pa neko neko reče da je to ok. jer ne želimo osuđivati, jer svako ima pravo živjeti kako želi, bla bla bla.Citiraj:
rosa prvotno napisa
nije u redu prema toj djeci i gotovo.
Printable View
pa neko neko reče da je to ok. jer ne želimo osuđivati, jer svako ima pravo živjeti kako želi, bla bla bla.Citiraj:
rosa prvotno napisa
nije u redu prema toj djeci i gotovo.
Da i ja sudjelujem na zgraž, zgraž temi o neroditeljima...
ja sam dio djetinjstva provela s bakom i to mi je jedan od ljepših perioda iz djetinjstva. Ne radi komoditeta mojih roditelja nego jer je to bila najbolja opcija za mene u danim okolnostima. I da, mojoj mami je i dan, danas teško radi toga. Nemam trauma i volim mamu - za slučaj da je to potrebno istaknuti.
Ovako forumski je nemoguće i glupo procjenjivati zašto je netko dao baki dijete na čuvanje - jel prekomotan, jel nema druge opcije, jel to bolje za dijete ili nije...
Ja osobno ne bih dala dijete baki na čuvanje za stalno u "normalnoj životnoj" situaciji. Da za vikend, za na more, da dok sam kod frizera ili u shoppingu ili dok poželim otići s mužem na vikend (jel se to smije napisati? :mrgreen: )...
No da nemam druge opcije - ne pada mi neki scenarij na pamet -razmislila bih o davanju djeteta baki ako mi se to čini kao bolja opcija za dijete.
A ovo o neodvajanju od djeteta mi je čudno.
OK, live and let live, no ta krajnost mi je podjednako nesimpatična kao i ostavljanje djeteta kod bake cijeli dan.
Ne razumijem što je tu čudno? Zar je bolje da se dijete kuha na asfaltu i čeka roditelja do pred zatvaranje vrtića ili da gušta na svježem zraku i moru?Citiraj:
Vrijeska prvotno napisa
Ja sam malog počela kad je imao tri godine slat na more s mojima solo (dotad sam i ja bila tamo cijelo ljeto, osim kad bih išla na ispite). Em sam radila izvan okvira radnog vremena vrtića, em vikendima, em sam bila sama i nije bilo nikoga da uskoči. Ali čak i da sam imala muža i normalnije radno vrijeme, mislim da bi radije dijete poslala na more ako ima s kime i gdje biti. Sebično bi mi bilo držat ga da u Zagrebu zato što je meni 'super' doći po njega u 6-7 u vrtić i vidjet ga, a ne poslat ga da bude s nekim u koga imam povjerenja i tko ga voli, čak iako mi stvarno nedostaje.
Meni isto. Ako ništa drugo, volim svoju djecu stvarno da bih život dala za njih, al brate ako su živi i zdravi, onda i ja trebam neke svoje rituale koje sam imala i prije nego sam postala majka, a koji čine dio mene koji nije nestao zato što sam rodila.Citiraj:
Deaedi prvotno napisa
To isto sve potpisujem, iako primjer kao što je Mitovski jest stvarno rijedak. U njezinoj situaciji kužim da nema kome ostavit dijete (tu mislim na bake, djedove, muža, ujake, tete i stričeve, frendovima nikad nisam 'uvalila' dijete), ali meni bi to itekako falilo. Da ne govorim da guštam što sad, kad sam drugi put mama, imam mm-a pa sam mirne duše ostavila njemu par puta čupavca i izašla s curama van navečer, što mi više znači nego da sam išla na ne znam kakav spa vikend :mrgreen:Citiraj:
Deaedi prvotno napisa
I mene su roditelji tako slali preko ljeta sa bakom i dedom u vikendicu, sa istim objašnjenje - da se ne kuham na asfaltu, i danas moja mama to tako kaže, i to su mi najgore uspomene iz djetinjstva, dobro se sjećam silne tuge koju sam osjećala i kako su mi mama i tata nedostajali.
ja nemam kome ostavit dijete, doduše sad su veliki i ostavila bi ih s prijateljicom, ali s 13mj nebi imala kome-u zg. naravno, ako mm radi/nije u mogućnosti.
na more idu. Preferiram more iznad dežurstva u vrtiću (koji nije matični). Bez nas će biti sve zajedno 2-3 tjedna, to mi je zaista neusporedivo bolje od dežurnoga vrtića i nepoznatih teta.
