obiteljsko nasilje - bez izlaza! jesmo li podbacili kao zajednica, društvo

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Ona možda tako izgleda vani, ali svaka žena koja nasilje trpi ima neki problem prvenstveno sama sa sobom. Nije to nešto što ti se dogodi, jer ti eto tako padne grah. Nekako ti tog tipa i nađeš, nekakvu ulogu igraš u tom odnosu da tipu padne na pamet ošamarit te i nekako ti odlučuješ ostat u tom odnosu iako si svjesna da to nije zdravo i normalno.

---

Iliti, kako je to moja skoro devedesetogodišnja baka sažela prisećajući se svog srećom odavno pok. muža:
"Na prvom sastanku me ošamario.
A ja, umesto da odem -udala se za njega.
Eh, šta ti je ljubav -slepa..."

U trenutku tog prvog sastanka baka je imala 35 godina, posao, finans. nezavisnost i vanbračno desetogodišnje dete.
U braku su bili nekih 10 godina, a onda je muž poginuo nesrećnim slučajem a moja baka počela opet da živi.
I žena je i dalje ubeđena da se njoj desila velika i zaslepljujuća-ljubav.
A ja tu vidim sve osim ljubavi.

Peterlin je u pravu. Poznajem više zlostavljača koji pripadaju vojsci, policiji, i sl. službama, i čije nesrećne žene ni na koji način ne mogu da ih se oslobode.

Citiraj:

---

Danka_ prvotno napisa

Nekada ljude, uključivši i sebe same, treba promatrati kao puževe u vrtu, ne ulaziti previše u to tko je good a tko bad guy, ne govoriti o krivnji, tek o odgovornosti i njenoj raspodjeli među akterima

Nije bitno jel ta osoba divna ili nije
Dapače, možda bi bilo bolje da je "bezobrazna", manje simpatična ljudima, "teška", "tvrdoglava", itd.

(Moja teta u vrtiću, na moje pitanje zašto me tuče, govorila mi je to zato što sam bezobrazna - trudila se slomiti me. Tad sam istinski uvidjela da je ona pogrešna, a ne ja)

Prijateljicino pitanje tebi "što bi ti učinila na mome mjestu" je pomalo bijeg od vlastite odgovornosti, čini mi se

Usput, neće je nitko sa strane postaviti na noge ako sama nije spremna
To je proces, ne osuđujem je
Ona treba donijeti odluku da želi psihoterapiju ili barem inicijalni razgovor s terapeutom
Ona treba razmrsiti tu zbrku, bez obzira na to što muž ne surađuje, zapravo baš zato
Zbog sebe prvenstveno, a onda naravno i djece itd

Oprosti ako zvučim patronizirajuće, preko weba je nekad teško prenijeti empatiju

---

Danka_ ne zvučiš uopće patronizirajuće, samo ti piši, to mi pomaže da joj pomognem, koliko to ja mogu jer jedino ONA može spasit i sebe i djecu.

casa krivo te pohvatala alekandrovanja šta ćeš forumska je to rasprava, događa se.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Meni se, iz osobnog iskustva, čini da nisu samo nasilnci ti koji imaju problem, negdje duboko u sebi, već i žene koje nasilje trpe. Nema drage, pametne, obrazovane, sređene žene koja trpi nasilje. Ona možda tako izgleda vani, ali svaka žena koja nasilje trpi ima neki problem prvenstveno sama sa sobom. Nije to nešto što ti se dogodi, jer ti eto tako padne grah. Nekako ti tog tipa i nađeš, nekakvu ulogu igraš u tom odnosu da tipu padne na pamet ošamarit te i nekako ti odlučuješ ostat u tom odnosu iako si svjesna da to nije zdravo i normalno. I na stranu ova priprosta pitanja podjele djece, egzistencije, posla, stana, duboko vjerujem da su sva ona rješiva kad osoba riješi ovaj inicijalni problem sa samom sobom.
Kad ovakve stvari kažeš nekom tko je trenutno u tome, ponekad još nije spreman čuti i onda ne možeš puno. Kad postane spreman čuti, onda može početi pripremati logistiku za odlazak. Meni su defintivno najgluplji oni savjeti Odmah odi i pokupi djecu!!! To bi ja zakonom zabranila. Pa kamo da ode žena s malim djetetom, bez novaca?

