ja imam jedan drugi problem, moja M urla kad ju vadim iz kade. možda da je 2-3 mjeseca ostavim u kadi? :mrgreen:
Printable View
ja imam jedan drugi problem, moja M urla kad ju vadim iz kade. možda da je 2-3 mjeseca ostavim u kadi? :mrgreen:
Cvijeto :lol:
je = ju :roll:
samo joj povremeno dolivaj tople vode :)Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
meni je neprihvatljivo da mi je dijete prljavo. jednako kao što mi je neprihvatljivo stalno uspoređivati sebe i dijete. dakle, nije to isto, koliko god tebi to tako izgleda. jer negdje granica mora postojati. ako djetetu moraš dati sirup koji ono ne voli. zamisliš li odmah sebe da ti netko gura sirup u grlo pa odustaneš jer ti to nije lijepa slika? a dijete stvarno mora popiti sirup i na lijep način ne ide.Citiraj:
vissnja prvotno napisa
ali dobro, nekome je neprihvatljivo da mu dijete urla dok ga tušira a drugome da mu je dijete zmazano i smrdljivo.
svatko ima svoje veselje
:mrgreen:
:lol: :lol:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
ovo je poenta svega, svako ima svoje granice (ne)prihvatljivogCitiraj:
sladjanaf prvotno napisa
Što sirup .. motoričke vježbe, inhaliranje, drenaža tj. lupkanje po leđima, baby haler, logopedske vježbe, a bilo je i gorih stvari, bolje da se ne sjećam - imali smo terapiju radi koje sam iskreno mislila da će mi socijalna služba zakucati na vrata. Lea sve to redom odbija, uporno i dosljedno. Mi smo došli na to da ona recimo nije dozvolila mjerenje temperature pod pazuhom kad je bolesna jer da ju to boli :roll: , i mi smo popuštali. Čišćenje nosa, kapanje u nos, to smo odavno prekrižili.
Najkorisniji savjet naše pedijatrice ever nam je bio da kupimo Operil u spreju.
Pa to i jest poanta, radi se o našim granicama prihatljivog a ne o dječjoj kompetenciji. Svatko će od nas 'prisiliti' dijete na ono što smatra neophodnim.Citiraj:
vissnja prvotno napisa
ajme mima, nemoj tako :mrgreen:Citiraj:
Mima prvotno napisa
svakakvi se zaključci iz ovog tvoga mogu izlučiti!
kao na primjer da ni cvijeta, poput kćeri joj, ne zna izać ispod tuša :lol:
i još neki drugi (zaključci, jelte :mrgreen: )
Kao prvo da kazem da sam (ma koliko to zločesto bilo) sretna što nisam sama u ovoj frustrirajućoj fazi s djetetom.
Imam različita mišljenja na ovu temu:
- Slazem se da treba procjeniti koja su nasa pravila i zahtjevi nevazni, a stvaraju obostranu frustraciju. Gdje su nečije granice, osobna je stvar i dok funkcionira (dugoročnije) - ja smatram da je to ok.
- S druge strane, izbjeći djetetovu frustraciju ponekad postaje jedini cilj koji roditelji imaju i priznajem, našli smo se i sami u toj situaciji jedno vrijeme. I nismo je rješili. Frustraciju nismo.
No, shvatili smo da će uvijek biti stvari koje dijete ne želi i da zapravo nije poanta u tome ŠTO je to, već je poanta da se dijete nauči nositi sa ograničenjima i zahtjevima ovog zivota i svijeta (i nasih tijela).
I to je možda jedna od najvažnijih životnih lekcija, za koju vjerujem, da i sami učimo dan, danas.
Tako da... povlačenje granica što je dopustivo, a što nije, možda i nije toliko važno, koliko je važno pomoći djetetu da barem shvati zašto se ljuti i pomoći mu da se odljuti, a ako je to neizvedivo, dopustiti mu da osjeća što osjeća, umjesto da negativne emocije djeteta počnu krojiti naše odluke. Najmanji je problem element manipulacije u tome, već je ključno u tome da dijete uči da se time kad se loše osjeća i ponaša - dolazi do rezultata, a to je u najmanju ruku bolno za njega. Dugoročno takoder.
Zato i ne znam rjesenje. Mislim da trebamo jasno znati sto nam je ok i nije i dopustiti odmah ono sto nam je ok (bez obzira sto drugi mislili o tome...), ali kad krene ona frustracija, u tom momentu je daleko vaznije shvatiti da sad uči nešto važnije od prljave kose, prljave majce koju želi opet nositi ili prevelike piđame koju je baka kupila, a on je želi nositi u vrtić kao trenirku...
