Ja OBOŽAVAM takve tvoje razgovore s B, užasno puno sam iz toga naučila (kao i iz Ivkinih istih takvih s Ivarom).Citiraj:
Bubica prvotno napisa
Printable View
Ja OBOŽAVAM takve tvoje razgovore s B, užasno puno sam iz toga naučila (kao i iz Ivkinih istih takvih s Ivarom).Citiraj:
Bubica prvotno napisa
apri, kako se to spusta u smjeru obrnutom od pada? :?
Evo ja, ja, ja. ;) Ali usporediti djecu s autom i kvarom, ccccc :PCitiraj:
Ne znam kuži li itko o čemu pričam.
I mene muči je li to penjanje po toboganu umjesto da se ide ljestvicama (što ja recimo dozvoljavam ako su sami na toboganu) ili spuštanje naglavačke (što dopuštam uvijek).
ne spušta se, penje se.
svi dolje, ona prema gore.
kao i u svemu prava mjera vrijedi zlata.Citiraj:
Bubica prvotno napisa
Pjesnička sloboda :PCitiraj:
BusyBee prvotno napisa
Sto bi rek'o Juul: ti si roditelj i odgovorna si za dijete, donosis odluke i moras biti spremna snositi njihove posljedice (ljutnja djeteta itd).
Ovo sa toboganom je tvoja odluka, razumna,a to sto je jos upakirana u malo sarenog celofana zvanog "odluka" ... thja, ne moze skoditi. ;)
naravno da dopuštam ako smo sami.Citiraj:
Maja prvotno napisa
ali na bundeku nikada nismo sami i bojim se da se netko ne ozlijedi.
a dolje... neka ide kako hoće: potrbuške, poleđice, naglavačke, trčeći...
samo neka ne ometa druge.
kuzim.Citiraj:
apricot prvotno napisa
ako je puno druge djece, onda je valjda problem.
ali inace?
to je inin omiljeni nacin "osvajanja tobogana". ;) pa skine i cipele, ako joj se klizu.
Pa to je skroz ok. Moji obično poslušaju nakon 2-3 puta što im se kaže da tak smetaju druge.Citiraj:
apricot prvotno napisa
dobra ti je pjesnicka sloboda.Citiraj:
Maja prvotno napisa
meni se isto cini da sam pred neko vrijeme dosla na taj stupanj - "samo zivimo".
(tebi to nesto brze ide. :P ili dvoje djece ubrzavaju put spoznaje?)
Mislim da ubrzavaju. Ali, ja ne znam za tebe, ali ja sam imala i preko foruma i uživo, STRAŠNO dobre i raznolike učiteljice i od njih sam, gledajući ih s njihovom djecom i pričajući s njima, jako jako puno naučila.
Plus što imam stvarno jako lako odgojivu djecu (naročito Jana), iako to i ne smatram uvijek plusom.
meni je recimo ovo preannaliziranje na n-tu. naravno da možeš znati. dijete ima 3 ja 27. i da, znam da će ga boliti ako se poreže, padne s tobogana ili razbije glavu.Citiraj:
seni prvotno napisa
i ako je kenjkav jer spava popodne, a danas je to preskočio, ja ZNAM da je on umoran, kao i što ja imam isukustvo da me bole oči od npr. 3 sata TV-a pa eto znam da će i njega
mamma ju, potpisujem svaku rijec :*Citiraj:
mamma Juanita prvotno napisa
može to sto puta biti istina, ali...Citiraj:
ninochka prvotno napisa
Ja ne bih preuzela "tutorstvo", bez obzira na iskustvo, osim ako nije u nekoj opasnosti.
