Imaš još vremena
Printable View
Imaš još vremena
Jos godinu dana da i drugo ode.
Onak, na penziju se pripremiš psihički. Pa i na odlazak djece iza završenog faksa. Al odlazak sa 18 je meni bio šok. Mozda zato jer u okolini nisam imala slican slucaj. Sad odlazi dijete moje frendice i nekak mi se čini je njoj lakse jer je pratila moje stanje zadnjih mjeseci.
Eh, ja se sjećam kako sam se s diplomom vratila u rodni grad nakon više godina izbivanja. Mislim da su moji roditelji TADA bili u šoku, a ne kad sam s 18 otišla (na to su bili pripremljeni, jer u malom gradu to se nekako očekuje).
Bio je siječanj kad sam diplomirala. Tražila sam posao nekakva tri mjeseca - nula bodova. Mislim da mi je to bio najgori period, a vjerojatno i njima. Kad si apsolvent, onda si ponos i dika roditeljima, a završeni student s diplomom i bez posla - to je sasvim druga priča...
Da skratim, otišla sam na doslovce prvi natječaj u Zagrebu gdje su me zvali na razgovor. Dobila posao u travnju. Išlo je prilično brzo... U to vrijeme poslala sam nekih desetak ponuda, jedna je upalila.
Putovala sam svakodnevno vlakom do ljeta, a onda sam si našla podstanarski stan koji sam mogla platiti i nikad se više nisam vratila u roditeljski dom. Sudbina je ispala bolje nego što bi to bilo da sam se zaposlila u rodnom gradu, gdje bi se od mene očekivalo da se ponašam kao s 18 ako bih ostala s roditeljima. Sve je bilo kao da nikad nisam otišla od kuće... Morala bih se i tamo seliti, jer mi je mentalni sklop bio bitno drugačiji s diplomom, nego s 18 godina. Da se razumijemo, nije da mojima ne bi pasalo da sam ostala doma... ja sam dobra domaćica i sve bi to njima bilo ok + doprinosila bih u obiteljski budžet, ali MENI nije bilo ok i otišla sam po kratkom postupku. Alternativa je bila da se udam i odselim, ali u 24. godini nisam imala neku obećavajuću vezu i nije mi to padalo na pamet, ali tako je bilo s većinom mojih kolega i kolegica... Završiš studij, nađeš posao i onda je na redu brak. Nije mi tako pao grah, na sreću... Kako će biti mojoj djeci - nemam blagog pojma... Ponekad stvari ispadnu bolje od naših očekivanja, pa se treba nadati da će tako biti i našoj djeci.
E ovako kao Peterlin i ja.
Meni je oduvijek to u glavi bilo (Nano nikakav šok, normalan proces odrastanja) i to tu pisem godinama da mi je normalno da se djeca s 18god osamostaljuju i odlaze od kuće.
Meni je to posve uobicajeno jer smo svi mi tako i ja i seka, nasi mama i tata kad su odlazili na studij i moja svekrva i svekar. To nam je tako oduvijek generacijski bilo, svi smo nakon srednje odselili od roditelja.
Vjerujem da svatko ima aktivnosti koje ga zanimaju, neke hobije, mogu to biti duge setnje s prijateljicama, vrtlarenje potpuno nebitno, al da se ima puno zanimljivoga raditi, ima.
Meni je puno veci sok za zamisliti recimo odlazak u mirovinu, al to mi je jos daleko pa o tome ne razmisljam :alexis:
Razlika je u tome sto je to MENI posve uobicajeno, a ti se s tim nisi susretala kako kazes.Citiraj:
NanoiBeba prvotno napisa
Situaciju otezava malo i to sto je on otisao ipak daleko, ja sam mogla prijevozom otici do roditelja vlakom za sat i pol.
I meni bi sigurno bilo teze da mi djeca odu van RH, iskreno priznajem da navijam da studiraju kod nas a odu na neku razmjenu na godinu dana ili tako nesto.