Sve je to nebitno. Bitno je pomoći mu da shvati da su to neka ograničenja koja on moze prevladati. A ako ne moze, da je i to ok. A mi? Mi pritom znamo da je ovo najteži zadatak u životu koji smo dobili. Ne samo biti roditelj. Već biti čovjek. Čovjek koji uči o NEmogućnostima. Kako to ne bi bilo frustrirajuće? Naravno da je! Ali to nije razlog za bijeg od toga.
To je poanta svega što vidim u tome. A rješenja. Eh. Proširiti granice, očeličat živce i uvijek imati na umu DUGOROČN(ij)U korist/štetu od onoga sto odlučujemo upravo sad.
I za kraj.. grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr....
Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
XXX
Anita,
Super si ovo vezbalizovala.
Da se date tako uči principu da postoje realna ograničenja u svetu oko njega ali pomažući mu da prevaziđe neprijatne emocije zbog ograničenja sada ulažemo u njegovu moć adaptibilnosti i fleksibilnosti i snage kasnije.
Anita, super post :klap:
odličan post anita :klap:
Anita :klap:
Jedino što mi se čini da većina npr. ne bi vidjela problem u dječjoj želji da u vrtić ide u prevelikoj pidžami. Ja bih :mrgreen:
I ja bih isto bila, i vidim da i mala je i da se nekih stvari boji i ne paše joj, ali ipak neke stvari radimo na silu jer se mora kao npr. pranje kose. Peremo jednom tjedno jer joj nije prljava i sad je već to lakše prihvatila ali do prije mjesec dana se strašno bojala i trebali smo mm i ja to raditi skupa da ju uspijemo svladati.Citiraj:
vissnja prvotno napisa
I kod pedijatrice na cijepljenju s 9 mj. smo ju oboje držali da bi ju sestra mogla cijepiti, pedijatrica nije mogla vjerovati koliko se bori. Sad je već razumnija, ali smo se ranije morali oboje s njom boriti da joj izmjerimo temperaturu (s digitalnim toplomjerom u uhu, ostalo nema šanse), ili da očistimo nos, nokte sam joj rezala kad je spavala. Ne znam baš kak bi bilo da smo odustajali od svega kaj ona ne voli ili zbog čega urla. S vremenom je skužila da nije to tak strašno.
Samo ću reči, kao dijete koje nije dalo prati kosu do osnovne škole, ne prati na silu. :nope:
Dijete se boji iz nekog razloga, treba pronači uzrok straha.
Mi nismo trebali tražiti uzrok, sama je rekla da se boji da ju voda ne pošprica. Ako joj je koja kapljica došla na lice, pošizila je, to je bila faza kad nije htjela ni sjesti u kadu jer se bojala špricanja, pa je stajala u kadi a mi smo ju prali.
To je trajalo par mjeseci i prali smo ju na silu jer drukčije nije išlo. Sad je u fazi da se ne da van iz kade i obožava sjediti, mlatiti po vodi i špricati se po licu. Ni pranje kose više nije tak strašno, jedino je problem ako joj voda uđe u uši.
Ili hraniti. A djeca moraju jesti. Ako bi ono što se mora trebalo obaviti na silu, onda bi i izbirljivog trogodišnjeg nejedača jednostavno trebalo nahraniti (pa makar i na silu). To mi je :/Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Meni smisao svih učenja o učenju o nošenju s frustracijama, ograničenjima svijeta, tijela i života postaje nekako prazan ako od svojih trogodišnjaka, pa i onih manjih i većih, nismo u stanju primjećivati da otpor može ponekad biti smislen, jasan, s razlogom. Meni je za mene, za moj rast bilo važno to što sam primijetila da ponekad trebam redefinirati to što sam gonila, jer je postalo besmisleno. Da sam bila uporna i ne odustajala od tih važnih stvari ne bih dala ni svom tijelu mogućnost da se odlijepi od navika koje su se pokazale nezdrave po tijelo i ono unutra.
Ovca - slazem se s tim sto si rekla! Upravo zato nam je posao jos tezi! Procjeniti KAD je nesto zaista jače od djeteta (i njegovih hirovitih otpora, umora, isprobavanja...) i potiče iz nečeg manje banalnog od ovog u zagradi.
