u zadnje vrijeme mi je gušt pogledati emisiju šaptač psima, na NG-u je vrte uglavnom u večernjim satima, i povlačiti paralele s odgojem male djece - ima ih više nego što sam mislila :-)
Printable View
u zadnje vrijeme mi je gušt pogledati emisiju šaptač psima, na NG-u je vrte uglavnom u večernjim satima, i povlačiti paralele s odgojem male djece - ima ih više nego što sam mislila :-)
Evo da se pridružim sa svojim nemogućim ženskim potomkom. To je hodajući užas. S tim da ona ne kenjka i ne cmolji, ona urliče! Mislim da ju čuju SVI susjedi u zgradi.
Moje metode se svode na jednostavno ignoriranje i objašnjavanje kad dođe sebi. S tim da se ona naduri, ali nema šanse da bi rekla zašto. To mi je glavna frustracija, dok saznam šta ju je uvrijedilo prođe sat vremena.
Te urlajuće epizode su sad već kraće, prije godinu dana je znala revat po sat vremena.
Ja jednostavno duboko dišem i čekam da visoki c pređe u nešto nižu intonaciju (da bi me mogla čuti kad joj se obraćam). E onda fino kažem da prestane urlati i da mi kaže šta joj je pa da to sredimo ili ću ja morati izaći iz kuće bez nje jer me bole uši kako se dere. Uglavnom kaže neki razlog koji nema veze s vezom (valjda izmisli), a li prestane đrečat i dalje se normalno ponaša (barem pola sata).
meni je glavni izazov ostati mirna, ali sad sam se već dobro istrenirala. Jednostavno me (gotovo) ništa ne može iznervirati. Ako nešto mora napraviti bit će to milom ili silom, ako ne mora... ko ga šiša. Pa ne mogu se nervirati cijeli dan.
Ima dana kad neće u park nego samo gledati crtiće-nek gleda. Navečer se sjeti da bi u park, prošo voz. Sutra ju samo podsjetim da ako hoće u park treba krenuti. Ona kaže- samo da pogledam crtani do kraja i sama gasi tv. Ja u čudu...
ja joj se u takvim trenucima bojim ista ponuditi da ne bude jos gore :roll:
ok, malo sam si poslozila prioritete, i sad to glasi--ne isplati mi se istjerivat dogovor za toliku histeriju. kad ju mogu nosit, nosim ju, kad nemrem, odmaram se. valjda bu bolje. danas je bilo super veci dio dana, dok nije dobila slom zivaca u tramvaju. ali uspjela se smiriti.
uglavnom--uvijek je problem u meni, as I said :mrgreen:
[QUOTE=vissnja;1719026] Dodatna stvar je ta da smo nas dve same kod kuce 90% vremena pa tu nema onog klasicnog porodicnog obroka, mi jedemo, ona se prikljuci pa ako je gladna jede, ako nije ne jede. Nego nas dve jedemo kad je ona gladna.
QUOTE]
Kod nas se pokazalo da to nije bila dodatna stvar nego osnovni problem. Kad sam ja bila solo doma s klincima nakon nekog vremena sam neprimjetno (za mene) počela sve orjentirati oko njih i to nije bilo dobro. Nisam imala svoju čvrstu točku u danu i to klinci jako osjete. Između ostalog ja sam primjetila da sam poslje podne počela s njima razgovarati kao s odraslima. A do sedam navečer kao s bratom i sestrom LOL Kad sam si zapisala raspored i sve obroke i izlaske i igre i počela to planirati večer unaprijed ili ujutro ako se ranije dignem i sve ide puno lakše. U praxi-
prije
duet: "Idemo u igraonicu!!! Kiša je moramo!!!"
ja: "Hmmm, možda poslje ručka, ako bla, bla"
duet /svakih 5 minuta/: Idemo, kad idemo, idemo u ovu ili onu, ja hoću haby,ne ja hoću bibo- svađa
ako odemo natezanje dok ne odemo
ako ne odemo Di tantrum, Do tuga velika
poslije
duet: "Idemo u igraonicu!!! Kiša je moramo!!!"
