Hvala, Bodulice, na podijeljenom iskustvu i dobrim željama.
Printable View
Hvala, Bodulice, na podijeljenom iskustvu i dobrim željama.
Bodulice, nažalost je ovo što se dogodilo tvom sinu tipično za darovite. Oni imaju velike sposobnosti, ali vrlo često ne idu kroz školu kao kroz putar, jer su složene ličnosti, često neprihvaćene, perfekcionisti koji se često upravo iz straha od neuspjeha gube samopouzdanje i zbog toga se "utapaju u masi" i prestaju se truditi. Zato trebaju pomoć roditelja i škole.
Da se ne bi krivo shvatilo, mogu reći u svoje ime da ne davim učitelje i profesore i ne rješavam sinu probleme umjesto njega. Rješavam ono što on kao dijete ne može i nastojim mu osigurati razumijevanje tamo gdje ga nema, koliko god mogu.
ja se moram pohvaliti. Moj bistrić me danas ostavio bez daha. Usnimio je nešto što ja radim za posao, i na temelju par imputa i on napravio! Stvar je predivna i totalno drži vodu, ali me više od svega iznenadila brzina. Trebalo mu je da pogleda moj nacrt, i u sljedećem trenutku je imao svoj, i znao je što misli o tome, što ide gdje i zašto.
I inače me ostavlja bez daha zadnje vrijeme.
Posebno sam impresionirana njegovom sposobnošću da uoči detalje, teksture, da interpretira doživljaje, kao da sve što ga se dirne ide drito u svjesno procesuiranje. Dala sam mu isla moos protiv kašlja i on je rekao da je zanimljivo ne ukusom, nego oblikom i time kakav osjećaj daje, i da ima rub, da je kao neki tanjur, da je kremasto, i da se lako svine, ali se ne vraća u početni položaj, pa valjda nije elastično. I sve to u jednom dahu, nakon prvog kontakta s tableticom. banalnost, ali meni je to divno kako sve zapaža, artikulira, imenuje, vezuje s nekom drugom idejom...
Zanima me koja sve zaduženja i obveze dajete svojim bistrićima? U kojoj dobi su počeli usisavati, kuhati, ozbiljnije pospremati? Sudjelovati u nekim vašim hobijima, poslovnim aktivnostima?
Draga, ja bih bila tak sretna kad bi ovo išlo linearno, ali nažalost neJde... Moji su puno više sudjelovali u kućanskim aktivnostima u predškolskoj godini nego sada. Sada im se interesi tako rašire da za kuću nemaju vremena. Inače, odabir ide prema afinitetima (iako ponekad pribjegavam metodama prisile, pa mi je stariji rekao da mi doma primjenjujemo spartanski odgoj).Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Moji iznose smeće (od predškolske dobi) ali im treba reći ili objesiti na kvaku ujutro, da to obave usput prije škole. Sami uzimaju ručak (jer nema nikoga doma da ih servisira), sami si postavljaju stol i trebali bi iza sebe počistiti, ali to rade s više neuspjeha nego uspjeha. Sami bi trebali održavati svoje stvari - knjige i igračke. Prazne suđericu kad kažem da treba, peru kadu prije i poslije kupanja, peru wc recimo jednom tjedno (dogovorili smo da čiste dasku dm-ovim vlažnim maramicama, da ne filozofiraju previše - domestos je još uvijek u domeni odraslih), kad graknem očiste cipele, a kad u prljavo rublje ubace stvari okrenute naopako (npr. čarape), takve će i dobiti. Tjeram povremeno da spremaju opeglane i složene stvari u ormar. Raspremaju i pospremaju svoje krevete svakodnevno. Skidaju prljavu posteljinu i polako uvježbavamo oblačenje (s manje uspjeha). Ponekad operu frižider ali nije to često. Puštaju vešmašinu u pogon (svodi se na pritiskanje gumba "start") i ponekad izvade veš, uz nadzor.
Ne usisavaju samostalno (jesu prije, dok nisam imala vodeni usisavač) ali brišu prašinu peruškom i čarobnom krpom. Trebali bi si sami čistiti cipele, ali recimo mm je sinoć opet uslužio obojicu i tako to ponekad bude.
