Kako živite s postupcima loših ljudi

U mojoj obitelji se samo jedna baka odrekla svog dijela i taj dio obitelji je na tom odricanju super profitirao. I neka je. Baka se odrekla ne da bismo svi imali jednako.
I ne govorim to iz pozicije situiranog bogatuna... Ja sam stambeno pitanje rijesila privremeno selidbom u tatinu kucu na selu, u strahu od rate kredita, i jednom kad tate ne bude, dijelit cu ju s bratom po pol, ako tata drugacije ne odluci. Onaj tko od nas bude brinuo o majci nece dobiti nista vise. To smo se dogovorili daavno.

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Kako neshvatljive? I meni i mom mužu je bilo posve logično odreći se nasljedstva nakon smrti naših očeva, u korist naših mama. I naše sestre i braća su se odrekli u maminu korist. Pa, to je imovina naših mama, ne naša, nije važno što zakon kaže, zakon srca je bitniji.

---

to je sve tako relativno i ovisi od osobe do osobe.

meni recimo to nije normalno. vjerojatno zbog toga što smo imali takvu situaciji u obitelji. i to ne samo jednu.

prvo su deda i baka prodali kuću i kupili manji stan. ostatak novca podijelili s mojim tatom i njegovom sestrom (u omjeru 80:20, u korist tete. samo za usporedbu, od tih novaca je teta kupila stan od 100 kvadrata u centru grada)

drugi primjer - tata i ta ista sestra su se nakon bakine smrtli odrekli svega u korist dede.
deda nakon kratkog vremena prolupa, dovodi novu ''baku'', rasprodaje svu imovinu (stan i veliku vikendicu na Murteru) i nemilice troši lovu po svijetu s njom.
kad je skoro sva lova presušila, ''baka'' diže sidro i odlazi, a deda dolazi plačući mom tati.

i znam da su to bile dedine i bakina imovine i da realno mogu raditi s njima što god žele, ali i moj otac je cca 30 godina ulagao svoj i mamin novac u te iste nekretnine, kako bi svi mogli uživati u njima, a na kraju sve otišlo u vjetar.

naravno da je tata u konačnici gadno požalio zbog tog čina odricanja.

Od teme kako živimo s postupcima loših ljudi, dođosmo na imovinu. Zar je novac i imovina ono što nas pokreće ili ljubav? I ako nam roditelji ne ostave ništa od materijalnog u naslijeđe, što to znači? Da su loši?
Ja nekako mislim da su mene roditelji imali iz čiste ljubavi, pa bi ja u tom tonu nastavila život sa njima u njihovoj starosti.
I ovo, brat je ovako, baka onako, sestra onako- kako oni prema nama, tako mi prema njima.
Zar tako mjerimo i svima ljudima oko nas ili samo obitelji?
Negdje ima tema o našem odnosu sa roditeljima ili tako nešto. Tamo se je pisalo koliko vas ili nas da se netko ne bi našao uvrijeđen, ne priča sa roditeljima, bratom. Nemam pojma što je među ljudima, ali negdje smo gadno zapeli.

slažem se s renom7.

Ne razumijem, kakvi su to zaključci o odakle?! Tema je i otvorena jer je BB netko materijalno oštetio, pa nije niti čudo da se priča o materijalnom. Očito da se većina forumašica u životu srela samo sa zlim ljudima koji su ih oštetili materijalno, a ne na neke druge načine. Radi čega svi trebamo biti sretni i zahvalni.

Citiraj:

---

rena7 prvotno napisa

Od teme kako živimo s postupcima loših ljudi, dođosmo na imovinu. Zar je novac i imovina ono što nas pokreće ili ljubav?

---

nisu.
ali ja sam pisala o svom konkretnom slučaju, jer su ti materijalni problemi jedini loši postupci od strane drugih ljudi s kojima sam se susrela.

a i kako kaže Mima, BB je otvorila takvu temu.