ja: DA idemo nakon ručka u bibo na jedan sat
duet: kad je ručak
ja: Poslje doručka,pospremanja i kuhanja,ako mi pomognete idemo prije
ili
ja: NE,ne idemo, radit ćemo s glinom ili s temperama poslje ručka izaberite
s tim da sam sve isplanirala pa imamili glinu ili auto za otić u igraonicu
mislim sad imam nove izazove, a i ovo povremeno zanemarim pa se opet nađem u gabuli, tek toliko da se podsjetim kako to može biti kaotično
Kad je moja di imala to bacanje po cesti a bila već prevelika za dizanje, ja sam stajala kraj nje dok se ne bi umorila i vrištanje prešlo u tužan plač i umor, onda bi je pokupila žličicom s poda, utješila i išla dalje. Jednom me gledala frizerka u ulici i rekla da me časti kavom, jer su svi u prolazu imali komentare, pokušavali joj se obratiti, mlade cure su se zgražale i tak, a ja stojim ko gljiva na kiši i čekam jer inače će me izlupati nogama i rukama i ništa što kažem ne pomaže. Sama sam si bila kriva,ostali sm opredugo u parku bila je umorna i gladna i plakala je jer želi u "veliki dućan kupovati" a ne u žitnjak koji nam je usput koji sam ja uplanirala. Dakle dijete leži na betonu i vrišti "hoću veliki dućan" ja stojim i gledam u prazno, a prolaznici dobacuju. A kaj ćeš... Drugi put kad je rekla uparku "još malo" lansirala sam je doma prije nego se okrenula :)Citiraj:
mikka prvotno napisa
Mislim da se većina situacija upravo tako može spriječiti. Ok, osim kod Mikke :mrgreen:Citiraj:
pikula prvotno napisa
Kao što je već tisuću puta rečeno, roditelj je osnova svega, može dijete biti "teško" "zahtjevno" ili, da - "razmaženo" -ali, čuješ, radi koga/čega je takvo?
Jednim dijelom je naše/dječje ponašanje uvjetovano okolinom, neovisno o nekim "postavkama" i nažalost, ne može se resetirati. Ko je jamio...
Ponavljanje je majka mudrosti. I odabir - između maksimalno dvije stvari.
Npr. idemo kod doktora:
Ja ne želim.
Dobro. Nemoj. Ali, bolesna si. I možeš biti samo gore. Idemo kod dok. da te pregleda. Tamo možeš stić na dva načina: derući se dok te ja nosim i da nam iskustvo bude neugodno, ili na miru obavit što se mora i lagano dalje kamo smo naumile, sretne i zadovoljne. Žalila se putem. Ali s njega nije skretala.
Pohvaljena je na mirnoći i razumnosti. Rečeno je: "Svako dijete može biti razumno, ali za to treba puuuuno živaca." (i vremena i otkrivanja taktike - ali lako meni maloljetnoj s jednim djetetom :mrgreen:)
Na to sam odgovorila da se spremam po normabele.
Na tragu sam mrzovoljne Marie i Pikule po svim pitanjima. :kineski_zid:
Pikula 8-).Citiraj:
pikula prvotno napisa
Narast će i nećeš se ni sjećati toga, zato je cool taktika najbolja. Shvatit će da im ne uspijeva iznervirati mamu ( a uspijeva li?), pa će prestati.
Ili, valjda smijem napisati, rugati im se kako su glupi, jer nitko pametan ne izvodi takve pi****ije.
Po mome, djetetu se jednostavno ne smije dozvoliti da urla i baca se po podu. Roditelj je pametniji i mora naći način da to spriječi i prije nego se pojavi. Za svako dijete je poseban recept, mislim da univerzalnog nema.
Ili biti doma prvih pet godina.:lol:
eh, tako je moj imao 'moze jos jednom?'...u zadnje vrijeme je preslo u 'moze jos jedn...ne, ne, moze jos dva puta?'Citiraj:
Anemona prvotno napisa
i jos prstima pokaze 2, valjda za slucaj da nisam skuzila :mrgreen:
ko je glup, ne kuzimCitiraj:
Beti3 prvotno napisa
moji hdB nikada bar to nisu izvodili - oni su ono: po vani anđelčići, po doma nadoknađuju što nisu vani....Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
vezano za to - u nekom stručnom časopisu pročitala sam da ukoliko se djetetu dozvole takve epiziode bacanja i onda se nakon toga popusti i još ga se i nagradi time zbog čega se bacalo, jasno mu se šalje poruka da je takvo ponašanje ne samo prihvatljivo, nego i poželjno i u budućem odraslom životu postaje sklono manipulacijama da dobije što hoće, a i nekontroliranim emocionalnim ispadima....baš lijepo!
Iskreno uopće ne mogu zamisliti kako možeš djetetu kojem je pregorio osigurač u prepunom dućanu npr zabraniti da se baca po podu. Meni je to potpuno normalno za jednog dvogodišnjaka za kojeg takve gužve i gungule i nisu, a što kad moraš s djetetom u dućan jer moraš. I potpuno mi je normalno da roditelji od djetetove druge do recimo treće četvrte godine pomognu malom djetetu da ljepše i lakše izražava svoje velike osjećaje riječima umjesto aralukanjem i bacanjem. I to što utješiš dijete nakon što se izvikalo ne znači da ćeš mu dati to zbog čega urla, nego to da ćeš reći "Žao mi je da ti je teško i što si tužna ali sad moramo na blagajnu " ili što već moraš i gotovo. Ruganje uopće ne smatram pristojinim ikad, moja mama se znala smijati Di kad se bacala i to je ponekad upalilo jer se čudila toj reakciji, ali ja ipak ne bih ruganje uvodila jer kad krene to je zarazno kao i svako nepristojno ponašanje nakraju ti negdje bude jako neugodno i to baš u nekom trenutku koji je tebi važan.
Samo da naglasim moju di je ta faza prošla, sad samo digne bradicu i stisne šakice kad se duri, ima već 5 godina, bacanje je iza nas.
Spriječit bacanje po podu, moš mislit... Kako se to radi? Jedino da iz pročitam iz kristalne kugla, graha, soca od kave.. di će nju šiza uhvatiti i zbog čega. Jednom bi popi***** jer nije prva otvorila vrata, drugi put ista scena ali ona je luda jer ja njoj nisam otvorila vrata. Danas neće ni pogledat mahune, sutra ja jedem ostatak, a ona poludi jer je ona to jučer htjela jesti.
Imam dvoje, L. nije uopće imao te epizode, ali mi je M. sve nadoknadila.
To je neka ravnoteža u svemiru, ak se s jednim provučeš, s drugim nagrabusiš.
Da, ako je to do stava, zašto onda jedno dijete u istih roditelja ima te fore a drugo nema? Ja mislim da svako dijete ima svoje mušice i da nije upitno da li ih ima, nego kako se mi prema tome odnosimo. Moje je dijete jako pametno i imalo je tu fazu i ja se uopće ne osjećam kao loš roditelj zbog toga, drugo dijete nikad nije imalo tu fazu nego neku petu i to smo riješili i naučili bolje i sad se gombamo s nečim sedmim, pa to nam je posao kao roditelja, ne? Uopće ne kužim zašto očekivati da će ti sva djeca koju rodiš biti divna i slatka na svim poljima u životu, ja to ni od sebe ne očekujem.
mislim da poanta nije bila u tome da se spriječi bacanje, možda eventualno da se na neki način prevenira (masa roditelja zna da npr. ne smije u dućan s umornim ili gladnim djetetom koje će zbog toga biti nervozno i raditi scene, ili npr. da mu se već na ulazu uvali neka zanimacija...), bit je više u tome da ako se već baca, da se ne popusti i bacanje sprečava upravo time zbog čega je počelo npr. kupovanjem igračke ili slatkiša, nego je opet stvar u dosljednosti
Ma to bacanje po podu nije nikakav bauk. To je samo roditeljima jako neugodno jer su svi okolo uvijek puni komentara i većina se zgraža. A kad se dijete duri i ne govori ni sa kim sat vremena, onda fino nikome ne smeta i svi mogu dalje o svom poslu. Jedno i drugo su samo nezreli, dječji način nošenja s emocijama, činjenicama, životom.
A. se bacao uredno po podu, od godinu i po do dvije i po najžešće, a mislim da su se do četiri još događale takve epizode. To je bio izraz njegovog temperamenta, nemam u to nikakve sumnje, čak ni s ove vremenske dostance. (Recimo, u pojavljivanju nekih napornih ponašanja mlađega mi snosimo dio odgovornosti). Nikad nije na taj način dobio traženo, ali nikad. Jako sam pazila na prevenciju takvih situacija. I ipak su se događale dnevno, barem jedna, a i više. Ja sam bila stup čvrstine, s tim da su granice njegove slobode bile vrlo široke.
Zanimljivo je kako su mnogi bliski ljudi ili sasvim zaboravili tu njegovu fazu, ili konstatiraju kako se on sasvim promijenio. Jer prije je bio strašan, a mi za žalit ili za se zgražat nad nama (često, ne uvijek i ne od svih), a sad je nekako nevjerojatno zreo, pa razuman, pa sve nešto divno. A zapravo je on baš onaj isti, sa svojim istim temperamentom, samo naravno - zreliji, odrasliji, naučeniji, iskusniji. Pa se ja pitam: zašto ne možemo kolektivno malo bolje poznavat tu djecu, pa priznat tu njihovu nezrelost i činjenicu da odrastanje i odgoj traju godinama, nego se tako rado naprečac donose zaključci, i o djeci i o roditeljima? Svaki par roditelja ispočetka otkriva kakva to čudna vrsta ta djeca uopće jesu, a većina zaboravi čim njihova odrastu.
:roll:Citiraj:
Mima prvotno napisa
Savjetovalo se, ako nas dijete ne posluša, da čučnemo tako da nam oči budu u visini djetetovih očiju, i ozbiljnim glasom mu kažemo: "Slušaj me dobro. Sada moramo (...) zato što (...). Poslije toga ćemo (...), ako želiš."Citiraj:
dutka_lutka prvotno napisa
Jedna mama je upitala što ako nas dijete ipak ne posluša.
Tada je odgovoreno: "MOŽETE mu na neko vrijeme oduzeti neku privilegiju, dakle neku igračku, ili uskratiti neku aktivnost." Možete. Ali ne morate. To je, dakle, u prilici kad roditelj više ne zna što bi, nema više vremena ili snage, pa da se izbjegne udaranje djeteta ili primjena sile (npr. pranje ruku na silu).
