Somebody, željela sam ti poslati privatnu poruku, ali piše da se poruka ne može posalti. Da li netko zna zašto se to događa?
Sretan Uskrs svima koji slave. :heart: :bye:
Printable View
Somebody, željela sam ti poslati privatnu poruku, ali piše da se poruka ne može posalti. Da li netko zna zašto se to događa?
Sretan Uskrs svima koji slave. :heart: :bye:
Molim vas da mi netko odgovori na prethodni post o porukama.
Somebody, htjela bih ti odgovoriti, ali ne želim tu baš javno pa ću na poruku odgovoriti ako ću ponovno moći.
Da li bi se ti mogla popesti na ljestve i hodati po njima?
Bi li mogla preskočiti jednu jedinu stepenicu?
Da li se možeš dobro snalaziti u prostoru? Pitam te da li se dobro snalaziš kada trebaš pronaći neki novi objekt i općenito po ulicama.
Molim vas da mi netko odgovori na prethodni post o porukama.
Somebody, htjela bih ti odgovoriti, ali ne želim tu baš javno pa ću na poruku odgovoriti ako ću ponovno moći.
Da li bi se ti mogla popesti na ljestve i hodati po njima?
Bi li mogla preskočiti jednu jedinu stepenicu?
Da li se možeš dobro snalaziti u prostoru? Pitam te da li se dobro snalaziš kada trebaš pronaći neki novi objekt i općenito po ulicama.
Mogla bih se popeti na ljestve, ali mi je tesko održati ravnotežu.
Mogu preskočiti jednu stepenicu, to sam uvježbala kao dijete.
Sto se tice pronalaženja ulica i snalaženja u novom prostoru, to mi također ide tesko, bas zbog lose vizualne memorije.
Ne znam stvarno sto je bilo. Ja tebi mogu poslati poruku.Citiraj:
PITANJE123 prvotno napisa
Imate obje dovoljno postova za slanje i primanje poruka.
Ja se uopće ne mogu popeti na ljestve. Mogu doći samo do 2. stepenice i dalje se tresem i ne mogu, znam da bih pala da idem dalje. Ja stepenicu ne mogu preskočiti. Teško se snalazim u prostoru. Inače mislim da su te teškoća (dispraksija, ispodprosječna inteligencija) nastale zato što sam na porodu doživjela asfiksiju (prestanak disanja, pomanjkanje/gubitak kisika u mozgu) i doktori su mislili da uopće neću preživjeti. Mama je rekla da su doktori rekli da se 1 od 1000 izvuče s takvim stanjem. Jednom sam pročitala da asfiksija ili hipoksija uzrokuju trajna oštećenja mozga i živčanog sustava.Citiraj:
Somebody prvotno napisa
Da, ne znam što se događa.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Ja se isto tesko snalazim u prostoru. Tipa, da prvi se nalazim u nekom gradu, jako bi mi dugo trebalo da dođem do odredišta. Tesko pamtim put. A to s ljestvama, nisam bila dovoljno precizna, ne mogu ni ja doći do vrha jer bih izgubila ravnotežu, mozda najvise do treće ljestve, također se dalje tresem. To je zbog lose ravnoteže. Kad sam bila dijete, doslovno bih zbog banalnosti gubila ravnotežu, pa sam zbog toga cesto padala i ozljeđivala se. Zbog lose ravnoteže nisam naučila voziti ni bicikl. A preskakati stepenice mogu jer sam to naučila u djetinjstvu, ali mi je trebalo dulje i bila sam nesigurnija od druge djece.Citiraj:
PITANJE123 prvotno napisa
Mislim, dispraksija se ne realizira kod svih na jednak način. Neki nauče voziti bicikl, neki ne, neki voze cak i auto. Tako je i s ostalim stvarima.
Kod mene je isti uzrok. Isto sam ostala bez kisika, organi su mi bili nedovoljno razvijenim i također su navodno postojale malene šanse za preživljavanjem.
