Pa da, ali pusenje stvarno nije nikakva potreba.
Nije da moras pusiti svaki dan.
A jesti moras.
Pa ako imas problem sa hranom ne mozes jednostavno prestati jesti uopce.
Printable View
Pa da, ali pusenje stvarno nije nikakva potreba.
Nije da moras pusiti svaki dan.
A jesti moras.
Pa ako imas problem sa hranom ne mozes jednostavno prestati jesti uopce.
Pušači su "diskriminirani" zato što pušenje smeta drugim ljudima.
Ja uopce ne pricam u terminima normalnog i nenormalnog nego da i pusenje i prekomjerno hranjenje spadaju u samodestruktivna ponasanja koja su jako rasprostranjena. A sigurno ce se u ducanu zdrave hrane lakse zaposliti pusac nego morbidno pretila osoba. Ne bih se slozila da su pusaci diskriminiraniji nego ikad, mislim samo da je danas puno visa svijest o stetnosti pusenja nego ranije.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Slažem se da su i pušači diskriminirani jer smetaju drugima, a bome štete i svom zdravlju.
Kaae izuzela sam “posebne“ slučajeve,a takvih je usudila bih se reći 5 % do max.10%, stoga i dalje stojim iza onoga što sam napisala jer to vrijedi za 90% ljudi. Pišem za prosjek ne za izuzetke.
Prevelik unos kalorija, premala potrošnja vode ka pretilnosti.
Dok mi život nije obiteljski dao uvid izbliza u svijet poremećaja prehrane ja nisam mogla niti zamisliti koliko je kompleksna ta sfera hrane, hranjenja i emocija. To je takav paket svjesnih i podsvjesnih radnji i zadovoljenja potreba koji me užasnuo i otvorio mi oči prema sasvim nekom nepoznatom dijelu ljudske psihe i svakodnevnice mnogih ljudi.
Meni je osobno hrana uvijek bila nevažna u životu, nisam gurman, puno toga ne volim, o hrani razmišljam kad ogladnim i prestanem o njoj misliti čim želudac prestaje kruliti.
Ne veseli me niti rastužuje ni hrana ni proces hranjenja. Volim slatko, ali ni o njemu ne mislim dok mi ne dođe želja za nečim slatkim koja je nekad češća nekad rjeđa, ovisno u fazi ciklusa valjda. Zanimljivo mi je to da meni kojoj je hrana baš nevažna muž redovito tvrdi da sam ja užasno komplicirana s hranom. A nisam, jedem što volim, ne jedem što ne volim. Tog što ne volm je više, ok. Radije neću jesti ništa ili ću pojesti šnitu kruha nego jesti nešto što mi nije fino. To on smatram kompliciranim. Hm.
Mene debeo / mršav ili našminkan / nenašminkan / gol ako hoće ne ugrožava. Pušač me ugrožava direktno - smrad, dim, curenje očiju, začepljenje nosa. Ono, ne mogu disat odmah tu i sad. Da ne govorimo o dalekosežnim posljedicama po zdravlje. Tako da...c'mon s "diskriminacijom" pušača. A da li se puši zbog emotivnih potreba, to prepuštam sasi da odgovori - vjerojatno niti to nije crno/ bijelo.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Stavit umjetne nokte i pušenje u istu ravan... ma ne kužim.
Pušenje je danas puno slicnije prejedanju. Ne vidim nijednu poveznicu s umjetnim noktima.
Ja ne vidim poveznicu sa prejedanjem. Vidim jedino kao mehanizam opustanja i zadovoljavanja emocionalnih potreba, ali cigarete jesu nesto cemu se uopce ne mora izlagati. Pa onda nema niti tog mehanizma kusnje i okidaca. Dok je sa hranom svakodnevna borba.Citiraj:
Jelena prvotno napisa
Pa pušač ugrožava druge ako puši pored njih, ne vidim kako bi ugrožavao druge ako to ne radi.
Ne mislim da su pušači diskriminirani, u redu mi je odvojiti prostore za pušače i nepušače, a uvijek se može pušiti vani na zraku.
Debljinu i diskriminaciju nisam nikad dovodila u poveznicu. Radim u branši koja nije trgovina zdrave hrane niti kozmetike pa ima ljudi svih oblika i definitivno nisu diskriminirani ni debeli ni pušači. U nekim je branšama možda drugačije.
Debljina je valjda najsramotnija i najvidljivija od svih "karakternih mana", a nase drustvo je takvo da se svi osjecaju super pozvani dijeliti savjete kako izgubiti kile. I to najcesce ljudi koji u zivotu nisu morali skinuti vise od 5 kg ako izuzmemo trudnicku tezinu. I sama cinjenica da dijele savjete vec govori kako je ta "mana" primjecena, tj ne samo primjecena nego cemo djelovati i "savjetovati".
Ti isti ljudi ce se pri tome osjecati super zato sto "savjetuju", dakle "dobronamjerni su", jos s k tome bolji od tih debelih jer
a.nisu debeli
b.nikad nisu bili debeli (one jedne godine kad se bas nakupilo kg od BINGa, su to sv.tri kralja pospremili)
c.nisu rekli debeloj osobi "kako si debela debela kravo" nego su dali pristojan dobronamjeran savjet iako zapravo svi znamo da to senitment koji je isprovocirao dobronamjeran savjet
Na nesto se moram osvrnuti. Morbidno pretile osobe bi se trebale lijeciti kod lijecnika a mozda i na psihoterapiju ici. Ali sto je s osobama koje nisu morbildno debele, nego imaju BMI >25?
Dakle potpuno zdrave, punije osobe?
Stalno mi na pamet pada Rihanna (iako nemam pojma koji je njen BMI) I fat shaming koji je uslijedio nakon sto dobila one kile prije godinu dvije. Mislim zenska je punija, al stvarno ne starhujem da joj je zdravlje ugrozeno zbog kila.
To "zdravlje" je bas super izgovor za pljuvat po nekome.
Šta bi spadalo u diskriminaciju debelih? Ne mislim konkretno na probleme debelih, percepciju okoline i slično. Na tu temu mi se sviđaju postovi sase i tang, odnosno slažem se s njima. Ali ako se hoću nadovezat na početni post, moram proznat da ne znam što bi bila diskriminacija debelih. Ne vjerujem da je to neka značajna društvena pojava, ali naravno, možda sam u krivu.
potpisCitiraj:
betty blue prvotno napisa
i naravno, ti koji pametuju nemaju predrasude :)
Citiraj:
vertex prvotno napisa
evo jedan meni zanimljiv članak koji odgovara malo na tvoja, a još i na neka pitanja
https://www.psychologytoday.com/us/b...see-fat-people
Ja bih rekla da je zloba isto česta i vidljiva karakterna mana, pa onda, ako nije debljina na meti, nešto je drugo.
Pa ogovara na neka, ali to je ipak članak pisan za američko društvo, koje je u mnogočemu zaista drugačije od našeg, i od evropskih društava uopće.Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Nisam uopće napisala što me navelo da čitam o borbi za pravo debelih (neutralna riječ,nije pisano kao uvreda). Čekajući na oftalmologiji razgovara sam s dvije čekačice - jedna je bila 90+ i požalila se kako liječnici ne shvaćaju ozbiljno njene probleme s vidom jer je jako stara. Druga je rekla da ima 100kg i da nju nitko od liječnika ne shvaća ozbiljno. Pa su pričale o pokretima za pravo starijih osoba i debljih. Volim se deklarirati kao borkinja protiv predrasuda ali o debljini nisam imala pojma dok sam o marginalizaciju starijih odavno svjedočila. ( Imam 46 god i 64 kg)
:-). Uh, da, meni bi apsolutno bilo logičnije pametovanje oko cigareta i alkohola - i jedno i drugo neposredno ugrožava okolinu, cigareta više (ako pretpostavimo da su svi koji piju ostali doma i ne vozikaju aute). Iako, moram priznati da oko one Lorimer ili kako se zove - zdvojna sam. Mislim da je njena popunjenost ipak štetna za zdravlje, tj., da se radi o nekom meni bliskom, tipa kćer, vjerojatno bih joj ukazivala na to - ne iz aspekta estetike, nego zdravlja.Citiraj:
magriz prvotno napisa
da, da i to s doktorima vidim da se često spominjeCitiraj:
mamitzi prvotno napisa
Uopće ne sumnjam da debeli imaju tih problema s doktorima, ali konkretno u našem sustavu, to je redovita pojava. Moja sestra je 10 godina bila onkološki pacijent, pa je odgovor na svaku smetnju bio: znate, vi ste onkološki pacijent. Muževoj baki su postavili neku dijagnozu za rame, i mučili je fizikalnom, prigovarali joj da ne radi dovoljno, ona je govorila da boli, oni da boli jer ne radi dovoljno, dok je neprepoznati karcinom rastao u ramenu (od tuda i bol) i onda je, naravno, od tog karcinoma i umrla. U nas je to neka opća lijenost sustava - jednom kad imaš nešto, sve se pripisuje tome.
Grozno je kad te ne vide i ne zanimaš ih.
Mene to uopce ne cudi.
Pa podrazumjeva se da su odredeni zdravstveni problemi direktno vezani uz dob ili tezinu.
To nema veze s nekim posebnim pravima.
I drugi mladi i idealne tezine su u istom " sosu" sto se promatranja cijelog tijela i sustava od strane bilo kojeg doktora tice.
Slazem se.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Nisam lijecnik, niti imam studiju za citirati ali sam uvjerena da je debljina simptom neceg, bilo tjelesne ili dusevne bolesti a ne bolest sama po sebi, a osobito ne karakterna mana.
Nekad sam znala gledati one emisije tipa my 300Lbs life i (priznajem) zgrazat se kako si ljudi mogu to dopistiti, zasto se ne pokrenu, ovo ono. A onda ispadne da vecina njih ima ili ozbiljan zdravstveni problem ili krenu na terapiju pa isplivaju zlostavljanja iz djetinstva, mucne zivotne price itd.
Sasa i Barbi su posale o povezanosti hrane i emocija, to su teski kincepti za prihvatiti i onome tko ih prozivljava a kamoli onome tko nema nikakvih slicnih iskustava.
Pa i meni je posve legitimno da ti doktor već s vrata vikne "smršavite, prestanite pušit i pit" čak iako konkretno zdravstveno stanje radi kojeg si došao nije povezano s nečim od toga. Naprosto zato većina Hrvata previše jede, pije i puši, a ako smanjiš, možda pomogne čak i tom stanju, a sigurno ti neće naškoditi.
Fat shaming je stvaran i čak i opće prihvaćen i sigurno se ne komentiraju u jednakoj mjeri oni koji su premršavi kao oni koji su predebeli. I debeli su sigurno često i češće diskriminirani.
Ja sam od svoje 20g stalno na nekim dijetama.
Vjerovali ili ne prima mi se i čaša vode, strahovito moram paziti što ću pojesti. Nisam nikada bila jako debela..uvijek je to bilo do nekih 10kg viška. Varirala sam od konfekcijskog 42 ( jednom sam bila i 44) pa do 36. Da bih bila 36 morala sam živjeti na listu salate.
Hvala Bogu pa zrelošću dođe i pamet pa sam shvatila da sam građe pješčanog sata, da imam guzicu i cicu i struk i da nikada ne mogu biti mršava i to ni ne želim jer ne izgledam dobro.
U uredu imam 2 kolegice... jedna ima 175cm i 55kg a druga 168cm i 50kg. Da ne vidim svojim očima ne bih vjerovala, količine koje one pojedu ja ne pojedem u 3 dana. One od jutra razmišljaju o tome što će se jesti. Isto tako 1,5g sam živjela s mršavom šogoricom koja me doslovce pitala da li se sramim jesti pred njom.
Sad sam opet na LCHF-u i uglavnom prije cca 2mj ja konfekcijskog broja 42 a kolegice 34 i dođe nam jedan klijent i komentiramo kako tih dana ne stižemo ni jesti od gužve, a on ni 5-6 kaže meni pa ne bi ti se reklo, a ja pazim na svaki zalogaj.
Nikada nisam niti bi mi palo napamet komentirati nečiju mršavost ili debljinu no ljudi si to često dozvoljavaju. Stvarno nikada ne znaš da li se i s čim netko bori. Oni izuzetno pretili ljudi koji se stvarno pretrpavaju hranom sigurno nisu sretni i iza toga stoji neki psihički razlog i to je bolest kao i svaka druga. Zanimljivo mi je kako ljudi često znaju reći pa što ne zna zatvoriti usta, kontrolirati se a s druge strane svi razumijemo pušaće da im nije lako prestati pušiti.
Pa postoje ambulante za lijecenje debljine. Za djecu i odrasle. Tamo se dobije kimpletna obrada, pracenje nutricionista i psihologa, cak i trenizi.
Samk treba se pozeljeti lijeciti od debljine. Ne vjerujem da lijecnici obiteljske medicine to predlazu. Pretpostavljam da pedijatri i lijecnici skolske medicine predlazu cesece.
Ali cak i uz lijecenje to je vecinom borba i ostatak zivota.
U zagrebu ima svega, netko tko zeli biti zdrav ima stotine nacina da to postigne. Nisam sigurna da drugdje (izuzev vecih gradova) postoji dostupnost zdrav.usluga niti da su ljudi dovoljno educirani da znaju odakle krenuti.Citiraj:
sirius prvotno napisa
Isto kao što se treba poželjeti i liječiti od depresije. Kad bi to bilo tako lako.Citiraj:
sirius prvotno napisa
A Mitovski, taj komentar klijenta je stvarno za popizdit. Ja uvijek sanjam da cu takvima spustit ali se najcesce samo crvenim, pametnih replika se sjetim pod tusem navecer.
Užas, ja sam ostala zabezeknuta. Nisam se sjetila ništa drugo nego sam se zahvalila na komplimentu.Citiraj:
betty blue prvotno napisa
Ne stignem sad detaljnije, samo sam htjela reci da mi se svidja kako pises na ovoj temi, betty.
Mislim da ljudi više fet šejmaju ove s 10-20 kila viška od onih koji su bolesno pretili.
Za prve više misle "a daj prestani više samo pričat o tome, zatvori gubec i idi trčat". Jer činjenica i je da je lakše skinuti 15 kila nego 90.
Od ovih drugih više zaziru, od takve debljine su iskreno užasnuti pa se boje da ne bi prešlo na njih.
Pa prvima dobacuju u facu, a drugima iza leđa.
Zapravo, meni je bilo puno lakse skinuti 40-ak kila (mozda i vise), a s 30-ak godina, nego otprilike ijednu sad, s 41. Nekad je puno lakse skinuti vise, pogotovo kad se to dogadja zajedno s nekom prekretnicom u nacinu zivota.Citiraj:
Argente prvotno napisa
Ne znam je li stvar u tome da (morbidno) pretilih ima puno vise nego negdje drugdje (Hrvatska, Europa opcenito), ali cini mi se da tu stvarno pretilost nije direktna prepreka zaposljavanju u ducanima zdrave hrane.Citiraj:
sasa prvotno napisa
Sto se pusaca tice, rekla bih da im je ovdje opcenito teze. Zabranjeno je pusenje u stanovima (vecina se iznajmljuje), a u to gotovo nitko ne pusi ni u vlastitoj kuci jer je izuzetno skupo profesionalno ciscenje i uklanjanje miomirisa cigarete i ostalih tragova pusenja u trenutku kad tu kucu zele prodati.
Osobno sam raskinula suradnju s gospodjom koja nam je par puta cistila kucu jer je nakon nje ostajao smrad cigareta. Nije, naravno, pusila u kuci, ali odjeca, kosa, koza... hebi ga, osjetilo se. U kuci s dvoje male djece i osobom sa trajno smanjenim kapacitetom pluca, ne zelim second hand smoke.
Sto se tice lijecnika, ovdje se nisam susrela s odmahivanjem ruku ili ignoriranjem simptoma, bolesti, ideja, cega god, a zbog viska kilograma, osim u prvom susretu s ginekologom kad sam tek dosla, no taj je poznat da svakome predbacuje tezinu, neovisno o tome koja je. Taj je opcenito bio neugodan i besmislen, zapravo, neovisno o tezini.
Ne mogu reci da bi mi bilo drago da netko smatra da sam nepouzdana, neodgovorna ili nestabilna osoba zbog viska kila jer jednostavno - nisam. Sigurno takvih ima, ali nisu nuzno takvi zbog debljine. Mozda su debeli zbog nestabilnosti. Jedna bivsa kolegica, prilicno sportske gradje i zdrave kilaze, redovito je trcala maratone, trenirala svaki dan, jela pred nama na poslu zdravu, uravnotezenu hranu. I onda je, nakon epizode padanja u nesvijesti i povracanja krvi na poslu, doslo do toga da je zapravo teska ovisnica o (nezdravoj) hrani koju je, nakon jela unutar svoja cetiri zida, uglavnom povracala. Ili odlazila na trcanje od 3-4 sata, u nadi da se nece primiti. :neznam:
E, da, pada mi jedna bitna stvar na pamet kad razmisljam o debljini s obje strane bare. Preselila sam 2009-te i sjecam se sa je odjeca veca od zenskog XL ili nekog 44/46 bila ili nepostojeca ili je licila na vrece za brasno, kavu, eventualno zavjese babe Jage, tako da si zapravo uz visak kila trebao, u najmanju ruku, izgledati i kao ta neka baba Jaga. Ili opcenito jadno. A s obzirom da odijelo, na kraju krajeva, ipak cini covjeka, onda taj neki generalni jad bas i ne pridodaje opcem dojmu.
Tu ima puno vise lijepe, moderne odjece u svim velicinama pa i kad nosis neki stvarno veliki konfekcijski broj ne moras nuzno izgledati kao da te izbacila rijeka. Moja gujica stane u standardne velicine, do normalnog zenskog XL-a, ali skroz mi je ok vidjeti da ne bih morala izgledati kao baba Jaga da sam ostala na tezini od prije 10 godina.
Ipak, moram dodati da su americke velicine xs-xl ipak vece od evropskih. Ali vi koji ste vise po evropi, znate da se i evropske drzave razlikuju po tome. Trenutno na sebi imam bench jaknu velicine L koja mi je potaman, kupila je u Beogradu pre selidbe (ja sam emigrirala 2012., ali ne znam kad sam jupila jaknu, lol). Gap nosim s ili m. Pantalone velicine americkog 6 su mi ili ok ili velike, ali imam jedne evropske 36 koje su mi omanje. Farmerke iz evrope broj 28 su mi ovde kao 26. Kad narucim online, ako je italijansko (a ne za americko trziste) cesto nosim i 42. Citala sam da su velicine generalno 'porasle' (s vise nije bas tako small).
U Kaliforniji ima jako malo debelih ljudi. Na zalost, obicno su manjine. Ali ovde je nas 30% koji nismo rodjeni u Americi, tako da...
Licno, bas ne volim diskriminaciju po tezini, i mislim da buce treba da se bune kad se osete ugrozenim i da dobiju neku vrstu podrske. Ja sam imala body image issues (ili mislila da ih imam) dok me Amerika toga nije oslobodila. Jako, jako, puno toga je do sredine. Secam se kad mi je svekrva prvi put dosla u posetu (volim svoju sveki) da sam prvi put ovde osetila da me neko premerava da bi 'procenio' jesam li debela. U BG su ta skeniranja bila normala. Kad sam 4. put bila trudna, zena koja me vidjala maltene svakodnevno me je tek u 6. mesecu pitala jesam li trudna. Na pitanje kako nije ranije primetila da mi stomak raste, rekla mi je da mi gleda u facu kad pricamo, lol.