Moji jedva čekaju da ostanu s dedom i bakom na moru. Da ikome od njih to problem ostali bi u vrticu. Ali nije. Svi uživaju.
Ja sam uvijek bila na moru s maminom tetom, išli smo uvijek dan poslije završetka škole i vraćali se tri dana prije početka. I bilo mi je genijalno i uvijek sam žalila djecu koja ostaju u Zagrebu ili idu kratko na more. A moj mali (sad s 11 godina) i dalje uvijek jedva čeka more, i nema traume što je godinama samnom bio tamo kratko. Iako bi rado da sam bila dulje, no nije da je ronio suze...Citiraj:
Mima prvotno napisa
I ja sam jedva čekala kad sam imala 9, 10 i više godina, ali ne kad sam imala 4,5 ili 6.
Svaka čast ako se sjećaš svojih mišljenja s 4, 5 ili 6 godina :)Citiraj:
Mima prvotno napisa
pa sjeća se osjećaja, atmosfere...mene su isto ostavljali u toj dobi sa rođacima, grozno mi je to bilo i užasno sam se osjećala, toga se jasno sjećam, iako sam bila malena. zanimljivo je to što je moja majka u jednom razgovoru spomenula da sam ja uvijek bila komunikativna i da meni odvajanja nikad nisu bila problem.
Jako se dobro sjećam i događaja i osjećaja iz tog doba, nisam niti znala da bi to bilo neobično?!
Meni nije neobično
ja se sjećam kad je umro drug tito :lol:
a imala sam dvije godine
Ja imam samo sjećanje na jednu vožnju kad sam prvi put razmišljala o smrti, a bila sam još manja. No osim toga - blank!
Pitah mm-a, ni on se ne sjeća. Priupitah i potomka od 11 godina, i bogme je i on zakržljao. Očito smo amnezična obitelj :mrgreen:
I ja sam isto taman navršila dvije ali ni toga se ne sjećam. Brat mi je tad imao 4 i mutno se sjeća jada što nije bilo crtića tjedan dana (e to ja zovem traumom! ;-) )Citiraj:
flopica prvotno napisa
Jao svega ovdje ima....
Stvarno, ali stvarno ne vidim prijeku potrebu da dijete živi kod bake, udaljene 2 km, s mamom koja radi od 7-13h. :roll:
Ili kako objasniti da dvoje djece živi s roditeljima, a jedno živi s bakom...Ne razumijem to NIKAKO!
U svakom slučaju deeeeeebeli potpis na Vrijesku.
Inače, ja radim u smjenama i tu u pravim 8-satnim smjenama, navečer dolazim s posla ako radim popodne oko 21h! Sreća pa muž radi ujutro! ALI...I on zna otići na službeni put kad meni smjena padne popodne...Muka mi je kad se sjetim povratka na posao u 10. mjesecu, čak planiram tražiti samo jutarnju smjenu! Nikad, ali baš nikad mi nije palo na pamet da djeca idu kod bake!
Moj tata se nekad kao zafrkava pa govori kako neka Janka dam njima i da kod njih ide u školu...Meni to čak nije niti zanimljiva šala! Kosa mi se digne na glavi od muke kad to čujem!
I da, djeca su uvijek i svugdje sa mnom! I kod frizera (danas bili svi troje, sva sreća pa mi deaedi nije frizerka) i u banci i u shopingu! Jer ja ih, ajmo sad opće zgražanje svih, nemojte da vam oči ispadnu od silnog čuđenja, NEMAM KOME OSTAVITI! A gle čuda, jako sam društvena, imam puno poznanika imam čak i prijatelje! ALI!!! Kome da ostavim troje djece na čuvanje od kojih je jedno beba sisavac od 9 mjeseci (zamisli molim te, nije se odvojila od mene duže od sat vremena)? Burazu koji ih ima četvero? Šogorici koaj je tek rodila a i nije mi baš usput? Frendici koja također ima četvero? Ili onoj koja ima dvoje od kjojih je jedno također sisavac od 2 mjeseca! Svi oni dolaze u obzir kad je sila! Frizer i shoping nisu sila, a opet i to se nekad mora, ali ne da bi okolo tražila nekog za čuvanje djece! I boli me njonja smeta li to nekome!! Meni ne smeta, ja to mogu, tako mi je lakše i za drugo me nije briga!
