Koga bi meni predlozila? Sever/Vlahinski i sl.? Negdje drugdje?Citiraj:
sirius prvotno napisa
Printable View
Koga bi meni predlozila? Sever/Vlahinski i sl.? Negdje drugdje?Citiraj:
sirius prvotno napisa
Nikome nije cilj slomiti dijete. Stavr je u tome da ja osobno ne želim u kući malog hahara koje će negativno utjecati na cijelu obiteljsku dinamiku. Ne znam jesi li svjesna, ali takvo dijete ne utječe samo na roditelje, nego i na braću i na sestre. Ja sam sa svojom kćerkom bila došla do toga da bi joj braća samo pokunjeno predala igračke i odmaknula se, iako im nikada nisam govorila da joj trebaju popuštati. Čak su i oni osjećali da je ona ta koja kontrolira svaku situaciju. Ja si to nisam mogla dopustiti, da nam se cijeli dan vrti oko njenih hirova i da svi strepimo od njene reakcije ako učinimo nešto što njoj nije po volji.Citiraj:
Mima prvotno napisa
I za to nije bila kriva ona, nego mi. Nismo se nosili s njenim karakterom kako smo trebali i dobili smo to što smo dobili. Nije mi žao niti jednog njenog odlaska u sobu i niti jedne njene suze, jer sada imam dijete koje je i dalje zahtjevno, traži svu našu pažnju, ispituje granice, ali zna dokle može ići. Gdje god da dođem s njom (vrtić, liječnik, park, crkva..), ne moram više brinuti hoće li doći do nekog ispada, nego imam odgojeno dijete uz sebe. Odgojeno,a ne slomljeno.
Da, tako nekako. U sustavu nikad neces dobiti tako temeljito psiholosko testiranje. Mi smo kod Vlahinsky (Sever i Vlahinsky je svaka na svojoj lokaciji sad.)Citiraj:
Bubilo Bubich prvotno napisa
I to si postigla zatvaranjem u sobu? Šalim se malo, moj komentar uopće nije bio upućen tebi nego cvijetinom opisu engleske obitelji.
ali i dalje nisam sigurna da je cilj odgoja imati dijete koje nas neće osramotiti u crkvi ili kod liječnika, nego dijete koje je sretno i zadovoljno samo sa sobom, a ima i dobar odnos s roditeljima.
Nisam sigurna da se to postiže zatvaranjem u sobu.
Hvala!Citiraj:
sirius prvotno napisa
cvijeto, ja ti znam tih engleski odgojenih koji se ne mogu popišat kad odu u brdo jer odgoj. ne bih da su moja djeca takva. ne vidim to kao prednost. da, može se postići, ali brijem da ostavlja posljedice. a i ne vidim da bi ta vrsta odgoja ovdje mogla biti alternativa.
Pa Mima, to je sve usko povezano. Dijete bez jasno postavljenih granica i vodstva je nesigurno i nesretno dijete. Svojim reakcijama pobuđuje nesigurnost i u roditeljima i istovremeno se narušava odnos s roditeljima. Dijete koje ima dovoljno slobode, ali i postavljene granice, sretno je i samopouzdano dijete. To se svakako reflektira i na same roditelje i odnos s roditeljima.Citiraj:
Mima prvotno napisa
što hoću reći - nije ovdje problem što nego kako.
svi mi teoretski znamo da djetetu treba postaviti granice i da roditelj treba voditi. Pitanje na koje nema odgovora je kako to postići sa djetetom kakvo BB opisuje.
Ja svojoj nećakinji naravno nisam mama pa se ne može uspoređivati, ali jasno vidim da ono što je kod moje kćeri prolazilo 100% kod male - ne prolazi.
Tako da meni ove priče ja mrko gledam i ja zatvaram u sobu zvuče kao čisto teoretiziranje.
Dobro, pa koliko dugo stoje u sobi? Razumijem ja da s tobom i tvojom djecom to ide, ja se pitam što kad to ne ide dobro, nego vodi u još veći sukob. Ne može se baš ništa kao recept promovirati.Citiraj:
rehab prvotno napisa
Ali načelno se slažem da roditelj često može puno. Međutim, kad govorimo o pojedinačnom slučaju, tuđa iskustva mogu pomoći, a mogu i odvesti na krivi put.
