i ja tako mislim
negdje je na forumu bio topic jedne forumašice o njenim iskustvima s ppd-om i liječenjem.ali se ja ne mogu sjetiti o kome se radi
Printable View
i ja tako mislim
negdje je na forumu bio topic jedne forumašice o njenim iskustvima s ppd-om i liječenjem.ali se ja ne mogu sjetiti o kome se radi
iskreno, da li se radi o težim ili lakšim krizama više ni sama ne mogu ocijeniti. Osobno su mi se te krize činile dosta teškim, zato sam i tražila od Roda ulaz na ove stranice da vam se malo izjadam i vidim kakva su vaša iskustva. Ali kad sam pročitala krize ribice tine nekako mi se moje ne čine tako strašne. Sve u svemu cure puno hvala na svemu, pročitala sam sve što ste mi napisale (ovaj put pažljivo) i odlučila (nakon krećeg promišljanja) pokušati sa literaturom. Neću dugo čekati, ako se uskoro ništa ne popravi idem kod terapeuta. Javim vam iskhod. Sretan Božić.
potpuno te kužim.... :(Citiraj:
elin prvotno napisa
meni nije jasno,ali sad vidim da depresija nije prošla,samo se preobražava u neki oblik agresije!!
nema dana da ne puknem i vičem,nekad vrištim na sav glas,a u tome mi ni kćeri koje su bile zlatne,(a sada me ignoriraju dok ne dreknem) ne pomažu. UVIJEK mi je krivo nakon par minuta ili odmah,ali nemogu si pomoći.... :cry:
npr.starija će 9g,kažem da zmazani veš odnese u kupaonu,kažem to svaki dan više puta i onda pustim,nakon 5dana hrpa je tolika da se vrata ne mogu otvoriti,gaće,čarape,majice... dobije kazne-bez tv-a,bez kompa za vikend,bez đeparca,bez mobitela,ne može kod prijateljice,(svaki dan novu dodatnu kaznu...).....ona opet ne pokupi veš,ja počnem pucati jer je kuće složena,usisana,treba ona usisati svoju sobu,usisa ju,ja ju pitam jel odnijela veš,ona kaže-DA....
uđem u sobu,a veš na podu....ja počnem vrištati,zgrabim sav veš i bacim u dvorište (visina 3 kata) ,ona ga plačući ode pokupiti,razgovaramo,kaže i obeća da će nositi veš...i drugi dan smo opet nigdje....ja opet pucam...
isto je sa knjigama i papirima po radnom stolu,slikovnicama,olovkama....
srednja spremi svako jutro krevet,posloži igračke....veš složi na stolac....a starija me izluđuje zadnja 2-3 mj.
nju ništa ne dira,probao je i MM razgovarati...ništa....
a ja sebe lovim da samo čekam njen krivi potez pa da imam razloga vrištati i prijetiti.... :cry:
silno sam tužna jer se u našoj kući više ne komunicira normalno,jer tebe nitko ne reagira,ali kad se drekne onda cure slušaju i plačući pospreme,pojedu...
i milijun puta ispočetka....razgovaramo i nakon pol sata...ništa od dogovora!!
