ostatak i inace nije normalan, ne samo na temu posvajanja. to je ekipa koja bi pljuvala bez obzira na zadanu temuCitiraj:
čokolada prvotno napisa
Printable View
ostatak i inace nije normalan, ne samo na temu posvajanja. to je ekipa koja bi pljuvala bez obzira na zadanu temuCitiraj:
čokolada prvotno napisa
Teško je dati neki pametan savjet, mislim da jednostavno želiš znati sve o svom porijeklu i da želiš čuti od njih sve što znaju.Citiraj:
ja sad želim znati istinu... kako to reći roditeljima?
Inače, pošto si punoljetna imaš pravo dobiti svoj dosje na uvid u centru za socijalnu skrb koji je vodio tvoje posvojenje.
Žao mi je za tvoja loša iskustva, postoji određeni broj ljudi koji nas posvojene obitelji ne smatra "pravima" al eto mi znamo i osjećamo što nas veže. :heart:
:heart:
Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
slažem se sa Zdenkom
nadam se samo da će ti naše priče pomoći da nađeš svoj mir,
učinila si jednu obitelj najsretnijom na svijetu,i bez obzira što još uvijek postoje pojedinci koji razmišljaju na način, kako je mogla, ja bi ovo ili ono napravila, nitko od nas ne može se staviti u tu poziciju i sa sigurnošću reći što bi napravio.
Sa takvim komentarima smo se i mi nekoliko puta susreli, nažalost, i mogu samo reći da ostanu zatečeni našom reakcijom.. Mi smo biološkoj mami našeg malog miša neizmjerno zahvalni. Dobili smo sreću koju nismo mogli niti sanjati, a tolike smo ga godine željeli i napokon dočekali...
Sa sigurnošću mogu reći da joj je dobro,da je voljena, mažena i pažena... Da je čuvaju i paze kao kapljicu vode na dlanu...
Zaista mislim da si učinila jednu veliku stvar,
Od srca ti želm svako dobro u životu
Evo ja sam nova na forumu, a željela bih negdje izbaciti svoje misli i osjećaje... pa za početak.. pozdrav :-)
Ja sam posvojeno dijete već 21 godinu i to sam saznala sa 4 godine. Iskreno, ne sjećam se na koji su mi način to roditelji objasnili, ali nakon toga nisam više nikad ništa o tome ispitivala.. Jednim djelom jer ne želim neke stvari znati a jednim djelom jer mislim da će to povrijediti moje roditelje.. Stvarno sam zahvalna roditeljima što su mi dali ljubav i priliku za novi život. Ovim putem zahvaljujem svim roditeljima koji su posvojili djecu i dali im priliku za sretan život. Od srca vam hvala :heart::heart::love2::love2:
tamy13 dobrodošla, nama posvojiteljima je jako drago kad nam se jave i posovjenici, vaša iskustva i mišljenja su nam dragocijena.
Kod nas je posvojenje još do nedavno bila neka egzotična tabu tema i nije se puno o tome pričalo. Mi friškiji posvojitelji imamo hvala Bogu internet i stranu literaturu (nažalost ništa na hrvatskom)i puno lakše nam se educirati, prije su posvojene obitelji bile prepuštene same sebi.
Ima također odličnih stranih knjiga koje su pisali posvojenici koje bi ti mogle biti zanimljive.
večer!
evo mene,nakon gotovo 2 godine..i,šta se desilo? čitam sad da sam bila zagrizla oko saznanja istine..i tak..nakon skupljanja hrabrosti..zapitala sam mamu nakon ručka..ono..bila je zatečena..ono,kao šta je pitam..kao sve su mi rekli..da,al kad sam imala 6,7 godina..ipak sam sad osoba od 20 god i sa tom jednom rupom u životu..naposljetku,sam ipak uspjela nešto saznat..bio mama me ostavila,ne znam zbog čega..ima još 2,3 djece..nisam ziher..po priči sam skužila ko da sam ja bila slučajan događaj,vjerojatno neka avantura i sl..i uglavnom..nije htjela čut za mene,ni vidjet me ni ništa..uspjela mi čak dat i ime neko..nekoliko mjeseci nakon rođenja su joj dolazili ljudi iz socijalnog..pitali je želi li me uistinu ostavit i sl..al ona i dalje nije htjela čut i tako to..
nije baš super priča..al bila sam na sve spremna,tak da sam dobro sve podnjela..i život ide dalje..
Didi, hvala ti što si se javila. Imam osjećaj da još imaš puno neodgovorenih pitanja i da nisi sve posložila. Sad kad je razgovor počeo, treba ga nastaviti.
didi :love:
bokk ljudi
Ja sam isto posvojeno dite... al iz male sam sredine pa svi znaju za to. Malo sam drugačija od ostalih i imam dosta problema sa okolinom. stalno me provociraju izruguju se i ismijavaju me,,postavljaju mi razna pitanja. Nikako nemogu shvatit da to rade :-(
Mala Cura, jako mi je žao zbog toga!
Ne razumijem što to znači - "malo sam drugačija od ostalih" jer svi smo mi različiti....................no, vjerujem da se u malim sredinama o svemu razglaba, svi znaju sve o svima.....i svi se "pačaju" u tuđa posla!
Nadam se da imaš s kime podijeliti svoje probleme jer najgore je držati sve u sebi!
Mala Cura lijepo je da si odlučila s nama podijeliti svoje misli i probleme. Jako mi je žao da je tvoja okolina takva, i vjerujem da ti je teško. Ja imam dvoje posvojene djece, hvala Bogu, nemaju nikakvih problema, svima su jako dragi i simpatični. Moram priznati da sam dosta razmišljala hoće li moja kći imati sličnih problema kao ti, jer je ona posvojena kao veća djevojčica, a djeca školske dobi znaju biti okrutna... Ali, predivno su je prihvatili, i to mi je jako drago.
