ja mislim da je dovoljno sigurno sa mojom decom, sa tuđom se ne bih usudila nikad.

Dakle, ti se onda Pulinka slažeš s onim što sam napisala. I procjenjuješ da tvoja djeca ne mogu sama kuhati, pa im ne dopuštaš jer se bojiš ulja i tava, ali procjenjuješ da mogu ložiti vatru u dvorištu pa im dopuštaš. I tako tvoja djeca izrastaju u ljude koji znaju zapaliti vatru, ali ne znaju pofrigat jaje. Kao što moja izrastaju u skladu s mojim očekivanjima. Naravno, da ti svoju djecu ne tjeraš da pale po dvorištu kao što ni ja svoje ne tjeram da režu šnite kruha. Ali eto, tu su se njihovi afiniteti preklopili s našim očekivanjima. Da smo mi imale drugačija očekivanja, drugačiji afiniteti bi se ispoljili. Ja svoju djecu kočim u plajenju vatre, a ti svoju u kuhanju. Ne radimo to najčešće svjesno ni iz zle namjere, već iz straha. I taj strah predajemo djeci u naslijeđe.

I moji naravno voze sve u šesnaest kad god požele...

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

A opekotine na Maloj djeci, objašnjavam hladnim i bezosjećajnim majkama koje djecu polivaju vrelom vodom iz hira.

---

Iskreno se nadam da si samo sarkastiča i bezobrazna. U protivnom-nisi normalna, na časnu riječ!

Kad se malo sabereš stvarno bih voljela čuti što o tome misliš. Dakle, riječ je o djeci do 5 godina, polivena su vrelom tekućinom kod kuće i liječe se od posljedica toga. Objašnjenje je...? Usput, opekotine od vatre u dječjoj dobi daleko su rjeđe od opekotina koje dijete zadobije u vlastitom domu. Objašnjenje... ?

Što se odgoja tiče-apsolutno nisi u pravu. Moji roditelji su izraziti intelektualci, u kući sam mogla vidjeti samo enciklopedije i listanje knjiga, tablice, nacrte.... Tata u životu nije primio alat u ruku, mama još manje. Baka je imala šivaću mašinu koju je naslijedila od svoje mame i nikada na njoj ništa nije sašila. I dobili su dijete koje je donosilo alat od susjeda, šivalo Barbikama odjeću na mašini i otčepilo rado odvod u kuhinji. Odgoj?? Ne, interesna sfera djeteta je u pitanju. U ovom slučaju-isključivo.

A sad ću si i ja malo priuštiti biti bezobrazna i ustvrdit ću da se djecu često uči da postanu samostalni prije reda samo da bi se roditelji riješili dijela posla. Hoćeš reći da su ti djeca rođena s afinitetom za rezanje šnite kruha??? Ne, nego ti odgovara da to naprave sami. Možda bi njih više veselio da im se dozvoli da zapale vatru u dvorištu, ali to tebi ne odgovara. Ako dijete s 4 godine lijeva kipuću vodu ono će jednog dana biti sposobnije za samostalni život od onog koje je to počelo s 12??? Ma, daaaaaaj!!

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Dakle, ti se onda Pulinka slažeš s onim što sam napisala. I procjenjuješ da tvoja djeca ne mogu sama kuhati, pa im ne dopuštaš jer se bojiš ulja i tava, ali procjenjuješ da mogu ložiti vatru u dvorištu pa im dopuštaš. I tako tvoja djeca izrastaju u ljude koji znaju zapaliti vatru, ali ne znaju pofrigat jaje. Kao što moja izrastaju u skladu s mojim očekivanjima. Naravno, da ti svoju djecu ne tjeraš da pale po dvorištu kao što ni ja svoje ne tjeram da režu šnite kruha. Ali eto, tu su se njihovi afiniteti preklopili s našim očekivanjima.Da smo mi imale drugačija očekivanja, drugačiji afiniteti bi se ispoljili. Ja svoju djecu kočim u plajenju vatre, a ti svoju u kuhanju. Ne radimo to najčešće svjesno ni iz zle namjere, već iz straha. I taj strah predajemo djeci u naslijeđe.

---

Ja samo ne verujem u neku strašno snažnu uzročno-posledičnu vezu između naših očekivanja i dečjih mogućnosti. Naravno da će deca naučiti nešto ako im dopustimo i neće naučiti ako im ne dopustimo, ali baš da će ispustiti kašiku samo zato jer mi to očekujemo, to mi je preterano tvrditi, baca neku meni nerealnu odgovornost na roditelje. (mislim, dete je palo jer mama ne veruje dovoljno u njega?)

I verujem da bi moja deca mogla da kuvaju u njihovim godinama, ali u specijalnoj kuhinji i pod stalnim nadzorom, kako sam i napisala, a to meni lično ne vredi truda kad će ionako najverovatnije kuvati za par godina u kuhinji u kojoj su i sad.
Uostalom, za 10 godina verovatno će nam deca jednako znati i da upale vatru i da ispeku jaja za doručak, ja sam samo protiv neke prevelike žurbe sa ovakvom kuhinjom kakva jeste. Po meni, dimenzije kuhinje i posuđa su ergonomski po meri odraslog čoveka.

slažem se s pulinkom
i nadovezujem na mim
nikad nisam ništa skuhala, ni suđe oprala dok sam bila u roditeljskom domu
sad radim sve što treba u kuhinji

moja pokojna baka u životu nije ispekla kolač
njena kći, moja mama radi fantastične kolače

a izjave da djeca odrastaju u ljude koji ne znaju pofrigati jaje je smiješna i pretjerana
jer će naučiti ako žele

Ma, ispričavam se , ali baš me naljutilo da me pitaš za opekotine, a ja nisam nigdje spominjala kipuću vodu i četverogodišnjake. Nemam neko mišljenje o opeklinama male djece, osim da mi je jako žao i njih i roditelja im i ne želim to nikome. Objašnjenja ima bezbroj. Moj se jednom opekao na vatru u kući, jer naime neki od nas se i dalje griju na drva. Naravno, mi smo bili uz njega i tisuću puta upozoravali makni se od vatre, i dogodilo se... Nije bilo strašno, ali ga je jaaako bolilo.
O odgoju i očekivanjima, ne znam više što napisati jer vidim da ste vi čvrste u namjeri da me čujete na načina: djeca postaju ono što od njih očekujemo... To niti mislim niti sam napisala. Djeca se razvijaju ovisno i o očekivanjima roditelja.
O kruhu i mojoj djeci... Nisu se moji rodili s afinitetom da rezanje kruha, ali eto zanimljivo im je od jednog napravit dvoje, kao s legićima... Pa im je jednkao tako zanimljivo da su sami svoji kuhari i veseli ih da petogodišnjak reže, a trogodišnjak maže pa da zajedno jedu plodove svog truda. Iskreno, meni je puno lakše da ja to narežem i namažem jer je kolateralna šteta bitno manja. Ali svjesno podnosim žrtvu, uime njihovog ranog osamostaljivanja. Ja čvrsto vjerujem da je jedna od bitnijih stvari koaj djeca mogu ponijeti iz roditeljskog doma samodostatnost, samosvijest, osjećaj da mogu i žele sami, da su oni sami u redu sa sobom.
Ne vjerujem da će ičije dijete biti nespremno za život jer nije kuhalo kući. Vjerujem da će dijete koje je bilo osnaživano u kuhinji, kao i u drugim područjima života, biti spremnije za život kad ode od kuće. Jednako tako vjreujem i vidim da ima mnogo ljudi koji nisu bili osnaživani kao djeca pa su spremni za život i uspješni i zadovoljni ljudi, ali mi se čini da su takvi uložili veći svjesni trud i rad da bi kao odrasli takav život vodili.

maturalac prije 5 godina

uzrast 17 i 18 godina

barem troje ih nije znalo izrezat komad mesa i to su im radili drugi , a dvoje sam ja morala spakirati.


mislim da srednjoškolci ipak trebaju znati neke stvari.

i oko kuhinje i oko kuće i oko pakiranja .

I recimo, ovo što je maria17, napisala ja primjećujem u svojoj okolini. Djevojka od 15 godina kojoj držim instrukcije, zove mamu na telefon da pita kako ugasiti juhu na štednjaku... To su naravno ekstremi, ali ekstremnije zvuči kad ja kažem da moj 13-godišnjak skuha ručak (šagete u umaku od sira i kukuruza i slaatu) za sebe i dva mlađa brata... I onda se zapitam je li moj sinak tako talentiran a ja tako poticajan roditelj ili? Nekako, nemam osjećaj da odgajam budućeg chefa restorana...

a nekad ti život nekako stvori priliku da se razviješ u nekom smjeru

ja doma nisam morala ništa
jedinica, mama i tata vrijedni... baš ništa

ali odem kod strine na selo preko ljeta i sa 6 godina kuham za njih 20
jer sam bila namlađa i najmanje korisna na polju
i tamo nitko nije brinuo hoću li se skuriti, porezati...
telefon se nije pojavio sljedećih 20 godina, prvi doktor kilometrima daleko

jednostavno je bilo tako

nisam danas zbog toga bolja kuharica
dapače, nisam nikakva kuharica :-)