Kažnjavanje

Citiraj:

---

ali ako ćeš mu nuditi nagradu za nešto što bi trebalo biti normalno i svakodnevno, onda... sve skupa gubi smisao.

---

Pisanje domaćeg rada i učenje je normalno i svakodnevno. Za to se djetetu ne daju nagrade (kao što su pokloni na kraju šk.godine).

Ali, dijete dvaki drugi dan pola sata može na komp. Može u tjednu toliko i toliko na plejstejšn. Može gledati tv do nekih sati. To nisu nagrade, to su povlastite.

U svom slučaju kojeg sam opisivala, Marku nije obećavana nagrada, niti će ikada biti. On gubi povlastice koje dobije u startu, ne zato što ih je "zaslužio" ili "zaradio". On te povlastite može izgubiti, može ih vratiti, ali tu nema dodatne stimulacije od one koja je bila na samom startu. Vidiš razliku?

Samo da ja jos dodam da kad koristim termin "nagrada", time obuhvacam i povlastice

Citiraj:

---

Arijana prvotno napisa

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

I mislim da roditelji najčešće kažnjavaju djecu zato što im ponestaje ideja kako da situaciju riješe drugačije, zato što ne njeguju svoj pozitivni autoritet, iz straha, umora ili nervoze.

---

Jest da sam se prijavila na onom topicu o lobotomiji, pa možda ne znam što govorim, ali ajde mi molim te pojasni što za tebe znači kazna i da li je tvoje dijete ikad osjetilo posljedice svog lošeg ponašanja (ne mislim na ono tipa dirao peglu - opekao se), a ako ne kako si rješavala takve situacije "drugačije", a ne kažnjavanjem.

---

Čuj, nije bilo lako,, bila sam često u situacijama kad sam htjela "udariti prečacem". Ali moj sin je tako jak karakter da sam ja vrlo brzo shvatila da bi kažnjavanje urodilo suprotnim od željenog. Nekoliko puta sam primijenila kaznu "pet minuta u njegovoj sobi". Odustala sam brzo od toga, jer sam vidjela da se čim počne kažnjavanje stvar pretvara u sukob dviju volja i da on samo o tome razmišlja, a nipošto ne o uzroku. Dakle, ta kazna kao posljedica nije bila nimalo korisna posljedica. MI smo imali teške periode s njim, jer su njegovi otpori bili za red veličine snažniji nego kod ostale djece. Tada sam čitala mnogo knjiga o tim problemima, učila i snalazila se kako sam najbolje mogla. Jednom, kad je imao nezaustavljivi napad bijesa prije 4. godine na moru, ja sam osjetila da bih ga mogla prebiti. Tada sam otišla i ostavila ga s tatom u kući. Vratila sam se za 20 minuta i našla ga potpuno mirnog kako s tatom razgovara o tome zašto sam ja otišla. Te jeseni sve je krenulo uzlazno, napadaji ljutnje su prestali i on je počeo odlično surađivati.

Kako sam uspjela? Dovijajući se raznim načinima. Razgovor, uvijek razgovor, do besvijesti. Motiviranje na dobre postupke. Skretanje pažnje (dok je bio manji). Humor - ima jako smisla za humor. Nježnost - odi ti svojoj mamici, pa onda on dođe, pa se smiri i onda razgovaramo o tome što je bilo. Nagrađivanje poželjnih ponašanja, prije svega pohvalom i odobravanjem, a ponekad i konkretnim nagradicama. Kada bi nešto loše učinio nekome od nas ili prijateljima navodila sam ga na razmišljanje kako bi se on osjećao da njemu netko to učini. Zatim, izlaganje dobrim utjecajima: boravak s mojim roditeljima, sa rodbinom, poticanje na druženje sa dobrom i sređenom djecom. Također, puno mi je pomogao i vjerski odgoj - volja za dobrim, odbijanje zla, razvijanje neke unutarnje plemenitosti. Muzička škola. Čitanje lijepih knjiga. Meni posao dozvoljava da s njim provodim jako mnogo vremena, tako da to sigurno igra ulogu. Da i još nešto - ja se ne bojim uspostaviti svoj autoritet. Nisam mama prijatelj nego mama mama. Ne bojim se reći ne i moje ne je ne. Nisam neumoljivo dosljedna, jer bi to bilo u koliziji s njegovim karakterom, ali kad smatram da imam jake razloge da ne popustim, držim se toga do kraja. Ako sam u pola 9 pet puta rekla: ugasi TV, dosta je crtića, a on se oglušuje, ja bez ustručavanja ugasim TV. On to kuži, cendra, ali posluša me. Zna da ga tata i ja jako volimo, dobiva vrlo mnogo pažnje i nježnosti i smatra nas dobrim roditeljima. Često mi komentira druge roditelje kada ide na igru k drugoj djeci doma, na moju radost uvijek u korist nas. Eto, drago mi je da misli da sam dobar roditelj, ja to ne mislim baš uvijek o sebi, ali je činjenica da se jako trudim i da jako mnogo ulažem u to. Razmišljam o njegovim postupcima, o svojim i mislim da sam bolji roditelj nego što sam bila prije koju godinu. Uči on, učim i ja.