Odlaze u dućan i u pekaru, ponekad na plac (sami, s popisom), sudjeluju u spremanju balkona (metu, razvrstavaju boce za odlaganje) i ne mogu se sjetiti ničeg više.
Daroviti ili nedaroviti, u ovoj dobi trebaju nadzor. To što su daroviti ne znači da će samoinicijativno nešto preuzimati. Dapače, kreativna darovita djeca često tu kućnu stegu i svakodnevne sitne poslove doživljavaju kao tlaku i zabušavaju. I ja sam takva bila, pa toleriram i njima cca 30%, a ostalo govorim i podsjećam.
Moj ima 7 godina i zasad posprema svoju sobu, iznosi smeće, ide u dućan i postavlja stol. Ponekad očisti svoju obuću.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
kod je gotovo identičan raspored kao kod peterlin. S tim da smo mi namjerno kupili mali i lagani usisavač :), naravno mi održavamo filter.
Ova tema baš i nema veze s darovitošću. Kućne obaveze su za sve. Moja djeca, 11 i 10 spremaju svoje sobe, svoje stvari kad dođu kući, odnose smeće, idu u pekaru i u dućan po neku sitnicu, postave stol, spreme svoje prljavo suđe u perilicu i odjeću u sanduk za prljavu odjeću (Ja im ipak izvrćem čarape i hlače!). Kad im se kaže pometu, pospreme suđe iz perilice, čiste mačkin WC i daju joj hranu i vodu. Kad žele pomažu u kuhanju ili sami kuhaju, pomažu u peglanju i čišćenju kuće. Sad za vrijeme praznika ih je primilo, pa su samoinicijativno doveli obje kupaonice do visokog sjaja, s time da sam kontrolirala kojim sredstvima čiste. Čak su i WC-e očistili, što nisam mislila da će se dogoditi još koje desetljeće. :) Kad ih se nešto zamoli, skoknu i donesu, bez odlaganja.
Kći je više zainteresirana za kućne poslove, ali i sin je OK. Neki dan sam ih zatekla kako "komisijski" idu od prostorije do prostorije i ona mu tumači gdje što stoji od sredstava za čišćenje, krpa i slično. :). Meni je za sada važnije da shvate da se stvari ne spremaju same i da se pomalo priučavaju. Prednost ipak dajem školi, drugim njihovim obavezama i slobodnom vremenu.
Ja mojeg sina moram uposliti, pa su mi se ti poslovi učinili idealnima, pa me zanima kako vi... istina je, treba to provest i ganjat i dijete je to, ali korisno je :)
:-oCitiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
:naklon:
od sutra djelujem u ovom pravcu. dosta je bilo.
S ovim se slažem.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Što se obaveza tiče, moj sedmogodišnjak sam posprema svoju sobu (uključujući i usisavanje, i to i ispod stola i ispod kreveta), nosi smeće, ode ponekad u dućan ili u pekaru, postavi stol. Nedavno sam mu pokazala i kako da opere suđe za sobom (nemamo perilicu), ali za taj posao bi trebao još malo narasti, teško može dohvatiti pipu na sudoperu.
Uglavnom ga trebam podsjetiti na poslove, ali ne više od jednom (što je super, zasad sam zadovoljna).
Da moram priznati da mi čak i nemamo nekog naganjanja oko kućnih poslova vole raditi i pomagati,ajde malo biraju sinek ne bi slagao veš nkad npr i to poštujem, ali ako krene neko natezanje napišem im popis nakeljim na frižider i kažem da je gotovo dok se ja vratim za tipa dva sata i odem obavit što imam izvan kuće ili na telefon,komp. Tako izbjegavamo i moje zvocanje i njihovo izmotavanje. Kad dođem stavimo kvačice na obavljene poslove i svi sretni i ponosni :)
Da se vratimo na temu darovitosti - ja tu neke elemente koristim kao motivaciju: možeš se baviti onim što želiš bez ograničenja kad spariš i spremiš čarape i složiš knjige za sutra! (Bez ograničenja = do večere ili neke druge fiksne točke).
