Cvijeta, jesi li ti ikad bila osobno kod psihologa?
Da li je bilo koje od tvoje djece?
ovo sto pises mi izgleda kao totalna egzotika.
Ko da svaki put kad odes kod psihologa rastavljas dijete na molekule i trazis gresku.
Printable View
Cvijeta, jesi li ti ikad bila osobno kod psihologa?
Da li je bilo koje od tvoje djece?
ovo sto pises mi izgleda kao totalna egzotika.
Ko da svaki put kad odes kod psihologa rastavljas dijete na molekule i trazis gresku.
Nisam baš sigurna da se kod nas toliko preporučuje slati djecu psihologu, niti da djeca idu psihologu radi nekih sitnih problemčića.
Ovo što je na ovoj temi opisano nije nikakv sitni problemčić, ako jedno dijete kolektiv odbacuje jer to dijete ima ljutite ispade.
Osim toga smo vidjeli da roditelji vide problem na jedan način - nezgodan karakter, a učitaljica na sasvim drugi - dijete se ne zna snaći.
Znači i odraslima je očito potrebno da shvate o čemu se zapravo radi - odnosno potrebna im je pomoć.
Sad taj zazor od psihologa, o tome stvarno ne znam što bih rekla, posebno mi je smiješno kako se svima na ovoj temi sviđaju radionice a ne sviđa im se psiholog, a radionice nisu ništa drugo nego - grupna terapija, i nema šanse da će netko bez psihološke obrade biti poslan na grupnu terapiju jer kao prvo treba utvrditi je li uopće za to spreman.
nisam :mrgreen: (išla je svekrva, ako se to broji)
ali recimo, sviđa mi se onaj starčić od mime, kod njega bih odmah išla :D
da ne širimo dalje offtopik, ubiće nas malariba :D uopće ne mislim da svaki put rastavljaš dijete.
mima, nisu svi na ovoj temi, nego samo ja :D
Meni se čini da se nisu samo tebi svidjele radionice koje je čoksa spomenula, nego svima, uključujući i pokretačicu teme.
Inače, starčić je nešto još puno gore od psihologa: psihijatar :o
(i nije nikakav starčić, nego šarmantni stariji gospodin)
ovo nije točno, da moraš ić na obradu da bi išao na radionice socijalnih vještina, znam jer sam psiholog i provela sam ne znam ni sama koliko takvih radionica, zavisi tko organizira i s kojim ciljem, ali uopće nije nužno. I teške su mi riječi zaziranje, ja bih uzela riječ preferiranje, budući da su socijalne vještine nešto u čemu svatko ima nešto za naučiti, radije bih stavila dijete u grupu gdje vidi da svi nešto uče, nego samo na razgovor, gdje onda vidi da popravlja samo sebe, a ostali u razredu su sasvim ok (a bome nisu, kako smo vidjeli u napisanom). To mi je razlika između individualnog i grupnog pristupa u ovom slučaju. Čak i ako dijete ide prije grupe na individualnu obradu, to nije isto kao i da cijeli problem rješava individualno. To naravno ne znači da mislim da je loše rješavati ga indivudalno, ali kao roditelj za moje dijete, i kao psiholog za drugo dijete, evo ovo bih rekla.Citiraj:
Mima prvotno napisa
OK, vjerujem da nije točno, ja nisam psiholog; u svakom slučaju jest točno da prije radionica koje je čokolada psomenula na ovoj temi, a mnogima se ideja dopala, djeca idu na individualnu obradu kod psihologa.
U tom smislu je meni smiješan taj stav psiholog ne, radionice da, kao da je psiholog nešto ozbiljno i strašno, a radionice su igrarija - iako je jedno i drugo neka vrsta psihološke terapije.
Ja mislim da bi ti kao psiholog ipak morala napraviti neku procjenu djeteta prije uključivanja u grupu - da li iz razgovora s roditeljima, ili na način da ti netko prepriča situaciju, ili nadzorom tog djeteta u grupi - ali svakako nekakva je procjena sigurno potrebna.
Ako u postovima forumašica koje izražavaju skepsu prema psihologu riječ "psiholog" zamijenite riječju "stomatolog", vidjet ćete apsurd tvrdnji.