Ok, ja razumijem da je materijalno nekome u životu jako važno. Više držim do nekih drugih vrijednosti. Meni je ljubav prema bratu i roditelju iznad materijalnog i ne mogu si pomoći. Živjela sam sa više i sa manje. Nije me previše kao osobu promijenilo ni jedno ni drugo.
Nama su jedni ljudi već deset godina dužni 30.000,00 kn. Jedan grad nas je prevario za poslovni prostor. Mm ima sitnih dužnika poprilično. Ja te ljude ne mrzim. Stvarno ne. Ustvari, žalim ih. Duboko žalim. Mi gladni nismo i u svojoj koži se osjećamo sasvim ok. Kako su oni, nemam pojma. Spavaju li mirno, šta ja znam. Ja znam da spavam. U konačnici, što jednog dana nosimo sa sobom? Ništa!

Moja obitelj je s mm-om prolazila višegodišnji mobing, spinove i laži koji su mu narušili ugled, raznorazna podmetanja da bi na kraju mu ukinuli radno mjesto i dali otkaz. Mi smo u tom razdoblju oboje oboljeli od ne baš bezazlenih bolesti.
Sud je presudio u korist mm-a, po presudi treba dobiti ne mali iznos ali žalili su se i ista im je uvažena, tako da ponovo idemo na sud.
Bez tog iznosa trenutno mogu, no zašto bi, to je njegov novac koji je on pošteno zaradio i to sad ovako na hrpi bi nam omogućilo da krenemo u privatni posao koji želimo, možemo i znamo raditi. Nakon svega što smo prošli (nakon mjesec dana sam i ja postala teh. višak u svojoj firmi) voljeli bismo imati samostalan posao i ne ovisiti o nikome.
Kako godine prolaze to klupko koje su zamotali se polako razmotava, mm je uzdignute glave i dalje, malo je isfiltrirao prijatelje ali prvo im pokazao otkaz ugovora o radu da vide da je otkaz dobio zato što su ugasili radno mjesto, a ne da je oštetio firmu pa da je zato "najuren", presuda je na internetu javna...
Uglavnom, kako se razmotava klupko tako i ti ljudi koji su lagali, muljali i smišljali priče za vlastiti probitak polako padaju u rupe koje su sami kopali.
Ako baš moram reći, neću reći da mi je drago zbog toga nego da mi nije žao 8-).
Hrpa toga još ima, no ovo je javan forum.
A pare i imanje, ne znam. Ako me netko obeštetio lošim poslovnim odlukama, a bilo ih je, nekako ne mogu zamjeriti. Naravno da mi nije svejedno, bilo je i vraćenih kredita i nenaplaćenih računa al ajde. No kad te netko smišljeno smulja za pare, nekretnine i sl. to je neka druga priča i razumijem da to ljude razljuti.

Citiraj:

---

rena7 prvotno napisa

Ok, ja razumijem da je materijalno nekome u životu jako važno. Više držim do nekih drugih vrijednosti. Meni je ljubav prema bratu i roditelju iznad materijalnog i ne mogu si pomoći. Živjela sam sa više i sa manje. Nije me previše kao osobu promijenilo ni jedno ni drugo.
Nama su jedni ljudi već deset godina dužni 30.000,00 kn. Jedan grad nas je prevario za poslovni prostor. Mm ima sitnih dužnika poprilično. Ja te ljude ne mrzim. Stvarno ne. Ustvari, žalim ih. Duboko žalim. Mi gladni nismo i u svojoj koži se osjećamo sasvim ok. Kako su oni, nemam pojma. Spavaju li mirno, šta ja znam. Ja znam da spavam. U konačnici, što jednog dana nosimo sa sobom? Ništa!

---

Onako hipotetički pitanje - a zašto uopšte onda pamtite te dugove, mislim TM i ti :)? Trebalo bi da ste ih davnih dana i zaboravili :).
I zašto uopšte išta naplaćujete svoj rad?
Pa može se i bez tih novaca?
Po stavovima ovde iznesenim, mene čudi kako to da se uopšte dopisujemo ovako, preko kompjutera i telefona.
S obzirom na dubinu prezira iskazanog prema materijalnom, ja vas sve zamišljam u kamp kućicama i poljskim wc-ima u stilu sedamdesetih prošlog veka, kako godinama deci za ručak servirate mleka i hleba uz ognjište :mrgreen:.
Jer ako je granica "mi gladni nismo", onda se stvarno može biti i go i bos i neopran i smrznut i u čergi, bez ijednog dostignuća savremene civilizacije, a kamoli luksuza visoke elektronike. Ali prepun ljubavi i sit.

