:*
Printable View
:*
Da, ovo potpisujem. Razmišljajući o tome odakle tolike razlike, palo mi je napamet da to sigurno dijelom proizlazi i iz toga u kojoj smo mi fazi. Ako se netko zapravo tek odvaja od roditelja i stječe svoju samostalnost na to će gledati drugačije nego onaj koji se, kao ja, već osamostalio, sve posložio u svom životu i natrag se spojio. Ja mogu prihvatiti moje roditelje takve kakvi jesu, s manama i vrlinama, jer i oni mene tako prihvaćaju, podržavaju moje životne izbore, prate me, pomažu mi i vesele se svakom mom veselju i uspjehu.Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
Pa i ja se (barem) dvaput dnevno cujem sa svojima (vise tatom, takav je tip), referiram o malisi, znamo sve sto se dogadja u zivotima, cujemo se x puta tijekom bilo kakvog puta, pri bilo kakvoj vaznoj odluci volimo cuti i misljenje roditelja - iako se cesto razlikuje i sl.
Sva ta njihova neupitna ljubav i briga (obostrana) mi nemaju nikakve veze s tim da mi mama nazove zubara i pita je li istina da mi je odgodio termin. Ehej!
ma uvijek bih prije izabrala ljubav i povezanost,koliko god ponekad išla na živce,nego nebrigu.
mi sad gledamo iz pozicija tridesetogodišnjakinja s,ajmo reći manjom djecom
a kakve ćemo biti za 20 godina?kako ćemo kontrolirati svoje zaštitničko-roditeljske porive,hoćemo li uopće svoju djecu znati ili htjeti pustiti?
to je pitanje na koje će nam ustvari odgovor dati vrijeme,ali ne bih olako osuđivala majke i njihovu brigu.to je jače od nas,ali i od njih. :)
ja znam da ih moram kontrolirati, jer je to u interesu djetetaCitiraj:
ronin prvotno napisa
neće biti lako, imam mlađu sestru i znam sebi pregristi jezik, jer ono šta bih rekla bi bilo neispravno tj. mogla bih joj pregaziti granice
kadkad je bolje šutiti
ma znam i ja da se treba kontrolirati...ali to je vjerojatno jako teško kad se radi o vlastitom djetetu :)
nitko nije rekao da će biti lako ;)
i ja...Citiraj:
ronin prvotno napisa
samo ja nisam mogla birati... :/
ovdje ću se potpisati, kao i pod lutonjicu i mgrubi - obazirem se na situaciju iz prvog postaCitiraj:
meda prvotno napisa
mama i ja ne živimo u istom gradu, ali se čujemo pet puta tjedno. I svaki put joj se javim kad sam na putu, kad smo došli i slično. Imala je taj neki poriv "ti si moja beba, ja ću riješiti tvoj problem", ali kao i mgrubi sam to uspjela srezati još poodavno. Ono što je paradoks, kad god imam problem, popričam s njom, s tom razlikom da me ona posavjetuje i na kraju poštuje moju odluku (ako se slaže ili ne slaže sa njenim mišljenjem).
Inače, sviđa mi se tema i rasprava koja se povela :heart:
vjerojatno je u tom slučaju nastojiš punim srcem dati svom djetetu :heart:Citiraj:
sorciere prvotno napisa
XCitiraj:
Lutonjica prvotno napisa
S tim sto moje mame vise nema, pa mi utoliko teze pada sto nemam njenu bezuslovnu ljubav i potporu, uz potpuno odsustvo pokroviteljskog odnosa (odnosno, njegovih vec nabrojanih losih strana). Samo se nadam da sam i ja takva mama i da cu takva i ostati...
Da, i definitivno pravim razliku izmedju majcinske brige i nepoverenja..