Poslala sam ti ponovno poruku.Citiraj:
PITANJE123 prvotno napisa
Somebody, kako si ti uopće prvi puta naišla baš na tu dijagnozu/riječ "dispraksija"? Znam da si rekla da su ti još u djetinjstvu rekli da ti imaš neki poremećaj u razvoju, ali kako si baš ti osobno posumnjala da imaš baš dispraksiju?
Problemi su se uvijek vrtjeli oko motorike: i fine i grube. Vec sam napisala da mi je fina motorika izrazito losa i mislim da me upravo to koči u svakodnevnome funkcioniranju. Za sam sam termin saznala krajem prošle godine, kada su se dogodile neke stvari koje su me poprilično.....pa frustrirale, a sve se to dogodilo upravo zbog moje lose motorike. I nije to bio prvi put da sam se našla u takvoj situaciji. Googlala sam nerazvijena motorika, problemi s finom i grubom motorikom te sam na jednoj stranici naišla na termin dispraksija, mislim da je autorica članka logopedica, koja primarno radi s djecom. Tu sam vidjela i komentare roditelja koji sumnjaju da njihovo dijete ima dispraksiju. Mogla sam se povezati s mnogim simptomima, sto s onima koji sežu jos iz djetinjstva, sto s onima koji su i sada izraženi. Kad sam saznala da postoji termin, googla sam ga i pocela pretraživati sadržaje na tu temu. Naišla sam i na temu Motorička dispraksija na Forumu hr, a ubrzo nakon toga pocela sam pratiti i britanske forume. I pronašla sam se u dosta stvari.Citiraj:
PITANJE123 prvotno napisa
Tako nekako sam povezala da se moji problemi mogu povezati s dispraksijom.
Citiraj:
Somebody prvotno napisa
I ja sam na sličan način saznala da imam dispraksiju. Još prije 8 godina sam razmišljala o svojim poteškoćama i došla sam do zaključka da nešto na tjelesnom ne mogu napraviti jer imam nešto sa koordinacijom. Tada sam pod google upisala "poremećaj koordinaicje" i došli su rezultati. I ja sam pratila britanske forume i puno toga se poklapa.
I shvatila sam da se neki problemi koje imam, a nisu primarno motorički, mogu također povezati s dispraksijom.Citiraj:
PITANJE123 prvotno napisa
Ma poremećaj je opcenito najvise poznat u Velikoj Britaniji. Imaju osnovanu i fondaciju za dispraksiju i ondje postavljaju dijagnozu i u odrasloj dobi, dok ovdje, koliko sam shvatila, tesko da je možeš dobiti kada uđeš u neke godine.
Možeš sada slati i primati poruke?
Pozdrav!
Molim Androgena da mi se javi ako ikad vidi ovaj post (možda i za par mjeseci ili godina ako tek onda vidi).
Zamolila bih Andeo-gena da ako je moguće da obriše neke svoje poruke iz inbox-a da mu se mogu javiti kada bude 1. put aktivan jer mu želim poslati poruke privatno a ne mogu jer mu je inbox prezasićen.
Za Andro-gena: Vidjela sam u nekim od tvojih postova da je tvojoj kćerkici jedini potvrdio dijagnozu dispraksije (ili nešto slično ako sam dobro shvatila) neki stručnjak iz centra za aurizam. Bili mi, molim te, mogao reći koji je to stručnjak i koji je to centar?
Hvala!
Molim Androgena da mi se javi ako ikad vidi ovaj post (možda i za par mjeseci ili godina ako tek onda vidi).
Zamolila bih Andeo-gena da ako je moguće da obriše neke svoje poruke iz inbox-a da mu se mogu javiti kada bude 1. put aktivan jer mu želim poslati poruke privatno a ne mogu jer mu je inbox prezasićen.
