Fascinirana sam pepitinim djetetom.
Ovo je opis odrasle osobe. Ne trogodišnjeg djeteta.
Printable View
Fascinirana sam pepitinim djetetom.
Ovo je opis odrasle osobe. Ne trogodišnjeg djeteta.
E, da, i isto bi se ljutila na tetu iz engl. ako joj nešto ne bi dozvolila, ili ako bi morala vratit olovku, a nije još gotova itd. Više od drugih, ali opet... i ta mala grupica (tipa 5-6 djece) je podijeljena u 2 skupine - jedni mirniji, kontemplativniji, više su za crtanje/bojanje, poslušniji, a na plesanje ih treba natjeravat, i u nemirnije, zaingranije, više su sa skakanje/ples...manje su poslušni. Moja je u skupini ovoj drugoj, manje poslušnih. Grupa je mješovita, nisu svi iste dobi.
Ja sam jednostavno inzistirala na disciplini - da se stvari moraju odradit onako i u onom vremenu kako traži učiteljica ili... idemo doma. Ne može ona u kupe, a svi u špade. Tako je strukturiran i taj sat, nije ono igraonica, nego malo žešća discplina. Nije joj to uvijek bilo drago, ali veliki su bili pomaci unutar godine dana.
Zbog Cubaninog uleta kojem uopće ne kužim namjeru, ina33 mislim da je jasno da pišemo o normalnoj djeci (znači ništa tipa darovitosti što mnogi "ne vole" koliko primjetim, a ne znam što im smeta).
Zadnjih par postova mislim da ne bi trebalo nikog poticati na negativnosti.
ina33 doslovce kontrolira samu sebe, to mi je potvrđenje od strane psihologa (u obitelji).
Ne znam kako objasnit, ali recimo točno je u određenim situacijama suzdržana i ne pokazuje ništa.
Meni se čini da je tako i prema seki.
Recimo ja je u trudnoći nisam puno pripremala, ali smo pričale realno, bebe plaču i znaju biti jako dosadne, ne znaju hodati pa ih moramo nositi, ne mogu same jesti i sl.
Tako se nastavilo, često puta kažem "jao bebo što si dosadna", a L. upada "nije mama ona je samo malena beba".
Mislim da ti osjećaji i nisu baš kako se čine, slažem se s Lutonjicom, ima tu ljubomore prema seki, samo ne primjetim u konkretnim situacijama.
Isto tako, smatram da je to sve apsolutno normalno. Pa ja i brat smo nekad u granicama "ljubomore" a vidi nam godina, hahahaah
Ono što mi je drago jest da prihvaća autoritet drugih.
Nisam uopce imala negativnih primisli :) Jednostavno me iznenadio opis ponašanja.
Moram se na ovo nadovezati, ne znam na što si ti mislila, ali znam na što je mene podsjetilo.Citiraj:
Cubana prvotno napisa
Imam među prijateljima primjer brata i sestre, otprilike te dobne razlike.
Mala beba je odlično prihvaćena od strane starijeg djeteta, ali smatram da je starijem "nametnuta" prevelika "odgovornost".
Smatram da nije dobro da se tako malo dijete večinu vremena ponaša kao da je roditelj, jer nije, samo je dijete i trebalo bi poticati da se tako ponaša.
Ne znam kako da pametnije objasnim.
Kad dijete hoda po kući i upozorava ostale što se smije, a što se ne smije i tako večinu vremena, meni je previše.
Kad dijete ima oko za detalje tipa, gasite svijetla, struja je skupa, gasite svjetiljku, baterije se troše, ne ostavljajte mrvice, doči će miševi, ne idite izvan staze, biti ćete prljavi,... i tako večinu dana, meni je to previše preslika odrasle osobe u jednom malenom djetetu starom ispod 4 godine.
Pepita, tvoja curica me djelomično podsjetila na to. Ne kažem da je tako, ne tvrdim ništa, samo kažem da me podsjetila u detaljima gdje opisuješ kakva je prema seki.