[quote="ronin"]ma uvijek bih prije izabrala ljubav i povezanost,koliko god ponekad išla na živce,nego nebrigu.
mi sad gledamo iz pozicija tridesetogodišnjakinja s,ajmo reći manjom djecom
a kakve ćemo biti za 20 godina?kako ćemo kontrolirati svoje zaštitničko-roditeljske porive,hoćemo li uopće svoju djecu znati ili htjeti pustiti?
to je pitanje na koje će nam ustvari odgovor dati vrijeme,ali ne bih olako osuđivala majke i njihovu brigu.to je jače od nas,ali i od njih. :)[/quote]
X
ja već sad vidim da sam jako nalik na mamu, pa ja muža od 35 g. isto pitam kud ide, dal je stigao, kažem mu gdje je npr. košulja, što ima za jest i da li da zgrijem, pitam da li je nazvao svoju mamu itd. i to ne radim jer je neodgovoran i nesposoban nego jer mi je stalo, pa onda stvarno ne vidim zašto to ne bi radile naše mame ( ipak su nas rodile ).
Nemam idealnu mamu, a i ja sam daleko od idealne kćeri. Jako smo različite u puno stvari. U jednoj knjizi sam pročitala faze u odnosu majki i kćeri. Ne znam ih nabrojati, ali znam da sam ja u fazi koja otprilike glasi: "Gle, pa i mama zna toliko dobrih i korisnih stvari."
Zadnja faza je "Da je barem mama ovdje da ju pitam za savjet."
Preciznije je to navedeno u knjizi Lijepo je biti roditelj pa ako netko sad ima knjigu kod sebe da prepiše, bilo bi super, a ako ne, onda ću ja sutra prepisati.
Općenito mislim da treba biti strpljiv sa svojim roditeljima. Obratite malo pažnju na te primjedbe koje se ne čine kao briga nego kao otrovne strelice. Pa to su baš one stvari koje one same sebi predbacuju. I zapravo to uistinu jest briga, koja je deformirana nemogućnošću priznavanja svojih propusta, nemoći i ograničenja pa nekako podsvjesno ili svjesno napada baš ono čega se boji kod sebe.
Meni dugo nije bilo jasno zašto moja mama postavlja tako visoke kriterije roditeljstva pred mene, a zatim sam shvatila da zapravo vrši pritisak upravo u onim elementima koje sam ja uvijek prepoznavala kao njezinu slabiju roditeljsku stranu.
Mama je samo jedna, pa bila ona i najveći udav treba imati na umu - da joj nije stalo, ne bi se uopće obazirala na to što radiš.
Ja nemam običaj povjeravati se svojoj mami, ali dovoljno mi je čuti kad me pita "Kako je danas bilo na poslu?" pa da mi bude lakše u mojim brigama, iako ću samo kratko reći: "Dobro."
Ivana2, :heart: rasplakala si me. Slažem se s ovim tvojim razmišljanjima.
Ivana2, mislim da si pogodila srz s ovimCitiraj:
Ivana2 prvotno napisa
Ivana2 nadam se da si u pravu, moj miš i ja se upravo vratili s kupanja, a moja mama, da mi uljepša dan kaže da bi mi bilo bolje da sam čistila doma ne go tratila vrijeme i dal sam uopće djetetu dala jesti, ja na to poludim i kažem da sam mu mama i da ju molim da me prihvati ko odraslui eto svađe
kad sam bila manja svi su govorili nitko nema takvu mamu sve vam kupi,a to djeci ne treba, a onda se ne može vrijeme vratiti za 30 godina
oprostite na zbrkanim mislima
ne znam mislim da roditeljtreba rasti s djetetom, naša kultura je nakaradna, kad su mali svi te tlače da ih što prije makneš od sebe, a kad im je vrijeme da se maknu, ondaih roditelji patološki ne puštaju
drugačiju mamu trebam sad nego prije 30 godina, a to naše društvo nikako da shvati
:naklon: ,rokobj!Citiraj:
rokobj prvotno napisa
ovo boldano sam bas htjela napisati!
ne vidim zasto bi netko samim time sto me je rodio imao neograniceno pravo petljati se u moj zivot, maltretirati me, vrijedati, kritizirati... neki ljudi jednostavno razviju takav "odnos" s djetetom da od njega crpe energiju i da im dijete sluzi kao ispusni ventil za negativnu energiju. i onda im je to, naravno, potrebno za njihovu duhovnu ravnotezu i ne pustaju te iz tog odnosa i zele da dalje igras svoju ulogu, iako je to za tebe lose.