---

Ovo je jako točno, u analizama o nasilju u skoro svakom slučaju već od prvog izlaska vidljivi su znakovi koji upućuju na to tko će biti tko i gdje u tom odnosu. Izrazita ili latentna agresivnost, dominiranje, podložnost itd.. vidljivi su odmah, i velika većina ljudi ih odmah i registriraju, čak i tjelesko reagiraju, ali problem je što ih jako velika većina ljudi ne žele percipirati, momentalno ih potisne i gurne tumačenje u sasvm drugom smjeru.
Interesantno je također da to jedino ne rade mala djeca, do negdje mislim puberteta gdje počinje to susprezanje i potiskivanje, a ima tumačenja da je to u ovisnosti upravo sa time kako naše društvo funkcionira koje je između ostaloga u korijenima još uvijek vrlo patrijahlno, čvrsto postavljenih granica, pravila, uvjerenja (koja nemaju veze sa zdravim razumom, ali su i dalje ustoličena) i unaprijed dodjeljivanih mjesta tko gdje pripada i smije pripadati itd...

A oni koji misle drugačije imaju problem, pa i dalje ostaju u manjini oni koji kreću protiv struje, dok ih se većina onih koji i kuže stvar ipak odlučuju u smjeru struje, jer tako su rekli mater, otac, baba, stric, prijateljica, u školi itd..

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

U mom susjedstvu ima obitelj koja ima problema sa nasiljem. Ja nisam nikada to kod njih čula niti doživjela, ali prvi susjedi su svjedoci. Dolazila je i policija, isti ti susjedi su i zaprijetili mužu da će ga oni riješiti dirne li još jednom ženu.

Koliko znam, od tada nije bilo problema. Sa njima nisam bliska da bih pitala ženu je li to istina i kako joj mogu pomoći.. Osobno, kada bih bila svjedokom, bez ustručavanja bih nazvala policiju i sklonila bih nju kod sebe. Isto tako i sa bilo kojom ženom/djetetom kojemu je potrebna pomoć.

---

Večeras sam zvala policiju i u šoku sam, ne znam što da radim pa se sjetih ove teme. Dakle, probudila me dernjava, žensko vrištanje i dječji plač i dozivanje mame. U četiri ujutro.

Prvo sam se uvjerila iz čijeg stana to zaista dopire, da ne bi bilo kao u onoj temi o djeci koja plaču i onda sam zvala. Tresla sam se kao prut od straha.

Najgore mi je što je sve utihnulo dok su policajci došli, nemam pojma jesu li išta uspjeli doznati. Drugo mi je najgore što sam prijavljujući izlaprdala tko sam, a malo smo mjesto. Strah i šok čine svoje.

I sada sjedim i ne mogu više spavati i pitam se što će biti sutra...

Evo samo da ti dam podršku, napravila si dobru stvar. Znam kako je, i ja sam kad sam tek došla na faks u unajmljeni stan čula takvu situaciju iz susjednog stana. Mislila sam da ću umrijeti od straha i užasa. Zvala sam doma, javila mi se moja baka koja mi je rekla da se ni slučajno ne miješam jer ću sebi možda navući problem na vrat. I dan danas me sram što sam je poslušala.

mamica, jsno da ti nije ugodno i da te je strah, ali bravo.

Puno vam hvala, ovo mi je ohrabrenje. Uspjela sam zaspati, ali sam sanjala nju svu u masnicama :cry:

mamica :love2:

Svaka ti čast, mamice. Drži se.

Bravo mamice!
Nadam se da si nekome spasila život, u smislu da ce moci nastavit zivjeti bez nasilnika, sad kad je otkriven. I da prestravljeno dijete nikad vise nece morat tako dozivati mamu..