Al nikad ne znamo kakve price nam zivot pise, sasvim sigurno cu ih podrzati u njihovim zeljama kakve god bile.
kolega od velikog iz razreda je otišao u Škotsku, i što reći nikad još nije došao doma, em korona, em, misliti na izolacije i sl, svaki put je odustao da dođe.
dok je mlađi brat od kolege s faksa došao sam iz Njemačke sad za Uskrs.
ja sam nabavila psa :lol:
ali nabavila sam zato jer je najstarije dijete 18 pa očekujem podijeljenu brigu oko psa
nadam se dok najmlađe dođe na red za odlazak (ima još 7-8 godina obavezne škole) da će i pas odseliti sa starijim djetetom :mrgreen:
što se tiče slobodnog vremena i samostalnog putovanja, aktivnosti - onoliko koliko mi treba, to mogu i sada sama s prijateljicama (godišnjem barem jednom tjedan dana inozemstva; vikednom planinarenje, MM čuva djecu; inače djeca uvijek idu s nama kad idemo oboje, ostali su svega nekoliko dana u svih ovih 18 godina negdje drugdje na noćenju), tako da meni ta motivacaija oko više slobodnog vremena i nije neka motivacija
netko je rekao - nedostajat će mi "nas pet"
(posebno jer smo prošle godine planirali još jedno veliko zajedničko putovanje i nije ostvareno, i sva šireobiteljska druženja drugačije prolaze tj. nema ih)
I ko će sad brinuti o psu,ako nalogatelj koji je trebao će odletjeti iz gnijezda?
svi se brinemo
(meni upravo leži pod stolom, jer su ostali: u školi, u online školi ili u sobi piše zadaću, a MM na poslu)
Ja bih isto psa, ali da to ostvarim morala bih se preseliti u kuću. Tja, nikad se ne zna. O tome ću ako se dogodi. Za sada si to ne možemo priuštiti, mm je ljubitelj sibirskih haskija, pa baterijski ne dolaze u obzir, a za psinu ovih gabarita nema mjesta u stanu s četvoro ljudi.Citiraj:
Vrijeska prvotno napisa
Kako god - ne isključujem mogućnost nabavke cucka, ali ta ideja mi je na dugačkom štapu. Život donosi drugačije izazove - trenutno nas djeca trebaju sve manje, ali ostarjeli roditelji sve više, pa bi mi kućni ljubimac bio samo dodatni teret i komplikacija.
Al idemo malo sa stručne strane. Nekako je logično da ne ideš s konja na magarca. Vi koji ste studirali izvan mjesta stanovanja ste na studij došli u veći grad. Mi iz Zagreba nismo imali neku mogućnost otići u veći grad/sveučilište. Moji frendovi koji su dalje nastavljali školovanje, su nekako to ovako definirali: ovdje nemamo više šta naučit. Svi oni su otišli za znanjem, ne za novcima.
Tako da mislim da ako dijete pokaže ambiciju za novim znanjem, treba mu to i omogućiti. A danas stvarno ima raznih načina. Koliko mi je teško, toliko sam i ponosna na put svoje djece. Samo da sve i dalje bude u redu i da se nekaj nepredviđeno ne dogodi.
Inače, dobila sam savjet da pudlica nije loša pasmina za u stan :-P
Moram reći da ja odlazak na faks nisan smatrala odlaskom od kuće u pravim smislu (A. je prvu godinu bio u Varaždinu). I to je bilo sve skupa jako emotivno, ali nisamo to doživjeli kao definitivni odlazak. Naravno, kombinirali smo da je moguće i vjerojatno da se nikad više neće vratiti živjeti doma. Ali kad si na faksu imaš praznike, imaš vikende. (Barem ovi naši studenti, na mom faksu, stalno idu doma. Doduše to sigurno dosta ovisi o udaljenosti i prometnoj povezanosto. Varaždin je malo dalje od Zagreba, ali kao da je na još tri dana jahanja).
Što se tiče ovoga - kad djeca odu bit će me posvuda - to i jest tako, nas već ima posvuda jer nitko više nije tako mali. Samo smo otkrili da to "posvuda" jest zgodno, ali da bismo mi radije posvuda sa svima njima. Šta ćeš, zavoliš ih :lool:. Nema više umora od male djece, nema više "da mi je bar malo vremena za sebe", oni su dobro društvo i volimo ih neizmjerno. Znamo da idu za svojim životima i da smo mi u drugom planu, znamo da tako treba i biti, ali od svega toga nas više hvata sjeta i nostalgija, nego sreća zbog slobodnog vremena.
točno tako - zavoliš ih :lol: iako ima dana kad idu beskrajno na živce (tada im kažem da jedva čekam kad će samo svoju robu prati i čistiti za sobom)Citiraj:
vertex prvotno napisa
:lool: :lool:
Kad sam odselila svejedno sam voljela sa svojima putovat, ljetovat (dio ljeta), opcenito provodit vrijeme vikendima.