Ja se jako dobro sjećam svog osjećaja kad su me nakon SAMO godinu dana odvojenosti i to radi stvarno prijeke potrebe, spojili s bratom! Kao da su me dali nekom strancu!
ana.m eto ja ti ne vjerujem da ih nemaš kome ostaviti nego si posesivna majka koja djecu veže lancima za sebe, a to da ih vodiš frizeru i u banku mi je stvarno za zgražanje , ups čekaj onda se moram i nad sobom zgroziti
ripcord nije ti jasno da se ljudima ne sviđa što neki šalju cijelo ljeto djecu s bakama i dedama na more i pitaš zašto je to čudno, a ti se sama čudiš npr meni koja se nisam 13mj odvojila od J. jer to nisam mogla
Meni je sve normalno i ne čudim se ničemu i bila bih jakooo sretna da mogu svoje dijete ostaviti bakama i djedovima na čuvanje barem nekoliko sati ali gle čuda iako mi ne vjerujete ne mogu.
I oprostite ali da ćete se toliko zgroziti što se u 13mj nisam odvojila od J., pa čekajte moje je dijete bilo dojenče, doji još uvijek ali sad je lakše i jakoooo je živo i zahtjevno dijete i da je ostavljam bilo kome nije mi palo napamet jer znam koliko angažmana traži moje dijete.
Zar je to nenormalno, ne odvojiti se od djeteta prvu godinu života, pa imamo cijeli život za odvajanje od jaslica pa nadalje.
Kako se lako isčuđavati nekome ili nečemu a da ne znaš što je ispod površine.
Sad vidim da ispada da nemam muža...Pa imam, ali dok on dođe s posla meni se više ništa neda. Mislim, ići obavljati bilo kaj iza 17 sati je meni naporno, ako sve to mogu obaviti između 8 i 16 sati..Najbolje da se zaključam u stanu u to vrijeme i ne provirujem! Ili čekam umornog muža kojeg i doma čeka posel!
I moram priznati da ni ja ne razumijem čemu toliko čuđenje zbog neodvajanja od jednogodišnjeg djeteta!! Objasnite mi kaj je tu čudno!
Bas tako...Ja mogu zbrojit par sati odvajanja od Svena do njegovih godinu dana. I to je bila nuzda tipa posjet doktoru ili nesto slicno. Ako sam i izasla s curama onda je MM bio s njim.
A i sad se ne odvajamo nista vise nego je potrebno tj. samo dok je u vrticu.
Sorry, ali upravo sam tebe navela kao jedan od rijetkih primjera u kojima razumijem da zaista nemaš kome povjeriti dijete na čuvanje, ali sam isto tako rekla da su rijetki slučajevi kao što si ti.Citiraj:
mitovski prvotno napisa
Otišao mi edit u krasni, pa još dodatak:
Većina ipak ima bar jednog djeda ili baku (u mojem slučaju, uvijek i samo isključivo moji roditelji mi uskaču oko djece, isto kao i brat; drugi nemaju želje, a ja ih ne mislim molit) koji mogu i žele pričuvati dijete. A i mislim da je za djecu dobro da se viđaju s bakama i djedovima i provode nešto vremena s njima (ne žive, da se razumijemo!), kao i obrnuto.
:love2:Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Ja imama milijun sjećanja od kad sam imala 4, 5 ili 6, a imam ih i od ranije. Omiljeno sjećanje mi je kad me neka mamina poznanica pitala koliko imama godina, onako slatkim glasom kakvim se obično obraćamo djeci. Ja sam rekla "četiri i po", a ona (očigledno je željela ugoditi mi) da se to onda može već reći "skoro pet". A ja sam u sebi mislila da šta se ona toliko rastapa i krevelji preda mnom, kad ja nisam balavica i očito mi je da se ponaša neprirodno :lol:.