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Eto, ja ne bih rekla da je bitniji zakon srca, i upravo se na taj način koji opisuješ često rađaju sukobi oko materijalnog u obiteljima.

---

x

Ma nije Pulinka da su ti novci, nekretnine itd. nevažni, nego prijeđeš preko toga jer sve to živciranje i negativne emocije, koje se samo množe ako ih ne makneš, nije vrijedno toga. Tako ja shvacam to. Nije da izbrišeš to iz pamćenja, ali kakva korist od toga da se svaki dan ždereš zbog toga? Mi nismo prevareni za novac, nego smo kupili "stvar", za koju se ispostavilo da je "pokvarena", iako su od državne institucije imali papir sa žigom da "stvar radi", pa smo morali uložiti dosta novca da stvar profunkcionira... često se sjetim tog novca i pomislim sto smo mogli s njim, uzdahnem, i natjeram se da mislim na nešto drugo.
Ne razumijem zapravo sto hoćeš reci. Nije nebitan taj novac koji si izgubio (bilo sto materijalno) nego je manje bitan od onog što proživljavas pa makneš to sa strane. Sto ti drugo preostaje? Biti ljut i ogorčen 24 sata dnevno?

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

A vidiš, u mojoj glavi se sve to vezuje nekako zajedno.
Šta je drugo poruka te rodbinske prevare i otimanja oko nasledstva nego - hej, nema tu ljubavi, nema tu poštovanja, ma nisi nam bitna, veze među nama su mnoooogo manje snažne i lepe nego što bi ti želela da misliš...
Mene to uznemirava na tom nivou: ta rodbina je neko na koga bi moja deca valjda trebala da se oslone, u slučaju slučaja... A ne da se čuvaju od rodbinske prevare.

---

Poruka je "briga me ako ćeš crć od gladi".

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Ma nije Pulinka da su ti novci, nekretnine itd. nevažni, nego prijeđeš preko toga jer sve to živciranje i negativne emocije, koje se samo množe ako ih ne makneš, nije vrijedno toga. Tako ja shvacam to. Nije da izbrišeš to iz pamćenja, ali kakva korist od toga da se svaki dan ždereš zbog toga? Mi nismo prevareni za novac, nego smo kupili "stvar", za koju se ispostavilo da je "pokvarena", iako su od državne institucije imali papir sa žigom da "stvar radi", pa smo morali uložiti dosta novca da stvar profunkcionira... često se sjetim tog novca i pomislim sto smo mogli s njim, uzdahnem, i natjeram se da mislim na nešto drugo.
Ne razumijem zapravo sto hoćeš reci. Nije nebitan taj novac koji si izgubio (bilo sto materijalno) nego je manje bitan od onog što proživljavas pa makneš to sa strane. Sto ti drugo preostaje? Biti ljut i ogorčen 24 sata dnevno?

---

Ono što sam tebi želela reći sam i napisala :), mislim da reaguješ skroz zdravo i želim ti iz sveg srca da ostaviš u prošlosti taj ružan događaj.
Ali jedna stvar je reći - ma, ne mogu da se upropastim misleći dalje o tome- što je meni sasvim normalan i zdrav stav.

Sasvim druga napisati kako si ti totalno nematerijalni tip i ne razumeš čemu uopšte uzbuđivanje in the first place oko izgubljene ogromne sume novca. A pri tome je očigledno da ne živiš u hipi komuni bez sopstvenog vlasništva...To je malo too much.

Takođe ne razumem zašto sam tako neobična ako ću biti povređena nekakvim ružnim postupkom svoje najuže porodice?
Da li to zapravo znači da su drugi mnogo ravnodušniji -ili realniji- prema majkama, očevima i sestrama/braći- ili im je normalno da su odnosi toliko zahladneli kroz odrastanje, to je recimo meni ostalo nejasno.

