Stavila sam navodnike, mislila sam na rješenja koja si predlagala, nisam ništa loše mislila.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Printable View
Stavila sam navodnike, mislila sam na rješenja koja si predlagala, nisam ništa loše mislila.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
ja sam kao i bubica mislila, joj, jadno moje druge dijete, ja ne mogu nikoga voljeti ni blizu kao mislava...
pa se drugo dijete rodi pa ga volis isto...
ja nnjih isto volim, jako i intezivno
a njega, ....kao i zorana isla sam na porod s mislavom u mislima i zeljom da ga sto prije vidim i zagrlim...on, on, samo on...
kad se ona rodila, i dok smo bili u rodilistu i dok sam morala brinuti se o njoj, strepiti da je ne odnesu, strepiti da joj ne daju bocicu, odjednom sam shvatila da tih dana na njega opce nisam pomislila :( ...znala sam da je ok, culi smo se na mob, ali kao neka briga nije mi bio u glavi, sva snaga je bila preusmjerena na nju...
sad, nakon godinu i pol dana...situacija je drugacija, oboje se bore za mene, za moje vrijeme i ono sto sam primjetila da on ima bezgranicno strpljena za nju i njene potrebe...sto mi je otkrilo nekog novog njega
ustvari, odkad se ona rodila, ja otkrivam njegove nove osobine....prvo jednu zrelost ali i osjetljivost, otkrila sam da je u stvari dobricina, benevolentan, sto nisam dosad imala prilike vidjeti...i kako je strpljiv i kako onda zanemarujem cesto njegove potrebe zamnom, jer ne stignem i ona je primarnija, jer je manja i jos doji i ne moze cekati i uvijek mislave cekaj...u unutar sebe osjecam kako mi ga je zao...i onda kad on jos bude strpljiv i pazljiv, meni jos zalije :cry: ....jer znam kad nju podojim ceka me jos nesto drugo-moramo nesto jesti, robu oprati i sve ono sto moram nauciti ne misliti nego mu se vise posvetiti..
a on ne trazi, i ceka....
i zato cesto razmisljam sto i kako dalje...kako pomiriti sve te uloge majke jednog i drugog djeteta i posla i svega.....i stalno mi na glavi visi recenica-bolje da mi karijera pati nego djeca jer se ne osjecam dovoljno sposobnom da vucem i jedno i drugo kako treba...a znam sto mi je vaznije...
i tako, jelena je svoja, jaka, zna sto hoce....svidja mi se, ponosna sam sto je takva, iako nije lako dogovorljiva koliko je on bio (a mislila sam da nije :) )....
ne znam koji je od njih na mene, ....ne vidim sebe u tom smislu u njima....nekako su mi svoji....
i eto, ja sam najmladja, i bilo mi je super, mislim da jesam najvise profitirala u obitelji zbog toga....nekako roditelji smeksaju s vremenom i s brojem djece...ili imaju manja ocekivanja...ili shvate da je sve relativno :mrgreen: ...nekako, mislim da prvo dijete ima tesku ulogu, nauciti roditelje....oni se tu prvi put susrecu s pojom roditeljstva i uce ...mislim da ta uloga nije laka, sve ona ocekivanja, strepnje, strah i slicno su nekako izrazenija kod prvog djeteta mislim, bar u prosjeku....
a treba vremena da bi se roditelji osvjestili, nekome ide odmah, nekome treba vise...
ovaj topic ko neka ispovjedaonica dodje...
:heart:
A mene je cijeli ovaj topic uplašio jer drugu bebu očekujemo za manje od dva mjeseca... Ja toliko obožavam F. da već sad žalim što ću mu neminovno morati oduzeti ovakve trenutke kakve sad provodimo zajedno, naravno bar djelomično.... I već dugo dugo razmišljam o tome kako će izgledati to dijeljenje pažnje...
Na ovo sam konkretno mislila...Citiraj:
zrinka prvotno napisa
vidim sad, krivo čitam. :)Citiraj:
Maja prvotno napisa
Angie, ne čitaj ove topike!!!