Kao da je bol zuba manja od boli duše. Zub se puno lakše sanira, u krajnjoj liniji se izvadi. Posljedice obilježenosti, nesamopouzdanosti, nevladanja soc.vještina mogu trajati godinama, u krajnjem slučaju mogu skrenuti život u skroz drugom smjeru. (Nažalost, znam što pričam.)
Ja sam uvijek za rješavanje i popravljanje svega što se može (od krivih zuba do ponašanja). I to ne znači neprihvaćanje vlastitog djeteta skupa sa svim njegovim obilježjima.
a štajaznam, ja ovu situaciju vidim drugačije.
ono, imam zdravi zub, možda s malo kamenca :D i problem da mi svi u razredu žele razbiti zube. koji problem ima prioritet, moj kamenac ili krivi obrasci ponašanja cijelog razreda? a nit sam ih tukla nit radila ništa strašno. a da mi se to dešava. i onda još ne smijem biti ni frustrirana.
a djeca su povodljiva, nek jedan popularniji odluči da je baš fora vikati prije odmora - tko se neće igrati s l, l je u problemu. ako odrasli ne reagiraju.
ne znam, meni je to ipak neki vid bulinga.
mislim, ok, dok ona skida taj kamenac, a to ipak nije brzo kao kod zubara, dok ne poveća svoje samopouzdanje/socijalne vještine/we zašto i ide kod psihologa, hebemu vraga, ovi će joj razbiti sve zube. i tek onda će zubar itekako imati posla.
kad je riječ o radionicama, ja sam mislila na radionice tipa trening životnih vještina. za cijeli razred. koje isto provode psiholozi, obrađuju različite teme, igraju igrokaze i svašta nešto, od samoobrane, empatije i sl.
Ovo što se provlači na temi, što je cvijeta sada zanimljivo prispodobila sa situacijom u kojoj cijeli razred želi razbiti zube djetetu koje na zubima ima malo kamenca je isto vrlo zanimljivo.
Mene zanima, da je na forumu otvorena drugačija tema, na primjer, moje dijete u razredu ima problem s djevojčicom koja ga gura, čupa, baca mu knjige i šutira torbu, kakve bi onda bile reakcije?
Koji bi bio PRVI savjet roditelja da mu se dijete kod kuće požali na tako nešto? Možda: nemoj se igrati s tom djevojčicom? Ili, reci toj djevojčici: neću se igrati s tobom ako se budeš tako ponašala!
(to mislim na roditelje s ovog uljuđenog foruma, inače bi vjerojatno bio šutni ju natrag ;) )
Dakle, u razredu moje kćeri imamo vrlo impulzivno adhd dijete + prgavu djevojčicu, i ne mogu reći da su reakcije roditelja prema toj djeci baš pune ljubavi i tolerancije.
KAd se objašnjavalo kako se djeca trebaju ponašati prema impulzivnom djetetu odgovor je bio: naša djeca nisu terapeuti!
nitko od njih ne traži da budu terapeuti. uostalom, vjerojatno mala i ima terapeuta.Citiraj:
Mima prvotno napisa
odgovor - ne želim se igrati s tobom dok se loše ponašaš jer sasvim ok odgovor. samo, ta naša divna djeca znaju namjerno bježati od nje pod odmorom.
pa se znaju skrivati (namjerno) od nje.
pa znaju raditi i grozne stvari - kao npr. brisati stvari kad ih ona dotakne (a da ona to vidi, u stilu, kao da ima kugu), pa su tu i viber grupe svakakvih naziva i svrhe, a sve da se ova izolira i izruguje - e to je već problem koji treba rješavati. za svoju prgavost nek je 50% ona kriva. ma nek je i 70%. ostatak nije. ostatak je - reakcija.
za taj ostatak svi zaslužni za takve postupke nek bar odu kod pedagoga na razgovor. da se malo u*eru. ili kod ravnateljice. pa koliko god je ona u problemima, vjerojatno stalno, a bome i ovi koji prije odmora pitaju ko se neće igrati, e pa i oni nek budu u problemu.
a sklonost roditelja preuveličavanju trauma koje njihova djeca imaju od guranja, čupanja i bacanja knjiga je meni osobno - zapanjujuća. daleko da nije problem, daleko od toga da se ne treba posvetiti tom problemu, ali ni stručne službe ni psiholozi ni učiteljice neće ništa postići ako je odgovor roditelja na upute kako se ponašati prema impulzivnom djetetu, umjesto da svaki doma sa svojim djetetom razgovara o tome, tako hladan i bešćutan - nisu naša djeca terapeuti. :-/
Nisam čitala cijelu temu, nemam vremena.