Oduzimanje privilegija metoda je discipliniranja. Discpliniranje je prevladavajuća metoda autoritarnog odgoja, no za njom se ponekad poseže i u autoritativnom modelu. Ja sam to savjetovala vissnji, jer mi se činilo primjerenim u njenoj opisanoj situaciji.
Iznimka: u slučaju ugroženosti djeteta tijekom prelaženja ceste nužno je odmah reagirati i fizički zaustaviti dijete jer nema drugog izbora.
Ne razumijem baš zašto kolutaš očima, a jako mi je neobično da se takvo što savjetuje na Rodinim radionicama - naprosto zato što sam o njima imala bolje mišljenje. Oduzeti djetetu igračku jer nije opralo ruke za mene je potpuno besmisleno, i prilično okrutno - kako god se odgoj koji to propisuje nazivao.
:lol: Pa vidim da to misliš...Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Preporučujem ti da čitaš kako je napisano. Formulacija je jasna:
Problem s nasiljem i jest taj što je ono u našem društvu toliko ukorijenjeno da neke njegove oblike više i ne doživljavamo kao nasilje.:-/Citiraj:
6. Djeca i mladi imaju pravo na dobar odgoj. Njihovi roditelji ili odgajatelji ne smiju primjenjivati silu.
Svi mirni? Pa lijepo. Meni se ovo za dijete čini velikim poniženjem.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Je li lutka djetetova primarna potreba? Nije. Slagalica još i manje. Ali djetetov fizički integritet jest djetetova potreba.
Dakle, pranjem ruku na silu i sličnim radnjama ulazi se u djetetov intimni prostor da bi ga se na silu savladalo. Čini mi se da to ne može dobro djelovati na samopoštovanje tog djeteta.Citiraj:
Prostor oko sebe čovjek dijeli na:
- intimni prostor - udaljenost 45 cm i tu imaju pristup samo bliske osobe
- osobni prostor - od 120 cm, na toj udaljenosti komuniciramo s ljudima prilikom društvenih susreta i zabava
- socijalni prostor - do 370 cm, koristimo za službenu komunikaciju i poslovne odnose
- javni prostor - od 370 cm, interakcija govornika i publike.
Intimni prostor je prostor na udaljenosti kontakta od 15 do 45 cm od nas. U tom prostoru, kontakt dozvoljavamo samo osobama kojima u potpunosti vjerujemo, što znači da se odvija između supružnika, zaljubljenih, djece.
Naprotiv, oduzimanjem privilegija dijete samo donosi odluku da će nešto ipak učiniti (npr. oprati ruke). Odluka je djetetova, samo se figure (kao u šahu) postave tako da je u tom trenutku to najbolja odluka za dijete. Dijete je, dakle, ovdje kompetentno donijelo odluku. Kasnije neke stvari (poput pranja ruku) prijeđu u naviku, pa do dvojbe niti ne dolazi.
nije mi jasno kako dvogodišnjak koji je vani doslovce puzao po podu (javnoj površini gdje ljudi hodaju i pljuju, a npr. psi izvršavaju nuždu) može biti kompetentan donijeti odluku da kad dođe doma ne želi oprati ruke, ali želi sjesti za stol jesti. Jesam li ja kao roditelj ako to dopustim i ne poduzmem ništa (ne nužno prisilom) odgovorna za to ako mi dijete završi na zaraznoj s teškom crijevnom virozom ili onda dvogodišnjaku možda mogu objasniti da je to posljedica njegove kompetentne odluke.
Ovo ne pišem kao nikakvu provokaciju već me stvarno zanima rješenje, budući da ja u takvoj situaciji ne znam postupiti ispravno (očito). Koliko sam uspjela iščitati, samo se uporno spominje da se ruke ne smiju prati na silu - s čim se u potpunosti slažem, a ne spominje se i rješenje te, po meni vrlo česte i svakodnevne situacije.
S ovim bih se itekako složila. Jer, naime, zanima me je li nasilje kad je roditelj pun šljiva i uštipaka koje mu nanesu djeca i je li ispravna reakcija da to roditelj dozvoljava i ne reagira. Ne mislim naravno da bi roditelj to trebao vratiti, ali recimo koliko god ja molila i kumila svoju djecu da mi ne skaču (doslovce) po glavi, ne štipaju, ne "lome" mi rebra i bubreg jer me to boli, oni u tome ko da vide još veći izvor zabave upravo zato jer mi nanose bol. Zanima me koja je ispravna reakcija na to, a sasvim sam sigurna da je potrebna i da ona postoji jer po meni i ovo je vid nasilja koje roditelj sasvim sigurno ne mora trpiti.Citiraj:
Problem s nasiljem i jest taj što je ono u našem društvu toliko ukorijenjeno da neke njegove oblike više i ne doživljavamo kao nasilje.:-|
Kopiram s prve stranice:Citiraj:
Stijena prvotno napisa
Citiraj:
Kod nas bi to bilo ovako: - Ljubavi, idemo sada prati rukice.:-)
- Ne bi sad prala...