:yes:Citiraj:
rehab prvotno napisa
Moja velika bila je prvi put s 4,8 g. testirana kod psihologa. Razgovori sa psihologom preventivno i "na suho" bez da je vidio dijete ne pomažu puno.
Ako su opisana ponašanja ovako jako učestala, onda bih rekla da će psiholog - objektivan promatrač nakon testiranja djeteta pomoći.
Nisam uhvatila koliko godina ima najstarije dijete, ali sigurno nije ni za njega dobro da gleda ovakav model (ne)rješavanja problema.
Moj ide na psiholosku procjenu s 3god i 4mj radi nekih stvari, pa su iz vrtica to savjetovali da vidimo jel sve ok.
Nikada nisu bili dugo u sobi, 15ak minuta najviše. Sada je dovoljno da spomenem sobu i odmah se resetiraju. Ne znam jesam li se dobro izrazila, meni nije cilj kazniti dijete. Cilj je maknuti ga sa svjetla pozornice. Uvijek sam ih poslala u sobu sa jasnom porukom da ako misle divljati, neka idu u svoju sobu i divljaju. Ostali ukućani to ne moraju gledati ni trpjeti. Brzo su naučili da mogu vikati, svađati se, protestirati, micati granice, ali ne dozvoljavam urlanje, udaranje, bacanje i obijest.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Moj stariji cudno reagira na temperaturu, postane totalno fokusiran i ispaljuje cudne mudrosti.Citiraj:
rehab prvotno napisa
U jednoj epizodi bolesti dok je bio cc 8 godina je izvalio. " Ja jako volim sto vi meni postavljate dobre granice." :-o
To je dijete koje cesto izgleda da uopce ne poznaje pojam granice, a ne da su mu one jasne. Ali ocitio jesu. Samo sto ih ima potrebu stalno rušiti.
Tako da se nadam da ispod svog tog kaosa vazne vrijednosti ostaju za odraslu dob. Mozda cemo onad vidjet potpuno rezultate svog odgoja. Sada se cesto dogada da izgleda kao da su ga vukovi u svojoj jazbini odgajali.
Najstariji je 7 godina. A on me i tješi jer je bio sličan (doduše u manjoj mjeri) s 3 i 4 godine, pa je prošlo, danas je krasan ;). A opet, nije bilo tako burno s njim. Budemo vidjeli. Odvest cu je negdje na testiranje/procjenu.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
sretno Bubilo!
E, a ja sam svoju djecu mogla poslati u sobu jedino tako da ih nasilu uguram, onako kao neku morsku neman iz crtića, i zaključam. Ali smo našli druge načine. Nema recepata. Vi ste vidjeli u čemu je vaša greška (kao što smo i mi vidjeli neke naše). Bubilo možda ima iste, ili slične greške, a možda i nema. Možda se radi o nečem drugom.Citiraj:
rehab prvotno napisa
Mi smo bili kod psihologice i rekla nam je da ne inzistiramo na puno pravila ako to stvara preveliki otpor, mislim da je bilo maksimalno 5 i to koja su nam jako bitna. I stavila je veliki fokus na naš odnos, da ne dopustimo da se naš odnos pretvori u konstantnu borbu, da je bolje kod nekih stvari popustiti, da je dugoročno bolje (u našem slučaju je bilo riječ i o vježbanju grafomotorike pred školu, na čemu je logopedica inzistirala, a on je imao užasan otpor i natezali smo se svaki dan).
Neke scene koje ovdje čitam su mi ko precrtane, ma malo mi je lakše čim otvorim neki ovakav topic :mrgreen: Sad sa 7 god je puuuno bolje, ja iz svog iskustva mogu reći da mi nikakve "metode" nisu pomogle (a probala sam sve), već je valjda trebao proći te neke faze...nemam pojma. I dalje je zaguljen, osebujan, drugačiji, u nekim stvarima nedokazan...ali takav je i takav će uvijek biti.