Zato je teško biti inteligentan roditelj. U svemu vidimo dvije strane, svaku situaciju promatramo sa različitih aspekata i lako se pogubiti u tome. Zato je moje pravilo načelno ono što sam napisala gore (jer dok nisam imala neko temeljno razmisljanje, kaos je vladao), plus dati šansu da napravim brzinsku reviziju procjene da li je ono što se meni čini banalno, zapravo iznimno važno (djetetu) i potiče iz nekog korijena u djetetu koji trebamo otkriti ili bar uvažiti.
Sveeee tooo..... pa zbrojimo umor roditelja koji ponekad jednostavno nema snage... i... uh... sto god učinili, ne mozemo ne pogrijesiti.
A da ja ne pisem postove u jutarnjim satima? :lol:
Ali ima jedna rečenica koja me tješi (slobodan prijevod): "Ljudski duh je jači od svega što mu se može dogoditi."
Ovca je rekla baš ono što sam mislila, a nikako nisam uspela da kažem. Ja kod Nađe tačno razlikujem ta dva neću, neću sa razlogom i neću bez razloga. Kad se spremamo za napolje, a ona neće da se obuče, beži mi po stanu i smeje se, ja je uhvatim i obučem na silu, ali ona ne plače već samo negoduje, ali znam da joj je napolju lepo, da voli da ide i da je sve to samo zekanje.
Ali kad nije htela da pere kosu to je bila sasvim druga vrsta plača, videlo se da iza toga stvarno nešto stoji, kad smo jednom pokušali da joj pokvasimo glavu na silu toliko je plakala posle, mislim da je cela agonija trajala više od sat vremena. Izneli smo je iz kade a ona je samo ležala na krevetu i plakala, onako neutešno, nekako odraslo, ma baš je bila uplašena, povređena... Posle toga nije bilo šanse da joj ponovo uradim tako nešto.
pa to je ok, ako je dijete u agoniji zbog pranja kose, sigurno je da joj nećeš prati na silu..roditelj uglavnom osjeti kad se radi o otporu kojim se ispituju granice, a kad bi se moglo raditi o fobiji ili čemu već ozbiljnijem
neće je ubiti ne pranje kose koji tjedan..možeš je počešljati s mokrim češljem, ili krenuti polako da joj se razbije fobija..ak je dječja kompetentnost tako važna, onda ne razumijem slamanje djeteta zbog takvog nečeg kao što je pranje kose..nije to filozofija ak neće ne mora, nego ako se toliko boji onda neću
Ovca i Anemona imaju pravo kad kažu da treba pronaći uzrok tantruma... ni ja nemam svaki put živaca ili vremena, ili ne pogodim uvijek pravi put do rješenja, ali me često iznenadi kako se uspijemo jednostavno dogovoriti oko nečeg zbog čega smo imali natezanja i po par mjeseci.
Hm, stvarno se nadam da nitko ne govori o slamanju ili fizičkoj prisili.
A koja bi to druga prisila bila za dijete koje urla i otima se kad mu pokusas prati kosu?Citiraj:
Mima prvotno napisa
:shock: pa razgovor, uvjeravanje, nagovaranje, otkrivanje što djetetu smeta - mi smo došli do toga da Lei smeta voda po licu pa idemo na to da drži mali ručnik u ruci i briše se njime ili ga drži na licu kad joj dođe voda, ili se sama polijeva po glavi kako joj paše a ja završim tušem na par sekundi. Unatoč svemu tome ona ne voli i ne želi prati kosu, ali ju ne peremo tako da ju zavežemo pa udri tušem.
Mima, ovo kaj pričaš možda pali kod starijeg djeteta, ali kod nas nije upalilo i fizička prisila je bilo jedino rješenje. Naravno, uvijek smo to pokušali odraditi da bude čim manje stresa, npr. ja sam ju zagrlila i nagnula nad umivaonik da joj mm polije nabrzinu glavu i opere a za to vrijeme sam ju ljubila i pjevušila na uho. Cijelo vrijeme je urlala ali je prestala iste sekunde kad smo bili gotovi i mislim da to nije "slamanje" i da neće imati traume od toga.
ovako slično je bilo i kod nas ali smo nakon par takvih pokušaja okrenuli ploču i počeli pričati kako joj neće ništa biti, da moramo oprati kosu ali ćemo paziti da joj ne ide u lice, neka nagne glavu unazad i zatvori oči. Sad je pere nevoljko uz cviljenje i riječi "ne moraju mala djeca plakati (kad se pere kosa)" ...i u povećim razmacima :mrgreen: . Ali u odnosu na ranije razdoblje je puno bolje.Citiraj:
Sirius Black prvotno napisa
Inače mi ponekad koristimo trik kod pranja kose, iza normalno kosu polijem, a ovaj dio prema čelu, namačem mokrom tetra pelenom, tako da se ne cijedi na oči, onda našamponiram, pa ispirem na isti način.