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

A ja nisam sigurna jesam dobro razumjela ovo o poticanju i nagradama. Jer se spominje kao da ide jedno s drugim da bi se potaklo dobro ponasanje, plemenite karakterne crte itd. Ja i dalje mislim da se to ne bi trebalo poticati nagradama pa mi opet nije jasno na sta se misli, tj. na sta Zdenka misli. Ako imas vremena, pliz razradi malo tu teoriju o odgoju uz poticaje. :)
Zanima me konkretno kako ocekivati da ce dijete neko ponasanje ili obavezu prihvatiti kao normalu ako se ta ista obaveza ili ponasanje "stimulira" nagradom?

---

Možda nisam bila dovoljno jasna, ali rekla sam da mislim na poticaje više nego na nagrade. Poticati se može pohvalom, odobravanjem određenih poželjnih ponašanja, razvijanjem stavova prema dobru i zlu. I mislim da svaki odgoj mora ići "uz dlaku" djeteta, to jest da mora biti prilagođen njegovoj osobnosti. Moje dijete ima jak karakter i odgajam ga poštujući to. Njega se može odgojiti poticajima, učenjem, objašnjavanjem, tako da on shvati stvari i razluči što je dobro, a što je loše. Kazne kod njega funkcioniraju tako da potiču loše osobine- agresivnost, otpor, neprihvaćanje, nesuradljivost. Ja sam se naučila, ne znam ni sama kako, da njegov jak karakter iskoristim za svoje odgojne ciljeve, da ga usmjerim u željenom smjeru. Njemu jako puno znači kad shvati stvari, kad mu se objašnjava, kad ga se sasluša, kad mu se da prostora. Onda će on surađivati. A kazna se uvijek svodi na ono "dva ovna na brvnu".

Citiraj:

---

Minnie prvotno napisa

Ja bih rekla da je to davanje izbora djetetu. On nešto ne mora napraviti, nitko ga na to ne sili. Npr. nitko ga ne sili da piše domaći rad. Kad zaboravljanje domaćeg rada postane prečesto, ukidaju se npr.spomenute utakmice. I točka. On će na kraju odabrati hoće li d.r. pisati i vratiti utakmice ili neće.

---

Pa opet smo došli do tog - ja to zovem ovako, a ja onako...

Slažem se i ja da dijete mora imati izbor, a ako odabere krivo slijedi - kazna.