- Moramo prati da mi ne budeš bolesna, ruke su prljave, bile smo vani. Ako ne peremo ruke, pa stavimo prste u usta, dođu nam bakterije. (Za vrijeme ovoga je nježno usmjeravam u željenom smjeru, gurkajući je ispred sebe prema kupaonici.)
Ona začuđeno sluša, ulazi u kupaonicu. (Ovo se kod nas već zbilo.)
Ako to ne bi pomoglo, rekla bih: - Onda će mama morati oduzeti novu slagalicu.
U tom slučaju moja malena obično popušta. Ako ne, ja stvarno slagalicu odnesem, nema je. Samo, treba uzeti nešto do čega je djetetu stalo. :-/
Barem kod nas, ovo funkcionira bez greške. Ne želim da moje dijete ostane bez svih igračaka. Ali ne želi ni ona. :mrgreen:
Moja malena vidjela u vrtiću da se djeca tuku, grizu itd. Jednom joj nešto nije bilo po volji, pa me udarila.Citiraj:
Stijena prvotno napisa
Ja (iznenađeno): Mamu si udarila? :-o Zašto?
Malena: Jer si ti rekla da (...) / nisi mi dala (...)
Ja (strogim tonom): Tako nećemo moći. Mamu se ne smije udariti. Ni ja tebe ne tučem. Je li tako?
Malena (kima glavom, obara pogled)
Malo mi je bilo žao što se posramila, ali stvarno ne želim dobivati batine.
Dogodilo se poslije još par puta, u razmaku od par mjeseci, ali moja reakcija uvijek je ista. (Ne podnosim nasilje.)
Odlični su mi postovi seni i Peterlin.
Aha, zaboravila sam napisati kraj te epizode. Nakon njezinog kimanja glavom, ja je grlim i govorim: "Dobro, mama te voli. Nećemo se tući, u redu? Nikoga se ne smije tući."
Možda na ovoj temi ispada da sam Atila, Bič Božji :-), ali ovdje opisujemo epizode neposlušnosti, dječjeg udaranja itd. Inače malenoj dosta popuštam. Primjerice, ako nema prepreke nečemu, npr. nema razloga zašto ne bismo mogle sada čitati slikovnicu, uvijek joj udovoljim. Bila sam s njom doma 3 godine. Ako je bolesna, nije u igri ni baka, niti teta čuvalica. Još dojimo, zajedno spavamo.
U zadnje vrijeme često mi iznebuha da "pusu" :mrgreen:, ili kaže da me voli. Možda zato što to i ja radim. Recimo, krenem u kupaonicu, a prije toga je podragam po kosici, ili dam pusu u glavicu. :heart:
Jedino ne dopuštam nasilje, a ni od neposluha u osnovnim stvarima ne vidim velike koristi. Za dijete samo.
Hvala, fakat nisam primijetila i OK ovo je na pdfu 3-6, ali potpuno neprimjenjivo na dvogodišnjaka koji je meni problematičan. Jasno da ako se djetetu može nešto objasniti, primjena bilo kakve vrste prisile (makar i ove psihičke da mu se oduzima nešto što mu je važno - naglašavam prisile, ne nasilja) nije potrebno. Starijeg je ta faza prošla s neke 3-4 godine, ali što do tada?Citiraj:
dutka_lutka prvotno napisa
Kako mi je psihologica "odobrila" primjenu sile, ali ne pregrube, dok ga vežem u AS jer to se iz masu razloga mora, a on se buni i vrišti ko da ga netko kolje jer ne razumije da je to za njegovo dobro, tako bih rekla da je i ovdje valjda isti slučaj - dakle, odvagati koliko mu štete može nanijeti to što će neopranih ruku s ceste jesti i vrlo vjerojatno se razboljeti u odnosu na primjenu (ne pregrube) sile da mu se operu ruke.