Preletila sam po odgovorima pa neću citirati svakog odvojeno. Spominjanje pušenja i plastičnih noktiju u istoj rečenici je bilo samo u smislu estetike, mode, ne zdravstvenog odgoja. Pušači su zadnjih godina neprihvatljivi u svakom pogledu, malo tko se danas mora gušiti u tuđem dimu. Što se zddravlja tiče, pušenje je grozno, pretilost je jednako grozna i za sobom vuče milijun komplikacija. Ali šteta je što puno žena potrati puno godina svog života na dijete, brojanje kalorija i raznorazna opterećenja vezana za hranu, samo zbog oblina ili par kg "viška". Gotovo nijedna od mojih prijateljica koje su na dijetama nemaju višak po mom mišljenju ali one smatraju da imaju. Pretilost i pet, deset kg više su vijee različite stvari. Uostalom, dobar karakter i inteligencija nemaju kile. Teže su frustracije i kompleksi od ičega, to treba promijeniti iz korijena.
Ovo je skroz istina. Moj muz nosi samo europsku robu jer mu je muski XS/S ogroman u Americi. Ja nosim L/XL Gap i H&M, kao neku paralelu. Imam sacicu robe iz Zare i mislim da je sve XL, osim neke siroke veste. Imam jednu bench haljinu XL koja mi je bila super s 15 kila manje. Sad mi je super, za gledanje. :lool:Citiraj:
kli_kli prvotno napisa
Moram i ja reci da me Amerika bas oslobodila oko detalja koji su mi i dalje nezamislivi u Zagrebu. Jucer sam odradila trening, u tajicama i majici koja pokriva guzicu (iz raznoraznih razloga ovaj cas, lol) i, igrom slucaja morala ostati u toj robi i otrcati u ducan po nesto neodgodivo, pokupiti djecu iz vrtica i skole, a onda jos i odvesti kcer na balet. Prebacila sam preko sebe neku vestu, majicu, sto sam vec imala, cisto da se ne smrznem i to je to. Nisam niti u jednom trenutku osjetila da me netko premjerava jer, brat bratu, nemam tijelo za reklamiranje tajica, a nisam se niti osjecala lose. Outfit svakako nije nesto sto cu inace odabrati za bilo kakav izlazak.
(Nisam prljava i nemarna, majke mi. Preslacim se i perem nakon treninga, osim kad se zvijezde ovako nekako poklope ili padnu. :lool: )
Pušaći su neprihvatljivi jer truju sve oko sebe a ni predebeli ni premršavi ne truju nikog
U mom gradu lokalna vlast je potpuno zabranila pusenje na javnim povrsinama. Znaci ne mozes da hodas ulicom i da pusis, nema pusenja na autobuskoj stanici, u parku, na plazi, na setalistima. U sustini jedino mesto za pusenje je u jednoporodicnoj kuci ili dvoristu jednoporodicne kuce. Postoji nekoliko barova koji su dobili posebnu dozvolu za pusenje, ali generalno se ne pusi ni u restoranima. Kampus univerziteta je skroz smoke and vape free. Znaci nemre nigde. Pa aj budi pusac ovde, hehe.
Evropa je mila majka prema Ameriki.:mrgreen:
Mislim da u mom selu (ok, gradu :lool:) pusenje na javnim povrsinama nije zabranjeno, ali u principu rijetko tko pusi. Pusaci su uglavnom na stepenicama vlastitog kucnog praga. Lokalni campus, sto sveucilista (sva tri) i bolnice su svi smoke/vape free, plus sto velik broj javnih zgrada, a i privatnih mallova ima oznaku nepusenja barem XY metara od ulaza u zgradu, ili cak fasade. Djecji muzej u kojem radim takodjer ne dozvoljava pusenje na svom "campusu". Mislim da nema niti jednog restorana, bara ili nekog drugog lokala u kojem se smije pusiti. Neki, mislim, dozvoljavaju pusenje na terasi.
Vjerujem da ni ovdje nije lako biti pusac.