Iza polijem, a prema čelu opet namačem tetra pelenu i prebrišem.
potpisat ću mimu, nikakve prisile nije nikada bilo, nego uvjeravanje i trikovi i uvijek sam ga uspjela preveslati.
"silu" sam koristila samo u jednoj situaciji, na srebrnjaku prilikom inhaliranja, trgao se, vrištao iako dobro zna što je inhalator i inhaliranje jer raste s tim, ali nešto mu je dodšlo i tako iz dana u dan. držala sam ga tako čvrsto da nije mogao mrdnuti i bila mi je potrebna životinjska snaga kao i njemu da se otima, ali drugog izbora nije bilo, jednostavno nije.
naravno da sam pokušala na sve mile i nemile načine prije ovoga od uvjeravanja, razgovora, mita i korupcije, ali ništa nije palilo.
sofke, potpis.Citiraj:
sofke prvotno napisa
ne treba sad zabrijat na fobije i agonije. mislim da mikkin trogodišnjak, ako i većina njih, nema nikakve fobije i agonije, a ako i ima onda je samo jedna stvar u pitanju - il voda, il hrana, il nemam pojma. pa ćeš se tome ozbiljno posvetiti, tražit uzroke i sl.
al djeca urlaju (barem moja) il negoduju za sto i jednu stvar tijekom dana. i tu treba naći brzinsko rješenje. kod mene eto, neka od tih brzinskih rješenja uključuju i primjenu "sile". da ne bude zabune, ne mislim tu na udaranje ili neke horore. nego da napravim nešto što im trenutno nije po volji, bez obzira na njihov (ok, njen, J je već izvan te kategorije) protest koji zna biti i urlajući protest.
a ako se ima vremena, i volje, onda mi definitivno najbolje pali kad uključim mod dvorske lude. i nasmijavam ih. :mrgreen:
zato bi roditelj trebao 'osjetiti' što je uobičajeno urlanje, a što zbilja narušava njihov prostor ili čega se iskreno boje
da je lako, nije
primjenim ja 'silu', ovisi o procjeni i situaciji..zadnje je da se bojala sanjki..pa ju je majka sapela, posjela na sanjke ispred sebe usprkos negodovanju, otimanju, vrištanju i slično, a nakon prvog spusta nismo se stali spuštati dva sata..u vodu je recimo uopće ne 'tjeram'..vode se jako i najiskrenije bojala
što se tiče stvari koje se moraju, još uvijek čekam savjet 'kako pojesti ručak' :mrgreen:
Ili moj problem kako otići na spavanje prije 10h
Po stručnoj literaturi dijete od 2,5 g trebalo bi spavati puno ranije, ali kad ja to pokušam imam muku pola sata ili više (prvo se neće obući, još bi se igrala, o pranju zubi da ne pričam, a ako dospijemo do kreveta neće spavati i tako dalje), a ako čekam do nekih 21:30 da počnem s pripremama, nema problema, oko 22 krećemo u krevet i obe zaspemo :mrgreen: ... pa ne znam da li je u ovom slučaju dijete kompetentno ili nije :/
Anita, , super post! To su upravo moja razmisljanja koja ne umem da pretocim u reci. Uvek me u tvojim postovima fasciniralo kako lepo umes da objasnis sustinu :* .
I jedan ljubomorni :P za skretanje paznje na to da niste u frustrirajucoj fazi.
O jesmo, jesmo. Samo sam ja pronašla način razmišljanja kojim čuvam svoje živce (a i svoj prozor i njegov život :lol: )Citiraj:
polfezna prvotno napisa
Evo jedne ideje. KAd ste u dućanu prepustite mu izbor sapuna, paste za zube, četkice.
