varas se...Citiraj:
eto sto se dogodi kad se topic ostavi bez nadzora
velike sestre vas gledaju 8)
to sto vam damo da se razigrate, ne znaci da nema kontrole :*
Printable View
varas se...Citiraj:
eto sto se dogodi kad se topic ostavi bez nadzora
velike sestre vas gledaju 8)
to sto vam damo da se razigrate, ne znaci da nema kontrole :*
Citiraj:
Mony prvotno napisa
aj da vratim topic na pravi put -
niko mi ovo nije iskomentirao.
Nekak ne vidim smisla pricati o tome trebaju li se bebe ostavljat same il ne :roll:
Nakon iskustva moje sveki, mislim da bih to počela prakticirati tek negdje nakon trećeg ili četvrtog razreda osnovne, odn. vidjet ću kad dođe vrijeme - naime, prepričavaju mi svekiji jako 'zgodnu' pričicu kako im je s balkona pala deka na balkon ispod pa je MM kao klinac otprilike 7-8 godina visio s balkona s vanjske strane pokušavajući dohvatiti deku metlom :shock: :shock: :shock: (i naravno da ne dozvoljavam da tu pričicu pričaju mišonji jer mislim da mu ne treba davati takve ideje). To se događalo na 8. katu.Citiraj:
Mony prvotno napisa
baš sam vidjela na temi jaslice i vrtići da jedna mama plača čuvalicu za 4 sata nakon škole...
Mene brine završetak školske godine. Mislim, cijela ideja produženog boravka je da dijete ne bude samo nakon škole!
To mi je prvobitno i bila intencija, uz komentar članka otete djevojčice koja je bila bez nadzora na ljetovanju, roditeljima je sad najgore na svijetu, ali... -što s djecom koja krenu u školu, a još su mala za npr. nešto skuhati ili preći par prometnica bez semafora. Mislim da ćemo i mi kad za to dođe vrijeme angažirati čuvalicu na 2-3 sata za ovakve stvari. A s 10-ak godina bi dijete ipak već trebalo znati preći oprezno preko ceste ili npr. podgrijati neku klopu u mikrovalnoj.
Moj je bratic imao 7 kad je visio s prozora na 1. katu :shock:
Ne znam tocno kak se uspio vratit natrag.... brrrr.....
Vidjeli ga susjedi...
Bio je sam doma, jer je rekao da hoce.
MM je glumio supermana - ne znam tocno kolko je godina imao, al vise od 5. S garaze. :roll:
Mislim, kako mi roditelji mozemo znati kad su oni dovoljno veliki da budu veliki (opet ja s ovim citatom, al bas mi najbolje pase ovdje ;) ) ?
Kuzite sta mislim ;)
Mislim da je generacija naših roditelja imala uglavnom preležeran odnos prema roditeljstvu. Paranoja je po meni druga krajnost. Pokušavam ostati u sredini (naravno tamo gdje ja vidim sredinu).
Ovo sa čuvalicom nakon škole mi se čini kao razumna opcija.
Slažem se s obje tvrdnnje.Citiraj:
Joe prvotno napisa
I ja.Ni jedna ni druga krajnost nije dobra. :)
tesko da mozemo kopirati njihov stil, sada je drugo vrijeme, okolnosti su bitno drugacije.
Joe, problem je u tome sto svi vidimo sredinu negdje drugo. :mrgreen:
Po meni je npr. ostavljanje djeteta samog u stanu opasno i tu nema sredine. Pa makar se radilo o pet minuta. A npr. moja mama bez problema otrci do ducana kad sestrin sin zaspe. I ona se meni ne moze nacuditi da se ja ne mogu tome nacuditi.
A dok smo bili djeca, desila im se slicna stvar kao sto je netko vec opisao....tata na poslu, mama sisla na pet minuta kat ispod kod strica. Tata se vraca doma i sestra lezi na ploci balkonske ograde i mase mu.