;)
ja isto imam jedno dijete, ali sam ja starije dijete i definitivno mogu reci da sam osjecala taj teret starijeg djeteta. ne samo da sam na neki nacin morala brze odrasti jer je seka samo godinu i pol mladja od mene nego se smatralo da buduci da sam svojoj noni s kojom smo tada zivjeli bila ljubimica da mama to nekako mora nadoknaditi sestri i definitivno sam osjecala kao neko neodobravanje od strane mame. ne treba ni napominjati da kad bismo napravile neko sr... da bih ja dobila prilicne batine a sestra samo upozorenje uz objasnjenje da sam ja starija i da ja znam sta radimo a sestra je mala i ne zna. tate se iz tog razdoblja bas ne sjecam najbolje :/
druga faza u kojoj sam to jako osjevcala je pubertet gdje su neke karakterne slicnosti izmedju mene i mame i mene i tate dosle do izrazaja i iz svog iskustva mogu reci da je definitivno istina da ti neko dijete legne bolje a neko losije. losije ti legne ono koje ti je slicnije. na momente sam se osjecala doslovno progonjena zbog slicnosti sa sobom koje su moji roditelji prepoznavali kod mene. osobine koje kod sebe nisu voljeli nisu podnosili no kod mene i uvjerena sam nesvjesno ali ipak tu su netrpeljivost pokazivali. cesto su me gnjavili i zeleci to "izbrisati" kod mene a sve da bi mi "pomogli" da ne ponovim njihove greske sa njihovim karakterom. to sam najvise osjetila sa tatom, sa mamom manje u toj fazi.
naravno da se bojim iste te stvari da ne pogrijesim sa svojim djetetom. upravo mi je moja mama ukazala na to nasmijavsi se kako mi marko vraca sve sto sam ja njima radila tako da sad on isto to radi meni. i istina je jako mi je slican i istina je da me izbaci iz takta upravo tim svojim slicnostima meni samoj. ali trudim se prepoznati to kod sebe i obuzdati se. treba stalno sebi ponavljati da koliko god oni jesu mi, toliko nisu samo mi. meni to pomaze kad sizim na neke stvari kod njega.
evo još jedne u ispovjedaonicu
već u tri navrata pišem i stišćem Back i nikako se prisiliti poslati, a znam da trebam to nekome reći
sad me Zrinka potegla
nikako se ne mogu odlučiti na drugo dijete
sama sam jedinica i možda jedostavno ne shvaćam i ne znam kako je to
kao da ću mu time reći: nisi mi dovoljan, treba mi još netko
i stalno dižem tu letvicu: kad prohoda, kad će se malo osamostali, kad ću mu moći objasniti, kad bude još malo veći, kad ...
uf
ovo mi je presnažno
ja sam ta koja je najstarija, ali me za rođenje moje braće vežu samo prekrasne uspomene.Citiraj:
jer krila i korjenje koje ne dobijes u roditeljskoj kuci, cijeli ti zivot na neki nacin fale i odreduju tvoje paradigme
a prepoznajem se u toliko stvari gore navedenih da bi najrađe sjela i plakala.
već neko vrijeme intenzivno razmišljam gdje se desio krivi klik između mene i Irme, jer bila sam ekstra oprezna prvih mjeseci Mirtina života.
I istina je da mi je I. sličnija i da u njoj vidim osobine koje kod sebe ne volim, i da je samo pikicu starija a ja imam prevelika očekivanja
iako, tješim se, nikada nije kasno popraviti stvar
Vidim da se često spominje sličnost djeteta sa nama i da to u nekim situacijama dovodi do tog lošeg osjećaja koji vam se javlja.
I to nije prvi put da primjećujem. Imam nekoliko poznanika koji su karakterno jako slični jednom od roditelja (da li igrom slučaja ali svi su najstarija djeca) i baš sa tim roditeljem imaju loš (ili lošiji) odnos.
Kad razmišljam o tome kod mene se događa baš suprotno.