Pa što onda ako TI znaš da će biti umoran ako ne spava?
ili da će biti gladan ako ne doručkuje?
mislim da su to stvari koje im moramo prepustiti da sami odluče, makoliko živaca nas to stajalo.
ja priznajem da mi je do njezinog popodnevnog spavanja vikendom više stalo zbog moje komocije, nego njezine nervoze: ona će to kompenzirati, ali meni će nedostajati taj sat i pol za ono što sam bila isplanirala...
apri nisi kvotala dio posta o bolovima i lomovima koji mi je važniji pa ga ne pustim da sam iskusi :mrgreen:
glad ga pustim da iskusi, ali spavanje provjereno treba njemu. ja ionako nigdje van ne idem bez njega, a ni ne spremam dok on spava :P tako da bi radije da ne spava pa da lutamo po vani
ma poanta je u stavu "ja imam više iskustva" i "ja to bolje znam".Citiraj:
ninochka prvotno napisa
meni se čini da to njima ništa ne znači i da sami do toga trebaju doći...
I ja. Dobro ne bas svaku jer imam jedno dijete...ali to je to...Citiraj:
a zakaj prvotno napisa
Ja bih se osvrnula na Floweričin primjer s toboganom. Njezina kći je prava mala, odlučna hrabrica i super joj je odgovorila :heart: , no mislim da je izražavanje straha za djecu općenito dvosjekli mač - naime, moja mama je to radila (radi i dan danas), točno na način na koji je Flo to opisala i ja nisam dopustila da na svjesnoj razini to utječe na mene, no zbog nečega (a ne znam ni sama je li zbog toga, no slutim) sam danas, kao odrasla osoba, krcata fobijama i strahovima svih vrsta, a sad kad vidim da je ninetina mama imala isti modus operandi, a da ninet dijeli mnoge moje strahove, hmmmmm....
Već sam odavno odlučila da ću se truditi pred Kalebom prikrivati strah za njega jer mi se čini da tu mnogi roditelji upadnu u stupicu (konkretno što se izražavanja straha/zabrinutosti tiče, ne govorim sad o ostalim emocijama) - misle i vjeruju kako samo iskreno dijele svoje osjećaje s djetetom, a ipak mu stavljaju time veliki teret...
Što mislite o toj mogućnosti?
slažem se, ali je life is a bitch i neću ga pustit da slomi ruku da sazna da to boliCitiraj:
apricot prvotno napisa
Ja nemam pojma kakav je tvoj odnos s mamom i kakva ti je mama, ali meni je recimo velika razlika između mame koja je stalno ispunjena strahom i sve ili gotovo sve u životu gleda kroz mogućnost da se nešto loše dogodi i mame koja ima neke realne strahove, ali je generalno osoba koja uživa u životu i realna je. Mislim, ovo su možda dvije krajnosti, ali tko zna na kojem dijelu skale ste se "našle" i ti i tvoja mama.Citiraj:
Luna Rocco prvotno napisa
Razlika je golema, naravno, samo sam htjela naglasiti kako je strah osjećaj koji je najpogodnije tlo za manipulaciju (najčešće nanamjernu, naravno), jer se sva djeca prirodno boje da se nešto ne dogodi njihovim roditeljima.
A možda se to tako tebi, iz tvoje perspektive čini, ja recimo sa svojim "emocionalnim bremenom" imam sasvim druge osjećaje oko toga koji je osjećaj najpogodniji za manipulaciju. Ne velim da je to nužno loše ilikrivo, ali dobro je biti svjestan.
:heart:Citiraj:
Maja prvotno napisa
ja mislsim da ne treba glumiti, da je to kontraproduktivno i da djeca itekako osjeteCitiraj:
Luna Rocco prvotno napisa
ono sto mi se cini kao rjesenje jest da pokusas sebe promijeniti, ispraviti ono sto smatras da je pretjerano (a sad imas motiv - kaleba :) )...
jer mozes ti njemu govoriti i praviti se da te nije strah, ali ne mozes taj strah potpuno sakriti i dijete kuzi da jedno govoris a drugacij mislis i ponasas se...
kod nas je ovakav sistem palio do nedavnoCitiraj:
apricot prvotno napisa
ali sada on zna reći prije nego ja uspijem progovoriti;mama ajmo se dogovoriti ti odluči ili.... ili ..... i naravno obje mogučnosti su ono šta njemu odgovara ako probam provući nešto treče odma viče ne,ne rekli
smo dogovor je ili jedno ili drugo nema treće
jer san ja njemu tako govorila
nakraju mi se čini da se odgoj ili kako je netko ljepše napisao život svodi na tešku diplomaciju,htjela bi da je uvik sretan i zadovoljan a i mi oko njega ali mi baš uvijek i ne uspjeva :(
naravno da DA kazni......samo u večini slučaja se služim ovime već gore rečeno......ima izbor ili ILI......tak da sudbina tj. kazna nije u mojim rukama......
Puno toga ste napisali, baš mi je bilo zanimljivo čitati :) (i neugodnjak kad sam vidjela koliko sam tipfelera napravila).
Previše je toga za citiranje, pa ću probati općenito odgovoriti, po temama ili kako već. Bojim se da će post biti malo duži :oops: , inspirirale ste me. :P
Ispada da sam najveći svjetski protivnik ja-poruka koji postoji - a nisam. S njima sam, naime, započela svoju pregovaračku karijeru, no rezultati su bili poprilično manjkavi, o čemu sam već pisala (kao prvo, dijete mijenja svoje ponašanje samo ako mu je u tom trenu stalo da ja ne budem ljuta - zabrinuta - štoveć, a kao drugo, dijete mijenja svoje ponašanje samo u mojoj prisutnosti). Naravno da sam i dalje razmišljala, tražila, kopala i eksperimentirala dok nisam pronašla način koji za nas najbolje funkcionira - ne stavljati svoje osjećaje u prvi plan prilikom ispravljanja ili iskorjenjivanja nepoželjnog ponašanja, nego zaista nastupiti argumentirano i reći zbog čega se nešto ne smije raditi ili se mora raditi na neki drugi način. To ne znači da neću spomenuti svoje osjećaje, no neću ih navesti kao argument, kao razlog, oni neće imati tu težinu.
Ne znači da funkcionira uvijek i svugdje, ne znači da i ja ponekad ne prestanem biti dosljedna i reagiram u stilu "nemoj to... zato jer ja...", ali u takvim me slučajevima uglavnom ne posluša. Kad odvrtim film, vidim da joj nisam objasnila zašto nešto ne bi trebalo raditi, nego sam samo navela što njezino ponašanje čini meni, a to njoj očigledno nije dovoljan argument. Vjerojatno su i djeca različita, pa ima djece kojoj je dovoljno reći da ne ide na hladnoću bez kaputa, jer se mama brine. Mojoj treba reći mnogo konkretnije, treba joj reći kakvu posljedicu njezino ponašanje može imati za nju, treba joj konkretno reći da se bez kaputa može prehladiti. Mogu i ne moram dodati da se brinem, ali nekako smatram da se moja (roditeljska) briga podrazumijeva.
Općenito, otkad sam skužila da je bit u davanju vrlo preciznih i svakoj različitoj situaciji prilagođenih argumenata, čini mi se da se puno lakše dogovoriti s njom.
To ne znači da mi ne pričamo o osjećajima, no to radimo u drugim prilikama i na drugi način, zapravo, naglasak je drugačiji - Fiona jako dobro zna što je ljutnja, što je veselje, što je tuga, što je radost... pogotovo se trudim objasniti joj fine nijanse između osjećaja koji često dolaze "u paketu", poput tuge, razočaranja i ljutnje ili veselja, ushita i zadovoljstva. Jako puno razgovaramo općenito o stvarima koje nam se događaju, pa tako i o osjećajima, no, ponavljam, ne koristim vlastite osjećaje kao argumente za ispravljanje njezinog ponašanja (što ne znači da joj neću reći kako se u pojedinoj situaciji osjećam - eto, baš danas poslijepodne :mrgreen: sam joj rekla da sam ljuta, ali nisam očekivala da zbog moje ljutnje promijeni ono što radi krivo, nego sam joj vrlo konkretno rekla što je krivo napravila, zašto je to krivo i što bi trebala napraviti da sve bude ok - i poslušala me bez problema).