Možda da drugačije kažem, njoj je kad pričamo o seki zanimljivije meni pomagati, dozvolim joj da je skine, donese pelene i sl. nego recimo čitati priču seki, pjevati joj i pričati...
Možda je to i ok za njenu dob i njen karakter, a možda i ne.
Evo u dva mjeseca nikad nije propustila mijenjanje pelena seki ili kupanje. Mislim se, bi li joj barem nekad trebalo nešto drugo biti zanimljivije od toga.
Što se tiče mene, premalena je da bi mi kazala da gasim svjetlo jer se troši struja, ali recimo tu je više izražen njen perfekcionizam...nešto mora biti "tako".
Ona ustvari radi što i druga djeca, samo je to nekako na stotu, ja to tumačim kao perfekcionizam.
Recimo uvijek ali doslovce uvijek će doći kad stavljam robu sušiti, opet se pitam da li bi nekad trebala preskočiti iz nekog razloga...
Davno smo raščistili stvar s kuhanjem i općenito kuhinjom, nema blizu i to je to.
Ono što je i moja mama primijetila, kod nje sve uvijek ide dalje...
Ono jednostavno ona zakomplicira.
Takva je oduvijek, sada je samo to nekako usavršenije.
Recimo ovo da se kao kontrolira. To koji put i moja - recimo, rastuži se, krene suza, ali završi u ljutnji i čvrstoći. Koji put mi se čini da se gledamo ko dva revolveraša, pa ko prvi popusti. Čvrsta je... ali opet, ništa što ja ne mogu iste sekunde pročitati... A koji put reagira odmah i bez kontrole. Ne znam ti taj dio.
skoro sve kao i kod moje a ona će sad 5g...i tek od ove godine ne želi u vrtić-kaže dosadno joj je....počeli su i čudni strahovi ..ma za poludit.....Citiraj:
Pepita prvotno napisa
Pepita, ne znam iščitavam li dobro, ali iz tvojih postova kao da izbija strah od tvog djeteta. To moraš iskorijeniti iz sebe. U tom odnosu ti si odrasla osoba, a ona dijete i to jako malo. Ona se mora oslanjati na tebe, a ti je moraš odgajati. Točno znam o čemu pričaš kad govoriš o lomljenju djeteta, jer sam to iskusila. Potrošila sam grlo u najčešće uzaludnom uvjeravanju teta i učitelja da moj sin neće prihvatiti granice na pritisak nego će pružati sve veći otpor, kao da mu je zadnje. Naprotiv, kad mu malo olabaviš granice, prihvaća pravila i surađuje. Ali, tamo gdje jesu, granice u isto vrijeme moraju biti čvrste. To nije jednostavno, jako je teško stalno razmišljati, stalno balansirati, uvijek morati tražiti nova rješenja i puteve do dobre komunikacije s takvim djetetom. Kad gledam unazad, mislim da sam u tome uspjela zato što sam bila jača od nega. Uza sve te teškoće s njim sam uvijek imala i sada imam posebno dobar i čvrst odnos. Meni je uvijek vjerovao i mene je slušao, ako nikog drugog.
I moj sin je prihvaćao autoritete, ali prave, ne lažne koji se skrivaju iza autoritarnog ponašanja. Budi i ti takav autoritet svojoj kćeri - nemoj bacati ručak i posvećivati se samo njoj kad ona to hoće. To je, recimo, jedno od mjesta na kojima bih ja povukla granicu. Ručak se kuha za cijelu obitelj i ona to treba poštivati. Možeš je uključiti u pripremu ručka, razgovarati s njom dok to radiš, ali ne pristati na to da pažnja bude 100 % na njoj.
Meni je zbilja neobično ovo što pričaš o tome da te ona ne mora vidjeti i da se ne prestraši kad te na tren izgubi. Na tvom mjestu ja bih zbog toga provjerila njezin emocionalni status kod stručne osobe. Ne mogu suditi koji je razlog tome, ali je doista neobično za tako malo dijete. Kod mog sina toga nije ni izbliza bilo, naprotiv, uvijek me je morao imati na oku i osjećao bi se jako nesiguran u takvoj situaciji.
