Hvala vam sto postojite
Bila u Bipi i kupila: krasan crv.ruz od Max Factora (nema vise onog lijepog od kjb u novoj kolekciji od L Oreala), maskaru neku najnoviju Max Factor, tekuci puder Max Factor ( ne drze Evelline od Kris), olovku za usne Max Factor i serum L Orealov za oko ociju.
ustedila 101 kn a potrosila 350kn , krenula po ruz i maskaru. Al fakat mi sve to treba.





treba prosetati novi look sa tushem hahaha
!
.
), odlucila krenit. Iskopala sam neki "od kauca do maratona" program na internetu - to su bila vremena kad je bas trebalo kopat za tako nesto nac - i krenula s treniranjem. I objavila svima koji su mi tada bili vazni da treniram za maraton - i oni su me redom ispitivali da zasto, da sto mi to treba, i da kako ja to mislim. I nekako uz njihovo razuvjeravanje i moje obveze na faksu, odustala sam od te ideje. I proslo je neko vrijeme, a mene je to i dalje kopkalo, u meni je i dalje gorila zelja. Trebalo mi je da sebi pokazem da mogu napraviti nesto veliko, da se mogu izvuci iz nekog bezbojnog sivila u kojem sam se dotad nalazila. I odlucila sam ponovo krenit. I ovaj put nikome nista ne govorit. Napravit to samo za sebe - da preokrenem sve te pretrpljene poraze i traume proslosti. I prosla ja taj program, od sest mjeseci, s maksimalnom otrcanom duzinom od 30 i nesto kilometara. I uputila sam se preko mora otrcati taj maraton bez imalo vjere da ja to mogu. Al svejedno sam se pojavila na startu i krenula i stavljala nogu ispred noge jer to je zaista bilo sve sto sam trebala radit. I trcala prvu polovinu puta brze nego sam trebala. I trcala kroz krizu izmedju 25 i 28 kilometara... Al nekih pet kilometara pred kraj, vidjela sam u daljini katedralu koja nam je bila cilj, i tad sam prvi put shvatila da ja to zaista mogu i da cu uspjeti, i suze su mi potekle. I od srece i od tuge sto nisam vjerovala u sebe i od ponosa... I vec sam tad bila uspjela. Zadnjih pet kilometara mi nisu predstavljali nikakav napor. I svi ti ljudi sto su navijali za mene i druge trkace i pljeskali sa strane i trkaci koji su vec otrcali maraton i navijali za nas koji smo tek dolazili. Bilo je to nesto zaista posebno. 


kaze aplikacija da je vani -2?! pricekat cu da malo sunce zgrije, skuzila sam damogu oko podne ubacit trcanje danas. zbilja nisam jutarnji tip
pejs 5:33 na -3 C, otišli nešto manje od 1.000 cal, a poslije domjenak, al sam se najela kozjeg sira i pršuta...
a citav dan filing kao pred prehladu, morala sam pregovarati sa mm da ipak odemo.