U student.doba to bi bilo recimo svaki 2.vikend (ili najvise 3.vikend) da bi isla k roditeljima.
No pomisao da me netko (mama) pita jesam li jela ili obukla potkosulju ili da zna kad sam sinoc dosla doma mi je bila nezamisliva s 20ak god :mrgreen:
Da zavoliš ih :lol:
Nama će ovo po svemu sudeći biti prvo ljeto bez zajedničkog godišnjeg na moru. Sin je već najavio da će nakon mature i upisa na faks raditi mjesec dana, a onda planira s ekipom na more. Nije da nisam očekivala da će doći to ljeto, ali sad kad je došlo baš sam nekako cmoljava.
Inače, odlaske i osamostaljivanje smatram normalnim i poželjnim dijelom života. Sjećam se vrlo jasno svog odlaska na faks i kako smo nas troje iz srednjoškolskog razreda išli zajedno istim busom. Roditelji su nas naravno otpratili na kolodvor :mama: i mi smo do Splita plakali svo troje. :mrgreen: Nekako smo znali da je to onaj pravi i definitivni odlazak i da se nitko od nas vjerojato neće vratiti. I bili smo u pravu.
Ova tema ima dvije podteme zapravo. Prva je kad je čas za odlazak, što je prerano, prekasno ili na vrijeme. Druga je kako se mi s tim odlaskom emotivno nosimo, bez obzira na to što je možda na vrijeme.
Ja to još ne znam jer moji još nisu otišli, možda me pukne tuga, tko zna.
Moja frendica već neko vrijeme ne ide s svojim velikima na godišnji,ali prošle godine je napravila plan turneje preko Bosne i Dubrovnika,pitala je velike i rekli su može,ali iz ZG nisu skupa otišli nego su se svi našli kod bake i od tamo skupa prošli cijeli plan, na kraju puta,svaki na svoju stranu.
Mojeg velikog smo pitali jel bu s nama ovo ljeto ,Reko je da ide imamo par destinacija u planu,za jednu je reko da možda neće moći,naravno ima u planu i mjesec dana raditi,ali i ići s dečkima i / ili curama nekuda. Sve ovisi kako sredi godinu.
Jao, mojima su upravo planovi za ljeto najveća motivacija za učenje tijekom godine - tu ulaze svi kolokviji, međuispiti i sve što se može čistiti unaprijed. Mislim, nikad se ne zna gdje se može zakomplicirati, aliiii uče redovito, vjerojatno isključivo radi ovoga. Ja nisam bila ni blizu tako marljiva u svoje vrijeme :škartoc:Citiraj:
jelena.O prvotno napisa
Moji isto imaju planove koji uglavnom uključuju more/kampiranje ili slično, ali i multimedijske programe, radionice, festivale + plaćeni studentski posao, tako da su im ljeta uglavnom popunjena. To je isto dobra priprema za osamostaljivanje, ali iznenađenja su uvijek moguća.
Aj, Lastane, dal sam nezrela il nemajka, ali ja mrtva ozbiljna planiram sama napustit obiteljsko gnijezdo kad njih dvije porastu. Pinklec na rame, njima lijepo ostavim stan, to im je vec velika financijska potpora. Za emocionalnu, tu je skype.
Ako zele, mogu mi se periodicki pridruziti na putesestvijama po egzoticnim zemljama. Pas moze sa mnom.
Muž i ja isto imamo rezervnu lokaciju za evakuaciju :mrgreen:Citiraj:
lunja prvotno napisa
ni to nije loša ideja :lol:
samo meni je razlika između prvog i trećeg 7-8 godina, pa ne mogu tako skoro iseliti
Sanjariti i planirati se barem uvijek moze :lool:
Meni 9 god i 1 danCitiraj:
Vrijeska prvotno napisa
Pa ovisi, naravno, o tome koliko im je godina sada. Imam se i ja nacekati. Samo da je zdravlja, sto bi nase bake rekle.
