Povrh svega, mi ne podučavamo “ispravan” porodnički položaj. Suprotno slici koja je toliko urezana u naš um da sve žene tijekom poroda
moraju leć
i (na franc. gl. za “trudove” i “rađanje”,
accoucher, stvarno znači “ležati”), naglašavamo da se buduća majka može slobodno kretati. Objašnjavamo neke fiziološke nepogodnosti ležanja za rađanje i uvjeravamo žene da je najbolji položaj onaj kojega same pronađu. Ne podučavamo tehnike disanja. Nemoguće je propisati određenu metodu disanja, a da se ne propiše određeni položaj za rađanje; ljudi različito dišu zavisno od toga da li hodaju, stoje, čuće, kleče, uspravno sjede, leže, oslanjaju se o nešto ili plutaju u vodi.
Tako je naš pristup u izravnom sukobu sa uobičajenom psihoprofilaksom, “Lamazeovom metodom”, koja obučava žene da upravljaju disanjem, mislima i ispoljavanjem osjećanja.
Mi radimo upravo suprotno. Na dan poroda, potičemo žene da se unesu u to iskustvo, da izgube kontrolu, da zaborave sve što su naučile – sve kulturalne predodžbe, sve uzorke ponašanja. Što je žena manje naučila o “pravilnom” načinu da se porodi, to će joj biti lakše.
Takoder opisujem pojavu koja je tipična za trenutke prije poroda: žena ulazeći u zadnji stadij kontrakcija često osjeća potrebu da ustane, savije koljena i objesi se na svog partnera radi potpore. U pripremi za taj stupanj postoji jedna stvar koju možemo podučiti – mada ne majku: možemo naučiti njenog partnera kako da podupre porodilju u njenim posljednjom kontrakcijama, a da ne dobije bolove u leđima. Bebin otac je kao i drugi pomagači, obično jako zainteresiran za perspektivu takvog aktivnog sudjelovanja.
Izvor: "Preporod rađanja", dr. Michel Odent