Ok, imam jedno dijete, ali ponekad, i to ne rijetko, prepoznajem sebe u njemu (isto kao što sebe vidim i u svojoj mami). Meni to uvelike olakšava riješavanje određenih situacija sa njim baš zato jer znam kako sam se (ili bih se) osjećala u istoj situaciji. Tada mi se lako postaviti u njegovu kožu i reagirati onako kako bih ja željela da se reagira prema meni. Imam osjećaj da ga puno bolje razumijem nego npr. MM koji je sasvim drugačiji. I imam puno bolji odnos s njim nego što ga ima MM. I to baš zbog toga. Sličniji smo, funkcioniramo po sličnom principu, bolje se kužimo.
Koliko će to promijeniti dolazak drugog djeteta, stvarno ne znam. Iskreno, jako se bojim promjena odnosa među nama. Ovako znam, sigurna sam, nema previše nepredviđenih situacija. Vjerojatno je strah od nepoznatog. Uz to naravno, dolaze i pitanja kakvo će biti drugo dijete, fizički, karakterno, kako ću ga prihvatiti u relaciji sa Svenom, hoću li izgubiti tu nit sa Svenom, hoću li je ikada imati sa drugim djetetom, hoće li se Sven osjećati zakinutim, hoće li prihvatiti brata... milijun pitanja i dilema...
Ovaj topic, koliko god me preplašio, toliko mi služi i kao svojevrsna priprema oko nečega na što imam pitanja a ustvari ni sa kim tko je već u toj ulozi nisam ulazila u tako duboke misli i osjećaje.
Brunda, ovako je i kod mene- nisam primjetila neke negativne aspekte te naše sličnosti. Ja nju doista kužim!Citiraj:
Brunda prvotno napisa
A dolazak seke nje promijenio moje osjećaje prema njoj. Ljubomorna je, priznaje to, osjetljiva je, nježna, željna mene 1 na 1...Žao mi je samo da nemam dovoljno vremena. Za obje. I Jelena j već prava mudrica- kad vidi Lanu u mom krilu-poludi, gura je i pokušava uvaliti svoju guzu.
Jutros sam ustala u 5 i peglala. Nema mi druge :)
cure koje se bojite zbog druge bebe, mislim da nema razloga.
ja osobno ne mislim, da to sto je zorana postavila temu - taj osjecaj u odnosu na svoju prvorodenu kcer i sve ovo sto su cure napisala, znaci da ce se to dogadati u svakoj familiji sa vise djece.
mozda je to prije iznimka nego pravilo. samo je bolno i tesko, pa se to vise ureze u pamcenje.
osim toga, mislim da pricamo o par razlicitih stvari istovremeno.
jedna je promjena odnosa, osjecaja, relacije i...... cega sve jos u odnosu na vec rodeno dijete kada dode sestra ili brat. ono sto je je anita onako sugestivno opisala kao "sindrom velikog stopala".
kada se to osvjesti, mislim da se lakse moze puno toga uciniti i promjeniti.
drugo je ono sto je flo dobro napomenula, a to je da se nekim ljudima imamo "bolje ili losije" vibre. a nasa djeca su ljudi. medutim bojimo se (i s pravom) i pomisliti da bi nam se tako nesto moglo dogoditi. jer nasa je duznost i uloga i spontana prirodena potreba da nasoj djeci budemo i hrana i utociste i ljubav i sve....
a opet to se dogada. i onima sa jednim djetetom i onima sa vise djece.
teskoca bude u tome sto je to puno teze osvjescivo i puno teze za rjesiti. jer zadire u nas u nasu osnovnu strukturu, u nase matrice.....
neki psihijatri tvrde da vrlo cesto nerazjasnjeni odnosi iz nasag vlastitog djetinstva, stvari koje vec nosimo iz svoje familije, igraju veliku ulogu i na podsvjesnoj razini kreiraju nase buduce odnose. a da toga nismo ni svjesni.
ima zaista nevjerojatnih prica u knjigama koje sam procitala.
dodatna teskoca dolazi onda ako imamo vise djece, a jedno nam "manje lezi". tada to dijete zaista ima 24 sata na dan sliku tog "drugacijeg" odnosa roditelja i djece koja imaju tu "dobru vibru".