Za Andro-gena: Vidjela sam u nekim od tvojih postova da je tvojoj kćerkici jedini potvrdio dijagnozu dispraksije (ili nešto slično ako sam dobro shvatila) neki stručnjak iz centra za aurizam. Bili mi, molim te, mogao reći koji je to stručnjak i koji je to centar?
Hvala!
Pozdrav!
I ja sam u potrazi za Andro-genom. Moja djevojcica ima slične poteškoće kao i njegova 2013. godine pa me zanima ishod i kako se to sve razvilo.
Pozdrav!
Javljam se nakon dugo vremena. Da radilo se o dispraksiji. Rekli su mi da je to nedvojbeno dispraksija i da sam aposolutno u pravu dok tvrdim da imam tu dijagnozu.
Evo i nakon 7 mjeseci čekanja gotovo je vještačenje i utvrđeno je oštećenje od 70% -radi se o težem invaliditetu..
I razgovarala sam s 1 doktorom koji se bavi registrom osoba s invaliditetom i rekao je da od dispraksije boluje oko 1000 ljudi u RH i da imaju priznat invaliditet.
Također sam vidjela da je Svjetska zdravstvena organizacija rekla da je to psihologijski poremećaj razvoja u djetinjstvu.
Ako tko ikad posumnja u tu dijagnozu može mi se javiti u privatne poruke.
Drago mi je zbog tebe, da si konačno uspjela dokazati ono što si cijelo vrijeme znala. Nadam se da je sada lakše. Ako ti se da, možeš se javiti u privatnim porukama i napisati kako je izgledalo vještačenje i postavljanje dijagnoze.
Pozdrav svima,
Ja sam također odrasla dispraksičarka, imam 27 godina. Doduše, prilično sam sigurna da je kod mene to jedan od simptoma aspergerova sindroma. Nažalost, u djetinjstvu i do danas nisam imala nikakvu podršku i morala sam se u svemu snalaziti sama. Na sreću, nisam toliko težak slučaj da ne mogu obavljati baš nikakav posao, zaposlena sam (ne baš najbolje plaćen i perspektivan posao) ali radim i živim samostalan život kao i većina odraslih ljudi. Doći do tog nivoa bilo je dosta teško jer većinu poslova zbog svoje nespretnosti ne mogu obavljati, često sam bila ismijavana i osuđivana, jer ono što drugi obavljaju s lakoćom ja ne mogu ni uz najbolju volju. Pročitala sam sve postove od @PITANJE123 i neke mi je bilo baš teško za čitati jer sam se opet prisjetila ružnih stvari koje su mi se događale. Molim @PITANJE123 da mi se javi u inbox i opiše detaljno kako je prošlo vještačenje, ja ne mogu jer sam se tek registrirala.
Javi mi se u privatne poruke.
Dandellion, imaš premalo postova da bi mogla primati i slati poruke. Napiši neku no-name email adresu na koju ti se zainteresirani mogu javiti.
dandellion1995@gmail.com ovdje mi možete pisati.
AUTOROSIE,SOMEBODY,DANDELLION,(
I SVI KOJI OVO ŽELE VIDJETI I TREBA IM POMOĆ):
Bok!
Vidjela sam postove,ali se dugo nisam javljala ,oprostite.
Odgovorit ću ti draga D. i javno i u privatne poruke.
AKO ĆE TKO IKADA TREBATI BILO KAKVU POMOĆ NEKA SAMO OBJAVI (AL BAŠ JAVNO S POSTOM) TU NA FORUMU PITANJE /TEKST/OPIS STANJA .
Vještačenje je prošlo totalno normalno. Unutra si oko 20 min. I malo te pitaju o tvojim simptomima, mislim da su ionako najvažniji nalazi. Čekala sam 7 mjeseci da cijeli proces bude gotov.
I sad sam konačno našla posao koji za sada mogu obaviti. Radim ga 8.mjeseci,a inače sam dobivala otkaze nakon 2 tjedna ili 1mj.