kad MM dođe doma navečer, tad njega uglavnom slušaju i budu zlatna djeca....a ja ostanem ko zadnje g#vno :cry:
najrađe bi se maknula i da nikome više ne smetam.... :cry:
jer se uz njih osjećam ko jedno veliko NIŠTA!! :cry:
ribica tina, isto i kod mene, samo što ja imam samo ovu malu od 6 mjeseci. U početku imala problema sa hranjenjem. Dijete malo jede, ja plačem, ne znam što bih. Nutkam, trudim se, onda ona pojede nešto malo više i povrati. Sveki pita kako meni ne povraća. I što da joj odgovorim?Onda mislim dijete je bolesno - idem doktoru. Djetetu ništa. Prijelomni trenutak - prije mjesec i nešto kusur odem do doktorice i velim kako dijete malo jede i povraća svaki drugi dan. Pita me doktorica koliko je pojela za zadnji obrok - velim ja 170ml (formulica 2). Žena gleda u čudu, veli gdje joj je stalo (moja malena je dosta sitna). Zovem mamu i velim joj što je doktorica rekla. Veli mama meni "tako sam i ja sa tobom, plači, nutkaj, igraj se sa tobom samo da bi nešto više pojela, a ti povrati. Pusti ju, jede koliko može." I tada sam shvatila, valjda dijete zna kad joj je dosta. I više se ne nerviram oko obroka. Počela raditi manje obroke (155ml), nekad pojede sve, nekad 2/3, nekad 1/2, najčešće ovo drugo i ne povraća. Jednostavno pustila da stvari idu svojim tokom i za sada idu super. Naučila da je kod djece kontraproduktivno živcirati se, sada sve polako i sa smješkom (nećeš, O.K., budeš poslije). Ali još ostalo 2 problema: ja kojoj se ništa ne da i M kojemu je svega dosta. Odnos grozota jedna. E to ne znam kako vratiti na staro - možda pustiti neka sve sjedne na svoje mjesto, ali ipak predugo to traje. Bacam se na literaturu.
Jao žene, jako vam je teško...
Ja sam po struci psiholog, znam nešto sitno o psihoterapiji, ima ih raznih... U svakom slučaju neke stvari je teško riješiti samo razgovorom i literaturom, ja bih vam preporučila da se ipak posavjetujete sa psihijatrom preko uputnice koji će vam možda prepisati kakav antidepresiv, a da paralelno tražite privat psihoterapeuta koji ima iskustva sa depresijom... Naime, tbl nisu riješenje naravno, ali su nekada jako dobrodošle da prekinu začarani krug depresije koji je u biti vrlo često osnovan na kemijskom poremećaju u mozgu... A cilj je da manje patite vi i cijela obitelj...
Držite se i potražite pomoć...
Slažem se sa mamom Jelenom. Ja sam svoju krizu jedva prošla i to uz ljekove i terapiju. Evo ovo je prvi put da to govorim nekome tko mi nije family ali moram dati savjet.
Svima koji se osježaju kao elin i ribica tina neka odu psihijateru. Znam da to zvuči zastrašujuće ali nemojte se bojati, biti će vam bolje. Razgovor stvarno pomaže, ali ja bez tableta nebi uspijela (u to sam sigurna). Nikakvo dobro nisam radila svojoj bebi ni sebi to što sam oduživala sa ljekovima samo da bi malo više dojila. IDITE ŠTO PRIJE!!!
PPD je bolest i treba se liječiti. Vjerujte mi, osjećati ćete se opet kao nekad samo uz puno truda i vremena.
Svima vam želim puno sreće. :love:
ima dana kad sam sretna.... :heart:
ima dana kada sam ponosna,jaka,hrabra....ima ih,ali su rijetki...
ima mnogo dana kada plutam na minutama,satima, plivam u svakodnevnim poslovima,čekam drugi,bolji dan....
dana kada ne osjećam...ne vidim...ne čujem...
a ima,dođu i dani kada sam NIŠTA.....tada pišem plačući i plačem pišući...
"najdraži moj....Isuse!
tako mi je teško,tako sam tužna...pretužna...
razočarana sa svime,a najviše sa sobom samom..
ne znam što radim krivo...ali sve se ruši,sve nestaje...
bojim se svega...
čujem zvukove,vidim stvari....
gubim kontrolu nad djecom,gubim kontrolu nad kućom...
nad svojim brakom...
nad svojim osjećajima i emocijama,
nad svojim postupcima...
istovremeno bi sve grčevito držala sa obje ruke,a opet mi je tako svejedno jer nemam snage...
dani prolaze,ja ne želim postojati,jer sve radim krivo...
loše kuham,pa nemam volje iznenadit ničim novim...
loše pospremam,pa ni ne pospremam kako bi željela...
loše odgajam djecu,pa mi je tako svejedno...
s tobom niti ne znam kako razgovarati,pa zato bježim od tebe,plačem....
pa dođem,pa opet plačem...
otvorila se tamo gdje sam najranjivija i gdje me najviše boli...
bojim se da ću ostat ismijana,povrijeđena,ne shvaćena...