To je zapravo bezvremenska izjava, a sad u eri korone ona je čak i važnija nego prije...Citiraj:
lunja prvotno napisa
18 summers, that is all you get. use them wisely :heart:
ovo sam jednom pročitrala ko neku mudroliju na fejsu, di li, i od tad me proganja.
jer je toliko jeziva, istinita i konačna.
mi smo zaista toliko i dobili. lani već nije išao s nama na more, ostao je raditi, a onda je dva tjedna bio sam doma s frendom koji je sa svog sela došao k nama.
veliko obiteljsko putovanje nam je lani propalo zbog korone, već je najavio da on ne bi išao s nama ako ga realiziramo ove godine.
prije je puno više pričao o odlasku, sad je to malko ispalo iz fokusa, ali taj dan je sve bliži.
ja sam na njega beskrajno ponosna, vidim da je sretan i zadovoljan, izrastao je u dobrogi kvalitetnog mladog čovjeka, ali ipak sam sjetna...
da se razumijemo, ja sam premlada (casa i ja smo generacija ako dobro računam) da bi mi se obitelj već osipala, pa sam malko u šoku, nisam mislila da će to tako brzo doći. :( makar ću i ja tek s 53 :lol: ostati sama s mm
u svakodnevici, nedostaje mi nas pet, naša druženja, izleti, ručkovi čakule, ljetovanja... ali možda baš zato više cijenim te trenutke kad se skupimo, kad smo samo mi, bez dodataka, bez cura, prijatelja , rodbine...
vrijeska, nano, emily :ghug:
lili, nije isto kad si dijete koje odlazi i kad si roditelj od kojeg odlazi dijete. za sad imaš samo jednu perspektivu, strpi se još desetak godina.
ja sam od mame odselila sa 24, sa djetetom i čovjekom za kojeg sam se kasnije udala, dvije ulice dalje
. moja mama, koja je godinama pričala da jedva čeka da odem i kako će se napokon odmoriti kad se to desi, plakala je ko kišna godina danima i dolazila SVAKI DAN da nas vidi :lol:
Jvala babyboys.
Mojoj frendici se sin odselio ( ostao je u istom gradu) kad je ona bila na putu. Valjda nije znao kako bi to izveo.
Mi smo otkada je otisao bili na 2 zajednička putovanja i uživali smo više nego ikad. Ja ne mislim da je odkazak trajno stanje. Tko zna kaj bu još bilo.
Meni je moja kći bila štosna kad je kukala da joj je daleko za putovati na faks i ja joj kažem na to da je jedino rješenje da se preseli u Zg gdje imamo još jedan stan koji iznajmljujemo.
Razmišljala je ravno pet sekundi i zaključila da neće preseliti i to zato jer bu onda morala sama čistiti, prati, peglati... i da bi ovo vrijeme koje sad troši na put u novom stanu trošila na kućanske poslove :-D
Toliko o želji za samostalnošću.
Njoj je čisto ok s nama.
Pogotovo otkad vozi, sve stigne.
I kaže da jedva čeka da navrši 24 pa bu nabavila motor i bit će još brža.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Joj Tanci pa kud motor...njih se uzasavam, toliko prometnih nezgoda s njima...
To je lako rješivo - treba se s nekim provozati na motoru dok je kiša....Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
A sad ozbiljno - istina je ovo što Tanči kaže da su mlade generacije komotne, lakše im je biti uz nas i imati servis (kuhanje, peglanje, pranje, čišćenje) jer čak i kad sudjeluju, to nije isto kao kad sve trebaju sami. Zato ovi koji studiraju u mjestu gdje su i prije živjeli odlaze kasno, tek kad se odluče živjeti s nekim.
Ja nisam fan kućanskih poslova (da ne napadamo opet istu temu) i već vidim u kojem smjeru će ići i moj život u starijoj dobi i život moje djece - naručiš tetu čistilicu da dolazi petkom ili slično i kraj priče. Uopće se čovjek ne mora slamati oko toga. Nije ni bitno na koji način se osigura da je kuća uredna, odjeća uredna, hrana dostupna - nije moj način najbolji. Bitno je djeci/podmlatku prije odlaska od kuće osvijestiti da trebaju imati određene higijenske standarde, organizaciju, da znaju brinuti o sebi...
Isto kao kad smo ih pri polasku u školu učili da znaju svoju adresu, put do kuće, naša imena i brojeve telefona... U trenutku kad odlaze od kuće, trebaju znati sve što im je bitno: štajaznam, naručiti se kod zubara, znati ime i raspored svog liječnika obiteljske medicine, svog specijalista za ovu i onu bolest, svog oftalmologa i sl. jer ako odlaze u drugi grad ili zemlju sve to treba imati u vidu - gdje i kako naći takvu vrstu usluga ako zatreba. Jučer me sin nazvao da mu je ispala plomba. Dobio je moju poruku s kontaktom zubarice. Evo sine - dogovori se sam, jer ja uz najbolju volju ne znam tvoj raspored i slobodne termine. Već sam se par puta nasadila... Recimo, nakon potresa nismo mogli dobiti termine u Perkovčevoj. Prošla je godina dana, moji sinovi ni mu-ni be, ako ih ja ne naručim, oni sami ne vode o tome računa. Zaključila sam da to mogu pustiti kako je - to je stvar koja me (više) ne zanima. Njihovo liječenje kod ortodonta je pri kraju, treba zapravo samo još jedan zadnji odlazak da im zatvore kartone. Ako to ne naprave sami, ja bome ne namjeravam. Ima cijela hrpa takvih sitnica koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo (ne samo mladi, imam ja brata 50+ koji je iz iste vreće) dok se netko drugi ne pobrine za to... Odlazak je često jedini način da osvijeste cijelu hrpu stvari o kojima SAMI moraju voditi računa, jer se inače neće same od sebe riješiti. Auto treba ljetne gume - da, idi ih zamijeniti. U vikendici je došao račun za struju - da, to treba platiti. Gdje je moja svjedodžba od srednje škole? U tom i tom registratoru, znaš i sam... (natjerala sam obojicu odavno da na računalu imaju svoje foldere sa službenim papirima + e-građani + račun za mlade u banci i telebanking). Raspoređivanje novaca isto je vještina koju stekneš tek kad baš moraš... I tako dalje...
Upravo tako.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Odlazak tijekom srednje škole i život solo (da nije đački dom) je zapravo zaista rano. Rano za sve te obveze (kućanske poslove, kuhanje) koje treba usklađivati sa školskim obvezama, umjesto toga je bitnije da dijete ima nešto i sloob.vremena za svoju ekipu, druženja, "sazrijevanje" i sve one slatke trenutke koje nosi srednja škola ;-)
To ti je batina s adva kraja. Ako je motorist s kojim se vozi dobar i iskusan, ta vožnja je samo dobar adrenalin.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Meni je najbolji projatelj poginuo na motoru kad je imao 19 godina. Mm-ov sa 37, u najbizarnijoj nesreći ikad . Moja djeca znaju i razumiju zašto je vožnja motora u našoj obitelji dekretom zabranjena.
I ja se užasavam, ali ne mogu joj zabraniti.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Bit će kako sama odluči.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ja sam imala moped i njime sam išla u srednju. I vrlo brzo smo ga prodali. Tada u Zagrebu nije bio ovakav promet, ali ako sam u nešto sigurna to je da nikad, pa ni tad, svojoj djeci neću kupiti motor.
No moje dijete kuha, pere veš (imaju i sušilicu) i održava svoju studentsku sobu čistom. Kuhinju imaju zajedničku, tako da cure dečke dovode u red - odnosno svi moraju zajedno voditi računa o zajedničkim prostorima. Kad mu se ne da kuhati kupi neke turbo jeftine smrznute pizze i onda ima pizza week. I uopće se ne žali. Hrana se može kupiti u raznim oblicima, pa i već gotova, a i onak skroz očišćeno povrće, pa i krumpir koji uz to bude i narezan.
Jedini je problem što će dio odjeće, morati obnoviti, jer kako svi znamo, sušilica prilično uništava robu.
Da mi netko ponudi takav život, otišla bih iste sekunde pa makar morala učiti u ovim godinama. Da ne velim da sam ljubomorna jer sam svoje studentske dane provela u roditeljskom domu.
Moj mlađi je godinama govorio da bi volio voziti motor. Završilo je tako da je položio obični vozački i sad vozi moj auto. Motor se više ne spominje. Kao ni Tanči, ne mogu zabraniti, ali mogu reći svoje mišljenje i isto je ovakvo: motor nije najbolji izborCitiraj:
babyboys prvotno napisa
ovo moram prepisati :mrgreen:Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
kad ih budem otpravljala, uručit ću im zadnji popis (sebi za gušt)
Ja sam isto mislila da ću napraviti popis, ali zadnje vrijeme mi je doprlo iz repa u glavu da je nešto drugo važnije - naše povjerenje = njihovo samopouzdanjeCitiraj:
Vrijeska prvotno napisa
Naravno, proces osamostaljivanja ne funkcionira "u laboratorijskim uvjetima", trebaju se baciti u vatru kad tako odluče. Baš priča kolega kako su njegovi nećaci iz npr. Imotskog daleko samostalniji studenti u Zagrebu od njegove djece koja su ovdje rođena i odrasla, ali nema načina da on njima stvori iste uvjete kao nećacima, koji žive u domu/podstanarstvu koji su primorani snalaziti se. Ne možeš simulirati stvarnost. Eventualno možeš djecu pustiti da odu u neki drugi grad/zemlju studirati, da se fizički maknu. Sve ostalo je šećerna vodica. Kad mladi ljudi žive s roditeljima, to je drugačije nego kad žive sami, čak i ako često dolaze kući.