Pulinka,
Ja moram priznat da nekad uz najbolju volju fakat ne mogu slijedit tvoje misli.Cak nekad jos manje razumijem nakon tvog objašnjenja.

BB razumijem sto hoce reci i dijelim njeno razmisljanje.

Kaze netko " odnos prema obitelji mi je vazniji od materijalnog".
To bi znacilo:-nema sanse da bi zbog matrijalnog isao prevariti mamu, brata, ujaka?.
-ili ma, mogu oni radi sto got hoce meni je nas odnos vazniji?
U mojoj blizoj obitelji( i mm) nije do sada bilo takvih svada. Ako bi se pojavile one bi pokazale da odnos nije onakav kakav mislim da jest.

pulinka
nemam pojma tko je izjavio da nije materijalni tip al ne kuzim zasto ti to toliko smeta.
Ono svaki covjek ima svoj zivot i briga me kako ga zivi.Jel materijalni ili nematerijalni tip, .....ovakav onakav...
Tema je kako zivit s postupcima losih ljudi.

Pa dobro, ni ja često ne razumem tebe, pa opet sve ok :).
Žuta me je lepo sumirala par postova iznad, možda je njena jezgrovitost korisnija po temu :).
Najbitnije je ipak da mi svi razumemo šta BB hoće reći i da delimo njeno razmišljanje, ostala naša nerazumevanja su sporedna stvar.

Slažem se s tobom :-)

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

pulinka
nemam pojma tko je izjavio da nije materijalni tip al ne kuzim zasto ti to toliko smeta.
Ono svaki covjek ima svoj zivot i briga me kako ga zivi.Jel materijalni ili nematerijalni tip, .....ovakav onakav...
Tema je kako zivit s postupcima losih ljudi.

---

Jos malo o materijalnom... Za to ne mari onaj tko nije ugrožen, tko ima koliko toliko siguran posao, zdravlje da ga može raditi, eventualno krov nad glavom itd. Zapravo onaj tko ima samopouzdanje da se može brinuti o sebi i obitelji. Kad bolje razmislim, mene su nekakva nasljedstva očešala tek kasno u životu. Bila sam podstanar 28 godina, od punoljetnosti do udaje i da sam svu lovu od najamnina stavila na hrpu, imala bih danas kućerinu na tri etaže. Ali nije se tako dogodilo i nikom ništa. Nije me to opterecivalo. Uvijek mislim da će se negdje otvoriti prozor ako se zatvore vrata i često je to baš tako. Sad već imam djecu na pragu punoljetnosti i znam da ih ne namjeravam opteretiti nekretninama. Ako nečeg bude, ok. Ako ne bude, nema veze, bitno je da oni imaju struku, diplome i da mogu naći posao ovdje ili drugdje, kako budu htjeli. Znam obitelj koja je za troje djece sagradila tri kuće, ali ispalo je da danas stoje prazne jer su djeca otišla svatko na svoju stranu.

Ali da se vratim na temu... Ono što zamjeram sebi je nedostatak vremena za kontakt s ljudima koji su mi nekad puno značili. Znače mi i danas, ali živimo na različitim lokacijama i teško je to održati. Ne znače ništa društvene mreže gospođi od 80+... Ponekad ljudi umru i onda mi bude žao... Nadam se da ću to ipak nekako riješiti jer djeca me trebaju manje a stariji sve više.

Mislim Pulinka da razumiješ sto hoćeš reći, ali to "ja nisam materijalist" ja čitam drugačije. Ne u stilu "živjet ću u komuni", nego nisam ja ta losa strana, taj materijalist koji ne preza ni pred čim da si pribavi još jednu nekretninu/materijalnu stvar. Meni nije stalo do toga, ja nikad to ne bih radio.
Pa onda dva razvoja događaja:
A) borim se za svoj dio, jer me živciraju, jer je nepravedno, jer imam pravo... ali samo se borim za svoj dio, ne bih nikad prvi započeo to jer ja nisam materijalist
B) nemam živaca za sve to, ništa me ne zanima, uzmi si sve, samo mene pusti na miru.

S tim da mislim da opcija B nije opcija samo kad imaš back-up, drugu nekretninu u kojoj živiš, posao pa možeš otplaćivati kredit ili podstanarstvo... mislim da se u opciji B mogu naći i oni kojima je sporna nekretnina jedino sto imaju...
Npr. poznajem obitelj gdje je brat ostao živjeti s majkom i zasnovao obitelj u ne bas sad nekoj vrijednoj nekretnini, prizemnici u koju je trebalo puno ulagati sto žena mu i on i učiniše... sestra se bješe udala, u materijalnom smislu, dobro se udala, imala "kućerinu", kuću na moru i pričalo se tko zna što još. Majka umrla, i sestra želi da joj ispate nužni dio. Ali traži pola vrijednosti kuće sada nakon sto su oni u nju ulagali i renovirali sve, plus da joj isplate sto su godinama živjeli u kući, plus kamate... ovi grcaju i klate se godinama izmedju kredita i nestabilnih poslova i niti prosječnih primanja, i da žele nemaju je otkud isplatiti u iznosu koji ona trazi, od prodaje kuće nitko ne bi ništa dobio, na sudu su godinama... realno, ovi nemaju nikakvu opciju, teško bi si priuštili i podstanarstvo, ali sve to vrijeme oni se češće osjećaju "samo da mogu, sutra bih van iz svega ovog, ostavili bi joj i kuću i sve, samo da imamo svoj mir"... pa su se Npr. javljali za POS stanove ili razmišljali o nekim drugim opcijama koje sve idu u smjeru "želim van i želim svoj mir", a ne "želim tu kuću". Jer nisu oni materijalisti, sestra je.

Eto još jedna klasična obiteljska priča. Ne treba ulagati u tuđe nekretnine. Sestra je naravno u pravu, zašto ona ne bi dobila polovicu svog nasljedstva?

Slažem se, trebala je i ona dobiti svoj dio. To je moglo izgledati i tako da je brat odselio, mama umrla, prodali kuću i svatko dobio svojih 25 tis.eura (ako...).

Mogla je i sestra doći i reći, brate, želim i ja svoj dio, ajde vidite kako bi mi mogli isplatiti... a ona je išla džonom, s odvjetnikom i tražila sve čeg se mogla sjetiti, npr. to da joj plate jer su živjeli tamo... U tom smislu, o njoj se priča kao o tom "lošem čovjeku i materijalisti"...

Pulinka, pa mislim da nitko na temi nije rekao da ga baš briga za materijalno...
ako ću sebe objašnjavati... stalo mi je do materijalnih stvari, ono, volim imat novaca, hrane, stan, knjiga, auto... i kad nekom nepravdom ostanem bez nečeg za što sam smatrala da mi pripada, teško mi je i prolazim one korake koje sam prije navela... i prođem ih za tili čas u usporedbi s prolaskom tih istih koraka nakon nekih uistinu teških situacija s lošim ljudima.
Na sreću ili na žalost, činjenica da mi ex muž nije htio dati auto koji smo kupili od moje plaće, me nije puno takla. Em tad nisam vozila, em sam znala da po zakonu imam pravo na pola iako sam samo ja radila, ali najviše zato što je rastanak bio toliko težak, sa svim duginim bojama od fizičkog do postavljanja nogu na poslu, da jednostavno auto je bio ništa što bi me uzrujalo... Istodobno sam imala ugovor o djelu, i podstanarski stan u najmu i često tako malo kuna da sam jedno vrijeme imala 32 kune za hranu dnevno za tri osobe... Dakle, nije to da me nije bilo briga jer eto imam, već sam imala vjeru potpunu da ću zarađivati više, da će mi financijski i svakako biti bolje. Sad tu vjeru imam i danas. Djecu prehranjujem radom ne nasljedstvima. I ne grize me što sam objektivno mogla nasljedstvima... Mogla sam se i bogato udat... i ostat na faksu radit... i upisat profitabilnije zanimanje... Nisam, izborom, stjecajem okolnosti, nepravdom... svejedno, nisam.
Evo, sigurna sam da bi me tvoja situacija s macom više pekla nego da mi susjed probuši gume na autu. Ne jer mi je kupit nove gume kao kafu platit, već jer vjerujem da za gume mogu zaradit uvijek, ali mace više nema.