Sve što mi se događalo cijeli život zbog 1 neotkrivene bolesti je ostavilo velik trag na moje samopouzdanje. Dosta smo ponižavanja ,vrijeđanja i maltretirana pa se osjećam jako ranjeno i imam nisko samopouzdanje .
Draga D. i svi koji imate iste ili slične probleme:
Nikad nemojte niti slučajno pomisliti da manje vrijedite od drugih. Oni su samo imali sreće(Bogom im je dano i to doslovno) da se RODE zdravi i time sposobni i uspješni,a mi bolesni na takav način(teškoće u razvoju,intelektualni invaliditeti,autizam,Asper...) Imamo tu nesreću da se moramo 1000 puta više truditi od nekog tko prstom ne PREMA NAMA uspije u životu samo zato jer nema teške simptome koji ga ograničavaju . Nemaju nas pravo ponižavati i izrugivati nam se za nešto što mi nismo krivi i za nešto gdje se puno više trudimo od njih,ali nam ne ide jer smo jednostavno bolesni,nažalost.
Kad god pomislite da manje vrijediti od onih "sposobnih i pametnih" sjetite se da su oni samo takvi jer su i ali tu prokletu sreću u životu da nisu oboljeli i da su oni bolesni kao mi nikad ne bi bili kao mi jer su naučeni na sve gotovo ,a mi bi bili puno bolji od joj jer smo naučeni na muku i trud. Lako je osuđivati kad nisi bio u tuđim cipelama i u tuđoj muci.
Uvijek se obratite stručnjacima za pomoć bez ikakve zadrške.
Autorosie ako trebaš pomoć možeš se javiti .
Najlakše je osuđivati nevidljivi invalditet kao što je disprkasija i intelektualni invalditeti. Ljudi su pokvareni i ne mogu shvatiti da nešto naizgled skriveno također može biti invaliditet pa čak i teži ili teški.
Nikad nemojte odustati od svoje istine, intuicije,osjećaja. Ja sam svoju istinu uspjela dokazati,uspjet ćete i vi.
Inače puno ljudi ne razlikuje običnu nespretnost i dispraksiju. Kad osoba ima običnu nespretnost radi fizičke vježbe/pokrete isto kao i svi drugi ljudi,samo ne tako lijepo/galantni/spretno.
Dok osoba s dispraksijom radi jednostavno jednom riječju čudne i bolesne pokrete. Pokreti su nespretni ,čudni,smiješni. Osoba može imati lagani tremor(drhtanje) mišića dok radi neku vježbu koju ne može obaviti.
PO MENI -->
AKO NETKO I DALJE NE VIDI RAZLIKU IZMEĐU NORMALNE I BOLESNE NESPRETNOSTI IZDVAJA JU OVO:
Osoba se na 1.pogled IZDVAJA iz mase svojom nespretnošću. Jednostavno je tuđim okom vidljivo i to jako vidljivo da osoba odudara od mase. I to tako da ju svi gledaju i čude se što ta osoba tako čudno skače,trči,ne može uhvatiti loptu...
Nadam se da ću svim svojim postovima(i ovim sada i onima do prije 2 godine) nekome izgubljenome u krizi nerazumijevanja samog sebe i osudi drugih ljudi pomoći.
Želim da se širi svijest o ovoj dijagnozi.
Kojeg god doktora sam pitala što je dis.skoro niti 1 nije znao.
Baš pred koji dan mi je 1 psihijatrica u čudu rekla kako ne bih ona znala što je to i čudila se kako drugi doktori ne znaju što je to. Na kraju je rekla da student medicine(koja traje 6 godina) uči dis,mentalnu retardaciju,poremećaje u razvoju odmah 1.godinu studija na neurologiji, pa da su vjerojatno zaboravili da su ikad čuli za takavu bolest. Znam koliko ovo glupo i suludu zvuči,ali je nažalost istina.
Evo me nakon dugo vremena. Promjenila sam mobitel pa sam se prenašajući podatke sa starog mobitela, sjetila i ove teme.