Kao što rekoh mobilno dijete ne bih ostavljala.
jeste čitale današnji Jutarnji?
baka otišla "pristavit ručak" a unuka ostavila samog na dvorištu.
pa mali odšetao u šumu...i našli ga policajci.
pa tata duhovito primjetio: "Ajde se nasmij stričeku koji te slika, sutra ćeš bit zvijezda svih novina".
mi živimo u stanu, ali kad Karlo ima loš dan kod mene nema ručka. jer je on takvo dijete. aktivno, radoznalo, nema pravila u spavanju, tako da nikad ne mogu reći "sad je zaspao i spavat će tri sata".
nikad, nikad ga nisam ostavila samog. jer mu treba otprilike 12 sekundi da se probudi i počne vrištati.
kad je budan, onda samo istražuje i radi sve što se od njega ne očekuje, npr. želi se igrati sa strujnim kabelima.
Diana ima 4,5 godine i ne pada mi na pamet ostavit je negdje "da me čeka dok se ne vratim", a da ju nemam na oku. Znači, ostavim ju ispred pekarne, kad ja uđem unutra, jer ju vidim, ali mi ne pada na pamet da ju ostavim ispred ulaza dok ja "odem po nešto u stan". jer ne vidim kakvoj bi se odgovornosti ona na takav način naučila.
Ja imam frendicu koja se uvijek hvalila kako ostavlja djecu (4 i 5 godina) dok ode do dućana, pošte, ljekarne... i kako su oni divni, krasni i odgovorni.
Sve do jednom. Mali (4 godine) je privukao stolicu, popeo se do ormarića sa lijekovima, uzeo multivitaminski sirup i pocugao si pol bočice. U ovom slučaju može se reći da je sreća što je u pitanju bio multivitaminski sirup, obzirom što je sve bilo u ormariću.
Bili su na hitnoj, srećom sve je bilo ok.
Mislim da povjerenje u dijete uvijek mora imati jednu dozu opreznosti, jer neće oni napraviti glupost zato što su zločesti, nego zato što su razigrani, previše hrabri i nesvjesni opasnosti oko sebe.
A što se tiče ostavljanja bebe u stanu da se skoči samo na pet minuta - kod mene nema šanse, jer me strah požara, slomljenih nogu i svega ostalog nabrojanog.
Pa bilo bi glupo ostaviti dijete da te čeka ispred ulaza dok odeš u stan čisto zbog prometa i ko zna kakvih neznanaca.
Ja Teu ostavim vani u dvorištu ako ne želi unutra, ali obavezno zaključam ulična vrata i svako malo ju zovem kroz prozor, a ona se mora javiti. Mislim da na taj načim pomalo vježba da bude sama, a opet smo dvorište uredili tako da joj se ništa ne može dogoditi i ne može nikud otići.
Evo i moj primjer :mrgreen:
Sa svoje 4 godine sam gledala mamu, baku kako gutaju neke pirulice svakakvih boja i oblika. Sad za šta su bile - tlak, glavu, probavu, ... ko će ga više znat, ali u svakom slučaju nešto šta se isplati probat :)
I znala sam da mi ne daju da ih uzimam i gledam, nego su ih stavljale visoko visoko na frižider. Sve dok nisam skužila da se mogu popet na stolac i doć do tog carstva bombončića :)
I tako sam se jedno jutro rano probudila, vidila da nikog nema u blizini, uzela stolac i došla do, sad svojih, pirulica - i počela ih gutat sve govoreći sebi: "Ovo je za glavu, ovo za nogu, ovo za ruku, ovo za mamu, ovo za tatu, ovo za mamu...."
Sve dok nije naišla baka iz dućana u kojeg je sva sreća otišla i uhvatila me na djelu. Svega nakon toga se sjećam u magli - opća panika, Hitna, ispumpavanje želuca, plač, veliki plač ... i dugo dugo vremena nije mi bilo jasno zašto su se svi tako ustrčali i uspaničili.
I zanimljivo, tek sad kad sam i sama majka, pred razdobljem ogromne znatiželje malenoga, uhvati me panika kad se sjetim te priče.