Bravo mamice!
Imam nultu stopu tolerancije kad se radi o nasilju.
Treba se i MORA reagirati UVIJEK.
A ne ono susjedi su culi dozivanja, ali nisu zvali policiju - zenu do smrti izudarao muz/decko. ..
Nikad mi taj stav nece biti jasan.

Citiraj:

---

*mamica* prvotno napisa

Puno vam hvala, ovo mi je ohrabrenje. Uspjela sam zaspati, ali sam sanjala nju svu u masnicama :cry:

---

Dobro si napravila, ali nemoj se zanositi.
Oni će se možda i pomiriti, a tebi zamjeriti.
Svaka ovakva priča je jako teška.
Prošla sam sito i rešeto za svoju nekadašnju prijateljicu.
I iako me u nedjelju prilikom slučajnog susreta jedva pozdravila, a mog muža ni to, ja bih opet učinila isto.
Samo je pitanje koliko nas doista ima takvih?!?
Kolko nas je spremno na ispitivanja kod krim policije i DORHA, koliko nas je spremno na svjedočenje na sudu, a nasilnik je u sudnici i sluša?
Ovaj iz moje priče izlazi sad na slobodu.
Ja ne znam je li isplanirao osvetu, iako sam osjetila već osvetu i od njega i njegove majke i s pravom se bojim.

bravo :love2:

Bravo mamice!!!:ghug: Učinila si ogromnu stvar, vjerujem da ti nije lako, ali zaista možeš biti ponosna na sebe! Eh, da ima više takvih kao ti, koliko žena bi primilo koji udarac manje...

Hvala svima. Sada se vec bolje osjecam. Doznala sam da je otisla od njega, ali znam da ce mu se vratiti.

Sto je najzalosnije, ona ima podrsku, novac, nista od toga nije problem. Ali ta odluka nije u njoj sazrela i mislim da i nece.

Meni je dovoljno to da je nije ubio jutros i da je se mozda barem prepao policije. Na ostalo, nazalost, ne mogu utjecati.

Nek si nazvala, tebi je lakše
A to što si se predstavila niš ne znači jer oni ionak vide s kojeg broja zoveš

mamica, nažalost mnoge stvari tu su van tvoje kontrole
ali si učinila što si mogla
i već sam jednom mislim na ovoj temi napisala, poslala si poruku i njoj, da susjeda ne misli da je to nešto normalno što joj se događa (a ni policija), i malo po malo takve situacije mogu dovest do toga da u njoj sazrije odluka "ovo nije život"

Spasime je nastao prošle godine. Meni se isto događao jedan spasime dugo vremena. Nisam tražila pomoć jer nisam vjerovala u sustav. Od udaraca me više boli aljkavost institucija. Tromo, neučinkovito, nezainteresirano, bezosjećajno. Sami sebi svrha. Žene koje nemaju zaleđe, potporu, kapacitete prisiljene su vratiti nasilnika. Sustav natjera na to. Jer nema obzira. Ti si beznadni slučaj u nizu i nema tu cilja postavit te na noge već zakucat dolje.

Recite mi treba li to tako biti da od pokretanja postupka savjetovanja treba dva mjeseca da izbace (da ne upotrijebim goru riječ) izvješće koje se podnosi sudu, za koji opet, u najboljem slučaju treba dva mjeseca da izbace rješenje. To vrijeme je siva zona i roditelj sklon hirovima može komotno maltretirati drugog roditelja.

Je li u redu da nakon izjave traže još dva dolaska i popunjavanje izjave.

Je li u redu da ne znaju obavijestiti i informirati već se sam moraš snalaziti.

Da se svaki postupak oslanja na birokraciju, kao da nije moguće da jedni drugima pošalju izvješća. Sve je na računalima. S računala se printa u papir i šeta ljude okolo kao majmune da bi druga uprava primila ono što se može jednim klikom miša.

Jesam li ja vještica koja pila i previše očekuje, kao što me bivši ubjeđuje?! Gdje bih trebala s klincima da odradim svo šetanje?

Za to vrijeme dok ja trošim živce Muž-Otac-Kralj ima potporu svoje blesave obitelji, po kojoj je inače uvijek srčano srao, ne mora šetati nigdje, dođe li do suda on će imati svoja prava bez obzira što je bio gluh za bilo kakav dogovor. Dobio je odvjetnicu po službenoj dužnosti jer je prijavljen. Ja sam dobila frišku figu od odvjetnika. Tamo gdje tražim izvješće tamo moram i predat izvješće da bih zatražila odvjetnika. Kako bih napisala stranicu i pol tužbe, jer tužbu treba pisati po specificirano usiljenoj formi, jer sud ne razumije o čemu se radi ako o sebi ne pišeš u trećem licu.

Više se štiti nasilnika nego žrtvu. Jer on ima prava. A žrtva ima pravo crknut dok se izgrebe za pravdu.

Policija iz mog iskustva dobro odradi svoj posao, ali kad se dorh toga uhvati, ajme majko. Mama, sestra, brat i ja smo podnijeli prijavu protiv oca u veljači 2003. Saslušana od strane državnog odvjetnika u sijecnju 2004. Prvo i jedino sudsko ročište održano u studenom 2005. Sutkinja se cudila što smo se svi izjasnili da nismo zainteresirani za daljnji progon. Zašto? Jer je proslo skoro 3 godine.
Da nismo imali rodbinu na svojoj strani mogao nas je 100 puta ubit. Ovako smo ga sami uspjeli maknut iz života. Dobio je 3 god uvjetno.
nismo nikad dobili presudu nego tek kad je zatrebala za nešto drugo pa su se cudili na sudu kako je nismo dobili.
tako da smo tek prije 2 god saznali koja mu je presuda uopće bila.
ako tvoj slučaj još traje, suosjecam, znam kako je mojoj mami bilo.

Tek je počeo. Zašto su u dorhu svi tak trapavi. Jel ih drže u onim učmalim sobicama bez kisika?

Moguce, imaju puno ureda po podrumima. Mozda se u ovih 15 godina nesto pomaklo na bolje. Nadam se da je. Obruzaj se strpljenjem, cuvaj svoje zdravlje koliko mozes, vazno je da si ga se odlucila rijesit, to je najbitniji korak, sve drugo ce doc na svoje nekako. Ako sta trebaa, ako mogu pomoc, slobodno pitaj. Ja nisam bila na strani supruge nego djeteta, ali sam kad ga je mama ostavila bila vec punoljetna pa znam i pravnu i ostalu proceduru kako je isla. Jel imate zajednicke imovine, hoce li te tu maltretirat, sta je sa skrbnistvom?

Nemamo apsolutno nikakve imovine, ko crkveni miševi. Tak smo što se tog tiče, bez brige.
Skrbništvo sam htjela zajedničko, ali s obzirom na to da je potpuni manijak, sad ću ići za samostalnim.
Maltretirat će me sigurno, ovako ili onako.

Bolje da nemate zajedničke imovine.
Moji su sudski riješili podijelu imovine nakon dodatnih 16 godina suđenja odnosno prije nekoliko mjeseci.

Nama je sreća u nesreći bila da je ovaj naš odmah našao drugu, zaboravio da mi svi skupa, osim imovine, uopće postojimo.

Tako da nije ni viđao brata i sestru, oni su bili maloljetni, a nije ni plaćao alimentaciju.

Sad kad je ostao opet sam, star, nikakav, sad nas zivka. Na kraju će još meni natovarit na leđa država brigu o njemu. :voodoo:

Znam da sad izgleda da nema kraja, ali bit će. Samo s našim sudovima da te ne lažem, neće bit brzo.

Citiraj:

---

naplavomzalu prvotno napisa

Na kraju će još meni natovarit na leđa država brigu o njemu. :voodoo:

---

Zar se to ne može odbiti? Tipa odricanje i tome sl?

Sestra i brat će moć, jer o njima nije brinuo do punoljetnosti.
O meni je brinuo do punoljetnosti, tako da me mogu prisilit da brinem o njemu.
Mirovinu ima neku sitnu, ako ostane bez novaca i bude tražio financijsku pomoć od mene,
mogu me natjerat da mu pomoć i osiguram. Zasad ima novaca, ali neće to dugo trajat.

To je sad sve što bi bilo kad bi bilo, ali zakon tako kaže. Inače je naš zakon nevjerojatan u mnogim stvarima.

Krasno. Imam sličnu situaciju i moglo bi mi za vrat past dvoje starih osoba, koji nisu imali kapaciteta da se brinu za mene dok sam bila dijete. Mučno mi je samo dok razmišljam o tome da će me možda sve zahvatit odjednom, a sustav i društvo nula podrške. Jedini izlaz je da se objesim.

Sve čovjek izdrži. Je li pošteno da mora sve to prolazit, bome nije. Ali nekako prođeš.
Važno je da si ga fizički makla od sebe, sad jedna po jedna stvar, skrbništvo, alimentacija...
Nemoj se previše ubijati nekim mislima šta će bit za 3,6,12 mjeseci, nema ti od tog neke koristi.
znam da je klišej, ali dan po dan.
I ne ustručavaj se potražiti pomoć za sebe i djecu. Prošla si veliku fizičku i psihičku traumu i treba ti pomoć.
Moja mama je dosta dugo išla psihoterapeutu i kaže da je on spasio.

Draga žuta, drži se, znam da je puno i slažem se s naplavomzalu, nemoj puno mislit o svemu dalje, rješavaj probleme koji su ti sada prvi.
Da li si možda probala zvat Babe pravnu službu za pomoć oko pitanja koja si navodila?
http://www.babe.hr/hr/kalendar/980-b...-pravna-pomoc/

Oni imaju pravnice koje su dosta iskusne s ovakvim situacijama nažalost, i mogu ti pomoći, samo treba biti dosta uporan da dobiješ vezu jer puno žena zove

Jesam, oni su mi trenutno od najveće pomoći od svih.

Što napraviti kad se ljudi iskaljuju na svoje klince po igralištima? Od jednog mi se prizora jučer baš smučilo. Klinku mi je slučajno udario drugi klinac u glavu. Baba je došla po njega i počela ga tako grubo natezati kao da je ne znam što napravio. Dijete se rasplakalo, to je bilo tako ružno za vidjeti kako se ponijela prema njemu. Niti je on tu mogao shvatiti svoju grešku, jer je nije ni bilo, niti se mogao ispričati jer ga je napala i zlostavljala. Fuj.

Nedavno je bio članak na netu da je na jugu Hrvatske netko ispred vrtica vidio kako mama "pola sata šakama batinja" (pola sata??!!) dvoje djece, netko je zvao murju i u clanku murja poziva svakoga da zove policiju.

E sad, ne znam sto bih tocno ja napravila, ali brijem da mozda i bi. Naravno s "radionica" pristupom "vidim da ste sada jako ljuti :mrgreen: no bilo je slucajno, vidjela sam. Je l vas to jako uznemirilo?"

Pa onda dalje nekako po nahodenju. Ako se ne bi smirila vjerojratno bih izgovorila rijec" policija".

Mozda bi samo i okrenula glavu, necu lagati, ali mislim da sam blize tome da bih nesto rekla.

Meni taj žutin slučaj nije za policiju, nego za reći- Vi ste se ponijeli puno gore nego dijete.

Rekla sam joj "teta, malo lakše", ali u tom trenutku čovjek valjda i sam osjeti sram pa je teško prizvat se pameti i stati. Pobrala se s djetetom i otišla doma.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

E sad, ne znam sto bih tocno ja napravila, ali brijem da mozda i bi. Naravno s "radionica" pristupom "vidim da ste sada jako ljuti :mrgreen: no bilo je slucajno, vidjela sam. Je l vas to jako uznemirilo?"

Pa onda dalje nekako po nahodenju. Ako se ne bi smirila vjerojratno bih izgovorila rijec" policija".

---

i ja bih na prvu pokušala uspostaviti kontakt na miran način, a ne posramiti odraslu osobu, jer bi mi cilj bio bitan, a ne da ispadnem superiornija /u smislu, ja tako nikad ne bih povukla svoje dijete/.