Puno ljudi je napisalo na temi da ih nije briga za materijalno, i to ne samo u smislu da ne bi oni bili ta "loša strana", nego i u smislu da ne bi ni žalili za izgubljenim materijalnim stvarima.

Što je sve razumljivo kad ljudi imaju ono što sam ja nazvala sigurnosnom mrežom, a casa samopouzdanjem da će zaraditi. I naravno da nema zašto čovek da se opravdava ako je takav, to je pozitivna, a ne negativna stvar.

Ali u nastavku je neko ljude koji tu sigurnosnu mrežu-ili samopouzdanje -nemaju nazvao materijalistima, onima kojima je samo materijalno bitno. Što je stvarno malo previše.

Čovek koji je izgubio mnogo i ugrožena mu je egzistencija ne mora uvek imati to samopouzdanje da će zaraditi, i može biti uplašen za svoju budućnost i slomljen zbog gubitka- ali ga to ne čini gramzivim materijalistom, koji svet gleda kroz imovinu.

Isto kao što čovek koji je ostao bez nasledstva nije nužno gramzivi materijalista koji u rodbini gleda izvor prihoda nego čovek koji je stučen činjenicom da njegove nekad najbliže i najdraže "briga ako će on crći", kako je to sažela žuta.
U celoj priči oko kojekakvih nasledstava to je ono za čime bih ja lično najviše žalila, za nekadašnjim bliskim odnosom. Jer ja recimo tog brata/sestru koji bi mogao da ostavi mene i moju decu "da crknemo" ne bih nikad više pogledala istim očima, na isti način.

Što se tiče moje nesrećne ljubimice, konačno sam načisto sa time da mačke više nećemo imati ni pod kakvim uslovima. Do sada sam ja othranjivala i povremeno usvajala mačiće koje mi godinama neko uredno ostavi pred kapiju (posebna patologija za posebnu temu...), a živele su kao dvorišni ljubimci zbog moje alergije- uvek smo imali 2 ili 3. Međutim, odustajem konačno, trebalo je puno ranije. Kao očigledan primer mojoj deci da ne možeš sve loše ljude baš uvek sprečiti...

Ma pulinka tko je rekao da ga bas briga za materijalno.. Ja nisam, vec eksplicitno da volim imati... Samo sto mi je nositi se s postupcima losih ljudi na ustrb imovine puno lakse nego naustrb moje ili djece mi osobe... I objasnila sam primjerom.
A sto se tice nasljedstva ...moji su me odgajali tako da nista ne ocekujem... Sto iz principa sto iz skrtosti

Ma ti si meni kristalno jasna u pisanju :), i čini mi se da i živiš ono što pišeš.
Nasledstvo- tja. Mene su moji podigli u bajci da će meni i sestri izgraditi celu kuću.
Oko 18.-te sam ipak prestala da verujem u bajke :).

Ali dobro, eno mojih, konačno i žive u svojoj trospratnici, sami. Sa njihove tačke gledišta, vredelo je to što su zbog te kuće provodili manje vremena sa decom, radili više, živeli 25 godina u plesnivom ledenom mračnom podrumskom stanu, preskočili putovanja, letovanja, zimovanja, kvalitetnu garderobu, obuću, hranu, kućne ljubimce, vozili uvek samo staru krntiju od auta itd, itd.

I neka ih. Meni sada ta kuća apsolutno ne treba, neka je nosi ko god hoće kad vreme dođe.
Ono što im onako detinje zameram je ta dvadesetogodišnja laž kuće koju oni prave za svoju decu...

Citiraj:

---

pulinka prvotno napisa

Ma ti si meni kristalno jasna u pisanju :), i čini mi se da i živiš ono što pišeš.
Nasledstvo- tja. Mene su moji podigli u bajci da će meni i sestri izgraditi celu kuću.
Oko 18.-te sam ipak prestala da verujem u bajke :).

Ali dobro, eno mojih, konačno i žive u svojoj trospratnici, sami. Sa njihove tačke gledišta, vredelo je to što su zbog te kuće provodili manje vremena sa decom, radili više, živeli 25 godina u plesnivom ledenom mračnom podrumskom stanu, preskočili putovanja, letovanja, zimovanja, kvalitetnu garderobu, obuću, hranu, kućne ljubimce, vozili uvek samo staru krntiju od auta itd, itd.

I neka ih. Meni sada ta kuća apsolutno ne treba, neka je nosi ko god hoće kad vreme dođe.
Ono što im onako detinje zameram je ta dvadesetogodišnja laž kuće koju oni prave za svoju decu...

---

Eh, draga, oni su i sebe zavaravali... ne samo vas.

Davno (još u mojim studentskim danima) rekla je mama jednog mog prijatelja da djeci ne treba graditi i davati nekretnine, nego da im treba omogućiti solidno obrazovanje da mogu raditi ono što žele i budu uspješni u tome + ako već ima viška, bolje im je ponuditi novac u trenutku kad se odluče osamostaliti, nego graditi kuće. To sam zapamtila za sva vremena.

Naravno, u današnje doba nije potpuno besmisleno imati neku nekretninu u pričuvi za djecu, ako se već ima, ali smiješno im je uvjetovati da se tamo nasele... Nema ŠANSE da se djecu zadrži u svojoj blizini na taj način. Oni će otići i živjeti svoje živote na ovakav ili onakav način. Većina nas pokušava u svojim životima ispraviti ono što smatramo da su naši roditelji radili krivo, ali to nas ne spašava da sami napravimo svoj bunt grešaka... Tako je s odgojem, brakom, imovinom... nema spasa. A nema ni svrhe sve to propitivati. Svatko od nas treba napraviti ono što smatra ispravnim i najboljim, pa kome milo - kome krivo...

Peterlin, sve si u pravu :).

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Ma pulinka tko je rekao da ga bas briga za materijalno.. Ja nisam, vec eksplicitno da volim imati... Samo sto mi je nositi se s postupcima losih ljudi na ustrb imovine puno lakse nego naustrb moje ili djece mi osobe... I objasnila sam primjerom.
A sto se tice nasljedstva ...moji su me odgajali tako da nista ne ocekujem... Sto iz principa sto iz skrtosti

---

Mene su, recimo, odgajali suprotno.
Ja znam što očekujem i zašto, na meni je da to očuvam za svoje dijete.
Ako, AKO ću to uopće moći.
I zabadanje u nešto što moji starci cijeli život grade - za mene, da bi se mene direktno oštetilo, a sukladno tome i moje dijete danas...smatram lopovlukom i izdajom baš od strane familije.
Za druge me ne boli. Političare, recimo. Znam da od njih ništa dobro neću dočekati. Ali od obitelji, to je drugi par rukava.
Mislim, govorim u svoje ime, jer mi je tako lakše, no govorim i načelno.
I sad, opravdavati se da ja/ti/netko nije materijalist na način da bi mirne duše valjda trebao gledati kako ti netko raspikućuje kuću inače si materijalist...ne, taj film se ne bude kod mene gledao, pa bila ja nekom materijalist sto puta.

Nisam se direktno sašila na tvoj post, casa, da pogrešan dojam ne stekneš radi citata.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Dakle, kako vi živite nakon sto vam loši ljudi naprave nešto loše? Tko su oni?

---

Jednostavno, sve su to životne lekcije, iz kojih naučiš ili ne naučiš. Svaka škola košta. Ja tako gledam na stvari, nauči da se ne ponovi.
Što j bilo, bilo je...mora pustiti zbog mentalnog i duševog zdravlja, inače će te pojesti.

Kako naći mir, prvo moraš pustiti i pomiriti se sa lekcijom koja ti je pružena.

svašta im kažem , istresem se i odem dalje . shvatila sam da se jako grizem u sebi ako šutim .

plus ako su praznovjerni, a većina i je , igram na tu kartu pa ih uplašim. zabavno je vidjeti kako se boje .