Ifigenija, kućanski poslovi te neće spasiti dječjeg bombardiranja pitanjima. Jao... ja sam ponovila gradivo kemije još davno daaaavno kad smo nabavili lakmus traku, pa smo ispitivali koja sredstva za čišćenje su kisela, koja lužnata i slično. NEMA uzmaka - što godi radilo, takvo dijete će od tebe tražiti ulazne informacije koje mu trebaju. I to će upijati ko spužva, za razliku od obveznog školskog gradiva koje ga ne zanima (tu imamo često grdne muke natjerati "genijalca" da napravi dosadnu zadaću). Ne znam koliko to ima veze s darovitošću... Čini mi se da više ima veze s osobnošću.
Kako god bilo, roditeljima djece ove dobi (kakve god bile njihove specifične potrebe) nemaju nikakav izlaz sa strane niti mala vrata - djeca u ovoj dobi uče brinuti o sebi. Nekom to ide teže, nekom lakše, ali svi moraju naučiti... Moj sin bi najradije filozofirao o širenju svemira i bogtepitaj čemu, bistar je i jako brze pameti, ali nije tako brz ni organiziran kad treba npr. zaliti cvijeće ili spremiti policu s raznim knjigama i enciklopedijama. Ne vraća stvari na mjesto jer mu pažnja skače kao divlja vjeverica. Meni je zabavno s njim raspravljati o četvrtoj dimenziji, zabavnije nego ga kondicionirati da sam sebi organizira stvari, ali nema mi spasa. Najčešće "podvaljujem" kukavičja jaja i prodajem mu to što ga želim naučiti umotano u nešto što ga zanima. Ponekad (npr. prekjučer :oops:) mi izlete osigurači pa kad vidim da hvata krivine i ne radi kako treba, uhvatim školsku torbu koja je kakti složena i istresem je na pod, a iz nje ispadne osim naguranih knjiga još i hrpa smeća, igračaka, ostataka gableca, rasute olovke koje bi trebale biti u pernici i slično. Posrami se, spremi i opet iznova... Vježbamo - i on i mi ostali. Stariji sin je puno bolje organiziran (ali takav je karakter, ko moja svekrva čiju bi špajzu trebalo slikati za Wohnen ili neki sličan katalog) ali eto, nije nam svima Bog dao isto...
Kaže mi brat da su u školi njegove A. (8 godina) radili identifikaciju darovitih. Ne znam koja vrsta testova je rađena, ali oni su dobili rezultate u vidu brojčanog I.Q. I sad se za svu tu djecu radi poseban program. Priča je iz manjeg grada u Pennsylvaniji. Baš me zanima kako će to funkcionirati. Zasad im zavidim na barem formalnom prepoznavanju potrebe za drugačijim programom.
Inače, malena je od negdje pet godina bila u jednoj montessori školi, gdje su radili u potpunosti individualno, svako dijete je obrađivalo ono što želi od ponuđenog, i koliko dugo želi. Curica je bila jako zadovoljna, njena mama isto, a moj brat onako po domaću skeptičan prema svemu što nije škola kakvu je i sam prošao. Od ove godine je prešla u jednu novootvorenu državnu školu, gdje joj je isto bilo sve u svemu ok i dobro se snašla, ali se žalila da je malo dosadno (prelagan program).
vertex. prenesi nam dojmove. :-)
Cvijeta, nemoj se previše klanjat - samo sam napisala koje poslove rade, a ne kojom učestalošću. Da ne pomisliš da svakodnevno spremaju suđe i da su im sobe ogledalo urednosti (pogotovo sinekova!). Ovo čišćenje preko praznika je i mene zaprepastilo. :)Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Primjećujem da su se promijenili što se tiče kućnih obaveza. Prije im je trebalo pedeset puta reći, a sad uglavnom naprave ono što ih zamoliš. Malo rjeđe se sami sjete da bi se nešto moglo napraviti, ali i to se događa.
U školi mog sina je prošle godine provedeno testiranje djece iz njegovog i paralelnog razreda na temelju kojeg bi se isto trebao provoditi neki poseban, dodatni program. Međutim, to nije bilo pravo testiranje. Testirano je samo logičko zaključivanje u neverbalnoj domeni. To nije to.Citiraj:
vertex prvotno napisa
seni, rado!
Zdenka, nisam pitala za detalje, jer smo bili na Skypu sa svom djecom na obje strane koja su se uglavnom unosila licem u kamere i prezenirala razne vlastite uratke :), ali kako su spomenuli (ajde, pohvalili se, da ne umanjujem, a i ja se sad hvalim) da je A. imala debelo najbolji rezultat, mislim da bi i ovdje moglo biti tako nešto. Ne znama kako bismo Andrijin nalaz usporedili s nalazom drugog djeteta, u smislu bolji ili lošiji - previše je segmenata, svaki sa svojim rezultatima.
Razmišljaju li vaša djeca o politici i od koje dobi? Smatrate li da je to previše opterećujuće za njih? To vas pitam zato što sam na jednom drugom topiku čula mišljenje meni jedne drage i britke forumašice da je zabrinjavajuće to što M. ima određeni stav prema aktualnim političkim zbivanjima i da je on opterećen. Ne mislim tako, jer on je svojim interesom prema tome usmjeren, ali bih rado čula vaša iskustva. Meni se čini zapravo normalnim da netko tko ima 11 godina zna što se oko njega zbiva i da o tome stvara svoje mišljenje. Zar nismo i mi takvi bili?
Kod M. se interes za društvena zbivanja u Hrvatskoj i u svijetu pojavio kad je imao pet godina. Počeo je pomalo u medijima pratiti ono što ga je zanimalo i nas ispitivati. Tu je mogao dobiti određenu širinu, jer MM i ja imamo različite političke stavove. Jedno vrijeme je, kao štediša (da ne kažem škrtac!) i novčar, htio postati bankar. Kad je 2008. nastupila kriza, toliko je ispitivao o tome i zaključio da se protivi vladavini financijskog kapitala. Uvijek je imao stav i prema unutarnjim hrvatskim pitanjima i ljudima na vlasti. Naravno, njegov stav nije zaokružen, nije do kraja informiran i argumentiran (to često nije ni stav odraslih), političko iskustvo mu je nula, ali promišljanje postoji i stav postoji. On je uvjereni antiglobalist, protivnik velikih sila, aglomeracija i kapitalizma, a za posebnosti. Nije svjestan koliko je zapravo generacijski formiran, a ja vidim da je tako i to me fascinira. Ja sam se povukla u "bjelokosnu kulu" znanosti, a za njega vidim da će ići drugim putem, u društveni angažman. Sada želi studirati pravo i postati sudac jer misli da na svijetu treba više pravde.
Potpuno normalno. Ja sam pratila politiku i čitala Danas u višim razredima OŠ pod normalno. Jedino što mi se zbog toga dogodilo je da danas imam zasićenje dnevnom politkom,ali i dalje me zanimaju društv.polit. kretanja. Moj sinek uglavnom prati socijalna zbivanja i s tim suosjeća, to ga zanima. Otkazi,stečajevi,burze,više financijiski dio :-)
Joooj, mene su u zadnjih nekoliko tjedana izmučili s pitanjima o EU...
Inače, mog starijeg baš politika pretjerano ne zanima, ali mlađi - taj zna postaviti takvo pitanje da mi se zavrti u glavi. Ja nisam neko jako politički zainteresirano stvorenje, pa me u početku čudilo kako dijete to povezuje (i uoči stvari koje bi meni promakle) a sad se samo trudim odgovoriti na pitanja kako najbolje znam i umijem. Prilagodim rječnik, ali nastojim što iskrenije reći svoje mišljenje.
Zdenka, sladak ti je sin!
I mog sve zanima, prati, oduševljen je pričama o društvenim poretcima, ali bojim se da će od nas slabo profitirati politički jer ja ne mogu da provarim ljudsku komponentu istupa naših političara i cijele priče, pa se po tom pitanju obiteljski pravimo mrtvi. Vidiš, ovo mi je dalo da promislim, i da otvorim malo vrata ka tome.
A. se zainteresira ako mi razgovaramo o tome. Nije to interes kao u Zdenkinog M., niti toliko razmišlja o politici, ali mu je znaimljivo, obično ima puno pitanja i voli razgovarati o tome kako nam društvo funkcionira.
Ifigenija, ni ja to ne mogu probaviti. Nisam apolitična, smatram da je to zabijanje glave u pijesak, ali nismo predani gledatelji dnevnika ni čitatelji novina. Ono što mene zanima, a to su dugoročna politička kretanja, ne možeš ionako iščitati iz banalnog, manipulativnog diskursa naših političara svih boja. Od dnevne politike zanima me samo ono što nas se svih izravno tiče. Taj živi interes za društvena zbivanja kod M. ne dolazi od nas, to je nešto iz njega. Jedino je gađenje prema našim političkim manekenima vjerojatno od nas pokupio.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Moj je dosad komentirao samo Bandića i Jadranku Kosor :mrgreen: Recimo da ga politika donekle zanima (stalno traži da gledamo Dnevnik), ali na nižoj razini. Trudi se popamtiti kako se zove predsjednik ovoga, predsjednik onoga, tko je kome šef, i slično (sortiranje i hijerarhizacija prije svega!)
Za EU se itekako zainteresirao, ali mislim da su tome kumovali česti izleti u Sloveniju, prelasci granice i usputna objašnjenja. Inače, u zadnje vrijeme ga jako "drže" geografske karte, naročito političke, pa mislim da je sve to na neki način povezano.
Moj je od malih dana pokazivao naklonost ka politici, toliko da je i mene znalo to živcirati.
Sjećam se da smo morali gledati sva ona predizborna sučeljavanja još u dobi kad je bio debelo maloljetan i nije mogao dočekati dan da se upiše u glasačke liste. Od svoje 18-e nije preskočio ni jedne izbore (iako ih doduše nije bilo pretjerano puno:mrgreen:), ali je u obitelji najrevniji što se toga tiče.
S druge strane, sestra mu je skroz apolitična, po njoj dnevnik i ostale informativne emisije tog tipa ne bi trebale uopće postojati, a rasli su u istoj obitelji... I jedno i drugo mi je skroz normalno ako se mene pita.
Drage mame, čitam ovu temu već duže vrijeme. Zanima me ima li netko sa sličnim iskustvom kao moje: darovito dijete(potvrda od TS, darovitost na apstraktno/logičkom i matematičkom polju, nalaz pokazan u školi), drugi razred, NEMA DODATNE NASTAVE- niti onaj jedan sat koji ga po zakonu pripada. Na nastavi je dobivao dodatne zadatke: u trenutku kad bi bio ranije gotov i počeo ometati nastavu. Ti dodatni zadaci su uvijek isti (samo promijenjene brojke), tipizirani, neprilagođeni, te nakon nekog vremena on se zasitio takvih zadataka i više ne želi te dodatne. Gledam kako škola/sustav jednostavno zatire i ubija darovitost/talentiranost. To je prestrašno. Ima li netko sličnih iskustva?
Pa naše iskustvo je vrlo slično (čak nam je i nalaz, čini mi se, vrlo sličan), s tim da dodatna nastava koja na papiru postoji u praki stvara više štete nego koristi, jer je A. doživljava kao kaznu i dosadu, dok se druga djeca igraju vani. I zaključak mi je, na kraju, sličan tvojem.Citiraj:
đurđa prvotno napisa
Nalaz sam pokazala u školi na upisu, ali su ga izignorirali. Dodatnih zadataka u sklopu redovne nastave nema.
MM je rekao da mu školu naprosto treba prikazati kao posao koji se mora odraditi, i koji nije uvijek zanimljiv, i da je to sve, a dodatne interese, želje i spoznaje neka čuva za kućnu radinost. Nisam baš oduševljena time, ali čini se da je u ovakvom sustavu to najjednostavnije rješenje.
Nemamo dodatne sate, ovisno o nastavniku dobiva nagradne ili dodatne zadatke i to uglavnom klapa. Više se mučimo da slabiju stranu prihvate kao dio paketa, a ne kao zločestoću. Ali da jako jako puno truda pa i vanjske pomoći treba da se dijete ne demotivira i ne izgubi volju za školom. Nas spašava vjeronauk gdje se dosta ozbiljno bave odnosima, prijateljstvima, svađicama, filozofiraju malo i tu se nekako otvore.
Što se tiče dodatne nastave kod nas je za sada samo iz matematike i počela je u trećem razredu kad više nismo imali boravak. Tako da nema ovoga da se neki igraju vani dok oni ostaju u razredu. Za sada ih to veseli. No to kod nas nije program za darovite jer su uključeni svi oni koji lako savladavaju matematiku. Zadaci nisu samo da se poveća njihov broj nego da se koristi logično zaključivanje. Dio rade timski pa im je zabavno.
Mi smo odavno odustali od pretjeranih očekivanja u školi. Kao i pikula, i mi se borimo da dijete bude prihvaćeno kao cjelovito biće, jer u paketu s intelektualnim sposobnostima došle su i teškoće čitanja. Snalazimo se kako znamo i kako nam najbolje odgovara - zadatke, pokuse i slično radimo doma. Sretna sam da se dijete kako tako uklapa, a za njegove ekstra interese brinemo izvan škole (za sada). Vidim da će to s vremenom doći na svoje mjesto, već i sada dolazi pomalo kad se potrefi trenutak da se to znanje može i pokazati - npr. kad se uči novo gradivo, a on zna sve i nešto više od onoga što piše u knjizi. To mu je dovoljno. Jučer je sav sretan došao doma i ispričao kako mu je učiteljica rekla da je zadivljena načinom kako je u sekundi riješio neki zadatak "poprečki". Žena je trenutno na zamjeni - odlična je, vrlo brzo je procijenila kakvi su joj učenici i pripasala gradivo svakom posebno, ne odnosi se to samo na moje dijete. Budući da ne možemo očekivati da ostane do kraja škg, živimo u očekivanju petog razreda. Do tada, nekako ćemo se već pokrpati, uz rad doma + knjižnicu + uju, dedu, bake itd. )
Peterlin, tvoji postovi mi puno pomažu :-) Meni je bilo teško pomiriti se s tim da dijete koje ima tako velike mogućnosti dobiva ne-najbolje ocjene, osjecala sam se krivom kao da sam ja zakazala kao roditelj... No, vjerujem da ce doci sve na svoje mjesto s vremenom, u jednom trenutku kad se prestanu ocjenjivati pravilna izvedba slova od crte do crte i uredno zalijepljeni listići lektire a počnu fizika, kemija i sl. predmeti koje moje dijete smatra zanimljivima i poticajnima za učenje.
I mi smo kupili ovu novu inačicu negdašnjeg Elektropionira, a i još mi je jedna draga prijateljica poklonila set iz kemije sa solima za kristalizaciju, koje njezin lumen nije baš doživljavao, pa ćemo glad za pokusima utažiti doma. U knjižnicu se kao upisujemo već danima, ali meni je prehladno za hodanje po gradu - ostavit ćemo to za toplije dane.
đurđa, nema ni kod nas dodatnog sata... doduše, kako F ne ide na vjeronauk, ima priliku 2 puta tjedno sjediti s učiteljicom u knjižnici i prolistati koju pametnu knjigu... ona mu često, znajući njegove interese, umjesto čitanke daje Moj planet da pročita text i prepriča ga.
M. ima dodatnu matematiku cijelo vrijeme. Neko vrijeme mu je to smetalo, ali sad vidim da voli ići. Više ništa niti ne očekujem, osim da bude prihvaćen i da ga razumiju i da neprekidno ne važu zbog prevelikih očekivanja. Ne očekujem ni ja od njega da u svemu briljira. Neka svoje sposobnosti razvija u skladu sa svojim željama, ne mojim. Pazim na to da redovito pogleda neke najvažnije predmete, da vježba instrument i to je to. Definitivno mu je bolje u petom razredu nego u nižim razredima, a zbog toga smo i mi roditelji doživjeli olakšanje. Svoje posebne interese zadovoljava izvan škole, čitajući, na internetu i u razgovoru s nama.
Mislim da ne moram elaborirati zašto volim ovaj topic i koliko mi znači. Nemam ništa za napisati, moj još ne ide u školu, ali mislim da sve vi razumijete zašto me ovo tješi i osnažuje. Hvala, drage na svemu što dijelite.
Nama je jučer bio tako težak dan :( Julija me je baš upozorila na to i eto, događa se... Naime, kako su počele ocjene, počeli su i problemi... I naše krhko samopouzdanje se ruši... Jako ga frustrira što nema sve petice, a jadan, loša mu je grafomotorika (i općenito motorika), piše nepravilna slova preko crte, iz matematike dobio četvorku a to mu omiljeni predmet (ali radi nedostatka pažnje nije u stanju baš sve točno riješiti, a kriterij za peticu je 95%) - uglavnom, ne osjeća se dobro u svojoj koži, jer je imao visoka očekivanja. Jedino iz likovnog briljira i to mu je sad melem na dušu, ostalo - koma.
Počeo je svoje frustracije zbog škole iskaljivati na tati i baki - tuče ih, viče, vrijeđa :( Jučer na treningu nije dobro napravio vježbu ili tako nešto, rasplakao se kao da mu sve lađe tonu, a nakon toga izvrijeđao tati kao da je on kriv što nije dobro radio... sad je u kazni, tata se ljuti na njega, baka se ljuti, a on nesretan... i ja s njim... maza moja.. Razmišljam da odemo na neki razgovorčić kod Julije, tako mu želim pomoći da to prebrodi, a mogu ga jedino grliti, grliti...
Korason, i mi imamo takve faze, ali ja sam ukopčala da je njemu lakše ako ja radim lakrdiju, i ako radim vic, uglavnom da je to sve skupa komično. Mi se znamo uživiti u njih, pa onda pogubimo kompas i njima je još teže jer vide da mi to doživljavamo tragično. A oni ne kuže da je nama žao njihovog sekiranja, ne neuspjeha.
Čudi me kako dobro razumije ironiju, pa čak i vrlo kompleksan i elaboriran humor, štonobi rekli - teatar apsurda... dok ne naleti neki novi izazov, to mi je živo sidro za koje se držim...
korason, ti ovo ozbiljno pišeš? Tuče, viče, vrijeđa..?
Korason, nemoj sve frustracije otklanjati od njega - svi se moramo naučiti živjeti s frustracijama. Što se tiče njegovih visokih očekivanja od samoga sebe, to se ne može riješiti preko noći. Može mu se pomoći i sigurna sam da Julija radi na tome, ali to sve ide sporo i rješava se zrenjem. Ali ipak možeš učiniti nešto: smanji svoja očekivanja.
Dodala bih još: odnos prema ocjenama može se relativizirati.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
To sam napravila kad je spuštenog nosa došao doma nakon prve ocjene. Prva ocjena u životu, pa nije bila petica, nego strrrašna četvorka. Iz likovnog :mrgreen: Ok, nije bio frustriran i bijesan, ali je bio nezadovoljan. Nakon razgovora i kad je shvatio da meni zaista nije bitno koliko će imati iz likovnog, opustio se.
Puno toga oni uče i od roditelja. A ja ionako ne smatram te ocjene jako bitnom stavkom u životu - do neke granice.
Inače, borbu s visokim očekivanjima imamo i mi, stalno, ali nekako guramo. Bitno je da on osjeti da ima moju podršku, onda mu bude lakše.
A ovo s humorom, što Ifigenija piše, kod nas bi, recimo, bio potpuni promašaj. Moj striktni realist to uopće ne kuži. Žao mi je ponekad zbog toga, jer su mene vicevi, ironija i apsurdni humor vrlo često izvlačili iz (psihološki) teških situacija, to je dobro pomoćno sredstvo. Ali ako to nekom ne leži, treba naći nešto drugo.
korason - udaranje, vikanje i vrijeđanje nemoj dozvoliti školarcu. Koliko god da razumiješ podlogu, budite dosljedni tata, ti i baka. Nema to veze što se oni ljute ili ne ljute, bitno je da on to ne smije i da ste vi suglasni oko toga zbog njega. Naravno da ćeš se truditi da ne gomila frustracije i davati mu podršku gdje god treba, ali nemoj povezivati tješenje i ovakvo ponašanje.