Zdenka, hvala na objasnjenju. :)

Pokušavam se sjetiti primjera kada su to moja djeca zaslužila kaznu. Nikada nisu zaboravljale zadaću, osim jednom je Lara, inače vrlo savjesna, zaboravila predati lektiru, dobila jedinicu i ja je nisam morala kažnjavati, već satima tješiti. Zapravo, u školskoj dobi su oni već sasvim zreli da sami znaju posljedice nepisanja zadaće, a ako primjetim da nešto u školi ne štima (pubertet, starija :roll: ) smatram da je moja dužnost pomoći joj na vrijeme, a ne kažnjavati kad je već kasno. Njihove uspjehe i neuspjehe u školi ja, eto, smatram djelomično i svojim uspjesima i neuspjesima. Što se pospremanja tiče, subotom pospremamo svi. U takvoj situaciji nitko se ne usudi štrajkati, valjda zna da nije fer.
E sad, ono što me zbiljski izluđuje jest gubljenje gumica i špangica. Par puta sam bila na rubu da Lari zavežem kosu sa špagom, a onda se sjetim da ja isto tako nikada se nisam vratila doma sa kišobranom koji sam to jutro uzela iz stana.
Ima nešto u meni što niti sama ne znam je li dobro ili loše. Naime, brata i mene su roditelji jako mazili i kupovali nam sve što smo željeli (mislim da je to zbog toga) i meni stvar uvijek ostaje stvar, ja nemam nekog stava i ne mogu se vezati za nju i ne cijenim je. Mene doista ne smeta šta god da potrgaju, nikada nisam vikala na likovne kreacije po zidovima, zavjese narezane na rezance (bilo je i toga...). Eto, to sve meni nije za kaznu. Kažnjavajući djecu zbog nekog predmeta imala bih osjećaj da mi je taj predmet važniji od njih.
Sa ponašanjem nikada nisam imala problema, obje cure su u školi pohvaljene, ne znam, možda su djevojčice inače mirnije, vidjet ću kad Šime krene u školu..
Doista se ne mogu sjetiti situacije kada sam ih trebala kažnjavati....

Zdenka, mogu ja sad tebi napisati esej o mojoj curi koja ima puno toga zajedničkog s tvojim sinom, ali opet .. ne poznaš je osobno pa ti opet ne bih mogla dočarati taj "uragan" od djeteta, niti mogu ispričati količinu ljubavi, pažnje, razgovora... i svega pozitivnog što je dobila od nas roditelja, niti mogu objasniti osjećaj ponosa na svoje dijete :)


Ono što sam ja primjetila je da svako divljanje, neposluh, histeriziranje .. bi je činilo strašno nesretnom i svi ti beskonačni razgovori, zagrljaji, poljupci, smirivanja, ponavljanja jednog te istog, stvarali bi produženi osjećaj krivice kod nje. Kazne bi ipak "odrađivala" puno smirenije, čak bi se i ona sama dosta puta složila da sam u pravu jer je brzo počela shvaćati uzrok-posljedicu, a onda bi je i puno lakše usmjeravala u pozitivnom smjeru.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Jednom, kad je imao nezaustavljivi napad bijesa prije 4. godine na moru, ja sam osjetila da bih ga mogla prebiti. Tada sam otišla i ostavila ga s tatom u kući. Vratila sam se za 20 minuta i našla ga potpuno mirnog kako s tatom razgovara o tome zašto sam ja otišla. Te jeseni sve je krenulo uzlazno, napadaji ljutnje su prestali i on je počeo odlično surađivati.

---

Moram još ovo prokomentirati, možda griješim, ali zapelo mi je za oko ovo boldano. Možda je tada tvoj sin pomislio ako bude neposlušan da će mama otići i ostaviti ga, a to bi bila kazna nad kaznama.

Arijana, ja sam i napomenula da odgoj mora biti prilagođen djetetu. Ja ne mogu biti u tvojoj koži. Za mog sina kažnjavanje definitivno ne funkcionira. Razgovor "na mirno" njega ne uznemiruje i ne ispunjava ga krivnjom nego mu pomaže da razumije situaciju. Ja njega nikad ni ne krivim, nije mi cilj da se osjeća krivim nego da razlikuje dobro i loše. Nastojim pokazati svojim primjerom, svaku priču, svaku situaciju iz okoline koristim da bih ukazala na nešto što je dobro ili što je loše. On sve priča što se događa u vrtiću, tako da i te situacije analiziramo.