Kao što naslov kaže, odnedavno ŽIVIM s postupcima loših, jako bliskih ljudi...Ne znam što da napišem osim da se ne snalazim u tome i da ne znam kako naći mir i živjeti po starom...Najviše mi valjda smeta što oni sebe doživljavaju i pokušavaju predstaviti u najboljem svjetlu, zaista u njihovim primitivnim mozgovima oni postupaju dobro i ne vide u čemu je problem...Sad su se nakon 15 god. sjetili da njima pripada dio kuće u koju MM i ja isključivo ulažemo svo o vrijeme, a našli smo samo zidove kad smo došli...Mi to doživljavamo kao posljedicu zavisti i zlobe jer smo po brojnim situacijama i komentarima to shvaćali no nismo tome pridavali pažnju, mislila sam da će s vremenom shvatiti da ako imamo nešto više od njih, to je zato što smo se naradili i namučili za to. Njihova djeca( naši nećaci ) normalno dolaze k nama, kao usput jer dođu baki koja živi u dvorištu, ali to me dodatno svaki put pljusne...znam nisu djeca kriva i ne trebaju ispaštati, ali naposljetku, eto moja ipak ispaštaju, jer kao da više nemaju tih rođaka, jer mi ne idemo k njima, ovi ih ne zovu...Na kraju krajeva pa oni doslovce žele uzeti od moje djece...

cappy, ali ako ste ulagali u zajedničku imovinu, onda je to jednostavno tako po zakonu da vam se udio time ne povećava.

To je ono što kažu, prijatelje možeš birati, ali obitelj ne... žalosno ali tako je

Zasto ljudi kod nas tako cesto ulazu u nesto sto nije njihovo i onda se cude sto druga strana trazi svoj dio?
Pretpostavljaju ili sto?

Tome se i ja cudim. Ne samo na ovoj temi vec i u realnosti.

Očekuju da će se druga strana odreći svog dijela.
Jer je to u našem narodu normalno.
Odricanje.
U korist majke ili oca.
U korist brata jer je on SIN, nasljednik, prenosi prezime.
Nastavite niz.

Ma kuzim ja da netko moze zivjeti u tuđem ocekujuci da ce to dobiti u nasljedstvo,al da se ide u ozbiljna financijska ulaganja bez da se ugovorima definiralo tko sta..pa to moras biti blesav.
I ne kuzim ovo da se jedna strana treba odreci dijela ili cijelog nasljedstva jer "se dobro udala i ima krov nad glavom",a druga strana eto jadna nema i nije nista stekla.

Ako je to materijalizam:ja sam to na najjace!

Tko kaze da ova sto "se dobro udala" nece sutra naci na cesti s koferom iz ovog ili onog razloga?

Ja kužim i jedne i druge, ali ja sam se isto odrekla i nije mi žao uopće. Totalno sam nematerijalista, sve dok imam krov nad glavom i svi smo zdravi i imamo dovoljno.
I kužim da netko ulaže u nekretninu, koja nije "njihova" na papiru u tom trenutku-jer žive u tom prostoru i žele da im bude lijepo uređeno. Jer su se vjerojatno odlučiti uzet kredit za uređenje tog prostora umjesto puno većeg za kupnju stana.
Jer je vrlo vjerojatno prostor bio prazan i neuređen godinama i neki razgovor i dogovor su sigurno imali s roditeljima.
Eto, to ja tako doživljavam. Ne, nisam bila u takvoj situaciji.
I ne želim posjedovati više od jedne nekretnine (u kojoj živim) jer je to meni osobno opterećenje u svakom smislu.
Ali, to je daleko od teme.
Muče me sukobi i nepravde iz prošlosti i znam se dugo opterećivati s kako, zašto, zbog čega...uglavnom se nakon nekog vremena pomirim sa situacijom i idem dalje. I stvaram nove i lijepe uspomene...i koncentriram se na male stvari koje život znače (i u biti su najbolje i najdivnije stvari!).