E, baš to. Nisam zaključavala ali sam stajala ispred vrata i vukla kvaku dok je on mahnito lupao, plakao, i pokušavao izaći. Ma stvarno se osjećaš ko kreten.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Inače nisam mislila javljati se na ovu temu jer mi je, u usporedbi s vašom djecom, moje turbo nezahtjevno i lako odgojivo, ali moram komentirati ovo sa zatvaranjem u sobu. Kod nas imamo obrnutu situaciju - kod sličnih situacija on bi se zatvorio u sobu i nije htio izaći ni kad bi ljutnja prošla i napetost popustila. I sad je sklon kažnjavati samog sebe sličnim metodama (sam sebe isključuje, kritizira i sl.). Ali on spada u drugu kategoriju djece, onu koja nisu zahtjevna prema roditeljima, nego su zahtjevni sami sebi :| I imam osjećaj da će njemu u životu biti teže nego onoj djeci koja se zubima i noktima bore za sebe i svoje pravo, iako je meni kao roditelju s njim relativno lako...
I ja bi potražila pomoć, ali ne samo za dijete, nego i za sebe da naučim reagirati na pedagoški prihvaćen način i da se zbiližim s djetetom ponovo i da se znam nosit s određenim fazama roditeljstva kao takvim. Ovdje ne smislim direktno na tebe nego općenito.
Sretno!
"Lili moja, ti meni naravno nećeš vjerovati, da ja 2 do 10 x u danu (ovisi kakav je dan) napravim nesto sto nije za ovaj forum jer ce mi ju socijalna sluzba i pravobraniteljica za djecu odvest... Al cu ipak napisati. Nakon svakog udarca i/ili namjernog prosipanja, bacanja i unistavanja pretvaram se u nesto sto stariji zove "mama čudovište". Ne kleknem nego ju zgrabim i odnesem u spavacu. Tamo ju drzim za ramena i urlam toliko da me cuju sigurno 3 ulice dalje. Urlam tonom kojem bi ljudi urlali na cesti na neke vozače bemvea da ih se ne boje. Urlam i urlam manijakalno. (Ko što bi sad urlala na ženu ispred rodilista koja je sjela kraj mene i zapalila cigaretu i puse mi u nos). To nije hladan pogled, to je "ubit ću te" pogled. To nije odlucan ton, to je manijakalan ton. Ako sam baš izvan sebe, još ju i tresem za ramena. A ponekad ju pri donošenju u spavaću i bijesno bacim na krevet. (A sad molim vas, nemojte me prijaviti). Ona me se u tim trenucima boji, stvarno boji. Onda joj kazem da je u kazni i da se smiri i smije izaci van iz sobe kad se smiri i nabroji do tri. Izadjem i zatvorim vrata. Mali (da, ona je srednja) mi kaže "Grozna si prema njoj". Ja ga pitam je l smije to raditi, pa ne smije, ali si svejedno grozna.
Ona za to vrijeme u spavacoj obicno porazbaca krevetninu i ves na pod pa zaradi jos jednom istu scenu.
Ili lupa nogama po vratima i glasa se ko životinja.
U djecju je u tim trenucima nikad ne pustam, ne bi te igracke vise nitko nikad pospremio i sastavio.
I pazi sad, nista, ali bas nista ne garantira da ona to nece ponoviti za x minuta. Bas nista. Stovise, ponovit ce. I kazem, nema veze s mojim trenutnim stanjem ili umorom, tako je vise manje otkad nije beba.
Mozda ju trebam odvesti na testiranje, al pricekat cu jos do 5. godine pa cemo vidjeti. "
2-10 puta u danu takva scena meni zvuči prestrašno,stvari su ti davno izmakle kontroli.
Svakak potraži stručnu pomoć djeteta i sebe radi ( i sina radi koji te opominje da si pregruba).
Tanja, ovakvog sina i ja imam i nije lako, nimalo. Bas mi je tesko gledati kako sam sebe (prestrogo) kaznjava i kako ima lose misljenje o sebi. Kod njega je to u tolikoj mjeri izrazeno da smo potrazili pomoc. Ide na bolje, ali puzevim korakom. Jedan korak naprijed, dva natrag.