Perfekcionizam je osobina darovitih - to treba prihvatiti i kanalizirati, ali opet ne na uštrb sebe i drugih ukućana.
Što se tiče komentara na darovitost i to da mnogi darovitost "ne vole" to je činjenica na koju reagiram samo kada se radi o osobama koje imaju direktan utjecaj na moje dijete, a inače na jedno uho unutra na drugo van. Nemam ja vremena za neprekidnu edukaciju.
Neeeeeeeeeeee Zdenka2 niti ne pomišljaj da je se bojim. Nisam ti ni ja baš neki lagani karakter.
Dapače...samo je teško to "odgajati".
Ne može se na dane kuhati ručak, ljuljati novorođenče i razgovarati/natezati s njom.
Vjeruj mi da se ne može, jedino što mogu dat joj jednu preko usta i potjerat je u sobu, što je želim i neću!
Ima dana kad nema kočnice i nema je...možda sam ja tu loša mama, ali izlaza u tim situacijama nema.
Jedini izlaz je ugasiti ručak, uhvatiti se u koštac s problemom i riješiti ga.
Inače, potpuno si u pravo, ručak je za svih nas i ne bi trebao završiti u smeću.
Što se tiče činjenice da ne gleda gdje sam...
Ne boji se, vjeruje mi i to je to.
Provjerila sam to, kažu inteligentno dijete, zaustavlja na ulici nekog tko će je odvesti do mame.
Jako emotivna...ali je nevezujuća i otuda to priozlazi.
Inače, pravilo je, nažalost moram to napisati ali kao kod psa, ona ide uvijek iza mene, slijedi mene, a ne ja nju.
Tu mora znati da sam ja ta koja vodim nju i kroz primjer da me slijedi to pokazujem.
Nema trčkaranja ispred mene, bez obzira što zna gdje idemo.
Mislim zaista nemam ja problem s odgojem tipa da me nadjačava i da ne znam.
Problem je što je iscrpi, a iscrpi me jer ne dobije iza ušiju i ne ide plačući u sobu kako rade neke moje poznanice.
Nemaju one ovih problema, slome dijete do kraja i poslije nije bitno što je s emocijama tog djeteta.
Meni je jako bitno.
Mogu je opisati kao jako empatičnu osobu.
Danas na plesu došla nova curica koja se sramila, naravno moja L. je bila ta koja je plesala i ohrabrivala.
Curici se piškilo pa je L. rekla teti kako mora ići piškiti ;)
Osobno ne volim kad netko piše negativno o darovitosti, jer poznajem neke ljude koji to zaista jesu.
Od mamine prijateljice je sin recimo nadprosječno dijete.
Nema predmeta u kojem nije doslovce briljirao, a sada medicinski fakultet završava kao što ja prošetam do dućana.
Meni se sviđalo skretanje pažnje na darovitost, mada nakon što sam pročitala topic "darovita djeca" ne mislim da tamo spadamo.
Žalosno je da majke darovite djece nemaju više podrške nego moraju paziti na koji način pišu o tome.
Zdenka2 tvoji postovi su više nego dobrodošli, ako ništa drugo daš mi za misliti!
Ja sam fascinirana svojim djetetom, uživam je gledati takvu, ali moram priznati kao majci mi je teško.
Evo kako ja to vidim (nestručno), jer mi nije toliko neobično, jer sam vidjela dosad na 4 djece, u dobi od tako 3-4 godine - to su djeca koja su ili full sigurna u to da su se mama i tata skrili i znaju da su negdje okolo, ili neće baš u prvih pet-deset minuta (koliko roditeljski živci mogu izdržati to promatranje skrivećki sa strane) reagirati suzama, nego će ili nastavit dalje prema onome što ih u tom trenu više zanima od straha di su mama-tata, ili će se nekome obratiti za pomoć kao tvoja mala. Nakon pola sata, evo.. ako mogu onako se "igrat what-if scenarija" vjerojatno bi zaplakali svi. Ali, ne plaču nužno svi u prvi sekund, i ne mora to nužno značiti nekakve poremećaje emotivnog statusa. Po meni, nestručno.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Of kors, ništa te ne košta (osim možda živaca i dubizoa, ali to ide sa svakim mišljenjem, pa čak i ovako laičkim, našim) provjerit to sa stručnom osobom. I napisat što je rekla, i za mene je relevantno.
Evo, vidim da je i pepita to tako skužila - ne boji se, ful je uvjerena da će je ulovit mamina sigurnosna mreža i da je to igra... možda je i tu ugrađen jedna mala igra kontrole, ko će prevladat, mama ili ja. Ili je u tom trenu fakat nešto naprijed zanimljivije, a mama je ono... sveprisutna... već će doći. Evo, tako bi ja to skužila. A stvarno sam to vidjela na barem 3-4 djece - od bježanja i skrivanja po kabinama za probu (jedna mala curka, tipa 4 godine), od moje koja se odvoji i ode (sad 3,8), do jednog dečka možda i preko 4... sjećam se da smo ga mama i ja promatrale što će napraviti, jer im je očito to bio problem itd.
Tako da mi se, evo, baš taj dio, ne čini toliko čudan.
Doduše, moja haharica se sad nakon bolnice za mene lijepi od dnevne sobe do WC-a, i čim me ne vidi - suze - ali računam da je sad zbog bolnice i specijalnog režima u kojem živimo (izolacija od djece, čuvanje od infekata itd.) u nekoj ipak posebnoj fazi.
Ina niz:
I naravno, adaptacija u vrtiću je bila prvih valjda 2 mjeseca suze... Tako će, vjerojatno, i tvoja mala, ja bih rekla. Ona je jednostavno sad totalno sigurna u tebe da bi se uopće nešto bojala, još njen karakter - ti si stalno tu, u parku, na igraonici, ovdje, ondje, nema uopće potrebe da se imalo boji da ćeš nestat (ako dobro shvaćam, ti si od kad se rodila ona stalno tu, nema znači niti odvjanja za posao, a da baka čuva?). A možda je tu i malo "igre u igri", u smislu te kontrole, pa neće prva "popustit" i kao zbunjeno te tražit.
Zato ti ja mislim da će se puno toga razrolat kad krene u kolektiv, kad ne budeš ti sveprisutna.
Slažem se s inom a to sam već i rekla, čista sigurnost u roditelje.
Pitala sam psihologa, kaže inteligentno dijete, traži pomoć nekoga sa strane.
Što se tiče suza (ne samo kod L. nego kod većine takve djece) preskočila bi ih, jer čim zaustavlja osobu na ulici, ta osoba nešto poduzima i tu se odvija radnja, stalno se nešto odvija. Ta djeca vole kad se nešto "dešava".
Od prije mi je dečko isto takav, samo se on zaista izgubio, kad ga je našla, sjedio je s nepoznatom ženom i gurao auto, dok je njen muž pokušavao tražiti mamu.
Jako je teško pisati i procjenjivati samo na temelju postova, tako da nemoj zamjeriti ako neka moja razmišljanja idu u krivom smjeru. Pokušavam prenijeti svoje iskustvo jer već 11 godina odgajam "teško odgojivo" i darovito dijete, s kojim sam se jako namučila, ali sam i beskrajno uživala u njemu i puno mi je dao i daje mi.Citiraj:
Pepita prvotno napisa
Ovo što si napisala da je tvoja kći "nevezujuća" upravo je ono na što sam pomislila kad sam rekla da bih se zbog toga obratila stručnoj osobi. Tu govorim sasvim kao laik, isključivo na temelju svog roditeljskog iskustva - tako da mi nemoj zamjeriti; to je ono što bih ja učinila.
Važno je da je dijete empatično - to uvelike olakšava odgojni pristup u mnogim situacijama. Kod mog sina empatičnost je trebalo razvijati i tu sam zahvalna na radionicama koje je pohađao.
Nadprosječnost i darovitost nisu isto - darovita djeca imaju veće kognitivne sposobnosti od nadprosječnih, ali i veće probleme, jer su u većem nesrazmjeru sa svojim emotivnim, često i socijalnim razvojem. Zato oni često i nisu među briljantnim petnulašima, a kad i jesu, uz njih uvijek idu neki otpori, propitivanja i razmišljanja kojima se većina djece njihove dobi ne bavi. Kad govorim o darovitosti vezano uz tvoju kćer, naravno da ne želim i ne mogu nagađati o tome - to se, ako je potrebno, može ustanoviti samo temeljitim testiranjem. Na to sam se referirala zato što prepoznajem neke sličnosti u osobnosti tvoje kćeri i mog sina koje su vezane uz darovitost.
lagani offtopic: fascinirana sam onim: spavamo 12 sati u komadu. Eeeeee da mi je pola toga, opere bi skladala, zavidim!
Pinky ne smijem više niti to spomenuti, da se ne ureknem.Citiraj:
Pinky prvotno napisa
Zahvaljujem se Onom gore svaki dan, ne znam kako bi da ne spavam noć.
Zdenka2 apsolutno i što se mene tiče dosta sam otvorena za sve, samo ti daj svoje mišljenje, dokle god je mišljenje sve je ok, ne volim kad mi se nameče tipa "to ti je to".
Moja sveki se bavi astrologijom, mene baš to područje ne zanima...tko voli nek izvoli...
...ali što se tiče nekih obilježja - vjerujem.
Kad sam još bila u rodilištu nazvala me sveki na telefon i kazala da je u podznaku Vodenjak.
Jao, voljet će daljine, nevezujuća... (sad će se svi Vodenjaci obrušit na mene).
Samo ću se nadovezati na ovaj dio (našla si adekvatne sugovornike već), jer sam i sama vodenjak, premda nisam zainteresirana za horoskope. No, volim ja daljine, ne drži me mjesto čak niti ljudi (djece i MM da, ali samo oni). Na moju tugu MM drži mjesto i to prejako tako da me sputava trenutno ali muštram ga polako...:mrgreen:Citiraj:
Pepita prvotno napisa
Neće se vodenjaci obrušiti na tebe - to što navodiš je nama pozitivna osobina. Divno jedno dijete vodenjačko-jadna li joj majka! :-)
enchi nasmijala si me do suza!
Pa ja imam na poslu dva vodenjaka i da znaš da njih uvijek tražim!
Tako i moju L. ne drži je ništa, ne veže se za stvari, igračke, voli svoje, ali uvijek jednom nogom u pustolovine.
Istina predivna je osobina, zaista su neovisni i to mi je super.
Ajd, drago mi je! :-)
Eto - čim situaciju sagledaš iz drugog kuta, odmah ti je lakše. :yes:
Nije baš da vjerujem nešto pretjerano u taj horoskop, ali vidiš, ispada da neke osnovne značajke ipak mogu biti korisne.Citiraj:
enchi prvotno napisa
Pepita, kad čitam sve što pišeše, onda se tu i nema ne znam što za reći: iscrpljujuće ti je, ali i lijepo, i tako će ti i dalje biti :mrgreen:.
:heart::heart::heart:
Pepita, htjela sam ti samo reći, u vezi onoga da tvoja curka uvijek mora biti pokraj tebe kada se vješa veš ili kada se presvlači beba i da se pitaš zašto, kada će stati...mislim da je to već naučeno ponašanje, mali ritual, također stvar kontrole...nešto kao primjerice "ako sad ne odem gledati mamu kako vješa veš možda se nešto ružno dogodi" - moja pretpostavka. Jer i moj Jan je u toj dobi bio opsjednut ritualima a i dan danas, svaki put, prije nego izađem iz stana pita me "mama hoćeš li me doći poljubiti" (a nikada nisam otišla da ga ne poljubim), ili kada ide spavati uvijek pita gdje ću ja sjediti (kako bi me mogao vidjeti iz sobe) a kada je dobio bracu neko je vrijeme uvijek morao vidjeti kako je mali napunio pelenu :), uvijek, ne d'o bog da propusti...
ma bilo je milijardu tih primjera...
Baš to, uvijek ja i mm komentiramo "da slučajno nešto ne bi propustila".
Voli rituale, voli da je sve onako kako je bilo "prvi put".
Znači ako nešto premjestim, obvezno će to primjetiti i može joj se svidjeti pa ostane, a može inzistirati da vratim gdje je bilo.
Pepita sve je to ok.neznam jesi li imala situaciju da je ensto uradila naopako i da si podigla ton i onda šmizla dođe i pita..a jeli sto ti mene jutis???
drage moje evo da se javim kao školski pedagog i kao ponosna mama supatnica jednog divnog dječaka.
što se darovitosti tiče malo bi se osvrnula jer mi je to posao a i posebno sam se dodatno usavršavala.u predškolskoj dobi velike su razlike među djecom i mnogo je više "darovitih".u školskoj dobi djeca se izjednače i 10 posto ih ode iznad i isto toliko ispod projeka iako je ovih ispodprosječnih svakim danom više, no to jed ruga priča. tako da može s vremenom postati bolje, jer darovita djeca iscrpljuju, to su djeca s posebnim potrebama...
što se tiče mog malog control freaka, on je zadivljujuć ali ja padam s nogu.imam osjećaj da ću nestati jedan dan, koliko god uživam u njemu i u malenom zaista je teško.super mi s njim izlazimo na kraj, ali ponekad nas izludi.naš mlađi ima skoro 9 mjeseci i predivna je mirna beba,uvijek nasmijan, spavalica i naš apaurin.on osvaja totalno drugim stilom nego stariji braco.da nije takav ne znam kako bi uz starijeg.njemu je 3,9 i evo nekoliko sitnica o njemu(čita i piše, prije spavanja nakon čitanja priče i molitve još mu moram objasniti npr,kako srce pumpa krv,koje žile prenose kisik, koja krvna zrnca šta i sl., s dvi godine svom pedijatru je izrecitirao kako je kajdijojog za srce, ujojog za pišu i sve do jednog specijalista, s 1 ipo godinu znao sve boje s nijansama i sve marke auta koje bi sreli i tako).ne hvalim se samo želim dočarati koliko on iscrpljujuć može biti i zato ti savjetujem;
proširi svoje odgovore, a kada ti se ne da reci pitaj me sutra kad se bolje informiram,unesi što više mašte i igraj po njenim pravilima ako ti se da ako ne daj to jasno do znanja.meni je lakše otkada je 3 sata dnevno u vrtiću,posvetim se malenom. sebe definitivno zanemarujem, ali tješim se da neće još dugo tako, da će brzo doći vremena kada ćemo plakati što nas tako malo trebaju.
e da meni je najveći problem što se ne zna sam zaigrati niti 2 min i što ima razno razne strahove(panično se boji karijesa,mraka vještice iz predstave i sl,)
s bratom se zna zaigrati duuugo...voli osjećaj važnosti(povjerim mu brata na čuvanje)...
eto nadam se da sam ti bila od koristi
jedno pitanje;kako uspjevate toliko vramena provoditi vani, i ja sam u Dalmaciji, ali ne usjevam baš puno zimi biti vani, kratak je dan, as dvoje malenih, spremanje, spavanje i sl.uglavnom svaki dan skoro smo vani ali ne dugo.nekad nikako, nekad pola sata, nekad 3 sata ali rijetko...????
Ja imam kćer sa 3489438934893489438934438943 pitanja i upita i slijeđenja mojih koraka i svega navedenog.Međutim isto kada kažem da je dosta i da se ode bavit sa nečim dosta je i ode se bavit sa nečim.Bez obzira na sve njene upite i želju za znanjem nije nužno potrebno da i ja sve odgovorim kada si je zamislila ili da ona stvarno sve sad zna. Također i unedogledna ponavljanja istih stvari-zašto?