U Rijeci ima jako dobra školska psihologica preko puta Pomorskog fakulteta, ne treba uputnica samo nazoveš i naručiš se. Ne plača se. Dvije su, jedna mlađa, druga starija, oba2 su ok, možda ima starija mrvicu više iskustva. Možeš otici i bez curice, samo da popricas oko cijele situacije i da ti da koji pametan savjet.
A privatna psihologica ti je super Rebeka Bulat ali ona ti je trenutno na porodiljnom. Ona inace drzi te grupice za djecu itd...
Sve sam procitala i da ja imam doma takvu situaciju, nikako ne bih ukljucila psihologa. To je normalan roditeljski problem i trebalo bi s tim izaci na kraj.
Ne kaznjavati djevojcicu nego joj, ukratko, reci kako se u skoli treba ponasati. Ona to ocito ne zna.
I u dogovoru s uciteljicom, strogo opomenuti to dijete koje poziva da se ne igra s tom djevojcicom. Jasno mu(joj) uciteljica treba reci da je to posve neprimjereno ponasanje. U skoli je uciteljica ta koja treba srediti situaciju.
Super Beti , mislim da si sad nadmasila samu sebe .
u 3 recenice uspjela si reci da je dijete glupo jer se ne zna ponasati, pa mu treba ukazati sto je ispravno ( iako roditelji to cine od kad se dijete rodilo i pojacano od kad postoji problem).
roditelji nesposobni jer ne znaju kako se nositi sa problemom.
a uciteljica...to nisam uspjela shvatiti, ali u svakom slucaju tesko da ce upaliti ideja prestanka ignoriranja djeteta od strane cijelog kolektiva samo opomenom da je to neprihvatljivo ponasanje.
Čitajući ovu temu stekla sam dojam da dio forumaš(ic)a doživljava psihologa maltene kao baba-rogu. Ili, da ublažim, kao neko krajnje rješenje koje preostaje kad više ništa drugo nije moguće učiniti.
Ako je takvo shvaćanje profesije psihologa i u mjerodavnim institucijama, onda me ne čudi zašto toliko škola nema psihologa kao dio stručne službe i podrške učenicima i roditeljima :|
Inače, baš me razveselio jedan od postova (mislim, cvijetin) koji kaže da oni koji rade probleme trebaju ići pedagogu na razgovor, pa da se u*eru. Kod mog djeteta u školi pedagogici se ide na čašicu razgovora i na tužakanje drugih iz razreda ili čak na tužakanje drugih nastavnika :mrgreen:
ja isto ne vjerujem, jedino što mogu zaključiti je da većina tih forumašica nikad nije odvelo dijete psihologu, ili jest pa imaju loša iskustvaCitiraj:
tanja_b prvotno napisa
moja cura je imala isti problem, bila je odbačena u razredu, ne zbog nezgodnog ponašanja, već zbog, potpuno suprotnog - izuzetne povučenosti i pomirljivosti, do te mjere da mi nije rekla ni za fizički napad na nju, ni za bullying, šutjela je i trpjela, a ja sam saznala za to od drugih :|
psihologica nas je spasila, toliko sam joj zahvalna jer svi naši savjeti, razgovori, ohrabrivanja i usmjeravanja nisu imali rezultate, kad joj je ona rekla što da radi, kako da se postavi, kako hendlati pojedinu situaciju - kao da je postala drugo dijete, odvažna, znala se izboriti, uklopila se u sredinu, sad nema baš nikakvih problema i mi smo zbog toga presretni, pao nam je kamen sa srca, više ne osjećam nervozu dok je u školi
zato svi koji umanjujete psihologa kao veliku pomoć djetetu koje se ne osjeća dobro, koje je opterećeno, prestrašeno, nesigurno... molim vas da razmislite prije nego dijelite savjete da on nije potreban, jer očito nemate iskustva da je potpuno normalno i dapače, poželjno obratiti mu se za pomoć, jer rezultati mogu biti iznenađujuće pozitivni
A neeee, moraju joj ukratko objasniti, pa kak ne kuzis :DCitiraj:
sirius prvotno napisa
Kada je reč o psihologu, moram napisati - ako zbog ičeg zavidim životu u velegradu, to je zbog dostupnosti, šireg izbora i anonimnosti ako ti ona zatreba.
Jedini psiholog koji u našem selu radi sa decom ima dete koje ide u razred sa mojom devojčicom.
(Jedini psihijatar (za odrasle, doduše) ima dete koje ide sa mojim sinom u vrtić.)
Apsolutno je nemoguće postići ozbiljnu profesionalnu distanciranost, objektivnost i anonimnost u takvoj situaciji, naročito ako treba razrešiti neki problem koji uključuje i ceo razred....
Da imam lagan i blizu dostupan izbor, uopšte se ne bih dvoumila da potražim pomoć psihologa u ovakvim situacijama kakvu ima MalaRiba.
evo, stvarno ne razumijem.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
treba li nadzor ginekologa u potpuno urednoj trudnoći?
treba li zdrav čovjek ići na sistematske preglede?
treba li ići zubaru na redovite kontrole, iako ga ne boli niti jedan zub?
zašto psihologa doživljavate kao nekoga tko je zadužen isključivo za nenormalno?
Ako postoje nekontrolirane trudnoce i neasistirani porodi zasto ne bi kod ovakvih situacija bili - sam svoj majstor? :mrgreen:Citiraj:
n.grace prvotno napisa
Mi smo do sada i sa skolom i sa uciteljicama imali super iskustva. U prosloj skoli dijete nije bilo odbaceno, nego je uciteljica primijetila neke promjene u ponasanju, vise na nastavi nego izvan nastave, i kad smo joj rekli da je doslo do nekih promjena u obitelji predlozila je da ide na razgovore kod skolskog pedagoga (ili.psihologa, ne sjecam.se vise, jer imaju oboje). Dijete je to isto normalno prihvatilo. Objasnili smo mu svi zasto ide i njemu je to bilo pozitivno iskustvo.
Nije to.bio neki tezak ni neocekivani problem, i stvarno smo s njim o svemu razgovarali, ali svaka pomoc je dobrodosla. I meni je super da je to uciteljica predlozila, to gledam na pomoc s njene strane nama osobno, jer nas je vec dosta upoznala i znala da se trudimo, al okolnosti su takve kakve jesu i dobro ce nam doci pomoc.
Sad smo u novoj skoli i uciteljica fakat radi na zajednistvu, i kad je bilo.par situacija da su neka djeca bila bezobrazna samo zato sto je neko novi dosao, razgovarali su o tome na satu razrednika i na roditeljskom je rekla da je duznost svih, i roditelja i djece da pomognu novom uceniku da se uklopi. A situacija uopce nije bila nesto alarmantna, imao je on vec puno prijatelja u razredu, bio kod drugih doma, oni kod nas itd. Al me stvarno ugodno iznenadilo sto je uciteljici vazno da se svi osjecaju ok. Naravno da i mi radimo na tome, al mi nismo u skoli da vidimo sto se tocno dogada niti mozemo reagirati.
Sta sam sad sve napisala...ukratko, mislim da skola mora preuzeti isto dio odgovornosti za to da se svi uklope i snadu ili kako vec to nazvali. A i svaka sa strane je dobrodosla. Ispada da je ok traziti pomoc na internetu, al nekog psihologa traziti za pomoc nije. Hvala bogu da je to kod nas sve pristupacno cijenom, ili postoji u okviru institucija.
Roditelji su ti koji odgajaju djecu, ne psiholozi. A ako ne znaju ili ne mogu dobro odgojiti, postoje knjige. Ako ni one nisu dovoljne, ima i drugih izvora, pa i da roditelji posjete psihologa.
Uvijek bi roditelj trebao biti glavni u djetetovu zivotu, barem u ovom dobu. Mislim da dijete zbunjuje ako mu neka strana osoba prica ili pokazuje kako se treba ponasati.
Otvaracica teme je htjela misljenja, nije napisala da zeli samo jednu vrstu istih.
znači, kad sam odvela dijete psihologu, ne odgajam ga, ne znam ga odgojiti, nisam glavna u njegovom životu, nisam pročitala dovoljno knjiga o odgoju, a usput sam uspjela i zbuniti dijete?
krasno, zahvaljujem.
za točno kakvu situaciju treba odvesti dijete psihologu? što bi se moralo dogoditi da bi se čovjek odlučio na taj strašni potez?
Beti, komentari su ti jedan gori od drugog.
Ponekad je znak inteligencije neka misljenja presutjeti.
Ne radi se o tome da.psiholog kaze djetetu kako se treba ponasati. Odgoj je ionako puno vise od toga da kazemo djetetu sta da radi i kakvo da bude, kako da se osjeca i kako da reagira. To u stvari ni nije odgoj. Nego dresura.
ja bih kao psihijatar u ovoj situaciji vjerovatno odvela sebe i dijete psihologu:mrgreen:.
mislim kao što su mnogi već napisali da se djevojčica teško nosi s izazovima koje joj je donijela nova situacija i da će beneficirati od toga da joj stručna osoba pomogne razumjeti njene osjećaje, misli i reakcije. kod kuće bih pokušala biti što empatičnija, iako razumijem frustraciju i osjećaj nemoći koji onda pretpostavljam odvede do kažnjavanja- za koje mislim da nije korisno- ali jbga jasno mi je skroznaskroz kako se do toga dodje.
ja kao psiholog u ovoj situaciji bih najvjerojatnije odvela samo sebe i djetetovog oca psihologu :lol:
vjerujem da bi nakon toga bili nešto pametniji - netko nepristran sa strane može bolje sagledati situaciju - treba li i u kojem smjeru poduzimati daljnje korake i koje.
naime, često djeca na ovaj način surađuju sa stvarima kojih uopće nismo svjesni, a svi se fokusiramo na ono manifestno u prvom redu.
i vjerujem da bi i nama dobro došla podrška u ovoj situaciji.
Beti se mozda nezgodno izrazi ali ne mora znacit da uopce lose misli dapace...sve ovisi o onome tko cita kako tumaci.
Ja mislim da sam shvatila bit njenog posta.
x xCitiraj:
Lili75 prvotno napisa
Meni psiholog, psihoterapeut i razne druge terapije kao djetetu nisu ništa pomogle-ni sa 7, ni sa 9 a bome ni sad. Razog je jer sam se uvijek vraćala u tu neku "toksičnu" sredinu iz koje je sve kretalo. Razlog tome vidim u ome što moji roditelji nisu bili educirani kako se nositi s hipersenzibilnim djetetom,pa sam svejedno doma dobivala i kazne i batine za svoje "pretjerane emocionalne ispade".
Znači, đabe mi sve terapije svijeta ako se ja sama ne promijenim. A kad sam pokušala, dovelo je do napadaja panike, depresije i sl. I to nekoliko puta. ČAk i nakon poroda.
Neka djeca imaju normalno nezgodan karakter, ma čak ni ne karakter nego osobnost, tj. oni su takve osobe. Nema to veze ni s roditeljima ni sa sredinom - jednostavno su takvi. Problem je u društvu, što ne prepoznaje da su neke osobe drugačije nego ih se vječito pokušava ukalupiti u drštveno prihvaćene norme. IMati 3-4 ispada emocija tokom jedne od velikih promjena, a to je početak škole, nije pokazatelj isključivo neprilagođenosti djeteta, na kraju krajeva treba joj dati vremena.
Tu smatram da roditelji mogu puno pomoći a ako ne znaju kako-obratiti se stručnoj osobi ( ali prvo oni, a ne dijete da vide ima li uopće potrebe za nekom vrstom terapije). Može se ponuditi djetetu da ide s njima čisto da vide što i dalje kako.
Meni je bilo neugodno kad je moja psihoterapeutkinja zvala roditelje na razgovor- bilo me je sram pred njima jer sam shvaćala da sam drugačija i na neki način mislila da me ne žele takvu pa sam zato kod psihologa-da me popravi.
To je osjetljivo područje i ako već roditelji žele pomoći djetetu, a slažemo se da mogu jer iz obitelji sve počinje, onda je najbolje da joj pokažu svojim primjerom.
Nemam pojma kako su terapije i odlasci psihologu izgledali prije 30 godina, ali moje relatvno frisko iskustvo je takvo da je svaki odlazak moga djeteta na testiranje i kontrolu ukljucivao detaljan razgovor sa roditeljima prije i nakon.
Sto se tice radionica, moje ih je dijete pohadalo 1 skolsku godinu, u toj skolskoj godini jednom mjescno su bile i roditeljske radionice. Nakon te godine roditeljske radionice ( tj. grupe podrske) su se nastavile 1,5 godinu BEZ djece.
I da, sve se svodilo na podrsku, razumjevanje reakcija i prihvacanje vlastitog djeteta.
Niti su strucnjaci odgajali moju djecu ( a muz i ja nismo )niti se moja djeca osjecaju cudno jer pricaju o necemu sto im predstavlja problem.
Mislim da se ovdje piše o različitim stvarima. Ljudi obično nemaju toliko otpora potražiti pomoć i podršku kada je evidentno da je uzrok poteškoća biološki ili čak genetski determiniran.
Međutim ako bi uzrok dječjih problema mogao proizlaziti iz obiteljskih odnosa i dinamike - otpor kod roditelja je ogroman.
Lakše je "ponuditi" dijete kao nositelja simptoma.
Ja ne mogu doći sebi od ovoga sto čitam o psiholozima, odgoju, te toga da je rješenje reći djetetu kako da se ponaša.
No cini mi se da malaRiba i njen suprug imaju prilično zdrav odnos prema situaciji, pa ce naći dobar modus za rješenje problema.
Moze se nuditi sto se zeli , ali valjda ce psiholog vidjeti sto je kljuc problema?
I kako bi to psiholozi mogli odgajati , a ne roditelja?
to bi bilo kao da se napise da roditelji prestaju odgajati cim neko dijete ude u bilo koju odgojno-obrazovnu ustanovu.
Kod nas bi to kod mnogih bilo u dobi od godinu dana, pa eto, posao je gotov.
Nije uopce bitno tko je uzrok problema, a po mom skromnom mišljenju se uvijek i radi o jednoj kombinaciji sredine, okolnosti, osobnosti, temperamenta i slično, nego je vazno da problem riješiš.
Djetetu ce biti neugodno onda, ako mu roditelji vidljivo ili podsvjesno daju poruku, da ono nije u redu, te da je razgovor s psihologom/psihijatrom sramota, te da implicira je nesto s njim "krivo" pa to treba "popraviti".
Sto je očito vrlo rašireno mišljenje, sudeći i po ovom "obrazovanom" i "finom" forumu.
Pretpostavljam da u takvim situacijama psiholozi i psihijatri u svakom slucaju naravno razgovaraju i sa roditeljima i sa djetetom, odnosno s obitelji.
Meni se nekad cini da je moj " problematican" pubertetlija 10 x zreliji od dobrog broja ljudi koji pisu na ovoj temi.
Mislim, ako " problematicni " pubertetlija kaze mladoj sestri pri prvom odlasku psihologu : " Ne brini , reci sto te muci. Tu si dosla da ti pomognu." ne znam sto bih uopce vise napisala na temu.
:mrgreen: Sirius izdahni i udahni.:mrgreen:
Vjerujem da mala riba ima dovoljno pameti, da će besmislice u ponekim postovima (da, potrebno je stvari nazvati pravim imenom) naprosto zaobići.
Seni, bez sumnje imaš dobre namjere no svojim superiornim stavovima izazivaš dodatni otpor.Citiraj:
seni prvotno napisa
Naravno da nije bitno tko je uzrok problema. No svi smo samo ljudi; a ljudima je teško preuzeti odgovornost i odvažiti se na promjene.Citiraj:
seni prvotno napisa