možda,možda..... bi ti rekla....
puno je previše strahova sa kojima se borim...
ali to sada nije važno...
samo želim biti u tvom zagrljaju satima,danima....
da počnem osjećati sigurnost koju sam nekada osjećala uz tebe....
to je prvo što želim,a onda možda mogu krenuti dalje...
volim Te mili moj Isuse!"
uh,evo,rekla sam,napisala...dal sam trebala ili ne...
vrijeme će pokazati.... :/
(možda nekome jednom pomogne i ja ću biti sretna!) :love:
tko ne shvaća,nek osuđuje,nek misli o meni što ga je volja...
uglavnom te dane provodim pišući dnevnik....
izbacim sve van i opet sam neko vrijeme....recimo-dobro!
ribicatina, ti si jako hrabra žena, a ovaj topic zlata vrijedi.
:love:
ribica tina, ti patiš ko i ja od osjećaja nekompetentnosti i anksiozna si
kad čitam tvoje postove, vidim sebe
ne se ljutiti, ali ja ne znam što ti čekaš?
zašto izbjegavaš psihijatra?
vidim da si tu negdje iz okolice Rijeke( jesam dobro shvatila?) i mogu ti pomoći konkretnim savjetima kamo da odeš
ako želiš, javi se na pp
japanka-pa išla sam...par mjeseci kod jedne drage doktorice-prof. u kbc,čak smo uhvatile ritam svaki tjedan...pa su došli godišnji,ljeto,pa se na jesen bilo teško vratiti ispočetka...pa se nismo mogli uskladiti zbog muževog posla,jer nisam imala kamo s bebom...i jednostavno vrijeme proletilo...a podrške od nikuda...
moja gin koja mi je nakon 2mj rekla-draga,morate to pustiti,već je puno vremena prošlo...
pa moja dr. koja mi sma hoće dat lijekove...
i tak...
ja bi opet kod prof. na kbc,ali me sramota zvat, jer uopće ne znam jel ja sad još spadam pod PPD ili sam samo D :/ i dal bi me ona uopće primila da nisam došla na preporuku dr.F. :saint: ...i tak...
a nemam volje,snage i želuca ponovno nekome sve govoriti...od obitelji,poroda,života... :(
a i čini mi se da sam ok....uglavnom...
"pa svatko ima loših dana"-rekoše mi bliske osobe...=ja pretjerujem...
i tak,to ti je centrifuga svakodnevice koja me vrti....
drago mi je da ste se vas tri javile...gledam...od jučer je topik otvorilo oko 150 ljudi....
Tina tako rado bi ti pomogla, pa barem šetnjom i kavicom na svježem zraku, no pred porod sam. Ne mogu ni makac.
Ustvari, ovog trena ne znam što bi ti rekla. Sigurna sam da si na dobrom putu koji vodi ka oporavku, sigurna. Samo polako i ne daj se.
Pozdrav tebi i onima koje voliš od nas :heart:
XCitiraj:
Dalm@ prvotno napisa
Ma zapravo ne znam što bi ti rekla, samo :love: i drži se.
Mislila sam da možda ipak probaš nazvati tu svoju doktoricu, koja zna cijelu tvoju povijest, stvarno ti ne treba biti neugodno. Ili da je tm nazove.
nazovi doktoricu, pitaj da li i dalje spadaš pod nju i da ti je muka od same pomisli da bi trebala od početka nekome objašnjavati svoj slučaj kako bi ti odredio da li trebaš nastaviti kod nje ili trebaš ići nekome drugom, a da samo terapiju lijekovima bez psihoterapije ne smatraš adekvatnom za sebe.
nažalost, ja moram napisati da nisi na dobrom putu nego guraš glavu u pijesak
nema te šta biti sram nazvat, o čemu pričaš, dr je tamo zbog tebe, mene, ljudi koji trebaju njenu pomoć, bila ti PPD, D ili šta ja znam koji F
i to što kažeš da ti se ne da govoriti, ma samo ti dođi tamo, govorit ćeš koliko možeš u tom trenutku, ako ti je teško rasplakat ćeš se ili reći da ne znaš više što da kažeš..bitno je da te ona vidi, samim time će već pola znati, po tvom držanju, pogledu itd.
čini ti se da si ok? daj,Tina.. 8)
a o podršci ću ti reći ovako, nećeš je vjerovatno niti imati dok god nešto ne pokreneš, jer ti ne činiš ništa, znači ne treba ti pomoć, ok si, pa šta onda hoćeš, kakvu podršku? ljudi to tako vide, a ako kreneš raditi na sebi, ali ozbiljno, vjerovatno će te i tvoji shvatiti ozbiljnije jer će vidjeti da ti pomoć TREBA
toplo se nadam da nisam bila pregruba, samo ti pokušavam pomoći da jasnije vidiš situaciju, meni je puno trebalo da krenem, nitko mi nije pomogao jer sam ja isto držala u sebi sve od sramote pa se stanje samo pogoršalo i proširilo na sve spektre mog života i skoro me paraliziralo( da, bilo je dana kad nisam mogla hodat, jest, nigdje izać)
ako hoćeš, možemo i na pp, ili ovdje, meni svejedno
Nemam što dodati, cure su ti sve rekle...
Japanka :love:
samo ću ti poslati puno čarobnih ~~~~~~~~~~~~~~~~~~ i puno pozdrava :heart:
bole takve rečenice,bole jer su istina... :cry:
nadam se da ću jednom i ja moći tak hladno i bez zadrške govoriti o ovom razdoblju u kojem sam sada...
ustvari,dok god mi je frka napisati...znam da nisam ok...
ali istovremeno je u mnogim situacijama lakše da moji,MM misle da jesam...
bilo je tako teško,jer sam im vidjela u očima kako me drugačije gledaju...
šutila sam,vrijeme prolazilo...al me zadnjih 2mj pošteno drobi...
budem ujutro nazvala .... :heart:
u biti može mi reći da ili ne...a to i nije tak strašno... :/
ma tina, draga, ako te zabolilo ovo što pišem, oprosti
ali ako te to potakne da nešto napraviš- super
sve znam. znam, znam kako ti je i ako ne želiš svojima reć- nemoj( moji roditelji ne znaju za moj problem, znaju muž, sestra i par dobrih prijatelja), ali kreni i vidjet ćeš, nakon mjesec dana bit ćeš blje pa još bolje i sve bolje..
tvoje cure trebaju mamu, a znamo kako je teško biti mama i inače, a kamoli kad jedva vladaš sobom zato se ne opiri riječima psih...nešto
stvoreni smo od krvi i mesa, a svime, baš svime u tijelu upravlja mozak
kod nas je došlo do KEMIJSKIH PROMJENA u mozgu i hvala Bogu, to se da liječiti
ako se bojiš terapije samo ću ti reći da nećeš biti sedirana, usporena, tupa, ništa od toga
i ono malo nuspojava( najčešće pospanost) prođe u prvih tjedan, dva
ako si u mogućnosti, nemoj ići u bolnicu na polikliniku, nego odi privatno, lakše ćeš se opustiti, imat će dr sat vremena samo za tebe i sve je puno lakše
drži se, pratim tvoje postove i želim ti svako dobro
sigurno ti mogu reći da privatno nema šanse...nikakve šanse.
zbog financija...
kad ti je svaki mj. do zadnje kune isplaniran,pokoji neplanirani trošak te pokopa da se mjesecima izvlačiš...
a kad sam se informirala...sat je oko 200-250kn,preporuka je 2 h tjedno,to je 500kn,mjesec 2000kn :shock: -nemoguće! :nope:
Da, privatno je 300 kn, skupo strašno, ali kod moje dr samo jednom sam išla dvaput mjesečno, inače uvijek jednom mjesečno
bonus je taj što je možeš nazvati uvijek, u svako doba dana kad ti je kriza- to, naravno, ne naplaćuje
ribica tina- ja osim :love: i ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ da ti što prije bude bolje ne znam što bih napisala. Eto još jedan :love: i :* . Poslušaj savjet japanke i bez straha i srama nazovi dr.
Vrlo potresna priča. Prepoznajem sebe u puno toga što si napisala i veliki zagrljaj ti šaljem.
ODJAVLJUJEM SE SA OVE TEME!!!
previše toga sam rekla,puno previše osjećaja stavila...
nakon što sam se više od godinu i pol mučila da moji zaborave i počnu me normalno gledati,a ne ko da imam "šugu"...
sada im opet neću još duuugo moći pogledati u oči...
...jer uz njihov pogled osjećat ću se bijedno,bezvrijedno,bolesno i nesposobno!!!
hvala virtualnoj "prijateljici" koja je moju mamu uputila da pročita ovu temu i slomila joj srce!!
hvala!!!
(znam ko si!)
cure kojima treba razgovor i međusobna utjeha nek mi se i dalje javljaju na pp :love:
:heart: :heart: divne ste!! :heart: :heart:
(sve osim jedne!)
Što je nama promaklo? :no:
Draga Ribice, jako mi je žao da ti je tako teško... možda smo svi nekako zaboravili na to, jer kao što sama kažeš, praviš se da si dobro i guraš dalje pa i ostale uvjeriš u to. Svakako mislim da bi trebala pokušati nazvati dotičnu doktoricu i dogovoriti sastanak s njom, ako ti ona više ne može pomoći, neka ti preporuči nekoga tko može...
Nitko od nas nije savršen, ja prva, ali da je netko tvojoj mami išao govoriti o tebi i o tvom problemu mi je neshvatljivo... Ipak, ti se nikako ne smiješ sramiti ničega, nemaš nijednog razloga da obitelji ne pogledaš u oči...
Draga, nisi sama, prije svega imaš tri predivne kćeri, a znam da si i svom mužu sve. Pokušaj s tim početi, iako znam da ti je naporno biti gazdarica kuće... pa polako dalje i najvažnije od svega, nemoj odustati... ovaj put nemoj, odi do kraja, do sretne i trajno zadovoljne tine, ok? :heart:
ribice to što ti se događa nije nikakva sramota, ali moraš se uhvatiti u koštac s tim. nadam se da si ponovo krenula kod psihijatra i želim ti da što prije prebrodiš ovu krizu :love:
ribice, :love:
Meni su neshvatljivi neki ljudi koji sebi uzimaju toliku slobodu pa se u tolikoj mjeri petljati nekome u život.
Ribek, poslat ću ti jedan veeeliki :love: . Vjerujem da ti nije lako, ali vjerujem da ćeš smoći snage/vremena/odlučnosti da kreneš ponovo na terapiju.
I znaj da to nije nikakva sramota. Ni za tebe ni za tvoju obitelj.
nemoj tako misliti o sebi, molim te!Citiraj:
ribica tina prvotno napisa
ma koja bezvrjednost!
što bi ti trebala biti? nadnaravno biće, uvijek dobre volje i bez loših trenutaka jer se to od tebe očekuje?
sjećam se tvojih scenografija za klinke, dvoraca.
meni je to vrijedno divljenja.
:heart:
aaaaa :cry: ,curke :love: ,hvala vam puno.... :heart:
žao mi je ali za sada još samo preko pp pišem sa curkama koje mi se javljaju,a budemo jednom nastavili i ovdje za pomoć drugima....
za sada još nije vrijeme.... :heart: :heart:
trebala bih vaš savjet. zanima me da li su ovo posljedice stresa, ppd i da li će proći samo od sebe. porod mi je bio dosta težak, boravak u bolnici stresan. kad sam došla kući katastofa. beba je imala jake grčeve, stalno je sisao. nitko nije imao razumjevanja za mene. prijatelja od jednom niotkud. svekrva me salijetala, dosađivala mi. mm se nije zauzimao za mene. plakala sam često. taj se plač sad pretvorio u bijes. desili su se još neki veliki problemi sa svekrvom koji su lebdili u zraku 2 mjeseca, mm ih se nije potrudio rješiti. ja sam plakala, pokušavala razgovarati. sad sam se nekako ogradila od svega mm joj je objasnio da ne dolazi često, ne javljam se na tel. kad ona zove. ali sam dobila stomačnu nervozu, čestu vrtoglavicu, nemogu pričat s nikim sve me iritira i zamara, kosa mi je počela jako ispadati, osjećam neko stezanje u grlu. s m nemam nikakav odnos.
šta bi mi savjetovali na to
lejla22, ja sam sebi već malo naporna jer svima isto pišem, a i tebi moram isto- odi malo van, prošetaj, ako imaš kome ostaviti bebu na sat- dva
odi kod neke prijateljice, javi se ljudima koje nisi dugo čula , probaj čim više spavati, počni misliti malo i na sebe
popričaj s mužem, reci mu šta te muči, odite vas dvoje negdje, posek.ajte se...
ako to potraje duže od dva tjedna, javi se psihijatru, po mogućnosti privatnom....vidi sve što sam pisala ranije i na pdf idu li vam na živce
i sretno ti
pitaj sve što trebaš, ima tu puno bistrih glavica :mrgreen:
lejla, najgore od svega je da se zatvoriš u kuću i otuđiš od onih kojima je do tebe stalo.
pomoć trebaš tražiti, neće doći sama od sebe.
za početak je potraži u nekome tko te je spreman saslušati bez pametovanja.
japanka pametno zbori.
tebi jedan veliki :love:
hvala na savjetima. probat ću pa ćemo vidjeti
Podižem malo temu.
Nakon današnjeg telefonskog razgovora, psiholog je zaključio da najvjerojatnije imam ppd. Sutra idem na razgovor u 4 oka i najvjerojatnije ću dobiti terapiju.
Molim sve one koje su to prošle, koje su spremne podijeliti svoja iskustva da mi se jave. Podrška i razumijevanje su mi prijeko potrebni.
Imam podršku okoline, ali mi treba netko tko razumije o čemu pričam.
MOLIM VAS!!!
ja ti se javim na pp...
nisam prošla...
tj prolazim ja svašta...ali nisam gotova ;)
:love: drži se!
ja sam imala (e sad ne znam više točno da li se baš radilo o ppd-u ili zakašnjelom baby blues-u). U svakom slučaju moji osjećaji su bili da bi najrađe ostala u krevetu i spavala i spavala i ne dizala se. Nije mi se dalo niti tuširati, ma ništa (jedino sam jesti mogla - čudo jedno). E da, bilo je čak i nekoliko situacija kada sam pomislila da bi bilo bolje da sam umrla tijekom poroda, ali eto danas sam dobro i sama sam se izvukla iz toga. Sad, koliko sam o tome čitala, postoje različiti stupnjevi i najbolje bi bilo potražiti pomoć specijaliste. Mislim da si na dobrom putu, trebaš samo znati da je najvažnije priznati sebi i drugima da se nekaj dešava i potražiti pomoć, da se toga ne trebaš sramiti i da je jako važna podrška okoline. A evo ti od mene i jedan :heart: :love: jer znam da podršku u ovom trenutku najviše trebaš. I da, biti će sve o.k., sve to dođe na svoje.
Elin, hvala ti na podršci.
Eto, dopisujem se s curama na pp i to mi toliko znači. Okolina me podržava, razumije, pomažu (hvala vam svima od srca). Javljat ću se i dalje, razgovor, makar i ovaj virtualni, liječi dušu. O tome treba govoriti otvoreno i to je već pola terapije. Barem meni pomaže. Nakon što "izgnjavim" svoje bližnje, nekako mi je bolje i lakše se nosim s tim.
:love: svima!
Straško :love: bit će sve dobro, vidjet ćeš. I ja sam tako počela na ovom forumu, baš na ovoj temi, jer više nisam znala što sa sobom i htjela sam iskočiti iz svoje kože i da me nema. I pomoglo mi je puno, znaš čak i spoznaja da ima drugih kojima se isto dešava, da nisi sama, da ne izmišljaš sve to ti pomogne. Tvoja okolina te podržava što je super i jako važno, kod mene toga nije bilo. Smatrali su me nedoraslom, razmaženom i sebičnom, a ja sam samo trebala da me netko zagrli, da mi kaže da će sve biti o.k. - nekakvu potvrdu da vrijedim ako me razumiješ.