Anchie pita je li moguće izreći svoje emocije bez emotivne ucjene. Vjerujem (odnosno, nadam se) da je, ali smatram da je tlo vrlo sklisko. Također smatram da su i internet i knjige hladni mediji i pritom dosta nezahvalni za neke konkretnije savjete po tom pitanju, jer nude samo verbalna rješenja. Komunikolozi tvrde da je verbalni dio komunikacije tek njezin manji dio, dok uvjerljivo veći dio otpada na ton, boju i glasnoću glasa, grimase lica, gestikulacije rukama, govor tijela i još sto drugih stvari, od kojih mi ovdje nijednu ne možemo predočiti.
Idemo se igrati glume, uzeti jednu neutralnu ja-poruku, što manje opterećenu emotivnim nabojem, i vidjeti što možemo napraviti iz nje. Npr. "nemoj ići na kišu bez kišobrana, brinem se za tvoje zdravlje". To se može izgovoriti na tisuću načina, od kojih su neki skroz neutralni (smireni, tihi glas, minimalna gestikulacija, otvoreni govor tijela), neki mogu biti i smiješni (recimo, vježbe radi tu rečenicu možemo izgovoriti s osmijehom, ali pritom prijeteći rukom ispruženog kažiprsta), dok ta ista poruka može biti i poprilično zlokobna, izgovori li se glasno, oštro, uz namrgođeno lice i prijetnju kažiprstom. Verbalno gledano, to je i dalje identična ja-poruka, samo što ona to već odavno nije. Naravno da će dijete kojemu je mama tu poruku rekla mirno i staloženo u slučaju prehlade imati manju grižnju savjesti (ako uopće) od djeteta kojem je mama prijetila povišenim glasom i mašući rukama. I naravno da će ovo drugo dijete osjećati krivnju. A poruka je, formalno gledano, jednaka.
Zato mislim da je na Anchieno pitanje teško odgovoriti - da, trebalo bi moći podijeliti svoje emocije bez nametanja emotivne ucjene. No, u praksi je dovoljna jedna mala nijansica u tonu, izrazu lica ili gesti da dijete dobije sasvim drugu poruku i da emocija posluži u neku sasvim drugu svrhu. Na žalost, čini mi se da je u praksi mnogo više ovih drugih slučajeva. :/ Emocije su, po meni, najzloupotrebljavanije oruđe međuljudske manipulacije.
Primjer s toboganom je zgodan primjer izmjene informacija o osjećajima, primjer kakav se, vjerujem, svakom od nas događa gotovo u svakodnevnom ritmu kad naši malci žele isprobati neku novu ludoriju u parku za koju mi kao roditelji još nismo spremni, no oni misle da jesu, međutim, ne čini mi se dobro odabranim za ovu argumentaciju, jer djevojčici iz primjera spuštanje toboganom nije bilo zabranjeno, nego dozvoljeno, a informaciju o maminom strahu dobila je tek usput. Zanima me kako bi u konkretnom slučaju izgledala zabrana spuštanja. Ja je, recimo, ne bih bazirala na ja-poruci. Vjerojatno bih spomenula i svoju brigu (a možda i ne bih, ne znam dok nisam u spomenutoj situaciji), no radije bih konkretno rekla da smatram da je tobogan previsok, prezavojit, da je voda u njemu prebrza i da je bazen u kojem završava predubok za nju.
Luna je dotakla roditeljske strahove. Ja sam po tom pitanju dosta ambivalentna, zaista ne znam što je ispravno. S jedne strane, voljela bih sa svojom djecom biti što iskrenija, pa tako i podijeliti svoje strahove s njima. Međutim, ne bih željela da zbog mojih strahova postanu nesigurne ili da razviju neke fobije za čije postojanje inače ne bi ni znale. Ne bih željela da moji strahovi stoje na putu njihovog razvoja (trenutno su ti strahovi zbog njihove dobi usmjereni uglavnom na motorički razvoj), a istovremeno ne bih željela ignorirati svoje strahove da im se nešto ne dogodi. Kako biti s djetetom iskren, a ne stvoriti preopreznu, nesigurnu ili plašljivu osobu, to još nisam dokučila. Ponekad reagiram i pokažem strah (recimo, u prometu mi se to događa toliko spontano da nikakva racionalizacija ne dolazi u obzir), a ponekad se ugrizem za jezik. Griješim li, nemam pojma.
I, konačno, potpisujem post Mamme Juanite o kvaliteti roditeljstva koja ovisi o našem trenutnom stanju. Na žalost, mnogo mi se puta dogodi da reagiram i istog se trena ugrizem za jezik, no što je tu je. Isprika, razgovor i idemo dalje. Zapravo, rekla bih da ponekad previše analiziram. Ovaj post je sasvim solidan dokaz. :oops: :lol:
ovo je, po meni, jako pesimističan stav o emocijama. Kao sto si rekla verbalna komunikacija je samo jedan dio komunikacije tako da, ako odlučimo i ne govoriti o emocijama, djeca ih vide, reagiraju na njih. Ja razumijem tvoj point, naravno da svako djetetovo ponasanje nećemo uvjetovati maminim emocijama, objasnjavamo zasto se nesto ne radi, ali, ja osobno, nemam taj "strah" od emocija, ne mislim da mogu nesto puno zeznuti ako djetetu objasnim da me neka situacija ili njegovo pponašanje ljuti, veseli, žalosti...I, iako u nekom trenutku možda to i ne bude najsretnije receno, iako netko i vidi tu malu nijansicu u tonu, ja vjerujem da od toga ne moze biti velike stete ako sam ja kongruentna kao roditelj...a posebice ako skuzim da sam pogrijesila pa to djetetu i priznam.Citiraj:
Zato mislim da je na Anchieno pitanje teško odgovoriti - da, trebalo bi moći podijeliti svoje emocije bez nametanja emotivne ucjene. No, u praksi je dovoljna jedna mala nijansica u tonu, izrazu lica ili gesti da dijete dobije sasvim drugu poruku i da emocija posluži u neku sasvim drugu svrhu. Na žalost, čini mi se da je u praksi mnogo više ovih drugih slučajeva. Emocije su, po meni, najzloupotrebljavanije oruđe međuljudske manipulacije.
Ako ja pokazujem svom djetetu emocije onda sam prije svega iskrena, otvaram se za iskrenu komunikaciju, učim njega da i on može jednako tako pokazivati svoje osjećaje, pokazujem mu da sam čovjek, pa makar i nesavršen. Ne patim od nekih fobija, strahovi koje imam su sasvim obični i realni, tako da me nije strah pokazati ih pred njima. Ljutnju pokazujem kontrolirano i tako ga učim da i on može pokazati svoju ljutnju, ali ne bez kontrole. Slažem se da je verbalna komunikacija samo dio ukupne komunikacije, ali emocije pokazujem i verbalno i neverbalno i, budući da sam pri tome iskrena, to dvoje ne stoje u kontradikciji. Neverbalni dio je izuzetno važan, zato i stoji ono da djeca čine ono što roditelji čine, a ne ono što govore. Oni su jako osjetljivi na neverbalno - npr. možeš se ti na riječima praviti da se nečega ne bojiš, ali oni nepogrešivo detektiraju tvoj strah (nervozu, napetost, tugu) i onda dolazi do blokade u komunikaciji, ako ti govoriš suprotno od onog što je. I učiš dijete da osjećaje treba prikrivati.