Sjećam se iz svojih studentskih dana kako sam učila upravljati novcem... Dok sam bila doma, nije mi padalo na pamet da o tome treba voditi računa, a kad sam došla u Zagreb, ostavila sam u prvom shoppingu mjesečnu lovu, jer nisam znala da pare treba rasporediti da potraju cijeli mjesec. Nakon toga sam cijelu jednu godinu imala bilježnicu u koju sam pisala koliko sam potrošila, uključujući i tko mi je platio koliko kava (i ja nekome). To je bio proces učenja. Osim toga, prije odlaska od kuće uzimala sam zdravo za gotovo da je špajza puna, frižider pun, vešmašina na raspolaganju u svako doba ako već veš nije opran, opeglan i pospremljen... To nije tako kad odeš živjeti sam. To je doslovce kvantni skok i malo mi možemo napraviti da djecu pripremimo za to, osim onoga što sam već napisala - da nisu "sa dvije lijeve ruke", nego da budu ozbiljni i odgovorni. Ne možemo im presaditi svoje životno iskustvo, a ni ne treba. Sve će na kraju ispasti onako kako treba...
Cijeli ih život pripremamo za samostalan život i uz karakterne osobine njihovo prethodno iskustvo je ključno u snalaženju kad odu. Ako nisu nikad stavili robu prati, sušiti i složili u ormar, teže im je to obavljati kad odu. I tako za svaki segment života. Pitanje je samo ostaviti ih s 14 ili 17 bez ijednog čistog para čarapa jer nisu stavili na pranje ili ne? I tu se više razlikujemo mi kao roditelji nego djeca.
Naravno da će i ovi bez čistih čarapa doživjeti šok kad odu, ali vjerujem kako će se ti ipak lakše snaći.
Moje je iskustvo drugačije. I osobno i djecom.
Sve se nauči kad treba. Ionako je svaka perilica drugačija. Lako njima, imaju Internet. I kuhati se nauči online.
Normalno je da odu od kuće. I da se vrate, ako ne ide.
Aaaaa upravo takvo studentsko doba sam imala ja sa svojom ekipom u domu :heart:Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Ništa nam nije nedostajalo. Džeparac baš i nismo neki imali (post ratno doba), neki sitniš, al imali smo plaćen smještaj i hranu u kantini, pa nam uz to nije nešto puno trebalo. Ionako smo se oblačili na placu na Trešnjevci, tadašnja talijanska moda. :aparatic:
Najdraže životno doba :zaljubljen: ne pamtim da nam je išta teško bilo u tom periodu jer smo bili sami bez roditelja, dapače za sve smo iznalazili rješenja, dosta nas je radilo neke posliće povremeno ili preko ljeta ili na apsolventskom jer naravno nismo si mogli ni htjeli priuštiti razvalačenje, fakulteti su se završavali u roku. Da ne govorim da smo se tako učili suživotu i poštivanju nekih pravila suživota jer smo svi imali jednog cimera/cimericu. Imali smo i svaka soba kuhinjicu,al nije baš bila u uporabi pored kantine dolje koja je imala najfinija jela i odličan izbor, najbolja kantina od svih studen.domova,a i čemu gubit vrijeme... haha
Al onaj osjećaj slobode i samostalnosti, ma nešto neprocjenjivo :heart:
MM je zato visio kod mene u domu. Kad bih navratila kod njih doma, on i brat u jednoj sobi, već odrasli muškarci studenti, od 1,90m, čovječe ta soba je tako izgledala manja kad bi njih dvojica ušla u nju hahahaa I moj sobičak na Cvjetnom je imao malu kvadraturu al nekako je drugačiji osjećaj bio biti u Domu, uvijek možeš otići učiti u knjižnicu/učionu, odvojiti se, kad ogladniš spustiš se u kantinu, ako hoćeš zaraditi još se prijaviš i radiš u učioni a zapravo samo sjediš i učiš, usput malo gledaš zgodne komade oko sebe, ma milina, ne čudi me svaki put kad tamo prođem da me preplavi osjećaj radosti i sjete :mrgreen:
Oprostite na ovom izljevu emocija...al jače je od mene...Peterlin me baš podsjetila svojim postom.