I uvijek mi u glavi zvone mamine riječi: "Pojma nemaš šta sve maloj djeci može pasti na pamet"
potpisujem :mrgreen:Citiraj:
spooky prvotno napisa
ja zaista ni na tri minute nisam ostavila djecu u kuci. cak ni u veseraj nisam isla, ako su djeca sama u kuci.
A svakodnevno vidjam djecu od cetiri godine kako setaju po naselju sa kljucem od stana oko vrata. :shock:
evo, neposredno u mojoj blizini desio se ovaj uzas. Vjerovatno ste culi da su u jednoj kuci (u podrumu) u Innsbrucku nasli ostatke troje djece. :(
Pa kako ne biti paranoican, kada se ovakve stvari desavaju na nekoliko kilometara od nas. :/
Nikada mi nije palo na pamet da ostavim Adrianu samu. Kad je bila nepokretna beba, uvijek sam se prisjecala nekih prepricavanja, kao ova ili ona otisla u dvoriste/bastu nesto da obavi, vratila se, a beba mrtva...iznenada...i svi u cudu. Meni je strah od SIDS-a i pomisao da bi se moje malo bespomocno dijete moglo probuditi i plakati jer je ostavljeno samo bila najveca kocnica da bilo kuda odem bez nje. Sve sto sam trebala obavljati vani, obavljala sam dok je ona bila budna i isla je naravno samnom. Kad sam isla da se tusiram, babyphone je bio ukljucen. Nekoliko puta se probudila i pocela plakati, i nije mi bilo tesko da mokra stavim bade-mantil na sebe i odem joj. jednom smo MM i ja rucali i zaboravili ukljuciti babyphone. Nakon nekog vremena razgovaramo kako je neobicno da ona tako dugo spava, dok nismo skuzili da nema babyphona. odmah smo odjurili do spavace sobe gdje je ona jadnica jecala jer ju mi nismo culi. To si jos dugo necu moci oprostiti.
A sad kad je pokretna, sad ju pogotovo ne ispustam iz vida, jer cim se okrenem ona napravi neku frku.
drago mi je pročitati što sve vi NE BISTE i NEĆETE napraviti. ja sam kikicu ostavljala kad sam morala, ne satima nego mjereno u minutama - i dok je bila beba. jer nisam imala NIKOG, i nisam imala ni telefon.
s dvije godine smo zajedno slagale kutije s lijekovima, i znala je da se to "jede" samo kad "buba". nikad nije posegnula za nečim takvim.
s 5 godina je sama prolazila ulicu prema vrtiću (tamo sam ju iskrcala iz auta), a teta čuvalica je gledala s balkona. NIKAD nije skrenula s puta. ušla je ravno u vrtić.
s 5 godina sam ju vodila i na poslovnu večeru u interconti, s 5 stranaca. i bila je izvanredna. otišla je bez mene na vikend teti na selo - koju je vidjela jednom u životu. dobila sam samo pohvale.
sa 7 godina je išla sa starijom grupom (10-godišnjaci) na more. bila je jedna od dvoje djece (grupa od 10) koja je znala pospremiti svoj krevet.
u drugom osnovne (sa 7 i pol godina) je dolazila kući u 14h, jer nije htjela ostajati u boravku do kraja. ja sam dolazila oko 16.30h. s 10 godina je nekad bila sama i do 19h - jer ja nisam mogla s posla. čule smo se telefonom, i to je bilo to...
posljedice?
naučila se samostalnosti, nikad nije napravila glupost.
ja NISAM imala izbora. svaka čast onima koji imaju. ne trebaju zbog toga suditi drugima.
p.s. ja se ovim NE hvalim. samo želim reći da postoje i neželjeni "izbori" u životu - koje čovjek ponekad mora prihvatiti. i vjerovati da će se uspješno nositi s njima.
Ja bih samo rekla - bravo sorciere. Jer naučiti dijete samostalnosti je teška, ali važna zadaća roditelja.
Potpisujem Sorciere jer apsolutno shvaćam o čemu priča.