No, vratimo se na tebe... koliko imaš godina, sa koliko godina si posvojena, kako se nosiš s tim problemom...?
Mala Cura, protiv predrasuda i iskrivljenih stavova drugih, najbolje je zauzeti svoj stav. Ti znaš tko si i koliko vrijediš i zauzmi stav kojim ćeš to staviti drugima do znanja, pa će prestati priče i komentari. I tvoji roditelji mogu tu jako puno pomoći svojim stavom prema okolini. Kad ti je teško reci im i obrati im se za pomoć.
To sta sam napisala malo drugačija mislila sam na izgled. Malo sam tamnija od ostalih nije sad da sam crnkinja al malo samo....po tome odma ljudi zaključe kada mi vise roditelje da nisam njihova i tu zapocni problemii...zapitkivanja,ruganja,ogovaranja....sad iman 16 god u osnovnoj je bilo previše tih osoba koje su me zezale pa sam mislila da kad dodem u srednju da ce to prestati ali ne oni joššš i goree tolko me iznerviraju da mi je prije god dana puknuo čir na želudcu :(((
imam sada 16, a posvojena sam sa 1 ipo. a kako se nosim....??? bilo je sve dobro dok nisam ušča u pubertet e onda mi je sve to počelo smetati. Neznam sa kim bi pričala o tome mogu samamom al mi je žao ju zamarati sa time, pa onda moram ovdje nadam se da vam ne smeta
i mene zanima taj postupak...jeli netko išao s tebom ili kako se to sve dogodilo??? sta ti je mama rekla kad je vidjela da želiš doznati tko te rodio??
Mala Cura možda su ti jednostavno našli bolnu točku? Ako te žele zezati i rugati se da nisi posvojena našli bi nešto drugo, ovako kuže da to tebe smeta i jako t živcira pa to koriste. Ima li nešto što tebe muči jako u vezi činjenice da si posvojena pa se lako daš iživcirati?
Koliko je tebi bitno to što si različita od svojih roditelja izgledom?
JA imam troje posvojene djece, dvoje plavo a jedan tamnoputi crni i vidim upitnike u očima ljudi kad kažem da su svi moji i da su braća. Al što bi ja tu, meni su najljepši na svijetu, ljepši nego kad bi ličili na nas.
Kad su mi za prvog sina rekli da nema ništa na mene, sjetila sam se Zdenkinih riječi pa sam odgovorila da ima ono što se ne vidi i to je istina.
Hvala ti što si se javila, jako me zanimaju tvoja razmišljanja jer i moju djecu to sve čeka.
meni uopče nesmeta to sto izgledom neličim na svoje biološke roditelje...a činjennica da sam posvojena mislim da me nebi mučila da ljudi o tome nerazglabaju non-stop....samo bi tila doznat razloge zasto me ostavila iako mi je drago da jest na neki način i nije.....moram još 2 godine čekat pa cu napokon sve to doznat, bili vama smetalo da vas vaša djeca za nekoliko god pitaju da zele doznati sve o biološkim roditeljimaCitiraj:
ivanas prvotno napisa
Nadam se da će me pitati sve što im padne na pamet i da će otvoreno razgovarati s nama bez bojazni. Mi ćemo djeci i prije 18g. ispričati sve što znamo o njihovim biološkim roditeljima i sve detalje što su nama rekli u centru i što smo uspjeli saznati od svih uključenih u proces.
Nadam se da ću ostvariti takav odnos sa svojom djecom gdje će oni svoja razmišljaja o sebi, posvojenju, biološkoj obitelji moći reći naglas bez ikakvih ograda i bojazni da će nas time povrijediti.
Mi djeci od malena, prije nego i mogu razumjeti pokazivamo slike i pričamo, sa najstarijim konkretnije, on ponekad postavi neko pitanje i mi odgovorimo i malo probamo proširiti priču.
Što se tiče tuđih zapitikivanja i blesave znatiženje, i ja sam u par navrata imala iskustva s tim i najbolji lijek mi je uvijek bilo protupitanje, "a zašto vas to zanima" Pokušaj i ti nešto u tome stilu "a zašto te to sad zanima, zbog čega stalno spominješ moju obitelj, nešto te muči" Ako zauzmeš pravi stav vjerojatno će se i zadirkivanje smanjiti.
Ja sam posvojeno dijete...reći ću ti iskreno...i direktno...Mislim da svim roditeljima-posvojiteljima smeta kad njihova djeca žele saznat svoje biološke korjene.Brojni od njih to naravno nikad ne bi priznali...no ipak...oni to gledaju ovako: to je njihovo dijete...kojemu su pružili svu ljubav, pa zašto ono sad ima potrebu tražit nekog??Oni to gledaju osobno...subjektivno (a i kako bi drugačije), i često povezuju djetetov interes za otkrivanje bioloških s pitanjem "zar mi nismo dovoljni...zar nismo dovoljno dobri...)..Citiraj:
Mala Cura prvotno napisa
Ne shvaćaju da potraga djeteta za korjenima nema ama baš nikakve veze s njihovim međusobnim odnosom, previše emocija je tu uključeno..
Znam, ovo sam rekla jako direktno i možda pomalo grubo, i sad će se javit brojne mame koje će me demantirat..ali neka se zapitaju...kad bi njihovo dijete jednog dana poželjelo kontakt s biološkom, da li bi im bilo stvarno (ali stvarno!!) potpuno svejedno???Da li bi bili u stanju biti uz to dijete i ne osjetit strah???
Posvojena djeca (barem ja jesam) osjećaju prema roditeljima i nekakvu vrstu duga, većeg nego biološka.Iz obzira prema roditeljima često ne traže biološke, iako to žele..zašto žele, neznam, glupo je to željeti, da su što vrijedili ne bi djecu ostavljali, no to je tako...slaganje kockica, znatiželja...
Moje osobno iskustvo je tako da ja stvarno nisam željela ništa znati (što iz obzira prema roditeljima, što iz straha od saznanja...nevažno), a moja mama je rekla da ona shvaća, da je u redu da želim znati (iako to nikad nisam ni izgovorila)te mi sama sevirala informacije koje nisam ni tražila...svaki put je sama potencirala razgovor o tome, rekla je da je ona sigurna u naš odnos (ja imam 35 već,taj odnos je takav kakav je i to je to)te da ne želi misliti da zbog nje oklijevam itditd...idila...A kad je došlo do kontakta, onda je došlo i do 100 problema...Jer ona nije zapravo (očito) iskreno bila uz mene u tom što govori...možda je i mislila da jest...neznam...Z mene je to ispalo kao "evo, ja ti nudim nešto, ali zapravo u dnu srca bi mi bilo drže da to odbiješ"..
Ja to razumijem u potpunosti i ništa joj ne zamjeram, i sama sam mama i znam da bi i sama tako mislila...No, tko razumije mene u tom svemu???teško je to sve...
anin cijenim tvoje iskustvo i razmišljanje ali ne možeš na temelju njega, svoje mame i vašeg odnosa govoriti u ime svih posvojitelja i njihove djece.
U situaciji da moje dijete želi upoznati biološke roditelje podržala bih ga potpuno, ako bi željelo da budem uz njega bila bi, ako bi željelo da samo prođe kroz to i to bih poštovala. Jedino čega bi me bilo strah je da moje dijete ne bude povrijeđeno opet. Ali to je život, ne mogu ga zaštiti od boli, od patnje,mogu samo biti podrška kad me bude trebalo.
Jasna mi je znatiželja sve posvojene djece, potpuno mi je jasna i shvatljiva potreba da se zna sve o svome porijeklu.Tu potrebu ima svako ljudsko biće i besmisleno je to negirati i smatrati to izdajom. Od prvog dana sam svjesna da osim nas naša djeca imaju i drugi par roditelja kroz koje su došli na svijet, da imaju svoju prošlost, da njihov život nije počeo posvojenjem, već rođenjem od tih istih roditelja.
Isto tako, mi friškiji posvojitelji smo u puno boljoj poziciji da razumijemo svoju djecu jer imamo internet preko kojeg komuniciramo, upoznajemo druge slične obitelji, posvojenu djecu, njihova razmišljanja, čitamo knjige, imamo školicu za posvojitelje. Prije su posvojitelji bili prepušteni sami sebi i sve vezano uz posvojenje je bilo tabu. Psiholozi i ostali stručnjaci ni dana danas nisu posebno educirani za ovu temu(čast izuzecima) a kamoli onda. u zadnjih 50tak godina je puno istraživanja u raznim zemljama napravljeno, praćene su posvojene i biološke obitelji, imao raznih iskustava iz raznih zemalja i kultura.
Iskreno, najiskrenije ne osjećam nikakav strah ni bojazan od mogućih pitanja moje djece, niti njihove eventualne potrage za biološkom obitelji niti smatram da to ima veze s našim odnosom.
Ivanas :love2:
Slažem se da je to sve drugačije danas...manje je tabu..
Iskreno se nadam da ćeš misliti (i što je još važnije osjećati) sve ovo što si napisala i kada dođe do te situacije (ako dođe), za neznam...20 godina,
jer, ponavljam, moja mama je govorila isto što i ti, bezbroj puta, godinama, a poslije joj je bila knedla u grlu, samo takva...I sama se sebi čudila, zašto se osjeća kako se osjeća (ona je reče, mislila da je spremna)....nema tu pomoći, emocije su u pitanju..
da, naravno, ne treba generalizirat..
U nekim godinama, djeca, najčešće, ne dijele sve svoje misli s roditeljima (bilo biološkim, bilo posvojiteljima, svejedno je)...posvojena djeca pogotovo, posebno misli o tome (tu mi moraš dat za pravo, jer ja jesam posvojeno dijete, a i poznajem ih još)..I da, roditeljima je lijepo mislit "moje dijete sve sa mnom rješava, sve pita, ono nema nikakvih problema oko toga, mi o tom razgovaramo, ono je otvoreno...slobodno...ali činjenica je da:
posvojena djeca misle o tome i pitaju se "zašto?", "što bi bilo kad bi bilo?", "što bi bilo sa mnom da me nisu posvojili?"....ona znaju da su u nekom trenutku svog života(kojeg se možda i ne sjećaju) bila ostavljena i osjećaju strah tipa "otišla je jedna od mene, zašto ne bi i druga, mama, mislim)...I to sve nema veze s posvojiteljima, oni mogu biti najbolji na svijetu..
Prema biološkim,djeca osjećaju ljutnju (najčešće) s jedne strane, a s druge znatiželju (uvijek sam se pitala zašto osjećam tu znatiželju i nisam je željela osjećati)..
Ne mislim da će moja djeca dijeliti svaku svoju misao sa mnom, samo se nadam da će osjećati da mogu dijeliti sve ono što požele. Mi se druzimo s par posvojenih obitelji i mozda će moja djeca neke svoje misli i osjećaje moći dijeliti i razmjenjivati sa svojim posvojenim prijateljima.
Svjesna sam tog straha od ostavljanja jer iako su moja djeca mala to se osjeti u nekim situacijama. Najstaiji (5,5) ne voli kad za sobom zatvorim vrata od sobe ili wc a on ostane u prostriji, kad se spremamo negdje a on je još za stolom(jaaaako sporo jede pa se oduzi) zna se često rasplakati da ga ne ostavljamo samog doma iako sam mu milion puta objašnjavala da mala djeca ne smiju ostati sama doma, da uvijek mora biti mama, tata ili netko odrasli da ih čuva. Sad mu to pomalo sjeda u glavu pa sam sebi ponavlja da mama ne ide nikud bez njega, da djeca ne smiju biti sama doma.
Što se tiče znatiželje ona mi je potpuno razumljiva, i moram priznati i ja sam jako znatižljna u vezi bioloških roditelja, žao mi je što ne znamo više detalja, što nemamo fotografiju ili nešto slično. Svaki detalj čini jednu puzlu i mislim da je lakše sve posložiti kad više toga znaš. U centrima ljudi koji rade na posvajanjima nemaju baš neka znanja i neka naša pitanja o biološkim roditeljima shvaćaju kao nećkanje u vezi posvojenj tog djeteta a ja sam htjela samo što više detalja da ih mogu prenijeti djeci kasnije.
Jedno moje djete ima kontakt sa biološkom braćom i tete su bile pozitivno začuđene što želimo održavati tu vezu jer često posvojitelji uzmu djecu i pokušavaju izbrisati ono od prije. Mi njegujemo te veze prvo zbog svog djeteta, a i zbog te druge djece i svi smo samo bogatiji u životu zbog toga.
Ljutnja na biološke roditelje je isto razumljiva, inače sve emocije što osjećamo treba prihvaćati, sve su normalne.
Sama nisam posvojena ali imam iskustvo odrastanja s jednim nebiološkim roditeljem i možda se zbog toga mogu malo bolje uživiti u iskustva vezana za posvojenje ne samo kao posvojitelj.
I baš su mi dragocijena razmišljanja onih koji su posvojeni da se probam staviti i u drugu kožu. Hvala vam svima što pišete(anin :love2:)
[Znam, ovo sam rekla jako direktno i možda pomalo grubo, i sad će se javit brojne mame koje će me demantirat..ali neka se zapitaju...kad bi njihovo dijete jednog dana poželjelo kontakt s biološkom, da li bi im bilo stvarno (ali stvarno!!) potpuno svejedno???Da li bi bili u stanju biti uz to dijete i ne osjetit strah???
Posvojena djeca (barem ja jesam) osjećaju prema roditeljima i nekakvu vrstu duga, većeg nego biološka.Iz obzira prema roditeljima često ne traže biološke, iako to žele..zašto žele, neznam, glupo je to željeti, da su što vrijedili ne bi djecu ostavljali, no to je tako...slaganje kockica, znatiželja...
Moje osobno iskustvo je tako da ja stvarno nisam željela ništa znati (što iz obzira prema roditeljima, što iz straha od saznanja...nevažno), a moja mama je rekla da ona shvaća, da je u redu da želim znati (iako to nikad nisam ni izgovorila)te mi sama sevirala informacije koje nisam ni tražila...svaki put je sama potencirala razgovor o tome, rekla je da je ona sigurna u naš odnos (ja imam 35 već,taj odnos je takav kakav je i to je to)te da ne želi misliti da zbog nje oklijevam itditd...idila...A kad je došlo do kontakta, onda je došlo i do 100 problema...Jer ona nije zapravo (očito) iskreno bila uz mene u tom što govori...možda je i mislila da jest...neznam...Z mene je to ispalo kao "evo, ja ti nudim nešto, ali zapravo u dnu srca bi mi bilo drže da to odbiješ"..
Ja to razumijem u potpunosti i ništa joj ne zamjeram, i sama sam mama i znam da bi i sama tako mislila...No, tko razumije mene u tom svemu???teško je to sve...[/QUOTE]
Ja bih stvarno željela znati sve o tome kako zasto i mnoga pitanja. To što kažeš da im ipak smeta što želim znati o biološkim roditeljima to je istina...kad gledam mamu dok pričam s njom o tome cijela se izmotava bude joj nekako krivo kao pružim ti sve a ti bi sad tila znat nešto o nekoj d osobi koja te napustila. u cijeloj toj priči mi je žao sto nemam niti jednu sliku od malena nego su sve slike otkada su me posvojili pa nadalje.... i još 1 stvar nitko u mojoj blizini i školi nije posvojen pa mi je žao sto nemogu dijelit to iskustvo sa nekim tko je kroz to isto prošao....kad dođe 18 godina mozda se i pripadnem svega toga iako sad mislim da me nije briga to sto će me vjerovatno biološka mati odbiti..možda se ipak odlučim da nezelim znati ništa o tome...STRAH MEE. i pitanje je koje me isto zanima jeli se ponovno udala i dali ima djecu kako se sad za njih moze brinuti a mene je hladnokrvno ostavila,,jeli za taj svoj čin rekla svom novom mužu....mnogo pitanja ima a odgovora nigdje
Moja djeca već sada znaju sve što žele znati, odnosno sve što ja i MM znamo. Vaše iskustvo je takvo kakvo je, ali to ne mijenja činjenicu da ja ne držim figu u džepu kad kažem da bih pomogla svojoj djeci u potrazi za biološkim roditeljima. I to upravo zato što su to moja djeca, ja sam im mama i dugujem im to da dobiju odgovore na svoja pitanja.
Sva ta pitanja i dvojbe o kojima vi govorite su potpuno očekivana i normalno da je tako. Svakog čovjeka zanima njegovo porijeklo, a u slučaju posvojene djece i razlozi zbog kojih su napuštena. Sva briga i ljubav adoptivnih roditelja ne mogu zakrpati tu "rupu u biografiji" - to mogu samo odgovori na pitanja. Mislim da većina adoptivnih roditelja koji svoju djecu ne ohrabruju na tom putu i ne pomažu im to čine iz kombinacije straha i egoizma. Ne dao mi Bog da to dvoje vodi moje postupke prema mojoj djeci! A neću ni ja to dati! Meni je u svemu samo važno da moja djeca već steknu neku zrelost prije te potrage - mislim da je to 16 godina - u toj dobi bih već podržala njihovu potragu, a pogotovo, naravno, s 18 godina, kada stječu i prava na informacije od sustava.
Moja djeca isto tako poznaju veći broj druge posvojene djece i to već dugo, otkad su bili mali.Mislim da je jako važno za njih da postoji još adoptivnih obitelji i da vide da su to obitelji kao i druge, kao i da upoznaju djecu koja imaju sličan životni put, probleme, pitanja, dvojbe i prednosti kao i oni.
MalaCura:love2:...reći ću ti samo da te u potpunosti razumijem..Znam da neki ljudi imaju bolju sposobnost razumijevanja drugih i uživljavanja u njihovu situaciju a neki manju...no mislim da nikog ne možeš stvarno u potpunosti razumjeti dok nisi sam u toj situaciji...Neka mi oproste koji se ne slažu s tim, no kako je biti usvojeno dijete znaju samo usvojena djeca, ostali to mogu samo pretpostavljati..
Voljela bih da je moja mama više kao Zdenka 2 ili Ivanas (pod uvjetom da je to zaista tako kako one pišu, tj nema "fige u džepu")
Eto...moja mama je imala (i vjerujem ima) najbolju namjeru, volju i želju...ona je to sebi u glavi sve razložila (da ja trebam znati da je to sve normalno i sl), čak i poduzela akcije-konkretne po tom pitanju...ali opet...svako toliko...će emocije iz nje progovorit...ja ću to prepoznat...to često nije ni riječima...vidi se neverbalno...u gestama...mimici...što bi ti rekla "izmotavanju"..Ona ne želi da se to vidi, ali vidi se
I da...ja to prevodim kao "ja sam ti sve dala, i šta ti sad imaš ovo i ono...."! i to me povrijedi...Učini od mene da se osjećam nezahvalno i da osjećam krivnju, a sve u meni viče da ne trebam osjećati krivnju - koju ipak osjećam..
Evo, tek u zadnje vrijeme počinjem shvaćati da je to nešto s čime ću se ja uvijek morati nositi...i polako učim da nisam kriva ni za šta (pogotovo za svoje želje i osjećaje)..
Mislim da usvojena djeca imaju stalno problema s tim osjećajem prihvaćanja od strane drugih ljudi...to je naglašeno...bilo bi dobro kad bi mogli sami sebe prihvatiti i prihvatiti da je u redu sve što osjećamo (a ne da nas pere krivnja)
Što se tiče nekakve zahvalnosti inače djece prema roditeljima bilo posvojene, bilo biološke kosa mi se diže na glavi i strši okomito kad to netko spomene.
Biti roditelj i zasnovati obitelj je isključivo odluka i odgovornost roditelja, dijete ne traži samo da se rodi ili posvoji. KAd se čovjek odluči imati dijete briga, ljubav, pažnja se podrazumjeva i ne očekujem nikakvu zahvalnost svoje djece po tom pitanju. Samo se nadam da će iz te brige i ljubavi izrasti topli, dobri ljudi koji će se isto tako odnositi prema svojoj djeci. Previše znam obitelji gdje su roditelji uništavali živote djece, mješali im se u život i brakove pod krinkom jadan ja sve sam ti pružio a više nisam centar tvog svijeta( pa i ne može odraslom čovjeku biti roditelj centar svijeta).
Kod posvojenja i okolina nekako potiho nameće djetetu osjećaj da treba biti zahvalno svojim roditeljima koji su ga "spasili" iz doma ili ulice i pruzili mu dom. Kao da mi koji posvajamo smo neki spasitelji a ne obični ljudi koji žele zasnovati obitelj iz svoje osobne želje i potrebe. Na to se ne treba obazirati, premda i meni kao mami dode da grizem kad načujem nešto takvo.
Taj osjećaj nezahvalnosti koji može biti nametnut potiho od strane roditelja djetetu (ne samo posvojenoj djeci) može jako opterećivati čovjeka, nadam se i molim da moja djeca nikad ne osjete tako nešto, ako itko treba biti zahvalan u cijeloj priči onda smo to mi MM i ja koji smo imali sreću i privilegiju postati roditelji baš njima, tako posebnima.
ANIN [ I da...ja to prevodim kao "ja sam ti sve dala, i šta ti sad imaš ovo i ono...."! i to me povrijedi...Učini od mene da se osjećam nezahvalno i da osjećam krivnju, a sve u meni viče da ne trebam osjećati krivnju - koju ipak osjećam..
mislim da usvojena djeca imaju stalno problema s tim osjećajem prihvaćanja od strane drugih ljudi...to je naglašeno...bilo bi dobro kad bi mogli sami sebe prihvatiti i prihvatiti da je u redu sve što osjećamo (a ne da nas pere krivnja)[/QUOTE]
Sve je istina što kažeš, pogotovo to da učini od mene da osjećam krivnju i onda se nada da cu odustat od svih silnih pitanja na koja želim znati odgovor. Mozda i odustanem od potrage za biološkom jer me isto nekako srtah svih odgovora.Sto ti misliš dali trebam ustajati na svojoj želji unatoč njenim riječims??
Ivanas, ovo sam jednostavno morala citirati jer su mi (doslovno) suze krenule..Citiraj:
ivanas prvotno napisa
Dugo (možda nikad) nisam pročitala nešto ovako lijepo, a ujedno i povezano s temom posvojene djece..Hvala ti što si svoje misli tako podijelila, na mene su one djelovale ljekovito, u pravom smislu te riječi..:love2:
Sve je istina što kažeš, pogotovo to da učini od mene da osjećam krivnju i onda se nada da cu odustat od svih silnih pitanja na koja želim znati odgovor. Mozda i odustanem od potrage za biološkom jer me isto nekako srtah svih odgovora.Sto ti misliš dali trebam ustajati na svojoj želji unatoč njenim riječims??[/QUOTE]Citiraj:
Mala Cura prvotno napisa
MalaCura, nema gotovih univerzalnih rješenja, koja bi vrijedila za sve..Svi smo mi različiti..To trebaš li ustrajati ovisi najviše o tome kakva si ti osoba odnosno s čime se i koliko uspješno možeš nositi..Mene, recimo nije bilo strah odgovora (na temu biloških), bila sam spremna čuti sve koliko god grozne detalje o mom porijeklu...nekako sam mislila...pa čim sam posvojena, sigurno nešto nije u redu bilo, ne mogu čut ništa posebno lijepo...
Mene je u tom svemu jedino mučio( i muči još, borim se svaki dan) taj osjećaj nezahvalnosti i krivnje prema roditeljima..
E sad...što ti možeš podnijeti...možeš li podnijeti poglede svoje mame dok si "u akciji"(istraživanja prošlosti)?Možeš li podnijeti što ćeš saznati (i doživjeti)??I na kraju...što bi lakše podnijela, s čim bi ti lakše živjela??Da li bi rađe živjela "u neznanju", ali da ti je mama "mirna", ili je ta želja za saznanjem u tebi toliko velika da bi te razarala??
To sve moraš sama sebi odgovorit..
Osobno, mislim da trebaš ustrajati na svojoj želji ali kad budeš nešto starija (zaboravih koliko sad imaš godina??16???)
I želim ti hrabrosti...više nego sam je ja imala...i imam
I želim ti da se ne okrivljuješ za ništa...ponavljaj kao mantru da nisi ti kriva....jer nisi :love2:
ANIN da sada iman 16 godina. neočekujen nikakve lipe komentare inače sam čula da biološka moze odbiti taj susret tako da......osjećaj zahvalnosi imam iako je netko reko da posvojitelji nisu nikakvi spasitelji da oni jednostavno zele zasnovati obitelj i to je istina druga stvar je što okolina nameče taj osjećaj kao ono onni su te spasili iz bijede i tako trebaš im bit dobra.....Hvala ti na lipin željama da buden hrabra...Može malo pitanja za tebe malo je intimno al odgovori ako hoces? sa kolko si god posvojena??dali ti je to drago ili krivo???kriviš li sebe jenim djelom za bilo šta ??? i zadnje imaš li stvarno dobar odnos sa majkom???
Evo, uz rizik da nas mod upozori da smo zachatale temu...ja ću ipak odgovorit...jer tema je ipak posvojena djeca, a kako to jesam, smatram da je u redu da iznosim svoja iskustva...možda nekom budu od koristi,,
Ja sam posvojena kao mala beba ( mjesec dana), dakle, nemam neka sjećanja od prije,,
Da li mi je to drago??Pa o tom nisam na taj način ni razmišljala...nekako, naravno da mi je draže da sam posvojena nego da sam živjela u domu, ili u nekoj potpuno disfunkcionalnoj obitelji...a da to ipak nije idealna varijanta, i da bi bilo bolje da sam rođena i odrasla u istoj, funkcionalnoj obitelji...i to stoji...
Krivim li sebe??Eh, kad bi me netko toga oslobodio...Vlastiti zdrav razum mi govori da se za ništa ne trebam kriviti, to ja, na nekom racionalnom nivou itekako znam...ali na emocionalnom još ne...nažalost..radim na tome..
Prolazila sam (i prolazim) sve faze koja usvojeni prolaze...dakle...zašto???Kako je mogla???..Pa opet zašto???...pa samosažaljevanje tipa "mene ljudi ostavljaju, što očekivati...pa i vl majka me ostavila"...pa promatranje roditeljskih postupaka pod povećalom na neki način...mama mi je bila stroga, u djetinjstvu sam se pitala je li to zbog toga što me nije rodila...a ona o tome nije baš sa mnom razgovarala..Tata također sa mnom o tome nikad (ni dan danas) o tome nije razgovarao..on to objašnjava (saznala preko mame), kao "nema se šta o tome razgovarat, kako bi razgovarali o tome da nije moja kad jest,,,tko o tome razgovara, ne prihvaća dijete kao svoje...a meni je ta tišina značila kao da se treba nečeg sramit, pa sam se krivila što uopće mislim o nečemu o čem se zapravo ne treba ni razgovarat...i tako
Ja se nisam mogla oslobodit tih misli da im trebam biti zahvalna jer su me uzeli i odgojili...iako moj racio zna da su to oni sami izabrali itditd
Danas..ne bih nazvala svoj odnos s mamom dobrim...Mislim, dobar je on, ali je površan...Kroz cijelo moje djetinjstvo, često (gotovo uvijek) kad bih se (u vezi bilo čega) otvorila, bila iskrena...to bi bilo neprihvaćeno..Vremenom sam se počela povlačit, zatvarat..Danas mi roditelji kažu da sam hladna i zatvorena...al to je sada to..U par važnih situacija u mom životu oni nisu "stali" uz mene...i to je to..
Prije nekoliko godina moja mama je počela sa mnom pričati o svemu...rekla sam joj da me ne zanima...zaista...imala sam svoj život, nisam više željala ni razmišljati o tome, s jedne strane, a s druge, kako ranije u par navrata nije stala uz mene, ja zapravo i nisam vjerovala da je ona iskrena u tome što govori i čini, smatrala sam da je to samo na neki način "test" moje "ljubavi i odanosti"..No, ona je bila uporna, i došla je do nekih informacija koje mi je doslovno servirala, uz puno podržavajućih riječi punih razumijevanja...rekla je da joj je žao što nije sa mnom više pričala, i da sam štošta sama proživljavala, i tako..bila je uporna i dosljedna u svojim izjavama...godinama...No, kada je došlo do kontakta, ja sam shvatila koliko se ona zapravo osjeća povrijeđena..
Eto, raspisala sam se i svašta nešto napisala...Bila sam brutalno iskrena..
Niste uzurpirali temu, sve o čemu pišete jest tema ovog topica.
Taj osjećak krivnje, možete li ga opisati? Krivnje zbog čega ; što želite znati o svom podrijetlu ili ? Da li je ta krivnju tu oduvijek otkako se pamtite ili se ona javila kako ste odrastali?
Drage cure, vaše su mi misli dragocjene, hvala vam što pišete!
Koliko god razmišljala na potpuno jednak način kao ivanas, ne mogu se ne zapitati hoću li i ja svom djetetu jednom poslati nekom reakcijom, gestom ili samo pogledom poruku kakvu ste vi iščitale iz reakcija svojih roditelja :-(. Sad kad sam roditelj shvaćam kako je to teška uloga pa i bez obzira na posvojenje. Neke stvari čovjek jednostavno ne osvijesti dovoljno, misli da je u svom postupanju jasan i samorazumljiv, a druga strana to dekodira na sasvim drugi način.
Evo, odgovorit ću u svoje ime (iako mislim da je to gotovo univerzalno za posvojenu djecu)..Citiraj:
ivanas prvotno napisa
Krivnja što želim znati o svom podrijetlu...da...stalno...i danas..krivnja što me nešto "vuče" da o tom razmišljam..krivnja koja mi pri tom sjedi na glavi i govori da tako izdajem roditelje...krivnja što sam se gledala u ogledalo (u pubertetu je ta faza bila) i pitala "tko sam", jer ja bih trebala znati tko sam...krivnja koja mi govori da nisam dovoljno dobra i da bi trebala biti bolja (u situacijama kada bih, neznam, dobila lošu ocjenu ili se u nečemu usprotivila roditeljima)..
Ta krivnja je kod mene bila prisutna od prvog trena kad sam saznala da sam usvojena (7 godina)..Koliko puta sam poželjela da nikad nisam tu istinu saznala...jer od tada...oni su ostali kakvi jesu...a ja sam sebe i njih počela promatrati pod povećalom..sama sam sebe na sto načina sputavala..više mi se moja obitelj nije "podrazumijevala", nije to bilo nešto što je "jednostavno tako i tako mora biti", nešto u što sam sigurna...bila sam prestravljena činjenicom da me je netko nekad dok sam bila mala i bespomoćna, ostavio tek tako...
Mislim da dijete treba znati o svom posvojenju od najranije dobi...neznam, da mu se priča o tome čim počinje govorit i razumjet, tako da mu to postane normalno...ili ne treba nikad saznati :unsure:
Da, roditeljstvo je najteža (uz to što je najljepša) uloga u životu...toga nismo najčešće ni svjesni unaprijed...A roditeljstvo posvojenom djetetu je još teža uloga..Nemojte me sad pošpotat da prethodnom rečenicom radim neku razliku, tipa kao kad potpuno neuki ljudi upadaju s neprimjerenim komentarima...jer ja točno znam o čemu govorim...i znam da će vas posvojeno dijete kad tad pogledat pod povećalom i zapitati se je li prihvaćeno...sigurno...volite li ga jednako kao da ste ga rodili itditd...i u većini slučajeva ono vam to neće reći, a ni priznati ako ga pitate..Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Mislim da je dobro pričati, pričati i pričati...od prvog dana vašeg zajedničkog života (koliko god tad dijete bilo malo)..Nemojte ga pitati, tražiti odgovor, već vi pričajte o svemu otvoreno...opušteno..prvi počnite...načnite temu..
I radite na sebi tako da sami sa sobom riješite svoje unutarnje stanje (emocije, dileme, strahove)...i uvijek znajte da to što si dijete postavlja pitanja nema nikakve veze s tim koliko vas dijete voli i s tim koliko ste kvalitetni kao roditelj..
Spominjala sam već da sam se počela zatvarat kad moja iskrenost nije naišla na prihvaćanje (već u nižim razredima O.Š)..Npr. mama je tada u par navrata razgovarala sa mnom o tome...ja sam se otvorila i rekla joj svoje osjećaje - a tad sam bila u fazi "mrzim tu ženu, najrađe bih je istukla, ona je najgora osoba na svijetu kako je mogla ostavit dijete"..Moja mama nije prihvatila mene i moje tadašnje osjećaje, nije ih razumjela, nije znala da je normalno da dijete prolazi tu fazu, već je iskomentirala nešto tipa "da je tebi s nama lijepo i dobro, da si zadovoljna, ne bi ti osjećala toliko bijesa", tužnim i razočaravajućim tonom...I tako je prebacila težište na SEBE, umjesto na mene..
Jasno je da je i roditelj čovjek, i da mu je često teško, da osjeća različite emocije, ali u ovoj situaciji dijete je primarno...prihvaćanje i razumijevanje djeteta i njegovih osjećaja..Roditelj se mora moći s tim nosit...zato je roditelj..
Ako vam je kao roditeljima ponekad teško zbog svega toga, uvijek se sjetite da je djetetu zbog iste teme još teže..tu je ključ
Opet se raspisah..no nekako...mislim da bi meni bilo lakše da sam sa 16 imala internet i priliku da pročitam razna iskustva...onako sam se sa svojim mislima sama osjećala kao frikuša skroz:|
Hvala ti na ovoj rečenici. Za mene je ovo ključno - kad se radi o djetetu, radi se o djetetu; tada ne stavljam sebe na prvo mjesto. Otkad imam djecu, ne samo da dopuštam da se priča o svemu nego to i potičem, kad osjetim da je trenutak. Sa sinom sam počela o tom dvostrukom identitetu razgovarati kad je imao 2,5 godine, to jest kad je prvi put, za mene sasvim neočekivano, postavio pitanje u tom smjeru. Kći je posvojena kao starija curica i ona je mnoge stvari već u startu znala. Različite okolnosti, ali isti pristup: nema tabua, dijete, pitaj što god hoćeš, a i ja ću pitat što me zanima.Citiraj:
anin prvotno napisa
Moja djeca nisu više mala, onako negdje u sredini. Što god sam znala o njihovoj obitelji rođenja, rekla sam im; ništa nisam zatajila. Mene nije strah za moje majčinstvo i moj odnos s djecom. On postoji, izgrađen je, ima čvrste temelje. Ideju da moje dijete ne bi tražilo svoje biološke roditelje kad mi mu doista bilo dobro u njegovoj/ njezinoj sadašnjoj obitelji smatram izrazom egoizma. Kada se radi o djetetovom životu, o njegovom/njezinom porijeklu, biološkim roditeljima i obitelji, potpuno je pogrešno tu potragu za samim sobom tumačiti kao nezadovoljstvo svojom adoptivnom obitelji i roditeljima. Naša djeca imaju neke nerazriješene probleme koje ne mogu u potpunosti riješti s nama. Ili će to riješiti sa sobom, u eventualnom savjetovanju s roditeljima, ili će to riješiti u susretu s biološkim roditeljima/ obitelji. Za mene je, kad se radi o mojoj djeci, to samorazumljivo. Budu li imali potrebu da stupe u kontakt sa svojom biološkom obitelji ja im neću stajati na putu, a ako budu iskazali potrebu da im pomognem, tu sam. Ta potraga neće ugroziti naš odnos, dapače, mislim da ga može samo učvrstiti. Svaki čovjek, tako i moja djeca, ima pravo na spoznaje o svom identitetu.
Cure hvala, dragocjeno mi je vaše razmišljanje, opisivanje osjećaja, ma sve:klap:
I ja sam svojoj djeci rekla sve što znam, sinu pogotovo, on je usvojen kao beba, a kći koja je usvojena kao veća djevojčica zna više od mene, pa smo razmjenjivale informacije.
Jako je važno često, neciljano razgovaranje o tome, i važno je da djeca znaju da mogu pitati bilo što, bez bojazni.
Npr. moji neki dan u autu pričaju nešto o mlijeku. Iz čistog mira kći (10,5 god.) pita: mama, jel B. ( sin - 11,5 god. ) pio tvoje mlijeko? Prije nego sam ja otvorila usta da odgovorim, ona se nadovezuje: a da, nije, znam...
REBBECA.
Npr. moji neki dan u autu pričaju nešto o mlijeku. Iz čistog mira kći (10,5 god.) pita: mama, jel B. ( sin - 11,5 god. ) pio tvoje mlijeko? Prije nego sam ja otvorila usta da odgovorim, ona se nadovezuje: a da, nije, znam...[/QUOTE]
da tako i ja kad sam završila u bolnici svi doktori pitaju nasljedne bolesti onda moji odgovore da sam posvojena , a oni na to da to treba istraziti....a onda se u cijelu priču umješa i psiholog pa me "tare" sa glupim pitanjima i nakraju zakljucak svega je TO TI JE NA PSIHIČKOJ BAZI. eto tolko o zašen zdravstvu :(
Mala Cura o zdravstvu i liječnici i odnosu prema posvojenoj djeci bi se dao elaborat napisati, moju djecu i kad ubode komarac to je nasljedno.
anin shvaćam koliko teških osjećaja i nametnute krivnje ima tu tebi kad je tvoja mama na tvoje iskrene osjećaje odgovarala kako je odgovarala i stavljala sebe na prvo mjesto.
Inače otkad sam roditelj nekako su oni u svemu na prvom mjstu, a pogotovo kad se o osjećajima radi, ja sam odrasla osoba koja mogu sama sebe regulirati(uglavnom) i pokušati razumjeti a oni se tomu tek trebaju naučiti.
Znam da smo mi općenito kao posvojena obitelj nekako pod povećalom, poebno djeca, imam i ja osjećaj da dosta ljudi ocjenjuje, mjeri i važe naše postupke prema djeci, čula sam jedan glupi komentar za jednu posvojenu mamu kako ona ne tuče svoje dijete i svašta mu dopušta jer ga nije rodila pa se kao ustruava(osim što je ta žena normalna mama kojoj batine nisu odgojna metoda kao i ostalim normalmi roditeljima). Osobno jako malo držim do mišljenja ljudi koji mi nisu bliski i nikad se nisam bojala hodati van stada, al ne znam kako će se moja djeca s tim nositi,
Ne smatram da ono što dijete osjeća rema biološkim roditeljima, posebno majci ima veza sa mnom kao roditeljem. Osim što postoji mogućnost da te sve osjećaje, ljutnju, bijes projecira na mene jer sam ja tu, u blizini. A kad se tako nešto desi nadam se da ću to znati prepoznati i skuziti da uzrok leži negdje drugdje. Zato pomaže kad se čovjek može educirati, o puno stvari ne bi ovako razmišljala da nemam internet i knjige, a uz svu pomoć u obliku toga svaka obitelj i dijete su jedinstveni i nema univerzalnog recepta.
Ono što kao roditelj pokušavam trenutno sa svojom djecom je da nauče imenovati svoje osjećaje i izraziti ih, vjerujem da će im ta emocionalna pismenost pomoći da lakše izađe van sve što nose na duši.