Drago mi je da si se javila @PITANJE123 i drago mi je da si se uspjela zaposliti.
Koji posao sada radiš ako nije tajna?
Kod mene je novost da sam nakon 5 godina dala otkaz na poslu zbog narušenih odnos. Dijelom je za to kriv moj asperger a ponajviše dispraksija. Ponekad se pitam da li ja zaista imam asperger ili sam samo društveno zaostala, jer su me druga djeca još u najranijem djetinjstvu gurnula na margine društva s koje se dan danas nisam uspjela maknuti. Da li je prvo bilo kokoš ili jaje? Da li bih ja bila neautistična da nemam dispraksiju, da nisam čudakinja koja ima čudne izraze lica, čudno hoda, ne zna se orijentirati u prostoru, nije za nikakvi sport i ostale bitne stavke u životu neurotipičnih ljudi.
Mene je uvijek fasciniralo da te ljudi mrze zbog toga jer eto, nisi savršeni klon nekog ispravnom modela čovjeka. I to mrze do te mjere da ti žele zlo, podmeću ti, žele da izgubiš posao, da umreš, da se razboliš...
Sjećam se da me vlastita majka počela daviti s rukama oko vrata jer su mi se kvartovska djeca rugala, a ona nekadašnja popularna faca u društvu nije mogla podnijeti da odgaja takvu gubitnicu. Majka, koja je s 9 godina bila najbolja prva u vožnji bicikla rodi kćer koja ga jedva zna voziti. Majka, koja je u djetinjstvu imala brdo prijatelja rodi kćer koja tokom odrastanja nije imala ni 5 prijatelja, koja nije bila pozvana na većinu rođendana, osim ako ne bi zvala prva. Onu koja je na izletima i ekskurzijama sjedila sama u busu i često sama u školskoj klupi. Onu koja je bila nedodirljiva za popularnu ekipu i ako bi profa popularnom naredila da sjedi sa mnom, popularnom bi se smijali i takve bizarne situacije bile su predmet sprdnje. To se događalo i u srednjoj školi, ma srednja je bila 1000 puta gora od osnovne škole. Ljeto nakon 1. srednje, pokušala sam 1. puta samoubojstvo. Uzela sam bakine tablete za spavanje, no ništa se nije dogodilo. Nisam ih popila dovoljno.
Majka nikad nije imala razumjevanja za mene, urlala je na mene, da sam čudakinja i živim bolesni život jer ne izlazim i nisam sportašica kao druge "normalne" tinejdžerke. Ona me odgajala samohrano na neki bolesni-posesvno-narcisodni način i provodila je sa mnom većinu slobodnog vremena. Morala sam biti njen najbolji prijatelj i emotivna sovica i vreća za udaranje na kojoj bi iskaljivala svoje frustracije, zbog loše financijske situacije, brata koji je parazitirao na njenoj plaći, rublja koje se nije uspjelo osušiti, ručka koji je zagorio...
Svaki Božić, rođendan i Nova Godina bili su ukaljani njenim svađama.
Mislila sam da ću se s punoljetnosti konačno uspjeti otarasiti problema iz djetinjstva i započeti ispočetka. Ništa od toga. Nedugo nakon moje punoljetnosti, majka se razbolila i trebalo je brinuti o njoj. Morala sam raditi makar bilo šta, samo da se novac donese na stol.
Pokušaj zapošljavanja u struci je neslavno propao, kao i neki poslovi van struke. Posao je za mene bio nova srednja škola, tolika količina vikanja, omalovažavanja, ruganja, kao da nikad nisam napustila školsku zgradu. Bila sam okružena ljudima koji su samo po broju godina odrasli. Na zadnjem poslu sam se uspjela donekle snaći, no i tamo je bilo svega toga ali ne tako često. Zaslužila sam to, ne vrijedim kao ostali, mislila sam si. U meni se prelomilo prije malo više od pola godine kada sam se počela suprotstavljati i na kraju sam dala otkaz. Svi su bili osupnuti mojom odlukom i nisu je dobro prihvatili.