Koliko puta sam ja svoju Reicu "vukla" sa sobom,jer nisam imala izbora i na posao i na sastanke i na put,ma nema gdje nije bila,pa je danas ljudima skroz čudno ako dođem bez nje,obavezno prvo pitaju kako to da nije samnom?! Tata ju nije mogao voditi sa sobom,jer njegov posao je takav da stvarno nema dijete šta tamo tražiti.
Na jesen kreće u školu,isto u boravak,pa ćemo vidjeti kako to bude hodalo,za sada je sve super
:)
Mislim da se na pocetku ovog topica govorilo o ostavljanju malih beba, pa sam se na to i osvrnula. Svatko naravno donosi odluke prema svojim zivotnim uvjetima, a ja sam iznjela ovdje svoje strahove i sta je kod mene presudilo da ju nikada ne ostavim samu.
A sto se tice osamostaljivanja vece djece, moja mama je cesto postupala kao i ti sorciere, jer cesto nije imala velikog izbora. Tata je cesto bio na putu, ja 4 god., brat 1, a ziv ko zivo srebro (poput moje curice danas). Posto smo zivili u malom gradicu gdje je svatko svakoga znao, mama se nije bojala poslati mene u trgovinu dok ona obavlja neke druge stvari, niti sam ja bila usamljeni primjerak. Takodjer sam joj sa nekih 4-5 god. otisla na biro produziti knjizicu. Sa 7 dobila kljuc oko vrata itd. Ali ja sam bila mirno i savjesno dijete. ALI moj brat.....on je sa svojim postupcima i istrazivanjima mami i tati ledio krv u zilama. Mama u kuhinji, moje prijateljice i ja sa bratom u dn. boravku. On je imao oko 5 god. Ja sam na trenutak otisla na wc, a moj brat se popeo na prozor (otvoreni na 3.em katu) da mojim prijateljicama pokaze laste iz gnijezda. Mama je srecom uspjela na vrijeme reagirati.
Drugi slucaj kad je imao oko godinu: motao se mami i tati oko nogu dok su oni nesto radili u kuhinji, i dok nitko nije gledao, otpuzao na balkon. Kroz resetke se provukao sa druge strane balkona i stajao na 10-ak cm povrsine i drzao se jednom rukom za resetku....i naravno sav ponosan na sebe vikao "ta-ta"....Jos puno slicnih ekscesa je napravio, nekih vise, nekih manje opasnih. Ali kad ja danas vidim temperament svog djeteta i u njoj prepoznajem svog brata, dodje mi najradije da ju vezem za sebe....da budem sigurna. Ali naravno to niti je dobro niti moguce, ali zato znam da ako imam izbora, da ju sigurno necu ostavljati samu...pa ni na 5 minuta. Jer za nesrecu treba i puno manje.
Zato sto dijete od 5 godina nema dovoljno zrelu moc rasudjivanja sto napraviti u nekim situacijama, kako reagirati.Citiraj:
TeaK prvotno napisa
I ne moze uvijek prepoznati potencijalnu opasnost neke situacije. A opasnosti ponekad treba samo par minuta.
Mozemo mi sada navoditi ne znam kakve pozitivne primjere, ali je cinjenica da je dovoljan jedan trenutak u kojem je potrebno odraslo rasudjivanje i da se ode kvragu.
I zato bi mi bilo ugodnije da se kaze "morala sam je pustiti jer nisam imala kako drugacije i zaista sam zahvalna bogu/univerzumu/xy sto se nikad nista nije dogodilo" nego to ostavljanje djeteta promovirati kao nesto pozitivno sto je rezultiralo necim jako dobrim.
Jer, ima identicnih primjera (samostalne, snalazljive djece) i kod onih kojima nije ok ostaviti dijete (u razlicitoj dobi, u razlicitim situacijama i sl.), cak ni onda kad se cini da je to jedina mogucnost koju imaju. Osim u doista vanrednim zivotnim okolnostima, to ostavljanje djece najcesce je, po mom osobnom misljenju, stvar nesnalazljivosti, nesposobnosti planiranja i, ponekad, sebicnosti (nespremnosti odgode zadovoljenja svoje potrebe za vrijeme kad se dijete probudi pa moze i ono s mamom/tatom u trgovinu).
Djeci u trenutku svašta padne na pamet!!!znam iz vlastitog iskustva jer sam po priči bila nemoguće dijete :lol: evo nekih primjera! sa 5 god. sam se iza brata zaključala u kupatilu i kupala se u hladnoj vodi ( obožavala sam vodu) te završila u bolnici sa upalom bubrega . u jednoj noćnoj za boravka u bolnici pobjegla sam sestri :mrgreen: pa me neki vojnik sreo na ulici (dijete od 5 god.!), sa 3 god. sam 3 km. pješačila kod sestrine prijateljice da je vratim kući, sa nekih 5 u noći se probudila i skužila da me brat ostavio samu te i otišla spavati kod susjeda!!! mogu samo zamisliti kako je bilo mojoj mami. samo kad se sjetim koliko sam puta izvodila gluposti i svijesna sam da je nemoguće neku djecu držati pod nadzorom! nisu sva djeca ista i ja vjerujem da neki roditelji mogu svoju djecu ostavljati same jer su "razumna" a neku ne možeš ni pogledom uhvatiti a već su napravila neku ludost. svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete te se u skladu s tim i ponaša! ja isto A. ne mogu ostaviti bez nazora ali da je drugačije vjerovatno bi ga ostavila i spustila se u pekaru, trgovinu...
s ovim mislim da se svi slažemo.Citiraj:
I zato bi mi bilo ugodnije da se kaze "morala sam je pustiti jer nisam imala kako drugacije i zaista sam zahvalna bogu/univerzumu/xy sto se nikad nista nije dogodilo" nego to ostavljanje djeteta promovirati kao nesto pozitivno sto je rezultiralo necim jako dobrim.
Da, i stvarno je lijepo sročeno.Citiraj:
Joe prvotno napisa
Neki dan sam odvezla k mojima profesionalni usisavač, a težak za svisnuti. Dijete mi zaspalo u AS, stan na drugom katu bez lifta, doma nije bilo nikoga da se spusti po to. Ja sam trebala ostaviti usisavač u stanu.
Ništa, izvadila sam je skupa s AS iz auta, nju na jednu ruku, usavač u drugu i nosi. Unijela u stan, spustila se po nastavke od usisavača (puna ih vrećica) i opet gore, pa dolje. Kad sam se spustila u auto i učvrstila AS, ne da sam bila gotova, nego nisam znala za sebe, jer je bilo užasno teško (vjerojatno više od 20 kg :shock: ) Ali, nisam je ostavila samu, da spava u autu na parkingu, no vej
tko, kada i kako procjenjuje te "vanredne životne okolnosti"? naime - ono što je meni u trenutnim uvjetima "vanredno" - tebi iz tvoje osobne perspektive može izgledati beznačajno...Citiraj:
BusyBee prvotno napisa
ostatak (nesnalažljivost, nesposobnost planiranja, sebičnost, nespremnost odgode) - neću komentirati. zato što si napisala da je to tvoje osobno mišljenje.
svoje mišljenje o ostavljanju djece unutar zaključanih zidova u kojima nisam i ja - već sam rekla: jedno od rijetkih "nikada" koje bih uvijek potpisala.
samo ću reći kako se sjećam jednog ljetnog dana, imala sam 7 godina i bila sama kod kuće: nevrijeme strašno, ono kada vam se čini da su se zemlja i nebo spojili i da je smak svijeta.
sjedila sam na podu, plakala i grlila mamine spavaćice, toliko me je bilo strah.
a mama i tata su bili na poslu, telefona tada nije bilo.
za to sa sigurnošću mogu reći da nikada neću zaboraviti.
nikoga ne optužujem, nikome ne zamijeram, ali ne želim da moje dijete prođe ijednu sekundu toga straha: neće biti sama dok ne procijenim da je spremna snaći se u svakoj predvidivoj situaciji.
