Ma znaš da uvijek imam volju odgovarati kao u sapunici, ali ipak moram nešto napraviti na poslu.:mrgreen:Citiraj:
vertex prvotno napisa
Printable View
Ma znaš da uvijek imam volju odgovarati kao u sapunici, ali ipak moram nešto napraviti na poslu.:mrgreen:Citiraj:
vertex prvotno napisa
meni je ona uvijek vortex :uteg:Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Ajde, vortex bar paše napisano sa x-om. vartex umjesto varteks, to mi je koma :lool:Citiraj:
spajalica prvotno napisa
Meni je ovo petak pred godišnji, jedini posao mi je uredit si sobu...
Gdje si se njega sjetila :lool: Ništa, što bi bilo. S vremenom ga je sve manje držao u rukama, i zaboravio na njega. Sad mu skuplja prašinu u sobi, za školu mu ne treba, a da ga i želi koristiti u školi, ne bih mu ga još dala.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Ali i dalje ima potrebu da povremeno nešto prebroji :mrgreen:
zavidna, ja u buci mjerim, no ne korsitim danas vortex :P
Ja sam vorteksirala danas preko nekoliko puta, i u ljutnji gledam ove uzorke sto se gomilaju. Zad ne znaju ljudi da je godišnji? :)
kod nas su u školi imali miša (7. raz), pa su ga na kraju školske godine s razrednicom (prof biologije) secirali...Citiraj:
Mima prvotno napisa
bolje bi bilo da su imali plišanog
haha, kako su to podnijeli?Citiraj:
suncokret prvotno napisa
Ovo me podsjetilo na priču jedne poznanice koja se u djetinjstvu jako vezala uz kozlića..koji je jednoga dana nestao i onda je ona neutješno plakala.
Tata joj je, da bi ju utješio, donio doma kožu 8-)
Katastrofa. Meni se ta ideja da djeca imaju pravog živog ljubimca u razredu uopće ne sviđa, premda vidim korist, ali mislim da je loše za životinju. Ali ovo sa mišem je bolesno.
Meni je ok da imaju npr. zlatnu ribicu.
nisam takav roditelj da bi preko novina organizirala potragu za izgubljenom igračkom, iako mi je na prvu palo na pamet da bi to za devetogodišnjaka bila zanimljiva pustolovina: "potraga za izgubljenom igračkom". Ne svidja mi se, naravno, ni članak u 24, nimoguće posljedice istog...ali, kada odmaknem prvi dojam, pitam se zašto je ok da devetogodišnjak nosi u kinu yu-gi-oh karte (što moj bi u toj dobi), a ne plišanca. Ima li tu dijete problem ili mi odrasli, sa svojim stereotipima?
Moji se nikada nisu vezivali za igračke, ali je B baš u tim nižim razredima OŠ imao (i danas mu se mota po sobi) omiljeni jastučić (zapravo isto plišani motor).
pa ako se pravite da su karte zive i da ce biti tuzne ako ne idu u kino, meni je svejednoCitiraj:
Bubica prvotno napisa
XCitiraj:
summer prvotno napisa
Mislite da to ne može biti igra, takvo maštanje i oživljavanje plišanca, da mora biti patološki? I da se roditelji nikako i ni pod koju cijenu ne smiju uključiti u takvu igru?
Ne znam, meni se to čini malo kruto. Stvarno mislim da djeca i obitelji imaju različite đireve.
ma, pitanje je koliko je tome stvarno tako, a koliko je nadgradnja, posebice nas roditelja (ne mislim sad samo na konkretni slučaj), meni je nekih djetetovih igračaka i uspomena bilo više žao nego njima...
ja se ne mogu ufurati u ovakve priče, ja ne volim ni crtiće, no baš zato sam oprezna donositi zaključke što je za druge "normalno" i koliko neko dijete živi stvarno izvan realiteta.
Slažem se.Citiraj:
Mima prvotno napisa
Ovo sa mišem je prebolesno. I jako bih volela da pročitam obrazloženje kreatora takvog "projekta".
Takođe bih volela, iako je skretanje sa teme, da čujem obrazloženje potrebe ritualnog nošenja kući zajedničke vrtićke plišane igračke i opisivanje njenih "doživljaja". Jer meni i to ide u kategoriju "nedokučivog".
Spavala sam sa plišancima valjda do 13.-te godine. Nemam pojma da li je to znak nezrelosti ili maštovitosti, samo znam da sam bila savršeno svesna da su to krpene igračke. I ne sećam se da sam nakon 4.-5. godine imala potrebu da bilo šta nosim konstantno sa sobom.
Moji klinci imaju omiljene plišance sa kojima spavaju, ne nose ih inače po danu nikuda, niti su im potrebni. Ali, odabrali su ih oboje tek prošle jeseni, nakon hospitalizacije mlađeg deteta, pre toga nisu imali "ljubimce", iako imaju gomilu plišanaca.
Meni se isto čini da je opterećujuće za dete da bilo koji nepotreban predmet nosi SVUDA uz sebe. Ne bih ga nikad oduzimala detetu silom, ali ne bih ni ohrabrivala dete u tome.
Opet, pretpostavljam da kod ove konkretne porodice postoje određeni razlozi zašto dete i tata već godinama imaju svoje plišane "alter-ego-e" koji žive živote uz njih...Možda je to za njih najbolje rešenje.
Situacija..danas, dijete, 5godina..ima igračku za koju je vezano, svog "Peru"...s tom igračkom spava, povremeno je nosi gdje mu se prohtije..
Dijete u jednom trenu uze tu igračku i poče je bacati u zrak, onako, da malo odleti, pa da ju ulovi u padu... Igračka poleti, i zaustavi se na vratima (otvorena vrata, onako, na vrhu vrata)..Ja rekoh "Jao, jao, jadan Pero, to ga boli", a dijete će "Ali to je samo plišanac!":lol:
Da, djeca imaju svoje igračke za koje su vezani (prijelazni objekti), i da to je lijepo i dobro i poželjno iz brojnih razloga, da ih sad sve ne navodim.. Ali djeca isto tako znaju da je to igračka, predmet, drag predmet, za koji su se vezali, ali predmet..
Kada bi mi se dogodilo to da mi dijete izgubi dragu igračku, naravno da bih je potražila. Vratila bih se do mjesta gdje je izgubljena..ako imam priliku nekog i pitala... ako je u pitanju neki park vjerojatno bih i zalijepila oglas i fotku na oglasnu ploču ili neki stup... Ne bih s tim išla u novine... To mi je nakako, oprostite ali, spooky.. I da, iskoristila bih situaciju da dijete, na vlastitom iskustvu, nešto i nauči...eto
što se tiče miša,
nije to bio baš pravi ljubimac, više miš koji je živio u razredu i klinci nisu bili vezani za njega, nisu ga imali po rukama i sl.
ipak, ostala sam paf kad sam čula što mu se dogodilo. prof biologije je to bila najnormalnija stvar na svijetu i čudila se pak što se mi ostali čudimo kak ga je mogla likvidirati-još nam je i objasnila kako se miš usmrti :)
To je i meni odmah palo na pamet za miša dok sam čitala, zato se i nisam zgrozila, reko ajd makar ga nisu pojeli:mrgreen:
Žena se postavila prema tome no big deal, tako se vjerojatno postavila i većina klinca no big deal, a jbg kako bi nače znali sve što danas znamo, na čemu i kome bi testirali lijekove koji spašavaju ljudske živote, to me podsjeća na ono, volim prasetinu, jedem prasetinu, ali ne želim znati tko je i kako kokne. Mislim da moram sama ubijati, instantno bi prešla u vegane:licemjerna::mrgreen:
A i u svima nama čuči mali krvolok, ipak smo mi i lovci i mesožderi, ta gadljivost prema ubijanju životinje ili seciranju, čisto onako u samoj ljudskoj srži promatrano, nije dio genetskog nasljeđa, više odgojno socijalnog, tako da sumnjam da će takav događaj prema mišu koji je očito od "glave, vođe čopora" bio tretiran više kao dio inventara, nego živo biće, ostaviti neke trajne posljedice na klince.A sad, moralna strana te priče i koja se poruka odašilje djeci u njihovu podsvjest, je drugi par opanaka.
Ja sam prof. biologije, doduše, neaktivan, pa mi je opet bizarno. Valjda sam zato i nezaposlena :mrgreen:.Citiraj:
suncokret prvotno napisa
Jedino što sam ja pogrešno shvatila da je miš bio baš pravi razredni ljubimac, a ne samo "stanar". (meni je bizarno i ovako, ali de gustibus ...etc.)
Ostalo mi je nejasno još ono oko svrhe zajedničke vrtićke igračke, tj. nejasno mi je to putovanje igračke po kućama i zabavljanje igračke, pa i pisanje roditeljskog "izveštaja" o svemu? Je li to neka dobra ideja koja je pogrešno realizovana ili to stvarno treba tako da izgleda?
Mi smo imali igračku u vrtiću koja je gostovala po kućama. Priča je išla ovako. Lutka je došla iz daleke zemlje s drugog kontinenta na gostovanje u naš vrtić. U vrtiću se taj mjesec učilo o toj zemlji,njihovim običajima...kako djeca tamo žive. Kako izgledaju,kako se odjevaju,njihovo zajedništvo...skromnost...ljubav. Prave životne vrijednosti. Lutka je kod svakog djeteta išla u goste na noćenje i djeci se ideja svidjela. Završna predstava u vrtiću je bila na istu temu. Koliko sam shvatila "prijateljica" se trebala nakon određenog vremena gostovanja u Hrv vratiti kući. Jel se vratila ili je još u vrtiću neznam. Meni se jako svidjela ideja..moja je cura shvatila da lutku nitko ne "posjeduje" da je ona "zajednička" i da nije "živa" Naučila je dosta u tom periodu. Ja zadovoljna :-)
Ok, ovo već ima smisla, i meni se isto sviđa, i edukativno i lijepa ideja kroz koju je to realizirano, super
Carmina, mi to imamo u školi, doduse ne bas tako ali imaju jednog plisansa koji ide od kuce do kuce i klinci moraju navećer napisati dnevnik (jedna debela bilježnica dodje zajedno s njim) šta sve su radili i dozivjeli s tim plišancem...
Zvuči dobro to sa zamišljenom drugaricom iz daleke zemlje i učenjem običaja i životnih vrednosti.Citiraj:
Carmina406 prvotno napisa
I to o učenju da je igračka zajednička zvuči jednako dobro.
Ali, ja ne znam koliko bi moji od toga naučili, ja imam utisak da bi to nošenje lutke kući i ugošćavanje njih samo totalno zbunilo. Ono, igramo se da je lutka živa i gost, ali iz toga naučimo da lutka nije živa? Kako? (moji uopšte i ne misle da su igračke zapravo žive?)
Možemo TU lutku nositi kući iz vrtića, ali je moramo vratiti posle. Druge igračke iz vrtića ne možemo nositi kući.
Moramo opisati šta smo radili sa lutkom, ali šta ako nismo radili ništa specijalno taj dan, ono, jeli, pili, igrali se, spavali?
Ma ne znam, valjda ja moju decu podcenjujem, ali mislim da bi se totalno sludili. Ovaj mlađi sa 3 god. ništa ne bi ukapirao i garant bi urlikao kada bismo lutku vraćali, a ova starija bi tražila da se napravi čitava fešta za "drugaricu".
Zapravo, ja sam ta sa problemom. Meni bi bilo spooky da se pravim da zabavljam lutku, i nekako opterećujuće i "nametnuto".
Kao i ovo nošenje plišanca kući i vođenje dnevnika. OK, razumem, učenje opisivanja dana i vođenje dnevnika i sl., ali zaboga, plišanac.
Malo mi je to, onako, ne znam..Plišanac je dečja igra, spontana. Vođenje dnevnika je domaći zadatak, obaveza za školu. Miks ta dva je-meni neprivlačna kombinacija, u istoj meri kao i vođenje porodice plišanih pingvina da gledaju film.
Moja točno zna da je to gluma i igra. Kao što ponekad pola dana glumi da je mačka. Ja je ponekad počeškam po glavi i to je to. Zapravo moja je cura (4g) baš maštovita i voli se tako pretvarati. Možda da je mlađa da bi bilo zbunjujuće,ali nevjerujem,neznam. Znamo da ptica sa ulja na platnu nije živa,tako ni lutka. Nismo nešto puno ni u Djeda Mraza uživljeni :mrgreen: Mislim da svaki roditelj treba znati granicu mašte svoga djeteta i kako je postaviti,bar pokušati. Nećemo ih valjda pustiti da vjeruju da Spiderman uistinu postoji i da je moguće onako preskakati zgrade. Psi i mačke govore samo na Tv-u ;-) Mašta je jedno,stvarnost drugo. Šta se mene tiče može spavati s omiljenom igračkom do mirovine,al ne i razgovarati s njom. Jedino ako želi biti mr.Bean :mrgreen:
LOL meni je stalno mr. Bean u glavi dok čitam temu!!!
Ma, ne, ne bi se moji zbunili ono, jel mašta ili ne, nego što lutka mora da ide i u kuću i u vrtić, a druge igračke ne smeju tako, i mislim da bi se zbunili što se odrasli pretvaraju prvo da je lutka živa, a posle treba kao da nauče da nije živa...Moji su baš realisti, zbunjuje ih kada se odrasli ne ponašaju tako, ono, mali se rasplakao jer ga je deda ubeđivao da stolica govori...Iako se savršeno pretvaraju da su ono ili ovo, i da je ono ili ovo živo, mislim da od odraslih očekuju "zdrav razum" :).
:lol:Citiraj:
Carmina406 prvotno napisa
Moja već mjesecima glumi da je konj, pa se nekad čitav dan ori njiiihaaaa popračeno umiljavanjem glave uz skute sa prhhh prhh, prrr, , čak i oponaša mahanje grivom, a tek kad krene ritanje kopitama:mrgreen:
Citiraj:
pulinka prvotno napisa
Dobro nije ni da meni ovo sjeda što opisuješ, ustvari ne sjeda mi nikako, ali ovo što Carmina opisuje mi ima smsila, puno, jer sve ide kroz jednu veliku i važnu priču, jako slikovtu, čini mi se, a lutka je tu samo kao neka povezica svega toga, ne znam, ali evo i ja se trudim kod opise ovdje malo se uživit:mrgreen:
Fora kod njihove mašte,bolje rečeno kod mašte i igre moje cure je to da ona VODI IGRU. Npr.ako je ona u tom trenu rekla:"ajmo se igrat kao da je stolica rekla da je žedna." onda je to kao superfun, ali ako npr ja kažem isto ona me skine s dnevnog reda riječima:"mama,stolica nemože govoriti" :-/ ma bitno da kuži,kako je to naučila who cares
moji igraju razne uloge i svašta zamišljaju ali da mi iz vrtića pošalju plišanca da o njemu vodim dnevnik samo bi se nasmijala.
Sad mi je baš krivo što sam spominjala vtićku bebu, ne znam šta mi bi...
Ja uopće ne mislim da to mora bit nužno loša ideja, niti nametanje, niti da ne može imat dobrih aspekata.
Mojoj curi konkretno nije leglo (u jednom dijelu), a kako sam ja mama s već jako dugim vrtićkim stažem, uvijek s istim parom teta, nisam se nešto specijalno ni bavila ovim što mojoj M. ne paše. Tetama vjerujem, cijenim ih, i ako su nešto eventualno i manje idelano izvele, nisu zabrljale ništa više nego što ja zabrljam svako toliko. Na primjer, mogla sam odmah ići porazgovarati s njima o tome kako M. to sve skupa shvaća. I da sam im rekla da nju izluđuje što se svi ponašaju kao da je beba živa, a ona zna da nije, sasvim sigurno bi one tome pristupile na pravi način.
Nije ideja da se bebi rade ikakva čuda, ideja je da je dijete ponese doma ako želi, i da radi s njom ono što želi. To kako je moja cura to shvatila je do nje. Može se nešto i zapisat u bilježnicu, ako se želi. I sigurna sam da puno djece iz grupe u tome uživa.
Ne znam zapravo koje su sve očekivane dobrobiti, ali jedna koja meni pada napamet je ulazak vrtića u dom, i obrnuto. Mislim da je generalno korisno za djecu da vrtić nije mjesto gdje ih se ujutro iskrca i popodne u žurbi pokupi, s nužnim minimum interakcije s osobljem.
Citiraj:
cipelica prvotno napisa
mi nismo morali voditi dnevnik,ali da kojim slučajem jesmo ne bih puno dramila oko toga. Napisala bih par crtica npr Danas nam je u goste došla prijateljica xxxxx iz daleke xxxxxx. Večerala je s nama i jako se čudila kakva je kod nas hrana jer tamo gdje xxxxx živi takvoga povrća nema. Onda smo se igrale vani s prijateljima,a nakon toga otišle na spavanac. Moja mama nam je pričala priče za laku no© i xxxxx je prva zaspala(od dosade) Eto,nije za diplomski,al za vrtić dovoljno. Curka bi naučila da tamo u dalekoj zemlji nema štajaznam šparoga,a tete bi živjele u uvjerenju da kuham za večeru. I svi sritni i zadovoljni. Od cijeloga dana lutka bi bila zanimljiva 5min za pokazati prijateljima i to je to. Brzo bi pala u drugi plan..tako je kod nas
Da mi je kojim slučajem cura bila zbunjena ovom igrom vjerovatno bih imala dugačiji stav,a i neku drugu taktiku, ovako mi je skroz Ok
Nisam rekla da ideja sa vrtićkom igračkom koja ide po kućama MORA biti loša. Niti bih dizala neku revoluciju oko toga što se meni ne sviđa takva zamisao (obično se moja deca snađu tamo gde sam ja ubeđena da neće, tako da, ja imam pogrešna predubeđenja :)). Verovatno ću samo sleći ramenima i izmisliti nešto kao Carmina ako nam u posetu dođe takva drugarica...
Ali, privatno, za sebe i da deca ne vide, stvarno nisam nešto oduševljena idejom. Na kraju krajeva, a što bi se meni morao sviđati svaki vrtićki projekat?
Meni je neubedljiv takav ulazak vrtića u dom. Ili roditelji shvataju vrtić kao deo njihovog i dečjeg života, ili ne. Teško mi je da poverujem da će jedna lutka to promeniti, ali ako je tako, onda sigurno ima koristi od nje.
Meni je ta lutka slično kao kreativne radionice s roditeljima u vrtiću. Preživiš :mrgreen: ma zapravo moja cura obožava kada ja dođem na radionicu u vrtić,toliko se ozari i ponosi kao da ona jedina na svijetu ima mater...pa je onda i meni gušt kad vidim koliko je sretna. Lutka je dio vrtića,kao i razvojna mapa kad je ponesemo kući pa gledamo. Al bilo bi zanimljivo da je naša vrtićka lutka nestala u kinu :lol: došla bi do dnevnika
Slažem se...Citiraj:
vertex prvotno napisa
I moj mlađi je imao vrtićku bebu, ali ta nije išla s njima doma. Išla je na izlete i u javne prostore jer ta beba (lutka u prirodnoj veličini trogodišnjeg djeteta) bila je "dijete s posebnim potrebama" - vozila se u kolicima jer nije mogla hodati i imala je crne naočale jer nije vidjela. Pa su se klinci senzibilizirali za potrebe takvih osoba. I to je bilo super. Isto su imali bilježnicu ali ta je stajala u vrtiću i unutra su crtali i pisali svoj doživljaj ljudi s pp. I više nego korisno! Da ju je E. trebao voditi doma, sigurno bi to učinio, ali kod nas to nije bio običaj. (Imali su "otvoreni petak" kad se svoje plišance i lutke slobodno moglo donositi u vrtić i to je bilo sve.)
Što se životinja tiče - imali su kod mog L. kineskog hrčka. Na kraju pedagoške godine teta ga je uzela sebi doma, da ne čami u dežurstvu, a na jesen opet u vrtić... Ne znam što je s njim dalje bilo, ostao je u vrtiću dulje nego moja djeca, he he he...
Peterlin, ovo mi čak ima smisla. Donekle :mrgreen:
Mada, ne sjeda mi baš ta ideja s lutakama koje se nose kući pa ih se mora zabavljati. Ako bi moje dijete i morali pisai nešto o tome, uzevši u obzir kako je više na oca po tome :mrgreen: garant bih ja morala izmišljati.
Što se tiče igračaka i plišanaca, ja bolje da ne pišem dokad sam ja spavala s igračkom :D
Jedno sam vrijeme za njega baš bila vezana, u pubertetu sam se još više vezana. A kasnije :lool: ga nisam htjela ostaviti, bilo mi je više fora staviti ga u krevet.
Mama nikad nije poticala odvajanje, ja sam ga vukla, a ona prala i krpala.
Sad ga moja starija drži u svom krevetu.
Moje cure spavaju s tim igračkama, ali nije tragedija ako ga zaborave pa odemo kod bake na spavanje i sl.
Donesu nešto iz arhive :mrgreen:
Što se tiče smjera u kojem se razviaj tema... nemam osobno ništa protiv plišanaca ni u pubertetskoj dobi, ali dramatiziranje ako se izgubi mi je previše. I da dijete bude tužno i da plače, to mi je prihvatljivo. Ne bih išla u novine.
Mada, sad sam se sjetila- kupila sam medvjedića Krešu preko forumske burze :lool: pa bolje da možda šutim.
No moja mala je dotad već mjesecima spavala bez Kreše, samo se sjetila da bi ipak voljela imati drugog.
Ja sam svog crnog plišanog medvjeda ostavila "preko bare" kad sam imala 32 godine. Jako se sviđao sinu moje prijateljice i znam da je otišao u dobre ruke.Citiraj:
Anci prvotno napisa
Ljudi moji, gdje ste vi otišli! Priča je puno jednostavnija: vodio sam i plišance u kino sa djecom jer je to bio dio IGRE. Naravno da djeca znaju da su to igračke te nije istina da su to zamjenske dude varalice i da su trebali ostati kući kad se ide na „sigurno“ i ostali pametni savjeti koje sam pročitao, šta da vam kažem, i u mojim postovima je dosta karikirano, ali ostalo ste si sami izkarikirali, kao recimo biserko. To gdje ste vi odlutali, u psihoterapije i slično je iskreno sada meni too much!
Naravno, nisam ni očekivao na nekom forumu gdje se nitko ni ne poznaje da se neće izvlačiti iz konteksta i predstaviti nas kao neka čudna sorta, ali ima i među vama onih koji su poljepili poneki plakat i nadali se dobrom ishodu. Što je u tome čudno, ne znam.
A evo kako se kod nas odigralo: nestala je stvar sentimentalne vrijednosti, pomislio sam da objavim na par mjesta- možda je netko nađe. Novinari su pročitali priču na rodi i kontaktirali nas i pitali želimo da nam pomognu u potrazi. Činilo mi se u taj čas dobrom idejom-jer sam mislio da je to najlakši način da to možda vidi osoba i da nas nađe. Znači NISMO se mi obratili novinama. Vjerovatno sada ne bih tako postupio, ali eto, tako je bilo.
Već sam jednom objasnio da smo mi samo optimisti, koji znaju da ništa nije nemoguće što se hoće i da vrijedi sve pokušati, pa ako ne uspije, bar se pokušalo, i opet sve u redu. Postigli smo mnogo toga u životu upornošću i zasukanjem rukava, to je put koji vodi do uspjeha. Tako da veliku dramatiku koju vi vidite u svemu, nije opravdana. Mada je ova upornost ipak imala sretan ishod. Samo, malo se ipak zamislite kada razvlačite na tapeti stvari u koje ni sami ne vjerujete da su takve kakvima ih vi prikazujete, ali naravno, to doprinosi popularnosti na filozofskom. Ok, neka, ali kao što je Nena Jabuka primjetila- samo smo tražili pomoć u traženju pingvina. Kome ovo sve smeta, slobodan je preskočiti stranicu.
Ne, ne ljutim se, razumijem da ima različitih stavova, i da ljudi imaju potrebu raspravljati o drugim ljudima. Ja sam eto, samo tražio pingvina.
Zahvaljujem se Peterlin na svim postovima.
Zašto sam tako postupio? Vjerovatno zato što se osjećam odgovornim za gubitak jer sam dopustio iznošenje u kino, a kao odrasli sam trebao znati da u takvom okruženju sa toliko poticaja je gotovo nemoguće da dijete brine i pazi na te stvari. Za razliku od nekih, ja nisam pobodnik toga da vrijedna stvar ostaje zaključana u kuću. Treba se učiti odgovornosti. Ali na mjestu sa toliko poticaja, trebao sam znati da to neće biti moguće.
Obzirom da smo postigli cilj, i zamjenski pingvin je stigao u naš dom, (da, to sada namjerno pišem), molim ako je moguće da se teme vezane za nas ključaju, jer to nije neka tema općenita o kojoj ljudi filozofiraju, nego je to konkretno suđenje nas i naše realne obitelji. Hvala još jednom.
Shvatam da se ljutite ako smatrate da se o vama suvisno pise po forumu, ali kada je rijec o karikiranju, vi ste, a ne ja, napisali:Citiraj:
TataPingvin prvotno napisa
"Hmmm… vjerovatno ćete reći da smo ludi, ali kako vrijeme odmiče i nitko se ne javlja sa vijestima o pingvinu (nadamo se sutra boljem ishodu nakon objave u novinama) već i mi brinemo što toliko izbiva iz kuće…da li mu je dobro…kod koje je obitelji…sin brine da mu nisu dali neko ružno ime, pa će pingvin biti tužan, još u novom okruženju… ", prema tome karikiranje pripisite sebi a ne meni.
U svakom slucaju, drago mi je da je stigla nova igracka, pozdrav