Najgore mi je kad mi se ljudi obraćaju s visoka i infantiliziraju me, to mi je užasno ponižavajuće, a baš mi je to nadređena radila.
Kad bi joj se suprotstavila, odgovor je bio: Ja sam duplo starija od tebe, moram ti ukazati na greške, kako se usuđuješ biti bezobrazna i suprotstavljat se meni koja ti mama mogu biti" Klasični gaslighting.
Tjelesno više nisam ni na tom prokletom poslu ni u školi, no svi učesnici mog zlostavljanju žive u mojoj glavi rent free.
Željela bi upisati autoškolu, u glavi čujem njihov posprdni smijeh. Napravim nered u kuhinji kad radim ručak, u glavi mi je njihovo urlanje i vrijeđanje.
Jedini tračak svijetla u tami je da si trenutno mogu priuštiti trenutnu nezaposlenost. Dečko s kojim živim zarađuje dovoljno da platimo hranu i režije.
Nas odnos nije savršen, ali njim sam naučila cijeniti male stvari od kojih sam nekad imala traumu.
On je uvijek veseo i nasmijan, sretan je čim me vidi nakon posla. Majka bi bila bijesna i urlala čim bi me zatvorila ulazna vrata.
Stan nije uvijek savršeno čist niti ručak skuhan svaki dan, no njega to ne smeta.
On ns razumije u potpunosti moje probleme, ali nasli šmo način da možemo funkcionirati.
Svjesna sam da nećemo moći vječno na njegovoj plaći, a mene plaši ponovno zapošljavanje i novo radno mjesto.
Ja se tebi divim @PITANJE123, nadam se da ću jednog dana imati barem 1 posto tvoje snage i upornosti. Trenutno još nisam spremna.
Bok!
Draga Dandellion,
odgovorila sam ti u mailu pred 2 mjeseca. Valjda još nisi vidjela.
Pozdrav svima, vidim da je ova tema otvorena dugo godina i jako mi je drago da postoji i da mogu citati o tome. Imam sina od 3 godine i 2 mjeseca koji kasni u razvoju i s kojim aktivno radimo malo više od jedne godine. Brinuli smo se da ima Autizam jer nije imao riječ sa 2 godine, sa 1 i pol godinom je prestao jesti namirnice koje je dotad jeo, ima taktilnih senzornih problema i nije mogao dirati pijesak, slajm, plastelin ali ih uz rad savladava i cak se voli igrati s tim stvarima sada. Danas govori recenice od 3 rijeci sto je veliki uspjeh, puno prica i uci svakog dana ali to je na Hrvatskom jeziku, jezik zemlje u kojoj živimo nije savladao i nazalost ni pola godine vrtića mu nije pomoglo u tome. Dispraksiju kao dijagnozu prvi put je spomenuo njegov radni terapeut, rekao je da ima pogled u oci, jako lijepo suraduje i da to nije Autizam, također smo i od drugih ljudi dobili misljenje da je dispraksija. On je kasnio u miljokazima sjedenja, puzanja, hodanja ali ne vidi se velika nespretnost jer voli biti aktivan, hodati po gredi, voziti balans bike, romobil i slično, dogodi mu se da ponekad padne iz cista mira ali nije cesto. Kod njega je problem sto mu ni socijalni dio nije najjača strana, jako voli djecu ( pogotovo bebe) i s djecom koju poznaje se voli družiti ali u parku ne zeli proci drugoj djeci i ne vole bas da mu prilaze. Za neke stvari treba dugo vremena da nauci, neke nauci dosta brzo. Pametan je i pamti detalje gdje se sta dogodilo ili tko je sta imao tada i tada. Jos svega nesto bi mogao napisati ali zasad dovoljno.
Kakva su vaša iskustva u slučaju autizma i dispraksije? Koliko ste stvari uspjeli napraviti kroz rad sa jako malom djecom?