Npr. nije htjela prat ruke. Onda smo išli kupit mali ručnik (mali na medu- samo njen) i kvačicu i objesili ga nisko na pločice da ga može dohvatit ,pa smo išli kupit sapun koji je sama izabrala (mirisali smo svaki). Pa onda nismo "prali ruke" nego smo pravili mjehuriće i pravili more u lavandinu (napunili ga vodom) itd.
Mislim da nevjerojatno osjete kad nas mogu "mantat", a kad su jasne granice i čvrtste granice ( NE i gotovo). I još mislim da im je to vrlo zabavna igra...
To je ono što meni treba, promijeniti način razmišljanja! Piši, molim te, o tome.Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
Imam svašta za napisati na ovu temu, ali sad nemam vremena. Javit ću se još kasnije.
Razumijem ova razmišljanja o izbijegavanju frustracije i slažem se da to nikako ne bi trebao biti vodič u našem odnosu prema djeci. Ali moram s vama podijeliti kako primjećujem da je tih frustracija ionako stvarno puno, bar kod mog dvogodišnjaka. On bi da nije snijeg, pa da nije kiša, pa da vani nije navečer mrak, pa danas čuje u haustoru neke zvukove i kaže: 'Stiže tata!', ja kažem: 'Nije, tata je još na poslu.' A on: 'Mama, molim te da je tata.' To su stvari na koje ja ne mogu utjecati. Pa onda sve one stvari koje mu ja ne dopuštam, a on bi htio. Ma danas ih je bilo barem 20 (ok, trenutno je u toj fazi da bi svašta nešto što ne smije, nije mu prvi put, nakon toga obično slijedi jedna lijepa faza i neki napredak). Pa hrpa stvari koje ja tražim od njega, a njemu se to baš ne bi. A da ne kažem koliko je frustracija što bi on nešto htio sam, a još ne može. Itekako se suočava sa ograničenjima vlastitog tijela. To su srećom uglavnom ograničenja koja će svladati. Ali morate primjetiti da je to prilično puno frustracija za jednu malu osobu. Prirodni zakoni će ga naučiti tim ograničenjima. A sigurno će se i naša kultura o tome dosta pobrinuti. Ne mogu se baš ovako iz prve sijetiti osobe koja ne poznaje ograničenja vlastitog tijela, ali zato ih poznajem previše koji ni ne slute vlastite mogućnosti.
Inače, ne mislim niti da je tromjesečno nepranje kose znak zanemarivanja djeteta, niti da je pranje kose na silu znak zlostavljanja. To su samo metode u nedostatku boljih. A ja vjerujem da postoje bolje. Ne želim dijete uvjeravati da se takve stvari moraju. To je čista laž. Eto, polfeznina curica je dokaz da se ne mora. Ja želim da on pere kosu ili zube zato što je to meni važno. A važno mi je da A) zubi budu oprani, lijepi i zdravi, B) on stječe higijenske navike i uči brinuti o svome tijelu i cijeniti ga, C) pri tome ne narušim njegovo dostojanstvo i D) se pri tome osjećamo koliko god je moguće dobro (jer veći dio dana prolazi u takvim nekakvim aktivnostima). Kad to ovako popišem vidim da je puno stvari u igri i zato nije ni čudno koliko truda ulažem u to (mogla bih nabrajati i nabrajati s čim smo sve radili male korake prema naprijed). Mogla sam jednostavno to raditi na silu pa bi nakon nekog vremena popustio, ali tada bih ostvarila samo točku A.
Ms.Mar, kao da opisujes moju Mishicu pre koji mesec :lol: . Mi na moru a ona bi bas sad na skijanje...da, to sto se cuje u hodniku mora biti tata...Konkretno ovi primeri mislim da nisu frustracije vec hirovi.
Ono o nerviranju zato sto neke stvari jos nije u stanju uraditi sam...to vec mislim da se moze nazvati frustracija. To se ne moze izbeci, sastavni je deo odrastanja, ali sa puuuno strpljenja i razgovora se da olaksati i to smatram izuzetno bitnim. Na nama je da prepoznamo takve situacije i ne reagujemo isto kao na "hirove", sto mi je licno najtezi roditeljski zadatak. Cak mozda i ne to prepoznavanje, vec to sto kada mi nakon pola dana hirova naidje prava frustracija, ja vise nemam strpljenja i odreagujem isto kao i na obicno "izvoljevanje", a onda kada se "hladne glave " odaljim od svega, shvatim da sam pogresila. Ali tesim se kako i ja kao roditelj jos uvek odrastam i iz dana u dan sve vise napredujem :mrgreen: .