U ovakvim slučajevima kao što je tobogan nikada ne bih posezala za svojim emocijama kao argumentom nego bih objasnila realne opasnosti. Treba prihvatiti i to da nekad djeca, pogotovo kad su već malo veći, realnije procjenjuju svoje mogućnosti nego zaštitnički nastrojeni roditelj. MM često misli da M. nešto ne može ili da je to za njega opasno, a M. misli da može i ima pravo. Sada nekad u parku gledam roditelje manje djece i mislim kako griješe time, u svom strahu za dijete i društvenim obzirima, stalno opominju djecu i određuju im kako će se oni igrati.
Koliko divnih stvari za citati i uciti, ovo mi je jedan od drazih topica u zadnje vrijeme :love:
Ak cemo sad detaljirati kak treba JA poruka izgledati, to "nemoj to.. zato jer ja..." ne stima jer fali dio u kojem se objasnjava ZASTO. U kompletnoj "ja poruci" govoris cinjenice o tome sto se desilo, STO TO IMA ZA POSLJEDICE i tvoje osjecaje u svezi tih posljedica. Znaci u tom dijelu gdje objasnjavas posljedice objasnjavas u stvari 'zasto' bi nesto bilo dobro ili ne bi bilo, i poslije toga dajes svoje osjecaje/misljenje (tipa 'i meni se to ne svidja' ' i to me bas ljuti' itd. ). Znaci nije naglasak iskljucivo na tome da dijete treba nesto napraviti zasto da ti ne budes ljuta ili zabrinuta (ili sta god vec), nego na tome sto onda kuzi sto ce se desiti ak nastavi to raditi (i posljedica i sto ti mislis/osjecas o toj posljedici).Citiraj:
Sanja prvotno napisa
Svakako se slazem s cini mi se Bubicom koja je rekla da se ne treba i ne moze govoriti samo u ja porukama. Naravno, to bi bilo pre umjetno. Ja poruke su zaista zgodne kad se treba izreci kritika ili pohvala (i to NE samo djeci ;) ). Nuzno je u toj cijeloj prici pronaci sebe i biti iskren s djecom - jer je to ono sto se broji, to je ono sto ima tezinu. Takve ja poruke i osobni jezik nas u biti uci kako da se vratimo tom iskrenom i otvorenom nacinu komuniciranja (bez optuzivanja i napadanja) - koji smo zaboravili i ne koristimo vise zbog socijalizacije, zbog obrambenih stitova, zbog ovog, zbog onog. A najzanimljivije je da djeca koriste osobni jezik (ja zelim/ne zelim, ja hocu/necu....). U principu stalno govore tako i to otvoreno, jasno, iskreno i bez griznje savjesti. Ironija je ta da mi sad moramo uciti kako ponovo tako komunicirati.
joj toliko toga je pametno napisano da vise i ne znam tko je sta rekao i koga bi potpisala.
netko je rekao da se boji roditelja koji se ne preispituju. mislim da takvih bas i nema na ovom forumu jer svi koji i citaju i pisu se peispituju i znaju da su daleko od savrsenih. svidja mi se kako je to JJ rekao; nije bitno da roditelji nikada ne pogrijese jer onda i djeca osjecaju da moraju biti savrsena i nepogresiva i to je tek ogroman teret na njima. treba samo uvidjeti gresku i reci oprosti. ali i to je tesko. tj. kad preko vikenda kad smo svi naspavani i nema zurbe lakse je nego radnim danima
Ne znam, citam vas i slazem se s Lunom, svaka je napisala nesto sto mi zvuci tako tocno i ispravno - a opet ne dijelite isto misljenje, mada mislim da se oko biti sve slazete. Mislim da mi je najblize Sanjino razmisljanje. A i Apricotino.
Nekad se bojim odgajanja ovog mog malog srca, strah me da ce sve poci krivo, da cu zeznuti s koristenjem ili nekoristenjem JA poruka, strahovima, ILI izborima, nagradama, kaznama, posljedicama - a nekad mi se cini da je 'odgoj' najjednostavnija stvar na svijetu ako volis i postujes svoje dijete i uvazavas i njegove i svoje potrebe. U svakom slucaju, bit ce zanimljivo...
A vas iskusne mame bas uzivam citati! :love:
Ovo je apsolutno točna definicija odgoja.Citiraj:
summer prvotno napisa
Nije pesimističan. :) Mislim, je, kad tako prekrojiš citat, izbaciš dio i od njega napraviš nešto što on uopće nije ni pokušao reći, ali ako pročitaš originalni kontekst, vidjet ćeš da nije. :)Citiraj:
Bubica prvotno napisa
Odlomak s neverbalnom komunikacijom (kojeg si izbacila, a na kojeg se odnosi kraj citiranog dijela) napisala sam zbog Anchienog prijedloga da se emocionalno "problematične" izjave pokušaju napisati u obliku ja-poruka. Moj je stav da je te poruke lako napisati, ali da je njihov verbalni oblik tek manji dio cjelokupne komunikacijske poruke koja se prenosi. Bez gesta, emocionalno obojanog glasa, gestikulacije i drugog što čini određenu komunikacijsku situaciju to su samo prazne (i ponekad smiješno zvučeće) rečenice. :)
Također apsolutno stojim iza toga da je izražavanje emocija sklisko tlo. To nipošto ne znači da zagovaram neizražavanje istih, dapače (a to sam već dovoljno puta napisala u većini svojih postova na ovoj temi).
A što se tiče manipulacije emocijama, nemoj mi reći da ne primjećuješ kako ljudi jedni drugima uvaljuju krivnju, grižnju savjesti ili bilo koju drugu emociju kako bi postigli svoj cilj? A reklamna industrija? A politika? Čime svi oni manipuliraju, nego emocijama? :? (Ali to je apsolutno tema za sebe, poprilično udaljena od kazni i ja-poruka kojima se ovaj topic bavi, ne bih je sad proširivala.)
Ovo si prekrasno napisala :) , čini mi se da to zapravo i jest početak i kraj svega.Citiraj:
summer prvotno napisa
Ova tema se vec dosta rasirila u razne "rukavce" :mrgreen: , evo da i ja otvorim jedan, nama bitan.
Ono sto je nama zanimljivo u "ja-porukama" i izricanju emocija kroz njih je to sto Vedran inace nije osobito "emocionalno osjetljivo" dijete. Ne govori skoro nista o njima, nemam dojam da dozivljava tudje emocije (odnosno, zna ih prepoznati) i opcenito sto se emocija tice je vrlo zatvoren. Naravno, to je sve negdje u njemu, no pitanje je da li je on svjestan svega toga (pa samo to ne izrazava) ili je to jos uvijek u nesvjesnom podrucju.
DAkle, mislim da mi veliki izricanjem nasih emocija kroz "ja-poruke" pomazemo njemu da on prepozna svoje emocije i lakse ih izrazi. Na tom polju smo isto vec dosta daleko dosli - u zadnjih enkoliko tjedana je par puta spomenuo "ljut sam" ili "tuzan sam" ili "sretan sam", mislim da te rijeci prije nije nikad upotrijebio.
Naravno, tu mi moramo paziti da ti izricaji ne budu opterecenje za njega, no obzirom da mislim da to radimo s mjerom da to nece biti problem.
Doslovno tako.Citiraj:
Sanja prvotno napisa
Iako se apsolutno slažem sa Sanjom od prvog do zadnjeg posta, ovaj dio pocrtao je bit mog osobnog stava kod JA poruka.
Inače, cure, više nego potreban topic, izvrstan. :heart:
Ian recimo (3 godine i mjesec dana) već pola godine vrlo često govori "tužan sam" i "sretan sam" pa ja izbjegavam nametati mu još svoje osjećaje jer ih on vrlo dobro prepozna.Citiraj:
tatek prvotno napisa
dobar primjer kako jedno pravilo ne vrijedi za sve klince
U potpunosti se slazem!Citiraj:
ninochka prvotno napisa