u tom slucaju ta drugacijost djeteta koje "ima losije vibre" vise nije samo drugacijost (sto je lakse za podnositi), ves je i "manjkavost" (sto je besskrajno tesko za podnositi) u odnosu na odnose roditelja sa drugim bracama i sestrama koji izgledaju kao model, kao standard.
i to je za dijete, cini mi se, neopisivo bolno. i upravo stoga sto roditelji u vecini slucajeva nisu toga ni svjesni i nemaju nikakve zle namjere.
mislim da je u takvom slucaju pametno potraziti i strucnu pomoc nekoga sa strane koji moze i bolje vidjeti i razumjeti uzroke i pomoci na putu prema rjesenju.
mislim da je najteza borba ta sama sa sobom
kako izaci iz nekih kalupa, kojih mozda i nisi svjesan
sreca je u tome sto nam djeca nude priliku za to i dovoljno su jaki motiv da se pokusamo promijeniti i prije toga osvjestiti ono sto nije dobro...
mislim da mnogi roditelji nisu ni svjesni pogresaka kojih rade, niti ih zele biti svjesni...zato mi se svidja ova skupina roditelja ovdje koje preispituje svoje stavove i ponasanja, koja reagira ako osjeti da mozda nesto u odnosu ne stima....
sto se tice ovog neslaganja s nekim od djece, to je odnos kao bilo koji drugi odnos dvoje ljudi...kad se s nekim od prijatelja ne slazes i ne mozes vise, neces se druziti vise s njima a s djecom to ne ide, tu su, i s njima si uvijek... ALI to su prilika da naucimo prihvacati druge onakvim kakvi oni jesu...
ja to sad nastojim tako sa roditeljima, nakon godina sto su mi u nekim stvarima isli na zivce, nastojim ih prihvititi kao takve, sa svim svojim mamana i takve ih volitit a ne onakve kakve bi ja zeljela da su oni....
Mene ovo baš zanima, ako nije problem...Citiraj:
seni prvotno napisa
"Loše vibre" djeteta koje detektira samo majka nisu loše vibre za oca ili brata. Možda je majka loš detektor dobrih vibri?
Sori, nikako ne mogu prihvatiti to s vibrama i nalijeganjem roditelju nekog djeteta više, nekog manje.
Onda je roditelj antena prema kojoj se određuju dobre i loše vibre, ne znam baš :/
zrinka :heart: , potpisujem svako slovo.
Imaju li vibre veze sa onim sto Juul zove saradnja?Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
"lose vibre" osjetile ste tek nakon rodjenja drugog djeteta?
dotad je najstarije dijete, zato jer je bilo jedino pa ne mozes usporedjivati vibre(?), savrseno sjedalo?
to pitam zato jer ja ne mogu vjerovati da ce meni drugo dijete sjesti tako kako mi je ivar sjeo.
mislila sam ima losije vibre sa roditeljem /roditeljima. (vibre bas i nisu najsretnije izabrana rijec)Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
hocu reci da kao sto se sa nekim ljudima automatski razumjes, pasete si "sjednete" si, da se to moze i dogoditi sa djecom.
s nekom se razumjes bolje, s nekom losije.
i ono sto ja vidam oko sebe, citam u knjigama psiholoske provincijencije, ono sto citam u knjigama lijepe knjizevnosti (sjetimo se samo knjige "korekcije"), opcenito umjetnosti koju drzim ogledalom zivota, je da se to dogada. koliko cesto, ne bih znala reci.
i da u vecini slucajeva roditelji to ne prepoznaju.
jednostavno se ne slažu po svojim karakterima. B je čista suprotnost mene same i meni to super paši, uvijek sam mislila: boze da imam dijete koje je "durilica", zatvoreno, teško iskazuje svoje osjećaje i želje, ja bi s njime jako teško izlazila na kraj.Citiraj:
Sori, nikako ne mogu prihvatiti to s vibrama i nalijeganjem roditelju nekog djeteta više, nekog manje.