Iako, za tu primjenu "sile" nemam svaki put ni (psiho ni fizičke) snage jer to nije "malo ću zaplakati", nego "trgat ću se do besvjesti dok ne skuži da ću glavom udariti u pločice pa će sigurno odustati", tako da dobru alternativu odigraju i antiseptičke maramice za ruke :mrgreen: koje se, čak i da se počne buniti, mogu primijeniti i u blizini tepiha, a ne pločica
Ovo, bar po mom mišljenju, nikako ne bi trebalo raditi (ako sam dobro shvatila, misliš na djecu koja se bacaju po podu). Može donijeti kratkotrajni efekt ali mislim da razara samopouzdanje&samosvijest&štovećidestimukompletu , pogotovo ako se više puta ponavlja.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Možda, ali nismo li mi stalno našoj djeci, u toj dobi do neke 4-5 godine, u njihovom intimnom prostoru?Citiraj:
dutka_lutka prvotno napisa
Naravno da preferiram da opere ruke sama, i da neke stvari obavljamo na silu tek kad vidim da nema druge. Slično je s oblačenjem čarapa na hladnom podu. Zima, grijanje samo u nekim prostorijama a ona trči bosa po pločicama i ne da si dokazati, uporno skida čarape. E sad, malo po malo se sve više mogu dogovarati, ali negdje s 1,5 godine nije bilo šanse - bježala je, otimala se, skidala ih odmah nakon što bih joj ih navukla na silu. I ja bih je pustila i da malo protrči bosa i da se izgušta, ali bi me uskoro bilo stah nekih ozbiljnijih bolesti, ne samo prehlade. Možeš li djetetu od 1,5 g objasniti da će ostati bez igračke ako ne obuče čarape? Kada počinju taj prostor oko sebe doživljavati kao intiman? S tri godine oblačimo čarape na razne načine, nekad ona sama, nekad ja uz njen pristanak, a nekad i na silu. Kako vrijeme ide sve više surađuje. S pet godina nadam se da će ih oblačiti isključivo sama. Ali s 1,5 g jednostavno bih mogla pregovarati cijeli dan a ona bi za to vrijeme bila bosa.
Ili, nisi nikad silom odvukla dijete da ne ide prema cesti, razdvojila ih da se ne tuku? Ili jednostavno vukla dijete za ruku jer ti se žurilo na bus a ono je baš imalo šizu i htjelo leći kraj kontejnera za smeće?
Ja sebe vidim kao prilično strpljivu osobu, rijetko vičem, nikad ne udaram, objašnjavam, uvjeravam, dogovaram se... ali baš da mogu odgajati dijete samim pregovorima? Nekad se nema vremena, a nekad je dijete u takvom stanju - gladno, umorno, nervozno, razigrano - da jednostavno nema šanse da ga dobiješ da opere ruke. A bila je vani, igrala se s mačkama, kopala po zemlji, ručak je na stolu, kod svekrve smo, imamo i goste, gužva na sve strane, ona bježi po hodniku i vrišti dok joj ja govorim zašto treba oprati ruke. I ja joj mogu koju god privilegiju oduzeti ali ona u tom času neće donijeti tu odluku da ode oprati ruke. Krasno je i pametno dijete, ali i to se događa.
A možda sam i ja tako previše razbacana pa mi život baš ne liči na partiju šaha.
ovo je i meni palo na pamet. uostalom, da se moje dijete pita, da mu nisam ušla u intimni prostor koristeći (pri)silu on bi od rođenja do drugog rođendana bio u istoj pokakanoj peleni i odjeći. odvraćanje pažnje kod njega vrlo rijetko urodi plodom, a racionalna objašnjenja trenutno (2,5 g) stoje negdje na 10% uspješnosti.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
što se tiče oduzimanja privilegija, ja ću umjesto otimanja igračke/crtića radije posljedicu povezati s ponašanjem - dok ne opereš ruke, neću ti dati večeru jer ne želim da se razboliš. /u idealnom slučaju uz priču o bakterijama ćemo i oprati ruke, ali što kad zaključi "ok, baš me briga što nema večere" i ode se igrati s tim prljavim rukama?/
ili, želi se sam popeti u sjedalicu. sve ok ako imamo vremena, ali ako žurimo/auto je parkiran uz rub ceste/nešto treće? odverglaš svoje "želim da... jer...", a on i dalje po svojem jer mu je to u tom trenu važnije. ne živimo u idealnom svijetu iz knjiga.
potpis.Citiraj:
ms. ivy prvotno napisa
dutka lutka, bez obzira što si to čula na rodinoj radionici, kritički odmak nikad nije za odbacit. daj malo života, tvoji postovi su kao prepisani iz nekog priručnika za odgoj. lošeg.
ova rečenica - onda će mama morati oduzeti novu slagalicu - meni osobno je - grozna.
prvo ništa ti ne moraš, drugo slagalica nema veze s prljavim rukama, treće dijete je premalo da bi ta kazna djelovala na njega - odgojno, u smislu da shvati povezanost slagalice i prljavih ruku. a last but not least, ovaj govor u trećem licu mi je već sam po sebi odbojan. :-/
potpisujem cvijetu koja potpisuje ivy
kod nas su prljave ruke nešto za što nema kompromisa. Kada dogovor nije funkcionirao a nisam imala volje za ulazak u njezin intimni prostor (srećom da sam van njega dok je tuširam i perem joj guzu :roll:) smo skupa kupile neki "dječji" sapun za ruke na princeze ili što već.
potpisujem Serpentinu, cvijetu i ajvi
Nije da ja nisam probala ucenu, tj. oduzimanje privilegija. ALI u trenutku kad ne zeli da opere ruke, Nadju u zivotu ne zanimaju igracke. Btw ona uopste nema omiljenu igracku, ja sad da sklonim sve sa kojima se igra i donesem druge, nema igracke za kojom bi patila. Nema vecere? Bas je briga....