A ovakvo dijete kakvo ima Bubilo je bila moja najstarija, iako je bila nesto manje nabrijana. Do 4. godine nije fermala zivu silu, a onda se pocela malo smirivati, ali je i dalje ostala vrlo prgava i neposlusna. No, takvo ponasanje je bilo rezervirano samo za ukucane; u vrticu i skoli se nitko nije zalio na nju. MM i ja smo bili na rubu snaga, ali smo dosljedno branili granice koje smo joj postavili. I stalno smo imali osjecaj da se nikud ne micemo, da se taj odgoj nje uopce ne prima. Kad sam rodila dvoje mladjih, skuzila sam da meni to majcinstvo zapravo ide skroz dobro i da je ta najstarija neobicno tvrd orah. Sad ima 15 godina i imamo jako dobar odnos i zadovoljna sam kako je ispala. Mislila sam da ce me njen pubertet dokrajciti, al sam se ugodno iznenadila. Ocito se dosita izdivljala kad je bila mala.
Bubilo, na tvome bih mjestu pomoc potrazila odmah, ne bih cekala jos godinu dana.
Dernjava tu bas nista ne pomaze, mislim da djecu kad su u takvom afektu treba ostaviti na nekom sigurnom mjestu, gdje se ne mogu ozlijediti (neka netko bude kraj nje ako mislite da bi mogla kakvu stetu napraviti dok divlja), pustit je da se izdivlja i razgovarati kad se smiri. Nece se rezultati vidjeti odmah, kod nas se vidjelo tek nakon dosta godina, ali bit ce bolje sigurno.
I dobro je dati im da biraju izmedju vise stvari - mozes raditi ovo, ono ili nesto trece, ali pri tome ne mozes xy (ti odredis sto ti je neprihvatljivo).
Ja isto mislim (budući da si već odlučila sve napisati, onda je ok i komentirati) da je tu previše urlanja i grubosti. Ne znam je li to zato što pukneš, ili imaš dojam da drugačije ne dopireš do nje...Mislim da to njoj mora biti jako teško, a očito je i bratu teško.
Bubilo, nije to nacin reagiranja na 4-godisnje dijete, odvest je u sobu i urlat na nju. Ajd, dogodi se nekad svakome da poludi, al da se to dogadja tako cesto, to je previse. Naravno da to sto se tuce nije prihvatljivo, al ona je dijete koje jos nema razvijenu samokontrolu, a ti si odrasla osoba. Pokusaj naci drugi nacin nosenja s njom i njenim bijesom. Ne kazem da joj dozvolis da tuce druge. I ja bi razmislila koju joj poruku saljem kad na bijes odgovaram bijesom.
Moj je neko vrijeme bio jako sklon udaranju kad bi se susreo s frustracijama, i to najvise prije nego mu se brat rodio. Dakle s nekih 4 godine. Sad je puno drugaciji i razumniji, makar daleko od toga da je andjeo. Al uglavnom, ako bi ja poludila za vrijeme njegovog napada bjesnila, od toga ne bi bilo koristi. I to ponasanje bi se brzo ponovilo. Ako bi mu pak pristupila smireno i njezno, puno bi se brze smirio. Ja ne bi dijete zatvarala u sobu. Ja bi, ako se tuce, ili ga cvrsto uhvatila da me ne moze dohvatit, ili, ako i na to drzanje burno reagira, bi se makla i rekla mu, maknit cu se malo od tebe jer ne zelim da me udres pa, kad se smiris, cemo se pomirit. I sve to bez hladnoce. U mene je, vecinom (nekad i ja malo puknem, priznajem), prvo pomirba i zagrljaj. Ne mislim da se djeca tako ponasaju iz zlocestoce nego zato sto nemaju razvijenu samokontrolu. I zato mislim da im trebamo primjerom pokazat kako se nosit s frustracijama. I bas onda kad su najgori, mislim da nas zapravo najvise trebaju. I zapravo, 4-godisnje dijete tesko da te moze fizicki povrijedit (ok, ako si trudna, vjerojatno moze), a psihicki, ako i govori svasta, za pet minuta ce i tako mislit i osjecat se drugacije.
Ono što je meni previše, je tvoja reakcija na njene ispade bijesa. Svaki dan. Zato i mislim da ne treba samo ona stručnu pomoć, nego i ti (i u tome nema ništa loše, loše bi bilo da nastaviš ovako reagirati).
jadranka, lijep post. to je jako jako teško, ostati smiren, ali moraš nekako mantrati da ostaneš. uf, moja se u trenucima najvećeg bijesa htjela grliti sa mnom. nemate pojma koliko mi je snage trebalo da se grlim s njom, a najrađe bih ju...ne znam, ružno je i za reć :D
Moj treći je recimotolijepo izazovan. I taj nikad nije nakon vike otišao u sobu... Imala sam tih manijakalnih ispada s njim, par... Ja sam riješila stvar sama sa sobom. Jednostavno sam donijela čvrstu odluku da ću se kontrolirati. Kad bi osjetila da na njegovu sizu dolazi moja, otišla bih s njim u kupaonicu, zaključala vrata, umila sebe hladnom vodom, oprala i zube dok bi on lamatao uokolo u dreci. Kad bih sebe tako primirila, umila bih i njega hladnom vodom i sjela na wc školjku i čekala da se bar smiri do tuljenja. Onda bih izašla i nastavila život. To mi je bilo za gašenje požara. Moj je bio na erf-u s tri godine... I dobili smo savjete koji su dugoročno od pomoći. Bb, mislim da ovo s umivanjem može pomoći. A što se tiče ovih igara s hranom i vodom, ja bih radila eksperimente radije... One vulkane sa sodom i slično. Mog je to zabavljalo. I boje jestive smo imali i veeeliki lavor u kojem je to radio. Otkad smo to uveli, nered je bio manji. I nama je ful lakše otkako je počeo čitati samostalno jer se tako zabavi...
Ok, ali... mozes li se (ne samo ti, Lili, nego svi koji kazu da je ovo (jedini) ispravni nacin, odmaknuti od svog djeteta, na koje je ovaj pristup djelovao, i prihvatiti cinjenicu da nece svako dijete odreagirati na isti nacin, ili cak uopce reagirati na ovo, gore navedeno? Ili ce takav pristup izazvati jos goru reakciju kod djeteta.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Nisam jos procitala temu do kraja i sigurna sam da je netko spomenuo ovu istu stvar. Ali stvarno, ne pali sve za sve. Ma koliko prirucnika pisalo o tome, ili koliko god roditelja uspije bas tako rijesiti probleme, postavljanje granica, ili sto vec.
Ili recimo...U slucaju mojeg djeteta, ja mogu samo reci "a tek", nikako "iako vec". Odnosno, dob od tri godine smatram "samo 3", a ne "vec 3".Citiraj:
"Inače, moja zahtjevna i razmažena curica takpđer je sklona bijesnim ispadima i tantrumima, iako već ima 3 godine."
Tako se postavljaju i odgajatelji u nasem vrticu. Tantrumi i ispadi bijesa su, prema njima, normalan dio razvojnog sustava svakog djeteta, barem do pete godine. Nekad i kasnije pa, u suradnji s ostatkom strucnjaka za early childhood, recimo predlazu odgadjanje polaska u skolu do sestog rodjendana. (Sto ovdje nije kazna ili sramota, naprotiv.)
Forum dobro dodje za preispitivanje samog sebe, barem se ja vec 11-12 g. preispitujem. Razmišljam što mogu bolje, što se da promijeniti ili od drugih primijeniti. Neke sam vlastite stavove itekako korigirala iako su mi se tad činili u kamenu uklesani, ali tako valjda mora biti - i mi odrastamo.
Dobro je ipak što se loše stvari zaborave pa se na koncu ni ne sjećaš što te ono bacalo iz cipela :mrgreen:.
Gademit, nikako udovoljiti svima na forumu 8-) :lol:.
Istovremeno sam pregruba i ne znam postaviti granice :mrgreen:.
A sto na posljednje postove o mojoj grubosti kažu oni koji misle da ne postavljam granice?
Šalim se, hvala svima na komentarima.
BB
mialim da svi iskreno pisu sto misle jer nekako znamo da se neces uvrijediti i shvatit kako ne treba. Vjerojatno lupamo sve i svasta a nesto je i tebi prihvatljivo i primjenjivo.i mozda korisno.
Kaae
meni taj ledeni i ostri stav pomaze da i samu sebe sprijecim. Jer ako se ja "pokrenem" to postaje pravi tornado koji rusi sve pred sobom. Apsolutno nepozeljno ponasanje zbog kojeg mi poslije bude zao.
Zašto misliš da je grubost povezana s postavljanjem granica? Granice se mogu postaviti i bez eksplozivnih reakcija.
Ne mislim. To su moji očajnički pokušaji jer ništa prije nije urodilo plodom. To je moje micanje granica u postavljanju granica. To nisu situacije kad se ja ne mogu kontrolirati, to je moje iskusavanje što je to što još nisam probala.
Naravno da se ne ljutim Lili ;).
Bubilo mene zanima zašto je tebi neprihvatljivo da ona kuha i tako se zabavlja?
iskreno, čitam dva puta i ne razumijem?
ja vidim samo izrazito kreativno dijete, pa što da potroši dvije trešnje i pet jagoda?
moja mlađa je isto takva i ja je nikada zbog toga ne kinjim
ako nije u vrtiću, ona je u kuhinji
obožava praviti kolačiće, salate, kuhati svoju juhu
na stol joj stavim sastojke, ona se tako zabavlja satima
znam joj i pećnicu upaliti pa stavimo peći njen kruh ili muffine ili kolač
jedino što joj ne dozvoljavam da mi ne znam, potroši 3 jaja ako ih imam 3
dam joj jedno i ona to prihvati, dam joj i brašna i kakao i mlijeko i ulje
gušt mi je gledati kako malim valjčićom valja tijesto, bolje nego ja :mrgreen:
ne znam, možda sam ja preblaga i rastrošna ali nekako ne mogu u tome vidjeti ništa neprilično
jedino neke za život opasne stvari strogo branim i ne uzmičem
jednostavno ne razumijem zašto ne smije to raditi?
ok. nema bojanja po namještaju, flomća po krevetu i takve slične stvari
možda je samo isfrustrirana što je stopiraš u nečemu što je njoj važno i zabavno a te njene aktivnosti po mom mišljenju stvarno nisu nešto strašno
vjerujem da ti je naporno, uz još jedno dijete i trudnoću, borbe iscrpljuju
možda da probaš smanjiti ograničenja, i pokušati s edržati strogih pravila za najviše 5 stvari...
potraži pmoć svakako
Ma nije mi naporno, nije zbog trudnoce, takva je oduvijek... Nije mi zbog 3 trešnje...
Kuha i mijesi svaki dan. Zbog toga mi je što sama sve vadi bez pitanja, što to nije samo u kuhinji nego ce jaja odnijeti i na krevet... Sto ce izliti pola litre ulja u trenu, a dobar dio slucajno proliti, sto se popne na stolicu pa na element, pa balansira na prstima da dohvati iz gornjeg elementa... Sto to nije ja sam joj dala brašno pa mijesi, nego sama u trenu izvuče 25 namirnica... Što ako joj kažem da imam samo 3 jajeta i dam joj jedno, onda će u sekundi poludit i to jedno zafitiljit u pod, a ako joj na to krenem "postavljat granicu" lupit ce me nogom. U tome je problem u njezinom kuhanju. Ili bilo čem drugom.
U tome sto ona nece mirno sjedit za stolom i mijesiti s onim sto sam joj ja dala.
Ma ne kazem ja da to ne pomaze (djeci, a i roditeljima), ali ne moze biti univerzalno rjesenje.Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Sad kad sam sve procitala, samo mogu ponoviti da nisu sva djeca ista, da nije sve primjenjivo na sve i da nema i ne moze postojati univerzalno-primjenjiv postupak, a da je detaljniji od neceg u stilu "postuj dijete kao osobu, kad _________".
Nekad sam pregruba, ne fizicki, vec vicem. Ali ucim.
Ma pustite, bit ćemo mi dobro.
Samo sam htjela utješit Lavko. Al bar je na forumu veselo ;).
A sad moram ici otpetljati i skupiti rolu wc papira razvucenu i zavezanu izmedju svih kvaka u stanu :).