ako im u dobroj namjeri pokusas objasniti da se osjecas lose, jadno, nesposobno, kao iscijeden limun u njihovoj blizini, u pravilu ce uvrijedeno protestirati i tvrditi da sve sto rade rade u najboljoj namjeri! :(
zasto bi netko samim tim sto ima vise godina i sto je roditelj imao pravo na sve svoje mane i nesavrsenosti i ne bi se uopce morao truditi da postane bolji? :(
S ovim se potpuno slažem. To ne treba dopustiti nikome, pa ni roditelju. Ima ljudi koji su, tko zna zašto, opsesivno usmjereni protiv nekog drugog, opsjednuti kritiziranjem te osobe i svega njezinog. Nažalost, često su to upravo roditelji. Za mene tu tolerancija prestaje. Naravno, to je jako teško kad se radi o roditeljima, s kojima smo kako god okreneš jako emotivno vezani. Ali, mislim da se u takvim situacijama treba distancirati, u najmanju ruku emotivno. To je pogotovo potrebno ako to kritizerstvo ide preko leđa djece.Citiraj:
puhovi obožavaju smokve prvotno napisa
vissnja, ponovo ti i ja u slicnim pozicijama... :love:
I roditelji mm-a su preterano posesivni, nemaju poverenja u njega, tretiraju ga i dan-danas kao cetvorogodisnjaka koji pojma nema ni o cemu (njegove reci). Dugo mi je trebalo da shvatim da u njihovom odnosu prema sinu zapravo nema postovanja. I zato on nema potrebu bilo sta da im se poveri, a cesto ni da ih nazove...
Odnos prema deci kojim ih tretiras kao ravnopravna ljudska bica i postujes njihove granice cini da se ne osecaju "uguseno" ni kada pokazes preteranu brigu i ponekad ih tretiras kao bebice. To moze samo da prija, jer u svakom od nas cuci veliko dete zeljno paznje i ljubavi...
XCitiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Upravo je ovako prosao mm, i zaista je bilo nuzno da se emotivno distancira da bi sacuvao dusevni mir.
Kad već dođe do takve neugodne situacije s nekim, pomaže racionalizacija: Što ja mislim o postupcima i komentarima te osobe i o njoj samoj? Ako su odgovori na ova pitanja negativni, to jest mislimo da se radi o lošim komentarima, postupcima, možda čak i osobi, idemo dalje.
Ljekovito je objasniti sebi uzroke takvog ponašanja. Jedan dio toga je izvrsno objasnila Ivana2: može se raditi o svjesnom/nesvjesnom osjećaju vlastite neadekvatnosti i promašenosti, o nekom nezadovoljstvu sobom. Može se raditi i o dosadi, iz koje proizlazi primitivno bavljenje tuđim životom. U pretežnom broju slučajeva takve zločeste strelice su motivirane najobičnijom zavišću. Po mom mišljenju, ako se radi o prvome, može se pokušati razgovarati i pomoći, ukoliko je to moguće. Ako se radi o drugom i trećem, farewell.
Zatim slijedi pitanje: koje su moje mogućnosti da se distanciram od te osobe? Ako je moguće, neću je viđati ni kontaktirati s njom uopće. Ako nije moguće, svest ću komunikaciju na najmanju moguću mjeru i svaku situaciju u kojoj se nađemo u kontaktu racionalno prihvatiti. Što se tiče emotivnog distanciranja, to je ponekad vrlo lako, ako se radi o osobi do koje nam nije stalo, a ponekad vrlo teško, u što se ubrajaju svi slučajevi kad je ta osoba naš roditelj. Ipak, rješenje je u emotivnom distanciranju. To znači: ta osoba može govoriti i misliti što god hoće, ali to se mene ne dotiče. Neka se sama kupa u svome otrovu.
To je rješenje za drastične situacije. Inače, glasam za razumijevanje, strpljivost i prihvaćanje roditelja i ostalih s njihovim manama i vrlinama, pa dokle ide, ide.
jer mame nisu prošle kroz fazu naručja :mrgreen:Citiraj:
rokobj prvotno napisa
Da, slazem se. treba uloziti napor da se nezdravi odnosi "izlece", voleti, prihvatati i svoje i m ove roditelje sa njihovim vrlinama i manama. Medjutim, kad to nije moguce, distanciranje pomaze. M je, potpuno nesvesno, odabrao taj put i sada mu je mnogo lakse.
Predodžba majke
4 godine: Moja mama može sve!
8 godina: Moja mama zna puno toga! Doista puno toga!
12 godina: Moja mama zapravo i ne zna baš sve.
14 godina: Naravno, mama o tome nema pojma.
16 godina: Mama? Beznadno je staromodna.
18 godina: Ona? Vrijeme ju je pregazilo!
25 godina: Zapravo, mogla bi nešto o tome znati.
35 godina: Prije nego što odlučimo, ajmo pitati mamu.
45 godina: Pitam se što mama misli o tome...
65 godina: Kad bih barem mogla o tome razgovarati s mamom...
to ti je dvosjekli mačCitiraj:
tajchi73 prvotno napisa
jer preuizmaš na sebe stvari za koje je on odgovoran, preuzimaš njegovu odgovornost
ako tome dodaš i preuzimanje dječjih odgovornosti sličnog tipa, mogla bi se zatrpati tuđim odgovornostima i preopteretiti ti se
ja , upravo zato jer mi je stalo, svom mužu to radim isključivo na njegovu zamolbu, ukoliko je on spriječen, ili ije pretrpan poslom .. uglavnom u sličnim situacijama kad bi ja od njega tražila da preuzme dio moje odgovornosti, i to samo privremeno, i samo taj put
potpis. Moja sveki upala u ovakvu situaciju - moj svekar je u potpunosti ovisan o njoj (ne zna niti gdje što stoji, a da mora bez nje biti 1 tjedan mislim da bi morali organizirati sprovod). Iako zna biti simpatično, grozno je kad odrastao čovjek nakon 2 sata izbivanja zivka svoj ženu gdje je i kaj bu on jeo ili gdje mu je to i to. Iskreno, to ti je kao da imaš još jedno dijete a ne partnera, a sexualno mi je to kod muškarca :nope:Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
a, cuj, bilo bi dobro kad bi bilo tako jednostavno.Citiraj:
zdenka2 prvotno napisa
medutim, kad su roditelji u pitanju, reakcije i emocije su kao uvjetovani refleks, jer korijeni problema sezu daleko u proslost, najcesce u vrijeme kad smo bili maleni i prihvacali ponasanje svojih roditelja kao bogom dano.
znaci, kako god da su se oni ponasali, mislili smo da tako mora biti i jos smo i krivili sebe za lose stvari koje su oni radili. to ti je krug iz kojeg je tesko izaci. oni su nekad nad nama imali apsolutnu moc, a sad kad smo odrasli podsvjesno se i dalje osjecamo bespomocni pred njima...
to ti je dvosjekli mač
jer preuizmaš na sebe stvari za koje je on odgovoran, preuzimaš njegovu odgovornost
ako tome dodaš i preuzimanje dječjih odgovornosti sličnog tipa, mogla bi se zatrpati tuđim odgovornostima i preopteretiti ti se
ja , upravo zato jer mi je stalo, svom mužu to radim isključivo na njegovu zamolbu, ukoliko je on spriječen, ili ije pretrpan poslom .. uglavnom u sličnim situacijama kad bi ja od njega tražila da preuzme dio moje odgovornosti, i to samo privremeno, i samo taj put[/quote]
a čuj, vjerujem da bi me moj vrlo rado štošta zamolio :lol: .
Ja sam to navela kao primjer da pokažem da se i ja, a i većina žena brine za svoje muževe koji su usput rečeno odrasli,pa da me ne čudi što se majke brinu za svoju odraslu djecu.
Pa moram mužu reć gdje je košulja ili tak nekaj kad stalno selim stvari po stanu ko mačka mlade :lol: , pa on kad krene u potragu za nečim ja poslije mogu uzet godišnji da to sredim :lol: .
:heart: :heart: :heart:Citiraj:
Ivana2 prvotno napisa
Sjecam se toga, imam tu knjigu. Zaista lijepo