Znaci imali smo i mi ovakvu sliku:
ulazimo u kucu, skidamo jaknu i cipele
ja krecem ka kupatilu: ajmo da peremo ruke
N (koja je do tada skroz veselo pricala sa nama) pocinje: necuuuuuuuu, aaaaaaaaaaaaaaa, neeeeeeeeeeeeeeeeeeee
ja pricam pricu o prljavim rukama, bakterijama i bolestima
ona se smeje i bezi po kuci, stavlja ruke na usi i vice necuuuuuuuuuuuu
ja idem za njom i kazem: nema crtaca posle rucka ako ne operes ruke
ona meni vice: bas me brigaaaaaa i smeje se
onda ja kazem: mozes da dodjes lepo da operemo ruke, da sama pustis vodu, da izaberes sapun
ili mogu ja da dodjem po tebe i da ti operem ruke na silu
ona bezi i smeje se
ja je uzimam za ruku, tu pocinje da se dere, ide u kupatilo i dere se: necuuuuuuuuuuuuuuu, bas me brigaaaaaaaaaaaaa, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, necuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu
zavrcem joj rukave, sapunjam ruke, ona mi onda bezi sa nasapunjanim rukama, ja urlam, ona se smeje
uhvatim je, isperem joj ruke i onda ona odlazi KAO DA SE NISTA NIJE DESILO, NORMALNO RAZGOVARA SA NAMA, UZIMA NEKU IGRACKU ILI SEDA ZA STO, NAJNORMALNIJE
a ja bih posle takve epizode mogla ili nekog da zadavim ili posteno da se isplacem
naravno, crtani posle rucka nije dobila, objasnila sam joj zasto, ali se epizoda sa pranjem ruku ponovila i to vece, i sutradan.......
je l' to ona voli stiskati tvoje gumbiće da vidi kad ćeš pošiziti? ;-)
Pikula super mi je ova ideja sa dnevnim planom! To bi svakako meni pomoglo da zauzmem stav jer imam sve isplanirano.
da, to je toCitiraj:
Nisam imala svoju čvrstu točku u danu i to klinci jako osjete
i meni je sad lakse kad je N deo dana u vrticu, onda ja zavrsim nesto po kuci i isplaniram popodne
o daCitiraj:
ms. ivy prvotno napisa
dve stvari koje me izbacuju iz cipela (do suza) su kad mi se smeje u lice dok sam na ivici nerava i kad pocne da, za nesto sto znam da voli da radi (ili neko dete sa kojim voli da se igra...) pocne da vice: ja to ne voliiiiiiim, bas me brigaaaaaaaa
Ja sam prije druge godine prvog djeteta mislila da je odgoj nešto što će mi samo doći i biti ispravno i dobro. Sad znam da nema ničeg na svijetu što se tako odvija :) Ah nisam bila plavuša, ali prilično mlada da.
Za sve do čega mi je stalo ja se moram se jako potruditi, puno misliti, čitati, raditi, raspravljati, pisati, slušati starije i...onda mi samo dođe.
dutka lutka, kakva je to idila, mislim, ti joj prigovoriš
i ona se posrami
e, sad, moj mali ti se npr. zacereče i izbelji (sad smo u nekoj 'divnoj' vrtićkoj kvazi-pubertetskoj fazi)
ili, kao manji, ti zvizne još jednu
ili moja mala se naduri i u protestu legne na pod, jer sam eto joj malčice oštrim tonom rekla da me ne tuče
ove priče o djeci koja od prve nauče su mi super divne, ja ti i vjerujem,
ali moraš priznati, da onda roditeljima koji malo češće dolaze u sukob sa svojom djecom i nisu od koristi
i, nota bene, moram napisati, i ja svoje non-stop ljubim, dragam, izjavljujem im ljubav
kao i oni meni, ali bome, kao i kod Stijene, moj 5-godišnjak u sve to ubaci i red skakanja po bubrezima :)
uf, dok napišem, više ne znam iza koga sam...
može da, ali kao prvo postoje situacije gdje ne možeš otići doma, postoje situacije gdje ti se neda otić doma, a postoje i situacije gdje nisam u toku sa njihovim potrebama jela, spavanja itd.Citiraj:
Serpentina prvotno napisa
ja općenito ne analiziram, kako kaže ifigenija, pretjerano zašto je nešto dovelo do npr. bacanja po podu. djeca su, bacaju se po podu, nemam pojma zašto, jel im je u tom trenu pao šećer ili im je previše ljudi u dućanu.
vissnja, ono što sam htjela reći je da kad smo već kod ruku, mislim da ti je najbolje nekako osigurat se da te ne izludi činjenica što ćeš joj na kraju ti oprat ruke. kreni kako već krećeš, s objašnjanjima, ali budi spremna na najvjerojatniji scenarij.
tako ja, npr.
pa me zna iznenaditi sa svojom razumnošću.
a kad smo već kod toga, ti trenuci su najljepši, kad očekuješ najveći otpor, a oni reagiraju kao da im je 30 godina.
i isto, kad se sjetim M prije godinu dana, kad joj ama baš ništa i nikad nisi mogao objasniti, i M sada, vidim koliko je sad puno puno razumnija.
pa mi onda malo bude i žao :lud:
:mrgreen:
Cvijeta73 najpametniji kut gledanja, baš ljepo :)
I onda se potrudiš zadovoljiti dječje potrebe jer je nemoguće od njih očekivati suradnju ako .. su gladni. Ili im se kaka. Pripremiš se.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Ako je situacija da ne možeš - takve situacije nisu svaki dan, fala filipu, i onda to nije uobičajeno ponašanje o kojem priča Visssnja, nego nešto što se dogodilo.
Jednom, dva puta.
Na događanja koja su meni jako važna i na kojima ja namjeravam uživati ne vučem nju sa sobom (npr. na HP u Opatiju :mrgreen: - to bi bilo kada "ne želim"). Simple as that.
Kad ne mogu otić doma (npr. obavljam neku papirologiju - a to je uvijek s njom) - razmišljam dovoljno unaprijed da uzmem nešto što je zanima sa sobom (ili kupim rozu štampu ;)).
Razumnije nego prije godinu dana, naravno da da. I isto mi bude žao :mrgreen:
eh, to je onako kako je ispravno, slažem se. najbolje za djecu.Citiraj:
Serpentina prvotno napisa
možda. :mrgreen:
al šta ćeš kad nismo svi isti. ne kažem da ne brinem za njihove potrebe, bože sačuvaj, al ja to onako optimistično, krećem u tower s gladnim i zlovoljnim djetetom i očekujem, ne da očekujem nego znam da će se desiti neko čudo i da uspjeti kupiti cipele, npr. :mrgreen:
moš mislit.
a ko bi cijeli dan razmišljao jel su gladni il umorni, što se krije iza mrguda, ne mogu sve svoje aktivnosti planirati po njihovom stupnju raspoloženja. i još uskladit dva različita raspoloženja. nikad nikamo ne bi krenuli.
misliš pozitivno, pomiriš se s tim da su tu i tamo nesuradljivi dosadni mrgudi i to je to. malo poludiš što nisi uspio kupiti cipele, s druge strane to određenu osobu učini toliko veselom koliko tebe živčanom i ajmo dalje.
oću reć, može se i tako živit.
Ja naprosto ne mogu vjerovati svojim očima što čitam... Dok me ne prođe stanje šoka i ne uspijem sročiti nešto suvislo, potpisujem cvijetu i ivy :mrgreen:
Vissnja, tvoja je šmizla mrvu mlađa od moje najmlađe, a izgleda su sličnog temperamenta, imali smo i mi takvih epizoda. (poprilično)
I to krene najednom, dijete dobro, surađuje, sve 5, i onda jedno veče zeza oko pranja zuba, ja popustim da si olakšam život, pa je nakon par dana već šizila da mora uzeti četkicu baš na određeni način, da baš na pravi način moram dodati pastu, pa ako ne radim tako, totalna šiza.
Onda sam skužila, a bila sam već totalno premorena hirovima, da oko tog nesretnog pranja zuba plešem stalno kako ona svira. A koreografija svako veče sve kompliciranija :mrgreen:
Pa sam joj rekla da ako ne pusti da joj operem zube bez cijelog cirkusa, onda ih neće ni prati i ići će u krevet prljavih zuba (priču o Gricu i Grecu smo već savladali :-)), jer sam preumorna da me zeza. Pa me zezala i dalje, i išla je spavati prljavih zuba, i urlala zbog toga da su se stakla tresla (moram priznati da se nisam bojala da će zbog te jedne večeri s 30 nositi zubalo).
I sad pere zube bez problema i drame :-) Ali drame povremeno izbijaju neočekivano oko drugih stvari :mrgreen:, pa i to rješavamo u hodu
Meni je najviše pomoglo, kod A. i ranije kod D. (P. uglavnom nije pravila probleme), da prestanem trčati za njima: nećeš se obući / nećeš da te obučem - ne moraš, ali ja idem iz sobe i ne namjeravam se loviti s tobom - i čim bi skužili da meni to više nije važno, postalo bi važno njima, pa bi me zvali da pomognem u oblačenju/pranju ruku/tuširanju...
I trebalo mi je treće dijete da shvatim da oni shvaćaju i pamte iz prve, pa nije poterbno duga objašnjenja ponavljati i drugi i petnaesti put