Onda je roditelj antena prema kojoj se određuju dobre i loše vibre, ne znam baš
sto se tice Julla - mozda vise usuglasavanje granica. Ako to usuglasavanje ne ide glatko, ako su granice djeteta i roditelja potpuno drugacije onda ih i teze prihvacamo. Moj MM puno teze prihvaca neke B granice nego ja, tko zna kako ce nam biti s drugim djetetom :)
xCitiraj:
ivarica prvotno napisa
ja mislim da je moguce da ti sjedne i prvo i drugo i svako sljedece a isto tako je moguce da imas jedno i da ti ne sjedne
i mene ovo brine, vise nego obrnuto. No, za kratko vrijeme cemo to eksperimentalnim pristupom proucavati :)Citiraj:
to pitam zato jer ja ne mogu vjerovati da ce meni drugo dijete sjesti tako kako mi je ivar sjeo.
ivarica, da li ja to dobro citam izmedu redova? :)Citiraj:
ivarica prvotno napisa
xCitiraj:
zrinka prvotno napisa
samo enteri izmedju redova :mrgreen:
ma naravnoCitiraj:
zrinka prvotno napisa
ali zanima me jel to osjetis i prije ili tek rodjenjem drugog djeteta
ja ne bih rekla 'lose vibre', ali cinjenica je da mi je sa starijim sinom uvijek bilo 'teze', od trenutka kad se rodio nadalje.
Rodjenje drugog djeteta nije to bitno promijenilo, osim sto se dogodio nekakav diskontinuitet u nasem odnosu (zbog manjka vremena i paznje), a on je bas u tom vremenu jako odrastao i nekako se osamostalio od mene (zbog cega mi nekad bude jos 'teze' zivjeti s njim).
A i dobila sam priliku usporediti ga s kcerkom, i onda sam definitivno shvatila da suzivot s djetetom moze biti 'laksi' (prije to nisam vjerovala, ili sam mislila da smo mi toliko nekompetentni roditelji, pa nam je zato sve komplicirano).
I ovo 'tesko' se ne odnosi na to koliko se mi kuzimo, ili koliko smo srodne duse, nego samo na te ceste sukobe oko bilo cega i silnu frustraciju koja iz njih proizlazi.
A ja sad molim zrinku da mi pojasni što je ona ovim mislila :)Citiraj:
zrinka prvotno napisa
Mislim da kužim, ali mi se čini da nije na prvi pogled u kontekstu "sjedanja" o kojem pričamo zadnjih par postova...
A zakaj, misliš li da bi tvoje viđenje Tončeka bilo jednako da si prvo rodila Tonku?
prije nego sto odjurim dalje, a prije nego se zapetlajmo u "vibre", "sjedne" "ne sjedne", ono sto ja zelim zapravo reci je sljedece:
mislim da je jedna razina problema kada nam se cini da moramo zonglirati izmedu potreba starije i mlade djece i stalno se bojimo da jedno ne zakinemo.
ta razina je po meni operativne naravi i mislim da ju je moguce hendlati bez da djeca imaju osjecaj da su zakinuta. kod toga uopce nije vazno "apotekarsko djeljenje".
druga razina je razina "sadrzajne" naravi kada imamo osjecaj da s jednim djetetom iz bilo kojeg razloga nemas odnos kakav mislis da bi trebala imati. i rjesenje problema nije u hendlanju tipa "sad cemo se samo nas dvije dva sata igrati sa lego kockicama". mislim da je zorana govorila o ovom drugom.
i to potencirano usporedbom sa drugom kcerkom prema kojoj se odnos nije promjenijo rodenjem trece kceri.
da li je sad jasno?
Možda tek sa rođenjem drugog djeteta skužiš da lakše sa njim nađeš zajednički jezik. Pa ti automatski ono starije postane "teže".
Do tada je bilo jedino i nisi ga mogao sa nikim usporediti. Morao si sve na taj jedan način na koji ste navikli funkcionirati sve dok nije došlo drugo i pokazalo da se može i drugačije.
Pogotovo ako je prvo dijete zahtjevnije od drugog. Zahtjevnije u smislu da treba uložiti više energije za iste "rezultate"/dogovore...
Tada, ako nisi spreman na takav moguć razvoj situacije, odjednom dolazi do tih "loših vibri".
Iako, ne znam koliko to ima veze s ovim što je Zorana napisala, jer ne možeš odmah znati kakvo je to drugo dijete, a Zorana je napisala da je to od prvog trena kad je rodila Jasenu i vidjela "veliku" Zorku.
Citiraj:
seni prvotno napisa
Ako ovo sto si navela nema veze s brojem djece i moze se desiti i ako imas samo jedno, onda mi je jasno :mrgreen:
i ja sam 10 godina starija sestra :(Citiraj:
Luna Rocco prvotno napisa
Meni se cini da je uvijek, ali bas uvijek sve ovo sto se desava iskljucivo problem s moje strane. Jer, djeca su takva kakva jesu. I ne razmisljaju o ovim stvarima o kojima razmisljam ja, a koje donosi iskustvo, godine, broj djece ili neimanje djece i jos kojesta.....Ja se postavljam prema djetetu i situaciji onako kako sam momentalno kojecim uvjetovana. Znaci, promjenom stava bih mogla promijeniti uvjete, a samim tim i svoje shvacanje odredjene situacije ili osobe.
Drugim rijecima, bilo tko mi moze "lezati" ili "ne lezati", ophodjenje s nekim moze predstavljati manji ili veci izazov. Ali, ako ja zelim odredjeni problem rijesiti, tj. osvijestiti, automatski cu ga gledati drugim ocima.
Slazem se s ovim da nam sva djeca karakterno mogu "lezati", niti jedno "ne lezati" itd. Ali, mene uvijek sva razmisljanja vracaju na onu teoriju da nam je situacija ili osoba onoliko lagana ili teska koliko negativnosti iz vlastite licnosti prepoznajemo u subjektu ili situaciji koju "gledamo".
Ja sam danas stvarno osvijestila neke negativnosti iz mog mentalnog sklopa i moram reci da sam provela jedan jako ugodan dan s djecom. Niti jednom me nije lupila griznja savjesti. Zorka je bila ono sto je ona, ja sam bila ono sto sam ja.
Sindrom velikog stopala je valjda ono sto me mucilo na pocetku. A kasnije sam se zapetljala u sve ovo sto sam kasnije pisala, odnos kakav sam ja imala s roditeljima kao dijete, nemogucnost da prepoznam taj obrazac ponasanja kod sebe, griznja savjesti koju sam imala "nizasto"....sad znam zasto i sretna sam da taj osjecaj nisam samo zanemarila i spremila u ladicu.
Velika je istina i ono sto je Seni pisala o krilima koja dobijes ili ne dobijes u roditeljskom domu. Ali sam shvatila da ja moram sama popraviti svoja krila ako zelim da moja djeca nauce letjeti. :heart:
:love:Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Mogla si biti malo rjecitija. :P Kakav je tvoj zakljucak?
Ko i tvoj. Mogu te samo potpisati.
Znaci li to da si i ti imala danas dan D? :mrgreen:
Zorana :) :love:
a ja bi si ovo najradije velikim slovima napisala na zidu ispred kreveta tako da se podsjetim svako jutro, odmah cim se probudim:
Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Ja sam odnedavno dvostruka mama i muči me problem potpuno suprotan ovome što većina vas govori. Meni se odnos sa sinom nije nimalo promijenio. Sve je ostalo potpuno isto - naša duboka ljubav, razumijevanje u dušu, povezanost, potreba jedno za drugim. To što on raste, što je stariji, što je veći, meni ništa ne oduzima nego dodaje našem odnosu. Potpuno sam sigurna da ćemo uvijek ostati jako bliski i povezani i onda kad on bude odrastao čovjek.
Ono što mene muči jest hoću li ikada s kćeri moći izgraditi to što imam sa sinom. Nas dvije svakoga dana posložimo poneku važnu ciglicu u naš odnos. Ona mene veseli, mila mi je, s njom mi je mnogo lakše. Vrlo mi se polako približava, polako se otvara, ali pokazuje veliku potrebu za mnom. Sve ide kako treba i ljubav prema njoj se gradi, ali se i dalje pitam hoćemo li nas dvije ikada dostići ono što imamo M. i ja.