pa recimo tako, da su u tom određenom trenutku tih dvoje djece dovoljno veliki da mogu ostati sami doma dva do tri sata dok mama ili tata dođu doma s posla (ostatak vremena su u školi) a ono treće je malo i nikako nije sposobno sa dvije godine ostati samo...Citiraj:
ana.m prvotno napisa
Draga, ne uzimaj k srcu tuđi smisao za dramu - život nas često natjera da prihvatimo kojekakva kompromisna rješenja na koja ne bi ni pomislili dok nam ne trebaju. Nedajbog nikome da u stvarnom životu mora iskusiti situiaciju koja bi ga natjearla da promijeni mišljenje...Citiraj:
kata.klik prvotno napisa
Druga je stvar što stvarno ima komotnih ljudi koji svoje roditeljstvo prihvaćaju u najmanju ruku vrlo ležerno.
je, i ja se sjećam. na murter smo, od valjda prve godine, išli, i ja i sestra, negdje početkom šestog, a vraćali se prvog devetog. dakle tri mjeseca - dva s bakama i mjesec dana godišnjeg roditelja.
i to su mi jako jako lijepa sjećanja. i u ovom vrtićkom periodu, a što sam bila starija, to su sjećanja sve ljepša i ljepša :mrgreen:
kad sam bila mala sjećam se uzbuđenja pred polazak, brodom, onda je još stajao u šibeniku, nevjerojatno kako pamtim taj osjećaj sreće. sjećam se i sreće pred dolazak mame (to samo do puberteta, kasnije mi i nije bila neka sreća jer je dolazak mame značio i strožu disciplinu nego s bakama :mrgreen: i :-( ne mogu zamisliti da moja djeca neće jedva čekati moj dolazak nakon što me ne vide dva mjeseca), sreće kad bi dobili pismo, il kad smo na pošti jednom dnevno telefonski razgovarali.
odnosno sjećam se samo tih sretnih osjećaja, e sad, dal je to radi onog "slike su bleđe i bleđe, a lepe potiskuju ružne", il ružnih nije ni bilo - ne znam.
e da, ipak pamtim jedan događaj kad mi je falila mama. imala sam negdje 5 godina i na trgu su me napucali jako s loptom u glavu, užasno me bolilo, krv, natečena usnica, išla sam kod doktora i tad mi je falila mama.
Ahahaha...zakon!!!Citiraj:
iva1602 prvotno napisa
Morati ću na edukaciju kod te mame:mrgreen:
Dakle, radi se o tvojoj komociji, a ne o tome da nemaš drugog izbora.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
Čudno mi je da se ne odvojiš u 1g od djeteta na par sati, moj tempo života je takav da mi je to jednostavno nezamislivo. Ali ja stavljam komociju svog djeteta ispred svoje komocije, jer mislim da je djetetu bolje i zabavnije doma s tatom, nego da udiše smrad boja i mora me 2h sata čekati kod frizera.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
Ok, jesi li ti pročitala da tata radi? I kad dođe s posla ima posla. Ne mogu se naručiti kod frizerke jer nikad ne znam da li će taj dan doći doma na vrijeme...Ili će se zadražti još sat ili dva!
Koliko mi se puta desilo da se nekaj dogovorim u vrijeme kad bi on trebao biti doma, pa sam na kraju opet svo troje morala vuči sa sobom! Ne, nemam izbora! :roll:
Mene je začudilo koliko vas je veliki broj živio s bakama /djedovima/tetkama.
Ja sam mislila da su to rijetke iznimke , kad ono...
To sam baš i ja pomislila čitajući sve postove.Citiraj:
dalmatinka prvotno napisa
I ja ovako.Citiraj:
ana.m prvotno napisa
I nije mi teško. Navikla sam na to.
Iako živimo s jednom bakom ne ostavljam ih često s njom, baš ako je hitno i ako najmanja spava. Ostalo mogući čuvari - dok ja organiziram čuvanje, odvezem do njih na čuvanje, i sve što uz to ide, lakše mi ih utrpat`
u auto i sve ih povesti sa sobom.
Ja čak ne vozim...
ja sam ljenguza pa nigdje bez autaCitiraj:
ana.m prvotno napisa
Zgrčilo me u stomaku kada sam pročitala početni post.
Kada sam imala godinu dana, starci su se presili sa sela u grad. Kao, trbuhom za kruhom. A imalo se zemlje, moglo se lijepo živjeti. Brat je tada imao 11, sestra 18, a starija sestra se već bila prije odselila.
S nama je živjela i baka, no kada sam imala dvije i pol, preselila se kod tete (tatine sestre), a mene su dali u jaslice. Nikako ih nisam prihvatila, starci su radili, brat i sestra išli u školu pa sam ja tu zimu otišla kod tete. Kao, samo tu zimu.
I ostala do svoje 18.-e kada sam se vratila u grad, na faks, kod tate.
Moja je mama umrla kada sam imala 11. Viđali smo se samo za vikende i praznike.
Do prije 2,5 godine mi je cijela ta priča bila normalna. Uzimala sam je zdravo za gotovo.
Dok nisam ostala trudna i zapitala se - KAKO JEDNA MAJKA MOŽE OSTAVITI SVOJE DIJETE NEKOM DRUGOM?? Tuga, bijes, ljutnja, nemoć - sve to i sada obuzima moje srce, istina, u malo manjem intenzitetu nego onda. Hormoni su me pucali, plakala sam, u svojoj duši sam ju i mrzila, a najviše me boljelo što ju ni sada ne mogu pitati zašto je to učinila. Koga god da pitam, kažu - nije se mogla oduprijeti posesivnoj teti (nije imala djece ni muža), htjela te je vratiti, ali joj je ova govorila da će ti biti bolje. I možda mi je htjela bolje. I nije da ja sad nešto želim promiijeniti u svom životu, presretna sam ovakvim kakav je i pitanje je bi li sve bilo tako..., ali se nikako, nikako ne mogu pomiriti s tim da se moja majka mogla odreći tako malog djeteta, znati da ono tone u san u nekom drugom krevetu, da se smije nekoj drugoj ženi, da rukice grle nečij drugi vrat, a ne majčin, osobe koja bi ti trebala biti najbliža na svijetu posebno u to doba!
Nema dana kada gledajući svoju djevojčicu ne mislim an moju mamu. Kako li joj je bilo teško. A opet, zar nije mogla promijeniti cijelu stvar! Mogla je vratiti baku kod njih (navodno se baka posvađala s mojim tatom, njezinim sinom), mogla je naći neku ženu koja bi me čuvala...
Moje dijete ni jednom nije prespavalo nigdje drugdje, ma, nije ju ni jednom MM uspavao. Njoj je mjesto sada s nama. Baka i deda svako malo pitaju kada će prespavati kod njih, vodili bi ju na more, a meni ne pada na pamet tako malu je dati, osim toga, još uvijek doji.
Najviše mi je žao što je i umrla, a mi nismo nikada imale odnos majka i kći. Ona je bila žena koja je dolazila nama u goste, ja sam odlazila kod njih, ponašala sam se normalno, sve je to kao funkcioniralo, ali sad kad pomislim, nikada među njima nisam našla svoje pravo mjesto. Kao da sam uvijek bila gost. Sjećam se jednom, imala je slobodan dan, ležala je na kauču poslije ručka i rekla mi da legnem pokraj nje, ja nisam imala vremena, morala sam ići van, s društvom. Čak mi je išla i na živce s tim. Što bih dala da sada mogu leći kraj nje i bar malo ju zagrliti.
potpisCitiraj:
koksy prvotno napisa
SikaPika tako mi je zao :cry:
Potpis.Citiraj:
smedja prvotno napisa
Ajme, SikaPika, baš mi je žao!:-(
Ma ja znam da svaka obitelj koja tako funkcionira ima svoje razloge i ne osuđujem nikoga, ali gledajući svoje dijete, nije mi jasno, stvarno mi nije jasno kako se odlučiš na takav život....:-(
ana.m, potpisujem.
a na neke, kao što su komentari od daedi, nemam volje ni pisati odgovor.
izgleda da ipak živimo u paralelnim svemirima;
meni bilo čiji dodatni anganžman (osim roditeljskog - koji nisu uvijek u zg) zahtijeva toliko bolnog truda,
da mi je lakše odreći se raznoraznih šopingića, a na sve drugo 'vucarati' svoju o, tako nesretnu i uskraćenu, djecu sa sobom :kees:
apropos, upravo sam u dilemi slati ih sa svojima na more bez nas nekakvih 10-15 dana...
vjerujem da se moje mišljenje razabire: osim ljute sile i potrebe, ne razumijem kako ljudi mogu ostaviti svoju djecu.
sikapika :love2: