Evo recimo, ja imam puuuno familije vani. Svi su veliki Hrvati. Veći od mene.
Imaju tu kuće ali se ne žele vratiti. Boje se kako će im život tu biti teži, bez obzira što imaju gotove kuće a tamo žive u stanovima od kojih 40-ak kvadrata :roll: Nikad neću zaboraviti kad se moj mali bratić iz vana, zaljubio u jednu curicu i pred nama svima pitao mamu "jel ona Hrvatica?" Ja nisam svojim ušima mogla vjerovati. Pretužno je što takvi ljudi u svom 40-godišnjem životu nisu baš ništa naučili. Ježim se od toga, i toga me strah. I zbog takvih ljudi dolazi do ratova. Meni je dom tamo gdje je moja obitelj. I za njima bih mogla otići gdje god. Jednostavno to domoljublje nemam u srcu, ne znam tko/što je za to zaslužan, ali to ne osjećam. Isto tako mogu razumijeti one koji to nose u srcu. Nisam ni ja to birala, takva sam ispala i ne mogu protiv sebe. A općenito ne podnosim generaliziranje. I svoje dijete ću odgajati onako kako znam, a tko zna na kraju kako će i ona osjećati?!