U ovoj epizodi kad sam ja otišla, on nije mislio da ću ga napustiti, u to sam sigurna. Meni je nakon posvojenja (u dobi od točno jedne godine) apsolutni prioritet u odgoju bilo nahraniti njegovu emotivnu glad i uliti mu sigurnost. To sam činila po svaku cijenu, do kraja svojih psihičkih i fizičkih mogućnosti. Kad bih odlazila od kuće zbog posla ili nekog drugog razloga, još od malena sam mu govorila uvijek kamo idem i kad ću se vratiti i tko će njega čuvati. I uvijek sam mu govorila da ga neću nikad napustiti, dokle god budem živa. Taj put je on naprosto shvatio da sam izašla iz začaranog kruga emotivne ucjene. Ostavila sam ga na sigurnom, s tatom i mislim da mi je to bio jedan od boljih poteza. Ispuhala sam se 20 minuta, vratila sam se, zatekla sam mirno stanje. Poslije smo pričali o tim ispadima - nastojala sam ga navesti da mi objasni kako se on osjeća dok to radi i rekla sam mu kako se ja osjećam. To i inače primjenjujem - ja govor. Ne ti si takav i takav nego ja se osjećam tako i tako. Pokušavam mu objasniti što je to odgovornost i da on, iako je mali, ima neke odgovornosti, prema sebi, roditeljima i drugim bliskim osobama i svima ostalima.

Inače se u pogledu kažnjavanja posve slažem s Bomballurinom. Mislim da to što nije imala potrebe kažnjavati svoju djecu znači da je njihovu odgovornost i disciplinu postigla drugim mjerama. Mogu se samo nadati da će i moje mjere dati takve rezultate kad M. bude veći.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Inače se u pogledu kažnjavanja posve slažem s Bomballurinom. Mislim da to što nije imala potrebe kažnjavati svoju djecu znači da je njihovu odgovornost i disciplinu postigla drugim mjerama. Mogu se samo nadati da će i moje mjere dati takve rezultate kad M. bude veći.

---

Ovo mi nekako teško zvuči, pa bih malo nadodala. Moja djeca nisu savršeno disciplinirana niti stoposto odgovorna. Ona zapravo nisu - savršena. Doista se trudim dobro ih odgojiti, puno ulažem u njih, ali stvarno mi je do sada bio najveći zalogaj realno prihvatiti njihove mogućnosti i želje, a smanjiti svoje ambicije.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Razgovor "na mirno" njega ne uznemiruje i ne ispunjava ga krivnjom nego mu pomaže da razumije situaciju. Ja njega nikad ni ne krivim, nije mi cilj da se osjeća krivim nego da razlikuje dobro i loše.

---

Pa ni ja ne namećem osjećaj krivice, kroz razgovor ona sama zaključi da nije bilo u redu to i to, da je bolje tako i tako..., nekad čak i zaplače u stilu; mama, zašto sam to učinila ili ne učinila.., tako da na kraju ja nju moram tješit i objašnjavat da svi griješimo...bla, bla..
Iz ovoga svega mogu jedino zaključit da je odgoj i odgojne mjere jedna jaaako široka tema i da je teško ovako pismeno objasnit neke svakodneve životne situacije, karaktere, temperament i reakcije naše djece na kažnjavanje ili nekažnjavanje, a da krivo ne shvatimo jedni druge.

Citiraj:

---

Bomballurina prvotno napisa

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Inače se u pogledu kažnjavanja posve slažem s Bomballurinom. Mislim da to što nije imala potrebe kažnjavati svoju djecu znači da je njihovu odgovornost i disciplinu postigla drugim mjerama. Mogu se samo nadati da će i moje mjere dati takve rezultate kad M. bude veći.

---

Ovo mi nekako teško zvuči, pa bih malo nadodala. Moja djeca nisu savršeno disciplinirana niti stoposto odgovorna. Ona zapravo nisu - savršena. Doista se trudim dobro ih odgojiti, puno ulažem u njih, ali stvarno mi je do sada bio najveći zalogaj realno prihvatiti njihove mogućnosti i želje, a smanjiti svoje ambicije.

---

Pa djeca niti ne trebaju biti savršena. Ja nisam savršena, ne tražim to ni od sina. Dovoljno mi je da bude negdje od - do.

Citiraj:

---

Arijana prvotno napisa

Citiraj:

---

LeaB prvotno napisa

Gle ni ovako "zločin" ne izgleda primjereno. :/

Treba ih učiti strpljenju, i toleranciji prema drugima, a kaznom to definitvno ne činimo.

---

Lea, ajde mi molim te pojasni ovo prvo, nadam se nisi mislila da je izraz "zločin" neprimjeren, jer ako jesi... :/

---

Pa neprimjeren je izraz zločin za djecu te dobi.

O Isuse... :roll: , pa neprimjereno je i komentirati riječ u navodnicima i pripisivati joj doslovni značaj koji nema, neprimjereno je i okretati diskusije u smjeru u kojem ne idu.....

Draga Arijana, mogle smo se samo krivo razumjeti i tu je priča gotova. Ja te ne osuđujem, niti kritiziram, a i ova tema se već ohladila.
Zar nismo svi na ovom forumu uglavnom istomišljenici oko ključnih stvari kao što su kažnjavanje, maltretiranje, udarci...

A ostalo su nijanse.
Peace.
:) :angel:

O.k., valjda ja ne mogu shvatiti da netko to može tako interpretirati - nenamjerno i bez nekog cilja 8)

sto vrijeme vise prolazi, odnosno moja kcer raste, sve manje vijerujem u taj takozvani "odgoj".
poslusnost kao kategorija prema bilo cemu ili komu mi izaziva neugodne trnce u zeludcu i u principu je ne smatram vrijednoscu kojoj bi trebalo teziti.
meni sama rijec kaznjavanje zvuci tako odbojno. i ne upraznjavam ga. i bez njega nasa mala obitelj sasvim dobro gura.

Citiraj:

---

ivarica prvotno napisa

"posljedica" je samo eufemizam za "kaznu".

iok, on je dosta veci od vasih, ali on se poceo vrlo rano boriti za svoje pravo tako da mi odbrusi: ja tebe ne ucjenjujem ili - ti ne bi sigurno dala da te ja tako ucjenjujem ili zamisli da ja tebi kazem ako ovo onda ono.
i kad vam dijete jednom tako kaze ne mozete ga vise tako tretirati. ok, ne jednom, trebalo mu je prekonekoliko puta :mrgreen:
ali na ovaj pokusaj pluseva i minusa rekao je (nestoprekocetverogodisnjak) - napravit cu ih i ja tebi.
a ja ipak nisam tako bez minusa da ih zelim vidjeti evidentirane.

---

nakon sto mi je moje dijete u dobi od 5 godina reklo nesto slicno kao ivar o ucjenama, dobro razmisljam i o "posljedicama". da ne budu ucjene.

pluseve i minuse sam isprobala jedanput u duzini od dva dana . i zakljucili da je to besmisleno.

aleta napisa:
a zašto mi sad ovdje pokušavamo naći neko univerzalno pravilo? nekom djetetu će plusevi i minusi savršeno odgovarati, a nekom ne. neko će se dijete rasplakati od nečega što neko drugo neće ni primijetiti. osnovno je to da roditelj poznaje svoje dijete toliko (i da se trudi toliko) da može napipati onu osjetljivu točku na koju dijete reagira, dopušta da ga se usmjeri. a da to nije za dijete ponižavajuće, nego upravo motivirajuće. samo se oko ovog načina možemo složiti. oko konkretnih metoda nikad nećemo.

ovo mi se svida.
mi smo se ocito tako poslozili (nasa kcer, mm i ja, mozda smo nekakve endemske biljke)), da kod nas nema kaznjavanja, mi u njega ne vjerujemo i sasvim nam dobro ide i bez njega.

Jučer sam u Vjesniku pročitala članak o kažnjavanju djece koji je na tragu moga mišljenja o tome.
http://www.vjesnik.hr/html/2006/07/1....asp?r=pis&c=2

bas lijepi tekst. i na tragu i mog misljenja.

natasa je prava roda samo nikako da to prihvati i prikljuci nam se :love: :)

tekst kao s naseg portala ;) :lol: