pa ne mislim ni ja da je strasno... nego ono, da se malo zamislis
Printable View
pa ne mislim ni ja da je strasno... nego ono, da se malo zamislis
Ajd, ajd, napiši neku pravu "zgodu" pa da ne spavamo, od buuuuu niš :mrgreen: .Citiraj:
sorciere prvotno napisa
ne bih... btw - tema je na izazovima RODITELJSTVA, a ne na izazovima RODITELJA :mrgreen: .
kikica ima neke "blinkove", i to sve više u zadnje vrijeme. ne znam jel to dobro ili nije, nekako mi se previše u to ufurala :/ ...
a možda sam samo ja zatvorena zbog svog straha. više volim otići vidovnjacima (relaksiraju me :lol: ), nego sama znati što će se dogoditi (ili se neće dogoditi).
džisus,čiko na prozoru?! :shock: aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
100 X potpis!Citiraj:
Pepita prvotno napisa
Sad neću moć spavati! :(
Iskreno- vjerujem da su duhovi među nama, ali se bojim susreta s njima. Iako- voljela bih vidjeti svoju baku koja je umra dok sam bila prošle godine na operaciji. Kako joj nisam mogla ni na sahranu, ni dan danas nemam osjećaj da je mrtva. A bile smo strašno povezane! Ona je bila jedna od najdražih i najvažnijih osoba u mom životu. Svejedno vjerujem da bih se uplašila. Ne bake, nego nečega što nije objašnjeno, nečega što nije pod našom kontrolom.
Prije nekih 2 godine, pričaju meni tata i mama kako su u šetnji sreli našu bivšu susjedu. Ona se u međuvremenu rastala i sa dvoje odrasle djece živjela u jednoj staroj kući kao podstanar. Žena je inače skroz normalna, a i djeca joj. S njom je bila i njena kći. I sjeli su tako i pričali, pričali...i žena počne pričati kako s njima u toj kući živi i neka baka. Kažu i ona i kći da je čuju najčešće po noći. Počne otvarati ormare, ladice, ili jednostavno legne na krevet kraj njih i spava...čuju disanje i hrkanje. I tata mi kaže kako su se toliko navikli na baku da sad ako im smeta što lupa, samo joj kažu da prestane više lupati. Ne znam detalje, ali moj tata toliko ne vjeruje u takve stvari, da sam očekivala da će ih prozvati luđacima. Nije ih prozvao. Čak štoviše, ostavile su na njega dojam da su iskrene i sasvim normalne. Ne bih baš voljela imati takve "podstanare".
Ajme, ježila sam se dok sam čitala. :shock: Stvarno ima skeri priča i bizarnih događaja. I kako uopće "pomoći" djetetu... još je dobro dok ta neka osoba ne plaši dijete, ali kad ga se dijete još boji, koma...
Citiraj:
Ninči prvotno napisa
meni je ovo puno jezivija tema :/
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...015&highlight=
Je, Sorciere, slsžem se. I meni je to više scarry jer bar znaš da likovi iz ove teme ti ne mogu učiniti ništa nažao. (molim vas, pustite me da u to vjerujem :mrgreen: ) Ali jednostavno taj strah od nepoznatoga vjerujem da je usađen u svima nama.
moja necakinja je cijeli vikend isla zamnom po kuci i uvjeravala me da sam trudna :lol: :lol:Citiraj:
Ora prvotno napisa
eeee da bar....
iz njenih usta u božje uši :mrgreen:Citiraj:
moja necakinja je cijeli vikend isla zamnom po kuci i uvjeravala me da sam trudna
eeee da bar....
vjeruj mi, jedan dar ne iskljucuje drugi ;)Citiraj:
Ora prvotno napisa
Podižem ovu staru temu jer sam imala zanimljivo iskustvo sa svojim sinekom neki dan.
Sjedila sam, da prostite, na wc-u i mali je bio samnom, tj. pokušavao se silom progurati unutra. Kako je prozor od wc-a bio otvoren ja mu nisam dala da nahrupi unutra jer će tada vrata tresnuti o prozor (mali nam je wc) ali on se nikako nije dao. Na kraju sam ga propustila da se provuče unutra i on je odmah krenuo gledati gore prema prozoru i osmjehivati se. Tu mi je već bilo malo čudno a tek kada je počeo govoriti "decic" (dečkić), "cuica" (curica) i gledati gore...zamalo me strefilo! :scared:
Pitam ja njega (btw ima 18 mjeseci) gdje su dečkić i curica a on pokazuje gore prema prozoru i počinje se navirivati lijevo-desno kao da se oni njemu skrivaju pa on njima! OMG! :o
Eh, da, za priču je interesantno to da naš wc prozor gleda u ništa, tj. u neku zatvorenu rupu između dvije spojene kuće. Npr. kao gasica (ako znate što je to ) ali bez ulaza/izlaza pa nema nikakve šanse da je ikoga mogao vidjeti niti čuti.
Na kraju sam mu rekla da mahne dečkiću i curici i kaže im bok, što je on i napravi pa smo lijepo izašli. :mrgreen:
Nisam se prestrašila, nisam imala neugodan osjećaj za vrijeme svega a on je bio baš veseo. Nasreću.
Nakon što sam juče uveče sve uredno iščitala, ostavila sam sva svetla popaljena, po stanu.:scared:
Zanimljiva tema.....Mi kad god smo u kući na moru (koju sam nasljedila od tate) D. uvijek maše nekom u prolazu, a ove godine je vikao i "Dođi, dođi".. kad sam ga pitala komu maše i komu se obraća rekao je čiki i smješkao se gledajući u prazno :-o
Eto sad kad sam iščitala od prvog do zadnjeg posta (a to nikad ne radim na starim topicima) samo ću malo umirati od straha mjesec-dva. Dok ne zaboravim. A kad zaboravim, sigurno će moji twinsi nešto vidjeti, pa eto ti opet.
Inače u djetinjstvu sam bila jako otvorena za te stvari, sanjala sam umrle, osjećala prisutnosti, komunicirala bez riječi s bratom. Sad sam neispavana, umorna i tupa ko bizon, bar za te stvari :mrgreen:
Ako se ne varam, Pinky, rodila si otprilike dvije godine nakon nećakinjine objave tvoje trudnoće :mrgreen: ilitiga :zubo:Citiraj:
Pinky prvotno napisa
Naježila sam se čitajući. Susrete s duhovima nisam imala.
Ali često znam pomisliti tj. zamisliti nešto što se dogodi.
Ili sanjam nešto. Onako stvarno i živo i onda se dogodi tako nešto, ali nekom drugom. Recimo dugo sam sanjala da se rastajem, da moj muž odlazi, da sam nesretna i tako nešto. da bi u kratko vrijeme mog brata ostavila žena.
Ove godine smo ljetovali kod jedne žene koju sam našla putem neta. Dakle niakd ništa čula o njoj, ne upoznala je.
Neko vrijeme prije puta sam imala neke ružne snove, kak je netko poginuo na putu. Ma užas. Ono, baš grozni snovi koji bi se ponavljali. I tak da mi je došlo da mužu kažem da ne idemo na put.
Na kraju kod te žene na moru saznamo da joj je muž pogunio prije 10 godina na putu za doma i taman mu je bio rođendn kad smo mi bili dole.
Ima takvih nekakvih situacija baš puno.