Upravo tako. Procjena je jako subjektivna - konkretno ova (po meni) proizlazi i iz iskustva, odluke da se nesto ni u kom slucaju nece napraviti, snalazljivosti, svjesnosti mogucih posljedica, zrelosti, prioriteta (i pod ovim ne aludiram da nekome dijete nije apsolutni prioritet, jer vjerujem da nam svima jest)... a ja sam to napisala jer mi je zadnje optuzivati ikoga tko u nekom trenutku doista nije znao bolje (ili mu se neki postupak ne cini toliko opasnim ili uopce nije svjestan da opasnost postoji).Citiraj:
tko, kada i kako procjenjuje te "vanredne životne okolnosti"? naime - ono što je meni u trenutnim uvjetima "vanredno" - tebi iz tvoje osobne perspektive može izgledati beznačajno...
BB, ponekad me stvarno iznenađuješ "biranim" riječima...Citiraj:
BusyBee prvotno napisa
da li ti je možda palo na pamet da u nekom trenutku netko NIJE MOGAO bolje????????????????????????????????????????????? ???
nije potrebno reći "ne osuđujem" - kad u svakom tvom odgovoru osuda dolazi kroz riječi koje koristiš.
uostalom - ja znam zašto sam MORALA neke stvari napraviti. kao što i druge mame vjerojatno znaju zašto su to napravile. nije mi potrebno ničije odobravanje ili osuda za takve stvari.
dobra stvar ovog topika je što se o tome progovorilo, što se vide različitosti u razmišljanju - ali i mogućnosti koje pojedini roditelji imaju (ili nemaju).
Kao sto sam rekla, nije mi namjera uopce suditi jer i ja imam milijun situacija u svom stazu majcinstva gdje sam tada, u trenutku odabira postupka bila uvjerena da ne mogu drugacije (za neke postupke i danas uvjeravam sebe da nije moglo drugacije), ali sad, s distance, vjerujem da uvijek postoji to "drugacije" samo mi u tom trenutku nemamo dovoljno informacija, samouvjerenosti ili vremena da to "vidimo".Citiraj:
da li ti je možda palo na pamet da u nekom trenutku netko NIJE MOGAO bolje
Ne nudim ni jedno ni drugo.Citiraj:
nije mi potrebno ničije odobravanje ili osuda za takve stvari
Moje dijete nije nikad ni na sekundu ostalo bez nadzora samo.....ni kad je bio beba...vukla sam ga u kolicima u WC dok se tuširam,vječno je bio u marami,klokanici,rukama...i...
prije mjesec dana se, s tatinih ramena,3metra od mene,bacio na betonski pod...završio u bolnici na neurokirurgiji..a ja sam se dobrano zamislila..možda bi trebala bit maaalo ležernija,...ionako...
The real troubles in your life are apt to be things that never crossed your worried mind; the kind that blindside you at 4pm on some idle Tuesday.
Sa svojih 7 godina čuvala sam brata od 6 mjeseci. Sama samcata. Presvlačila ga, hranila... Mama je radila i dolazila oko 10 i 30 da nas vidi. Sad mi to ne ide u glavu, ali to je tako bilo. Danas su druga vremena????
....ah,da, tad nije bilo vrtića, a bili jako siromašni :cry:
Ja sam sa 6,5 godina znala pričuvati svoju s godina mlađu sestru dok je mama odlazila na tržnicu i u dućan. I tada to nije bilo niti meni, niti ikome nešto čudno. Mi smo Filipa počeli ostavljati doma samoga od kada je navršio 10. godina.
Bila su to druga vremena. Ja znam da ja ne bih svog sina (8) ostavila samog s malom (4) dulje od 10 minuta. Zašto bi on u toj dobi bio odgovoran za malu vrtirepku kojoj svašta padne na pamet
ja upravo ostavljam muža doma, a to je gore neg kad klinca ostavim, vjerovatno kad ga vidim za 5 dana imal bu oči kockaste od tv-a i playstationa :/ ,ahhhhhh bolje i to neg da komade lovi okolo ovak sam barem sigurna da je doma :mrgreen: