No, no... uskoro ćemo vidjeti, kad Hrvatska uđe u EU ;) koliko nam stvarno vrijede naše diplome i papiri... a i koliko nam vrijedi struka na jadnom i skučenom tržištu radne snage.
Ja svoju imam već 23 godine. I nekako mi je bilo :/ kad je krenula Bologna pa su svi koji imaju istu diplomu kao ja mogli biti magistri struke, a ja samo "običan" VSS. Stvar stava... Možda bi mi bilo bolje da sam SSS sa svojom firmom. Možda bi mi bilo bolje da sam imala hrabrosti upisati studij koji sam željela, a ne onaj za koji sam (opravdano) mislila da mi nosi siguran kruh. Sve je relativno...
Nema to veze... Ja sam nakon diplome uredno otišla doma u malo provincijsko mjesto, ali sam nakon nekoliko mjeseci traženja posla ipak završila u Zagrebu. Prst sudbine.... O tome je presudila činjenica da sam u Zg dobila posao. Ne razmišljam o tome već dugo. Iz cijele moje generacije tek nas je nekoliko (manje nego prstiju jedne ruke) otišlo iz rodnog grada. U ono vrijeme nije to bio ni moj izbor, ali o tome mislim samo u ovakvim prigodama kad me netko na to podsjeti...
Gledam svoje nekadašnje školske drugove - život nam je drugačiji, ali ne nužno bolji ili gori. I njihovi se životi u istoj okolini jako razlikuju. Sad dok imamo djecu u osnovnoj i srednjoj školi, provincija ima debelih prednosti (ja tako mislim) i ondje se uredno živi bez stresa, sporijim tempom, uz bolju komunikaciju s okolinom. Moja djeca su se rodila u Zagrebu. Eh, sad... ima i to prednosti - širi izbor načina školovanja, studij iz udobnosti vlastitog doma (mhm - da li je prednost ili nedostatak - kako kome...ali trošak je sigurno manji). Ali sad, dok su u osnovnoj školi, vjerujem da bi im bilo bolje u manjem mjestu - ne bismo toliko strahovali za njih, mogli bi se sami kretati u sigurnijem okruženju i slično. I tako dalje, do beskraja... Iz moje generacije sa studija ljudi su se rasuli po svijetu trbuhom za kruhom. Normalno je to i prirodno. Život im također nije ni bolji ni gori (osim ako ne sudite po tome kakav auto tko vozi :roll: ) nego drugačiji.
Da sam u srednjoj školi odabrala ponuđenu stipendiju za studij prehrambene tehnologije, život bi mi izgledao drugačije. Odbila sam i otišla drugim putem. Ne možemo nikad znati kak bi bilo da je bilo. Živimo sa svojim izborima. I to je to....
Ono što me trenutno muči je činjenica da će moja djeca imati puno manji izbor zanimanja i radnih mjesta ako odluče ostati u ovoj zemlji. I njima će život biti drugačiji. Ne bolji ni gori, nego drugačiji. Tak to ide. A svijet uvijek gledamo samo iz svojih cipela, jer iz tuđih i ne možemo. I svatko ima svoj put, koji djelomice odabire, a djelomice ima zadane okvire. Naše je da iz toga izvučemo najbolje, a gledanje okolo isto nije loše - može poslužiti za dobivanje dobrih ideja kako oplemeniti svoj život.
