Jadranka prvotno napisa
I uputila sam se preko mora otrcati taj maraton bez imalo vjere da ja to mogu. Al svejedno sam se pojavila na startu i krenula i stavljala nogu ispred noge jer to je zaista bilo sve sto sam trebala radit. I trcala prvu polovinu puta brze nego sam trebala. I trcala kroz krizu izmedju 25 i 28 kilometara... Al nekih pet kilometara pred kraj, vidjela sam u daljini katedralu koja nam je bila cilj, i tad sam prvi put shvatila da ja to zaista mogu i da cu uspjeti, i suze su mi potekle. I od srece i od tuge sto nisam vjerovala u sebe i od ponosa... I vec sam tad bila uspjela. Zadnjih pet kilometara mi nisu predstavljali nikakav napor. I svi ti ljudi sto su navijali za mene i druge trkace i pljeskali sa strane i trkaci koji su vec otrcali maraton i navijali za nas koji smo tek dolazili. Bilo je to nesto zaista posebno.
I poslije toga se nesto zaista promijenilo u mom zivotu - shvatila sam da mogu - i da imam i snagu i upornost - i da je nekad zaista samo potrebno ici naprijed i onda ce sve nekako doci na svoje mjesto. I cesto se zateknem kako sama sebi govorim, bilo da je rijec o problemima na poslu ili doma, samo ustraj, rijesit ce se, bit ce bolje.
I jos dugo dugo godina poslije sam stavljala medalju u djep kad god je preda mnom bilo neko iskusenje.