Pepita mislim da što su žene rekla o postavljanju granica stoji i potpisujem tamo postove sa početka,na koje si se ti naljutila očito ne shvaćajući da kad žene kažu da postaviš granice to znači da je red da ju se nauči da sama sa sobom postoji u prostoru i kad je već tako samostalna onda treba biti sposobna i sama sebi biti dostatna kraće vrijeme-što bi označavao pojam samostalnosti(samostalnost nije bez obzira na sposobnosti konstantno slijeđenje matere ili starijeg). Dakle dijete treba biti sposobno samo se zabaviti,a ako je nadarenija ili talentiranija ili napredna onda će ju slijedom logike zabaviti igra namjenjena starijoj dobi.Ako su joj već dosadne ove njoj primjerene.
Ono što želim reći jest da i ja imam dijete slično tvojemu i bez obzira što je naporna i dosadna katkad ja sam ju naučila da se sama zabavi i da me ostavi na miru kad ja to trebam.To je ono na čem ti trebaš raditi jer imaš još jedno dijete,kao i ja,i nije red da je mlađe zapostavljeno,a biti će,jer se sva pažnja mora posvetiti starijem i njenim pitanjima i potrebama.Ili u svakom kontektu s mlađim mora biti i ona prisutna.Naglašavam da kad i mlađe krene imati svoje potrebe ili će htjeti mamu samo slijede problemi,ili slijedi u slučaju mirnijeg dijetete dijete koje "puši" kroz obiteljski život zbog naglašenog starijeg djeteta.Općenito njena sveprisutnost i apsolutna kontrola(potreba za istom) su loše.
Što se tiče vrtića što god mislila o njemu tamo se dobro nauči da nisi jedini na svijetu,a što se to prije nauči to bolje.Moja je išla sa nepune 3g,tako će i mali,dobro to djeci dođe,ako zdravstveno podnose.(netko je govorio o sramu i kako se ili ne djeca rađaju sa njime,ja smatram da se osjećaj stida za loše urađeno treba usaditi,a i apsolutan manjak srama(hrabrosti) nije dobar,time mislim hahar ponašanje-jer određeno količinu želje za izražavanjem treba poticati,ako se već doijete "rodilo" sramežljivo)
Općenito,mislim da su stvari bazične,a ne nadnaravne ili posebne(time se osvrćem na stav psihologa,danas su pak većinom nadareni,jer se više s djecom radi nego prije,a slažem se i da se to isfiltrira u školi,ali osjećaj želje za kontrolom se filtrira teže pa na tome treba sad raditi bez obzira na posebnosti ili ne) te se tako i bazičnim pristupom to bude riješilo.
Ne mora se uvijek,sve objasniti,ne mora se sve odgovoriti,definitivno se ne mora 321 put ponoviti već u tom danu isto objašnjena stvar,dijete ako je normalno osobito nadareno sposobno je zapamtiti mnogo puta ponovljeno.Stvar je samo u tome da ona želi postići zaokupljenost i time to čini. Mora se moći sama igrati ili kraće vrijeme zabaviti i ne mora biti stalno i interakciji sa nekim.Ti moraš biti u mogućnosti nešto obaviti bez nje po kući.Njoj ništa ne bude loše ako to bude tako.Malo zdravog zapuštanja je dobro jer tada će stvarno razviti samostalnost.(sposobnost odvajanja od majke u njenoj blizini)-kao što je već netko rekao.Postavi si to tako u glavi i buš vidjela pomak.
Moja ima 5g(napominjem da je navršila prije mjesec i pol),čita,piše,crta fantastično,malo računa,sama se kupa,oblači,pere zube,obavlja sve vezano uz wc,ide spavati bez protesta,sposobna se pobrinuti za brata(zaštititi ga od povrede),dati mu piti i jesti,obrisati nos,voditi ga za ruku.Zna reći dobar dan i doviđenja,pružiti ruku i opće manire pristojnosti.Ne vrišti po dućanima,ne baca se po podu kad nešto nije dobila.Sposobna se sama zabaviti kraće vrijeme.
Međutim ako je u blizini nekoga tko joj ne postavlja granice...eeeeee onda je vrlo malo od gore navedenog.(baka recimo).Onda je unedogled ljubopitljiva i napasna dok baku ne izludi.Cendrava je ako nije po njenom,cvili i zanovijeta.Neće spavati,neće jesti ili jede mrtvački sporo. Ne zna reći kako se zove i dobar dan već se belji ili šuti. Nesposobna se uopće sama zabaviti itd unedogled.
Što želim reći? Majka šahiste Kasparova rekla je da je svako dijete dijamant,pitanje je da li ćete ga izbrusiti.Poanta,od djeteta imaš ono što si napravila. Naravno s nekim teže s nekim lakše,ali darovitost ili šta god nisu izgovor za teško ponašanje.(a ako ti osjećaš da ne možeš više ili da je nešto preteško onda vjerovatno tako i jest i nešto trebaš poduzeti u vezi toga)
Sretno!
sandra 23, jako lijepo napisano i točno...hvala, pomogla si i meni u nekim nedoumicama....
To mi je na prvom mjestu, djeca i izlazak vani na sunce kad je sunce!Citiraj:
paid prvotno napisa
Bili smo kod jednog od poznatijih psihologa za djecu. Tamo smo se igrali s djecom u vrtiću, crtali i sl.
Dolazit ćemo i dalje i družiti se.
Samo ću kazati da nisam umišljala, mnoge cure su ovdje imale pravo, ne ulazeći u darovitost nego u bit djeteta.
Upisali smo je u privatni vrtić, ali popodne samo 2-3 sata, jer je psiholog rekao da je još uvijek u dobi od 3. god. djetetu osmosatni vrtić nepotreban.
U rujnu ove godine idemo u državni s punom satnicom, za sada je savjetovao samo par sati dnevno i to obvezno u mješovitu grupu.
Samo ću napisati jednu njegovu rečenicu: "Ja sam se zaista zaiteresirao, ovo dijete je zmaj"! :klap::klap::klap:
I da, Zdenka2 i ostali koji su pisali o darovitosti hvala vam od srca.
Ipak nije bio promašaj otvaranje ove teme.
Otvorila sam djetetu vrata onog dijela gdje je svijet bolje razumije.
Tako je. Svi smo mi imali taj osjećaj kad smo konačno otvorili ta vrata svom djetetu. Mi smo kao djeca morali rješavati probleme koje su nam mogli riješiti odrasli, a naša djece, hvala Bogu, ne moraju.Citiraj:
Pepita prvotno napisa
Pepita možeš li mi molim te dati kontakt od tog psihologa?Citiraj:
Pepita prvotno napisa
Hvala
Super, Pepita, bravo :)! Malo si i ti pomakla čvrst stav oko vrtića, dobila si pomoći forumaške i stručne, vidjela ovakve i onakve stavove i rješenja što ne bi mogla samo iščitavajući literaturu i/ili tražeći neku metodologiju za hendlanje "teškog" djeteta. I meni je pomogao post sandre23, u stvari, pokušavam takvo ponašanje primijeniti, koji put ide lakše, koji put teže. Piši kako vam ide, kad ti se bude dalo/uloviš vremena.
Imaš pp.Citiraj:
borka prvotno napisa
Jedno je kad s djetetom odeš kod stručne osobe, koja može pogriješiti samo u nijansama i kad nagađaš.
ina33 u pravu si! Ipak smo se ja i psiholog našli negdje na pola puta, jer on tvrdi da je zaista nepotrebno dijete slati u osmosatni vrtić u ovoj dobi.
Ali 2-3 sata da bi trebala ići s obzirom na to kakva je.
I eto, odmah isti dan sam je upisala, ponosim se na sebe majke mi.
I to njeno ponašanje u kolektivu je zateklo i mene.
Javim kako je prošlo!
Zaboravih komentirati ovo :zaljubljen::zaljubljen::zaljubljen:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
sandra23 jako lijepi post.
potpisujem ga u cijelosti.