Printable View
Sorry, kasnim s odgovorom. Našao ih je MM na internetu, ne znam sad točno adresu, ali potraži pod "Hrvatsko matematičko društvo" i "Klokan natjecanja", ima stranica sa zadacima s prošlih natjecanja, mogu se skinuti bez problema.Citiraj:
Lela74 prvotno napisa
Tanja_b hvala za info. Progooglat cu. Inace pokusavam MED dobiti ili zauzeto ili se javljaju....poslala pisani upit. Naime zanima me do kad su upisi. Nekako mi se poklapaju termini s atletikom a od nje odustajemo. Ne znam kako vasi kikici, ali moji stalno cvile, ne zadovoljni su svim i svacim i onda ja jedva cekam trening jer je poslije ko janje. Mislim da asap trebam neki tecaj o discipliniranju. Ponekad mi se cini da smo prepopustljii. Doma je tako. Vani najbolje dijete. U skoli medu mirnijima.
Javi ako ti što odgovore, ja nisam dobila od njih nikakav odgovor još od proljeća :|
Iako, nisam sigurna da ću inzistirati na upisu na radionice, jer A. ionako ide u glazbenu školu koja zahtijeva dosta vremena. Osim redovne nastave, mora i vježbati kod kuće, i to je ponekad tlaka jer mu se ne da, a s druge strane, drago mi je da oko nečeg mora uložiti veći trud da bi vidio uspjeh.
Što se tiče discipline, meni su u tom smislu puno koristile roditeljske radionice. Inače nemam problema s postavljanjem granica, ali imam problema s drugim odraslima u okolini jer su svi (i MM, i bake) jako popustljivi, a mali to kuži i fantastično manipulira.
Dogovoreno!
Ma ja inzistiram na sportu jer mi se tamo ispuše, pa je sve puno bolje. Baš ju je tata prijavio u rujnu u školu plivanja. Sama tražila, ali to je tri tjedna. Ma taman da pokrijem rujan pa atletika od listopada. Ne znam kako A, ali ona do petka puca po šavovima...Baš sam to rekla TS i kaže da je to prije svega radi jako velikog razreda (28 ih je) - ne pašu joj svi, a i svakakva su djeca a ona se trudi surađivati i biti prisutna, a isto ju opterećuje. S druge strane imala je same odlične ocijene do zadnjih 10tak dana škole onda je koncentracija otišla kvragu, pa kao i to utječe na ponašanje, a i ruku na srce nas je petero (mala beba koja traži svoje) i brat koji joj neda disati. Tako da smo dobili savjet neka dnevno provede pola sata sama. Počela ja to primjenjivati, ali onda dođe baka, pa bio je mrak pa da ju nije strah. Eto onda sam joj objasnila zašto je to tako, ali brzo svi zaborave. Neću reći da su svi puni razumijevanja, ali moja mama je prva koja će reći da su moja djeca neodgojena i da idu na krive radionice. Iskreno nemogući su doma i sa bakom i dedom.
Škola i obaveze, e to sam slijepo slijedila upute s radionice i trebalo je vremena, ali ufurali se i ide to. Vidjet ćemo kako će ići drugi razred (mislim isti način furat). Ali i to mi je frendica rekla da nisam normalna kako forsam malu, pa tema škola više nije prisutna u našim razgovorima. Odmah ću reći kako radimo....pola sata nakon škole - škola nije tema osim ako sama ne počne. Onda obavezno prvo pitam ima li kakva obavijest u informativci :-D, pa što je u skoli bilo. Sama bira koji predmet će prvi raditi, ako smo brzo gotovi napravi nešto i unaprijed tipa danas je pon pa riješimo sve za uto i jedan predmet za sri. E ali svaki put kad npr učimo novu lekciju iz PiD kad nju savladamo kroz igru ponovimo prošle lekcije. Ok to zvuči ko forsanje, ali ona nikada ne kaže sutra ili idući put je test. Danas smo pisali test. Tu informaciju ja saznam, i to velikoooo ako, od druge djece.
Mene više brine što se nemam kome obratiti, (više ne idemo na radionice), a cesto sam u nedoumici radim li dobro ili ne? Kako da to izbalansiram? Još mi i okolina ne pridonosi, pa znam biti luda (blago rečeno).:-x
O, da. Vikend nam dođe kao konačni predah, jer opterećuje ga upravo to - suradnja s djecom. Još dečki funkcioniraju na principu čopora, i meni je jasno koliki je on napor uložio u to da bude dio čopora (i uspjelo mu je, što je najbolje, iako je teški individualac, ali baš se trudi). Te socijalne interakcije oduzmu mu više energije nego ikakvo učenje. A situacija u razredu je, hm... recimo, zanimljiva :mrgreen: (baš bih mogla ponovo pročitati "Gospodara muha" da se malo prisjetim kako ti dječački kolektivi funkcioniraju).Citiraj:
Lela74 prvotno napisa
Za vrijeme ljeta je zapravo bilo sve jednostavnije, jer se viđao povremeno s prijateljem iz razreda, ponekad s drugim dečkima na igralištu, ali to su bile interakcije u malim grupama (maksimalno do 3 djece odjednom). Kad opet krene škola, i razredni kolektiv, bit će napornije, znam već. Vrlo često se dešavalo da dođe kući iz škole ljut kao ris, a da se pritom ne ljuti ni na što određeno. Naprosto ga sve to umara pa se ljuti.
S obzirom da ide u boravak, kod kuće ne treba ništa raditi za školu, osim zadaća iz engleskog (to moraju doma). Dosad nismo ništa trebali ponavljati ni raditi, ja bih samo vikendom pogledala bilježnice i to je to.
Imam nedoumicu!
Jan kreće u 1. razred sada, nikada nije išao niti na jednu aktivnost, sportsku ili neku (osim na radionice kod Severice), a silom bi želio em na nogomet, atletiku, rukomet, sve...međutim kada ga odvedemo da vidi kako izgleda trening drugi put više ne želi ići.
Ok, kužim, strah od nepoznatog, od puno djece, od toga da je sam na treningu...ali dokle da popuštam?
Mislim, pa ako toliko voli nogomet i sve vezano uz to, umjesto da mi napucava loptu po stanu, nek ide s dečkima igrati na treningu! Ali to je teeeeško...
Pitanje glasi...pustiti ga, neće - neće, šta sad...kada krene u školu možda odluči upisati neku slobodnu aktivnost (svi oko njega idu na neku aktivnost, i nije da me to muči ali pitam se, bi li i on trebao?)
Ili ga nekako natjerati, makar uz negodovanje i plač pa će možda popustiti i od petog puta zavoljeti treninge?
E sad, znam da će većina vas reći kako ne treba prisiljavati dijete, ali on je jednostavno takav! Nekada mislim da treba.
K vragu, pola godine je trebalo da ostane sam na radionicama kod Severice...ostalo sam ja moaral biti s njim unutra. I uvijek bi gunđao prije odlaska kod nje...
pfu, ne znam...
A da probaš i tu se dogovoriti da ti dopuste da u prvo vrijeme budeš s njim? Prvo s njim, pa blizu pa s vremenom daleko? Naravno, pod uvjetom da mu se aktivnost koju odabere(te) svidi.
Rekla bih da će prije ili kasnije sam odlučiti ići na aktivnosti, no možda zaista nije na odmet malo mu pomoći da to bude prije, a ne kasnije.
U našoj je grupi kod TS bio dječak s kojim je mama putovala iz drugog grada na radionice, a on nekoliko puta nije htio ući u sobu i vratili su se neobavljena posla. Istovremeno je išao na neki sport i tamo nije bilo problema. Ne znam je li i tamo na početku pružao otpor ili ne, ali možda kad nađe aktivnost koja mu se bude uistinu sviđala prevlada taj strah, ili što god da je u pitanju.
A da ide s nekim dobrim prijateljem? Jeste li to probali?
Već je tata probao, a nogomet je takav sport gdje ne možeš s djetetom baš biti na terenu :-)
Što se tiče prijatelja, nema baš nekog dobrog, ima ih iz vrtića ali iskustvo je pokazalo da to uopće ne pali kod njega (probali smo još za vrijeme vrtića), da ako mu frend ide da će ići i on.
Jedino možda neki individualni sportovi.
U jednu ruku mi je žao jer vidim želju i zanimanje a istovremeno i neki strah...
:(
Ma jadan. Sigurna sam da mu je samom teško. Ja sam bila slična kao mala - bih, ali me bilo uvijek i sram i strah svega.
A da proba tenis, samo s trenerom?
Da Freja, baš sam i ja pomislila na tenis...
i? jesi ti kao mala uspjela ići na neki sport?
Shiny, s obzirom da kreće u školu, a voli nogomet mislim da mu ga neće faliti.
U školi ti je to najčešća aktivnost kod dečkiju.
U toj dobi zapravo ne. :-( Sve što sam započela, brzo sam od toga odustala, a moji me nisu tjerali. Ali sam došla k sebi negdje u višim razredima i rekla bih da sam sve uspjela nadoknaditi - našla sam fizičku aktivnost koja me zanimala (iako nikad nisam bila sportski tip), išla sam na cijeli niz dodatnih aktivnosti u školi, naročito na sve napredne koje su se nudile. Ali nisam nikad bila dio velike grupe i uvijek sam se loše osjećala u njima. Meni osobno je sada žao da me moji nisu malo više gurali, ali ruku na srce, nisam sigurna da bi to bilo od pomoći.Citiraj:
Shiny prvotno napisa
ovo kad sam napisala najčešća aktivnost kod dečkiju, mislila sam u samoj školi. Svaki slobodan trenutak igraju nogomet.
M. je isto bio takav. Bojao se novih stvari i nije imao unutranju motivaciju (ne kažem da je to nestalo sad u dobi od 10,5, ali možda pomogne naš primjer sa sportom). dugo je gunđao kad je išao na radionice kod Severice. U prvom razredu ga je tata poćo voditi na hokejaške utakmice Medvešćaka, nakon par mjeseci to mu se dopalo se htio upisati školu hokeja. Mi smo imali pravilo, može upis, ali mora izgurati do kraja sezone. Nema odustajanja nakon dva dolaska. I tako je krenuo, kriza je bilo. Ima ih povremeno i danas, ali to je puno više do njegovog karaktera nego do sporta samog. Trenutno trenira već treću godinu, ovoh dana je SAM na pripremama u Češkoj sa klubom i trenerima. Kad je kretao u školu ovakvo odvajanje nam se činilo kao nemoguća misija, ali on ipak napreduje u osamostaljivanju (on je iznistirao na odlasku na pripreme). Njegovo treniranje ovisi gotovo isključivo o nama , i našoj želji i volji da potroši energiju. I danas ima treninga kada on puše da mu se neda , da je dosadno, da ne može, ali pravilo odustajnja i dalje vrijedi- odustaje se na kraju sezone, ne u polovici samo zato što se njemu taj dan baš ne ide trenirati. On ima još jedan drugi problem , a to je da mrzi obaveze , tako da je ovo i lekcija na tom području - da se nešto mora napraviti.Citiraj:
Shiny prvotno napisa
Koliko sam primijetila, u prvom razredu većina ih još ne ide ni na kakve slobodne aktivnosti. Ne znam u koju školu će Jan ići, u našoj školi se izvannastavne aktivnosti nisu ni nudile prvašićima (osim zbora).Citiraj:
Shiny prvotno napisa
Zapravo, ako je tako bojažljiv, onda mu je za početak dosta sam polazak u školu, u novu sredinu, među novu djecu i nova pravila. Doći će kasnije i vrijeme za slobodne aktivnosti ;-)
(što se nogometa tiče, ovo što piše larmama je živa istina - dečki u školi su svi nogometaši, osim onih kojima to baš nikako ne "sjeda". I na tjelesnom, i kad su vani, i u boravku, i poslije škole - samo nogomet, nogomet, nogomet)
Shiny, nemoj puno brigati oko toga. Ako silno želi taj nogomet samo se raspitaj o mogućnosti naknadnog upisa. Mislim da neće biti nikakvih problema. Moja curka nije htjela ništa, a onda je sama odabrala tri stvari. Odgulila je sve do kraja školske godine, čak i takmičenja koja su predstavljala strah i bili povod želji za odustajanjem. Ovako ja sam ti upravo na njen info da bi nešto htjela dodatno se raspitala. Dakle tražila eksplicitno informacije za koje sam znala da bi mogle biti problem. Onda joj to sve servirala na razmišljanje. Naime nasa oba trenera su muskog roda, a ona je prema muškim osobama imala otpor. Kad je sama sa sobom rekla da ne predstavlja problem. Onda smo savjetovali upravo ovo sad krećemo i do kraja prvog polugodišta nema odustajanja. Baš kako su ti i curke rekle.
Inace TS u prvom razredu ne preporučuje puno aktivnosti posebno ukoliko ga moras vodati s jednog kraja grada na drugi. To ih dodatno opterećuje (taj put simo tamo). Srecom mi sve aktivnosti imali u školi.
Registrirala sam se samo da mogu pratiti temu. Škola nam je počela, nadam se da ćete nam ostati aktivne...:-D
Škola je počela, A. je sad drugi razred, entuzijazma za školu više nema nikakvog.
Prošle godine oduševljavali su ga matematika i glazbeni, sad i za jedno i za drugo kaže da su mu dosadni. Na glazbenom - da ništa ne uče, na matematici - stalno isti zadaci. Od ostalih predmeta, jedino mu je donekle privlačan hrvatski (valjda zbog čitanja?). Konačni zaključak mu je da "mrzi školu" :-(
Da učiteljica nema sluha za one koji odskaču od prosjeka, već sam se uvjerila prošle godine. Tako da ne polažem previše nade u razgovor s njom.
Ali sad stvarno ne znam što mogu učiniti da spriječim potpuni gubitak interesa. On školu odrađuje, i to je sve. Primijetila sam i da na pitanja u knjigama odgovara po uhodanoj šabloni, jer mu se ne da smišljati odgovore.
Tanja da li je moguće promjeniti skolu ili uciteljicu?
tanja, mi smo se s tim patili godinama..... Nismo promijenili školu. Nismo mogli promijeniti čak ni razred (zbog odabira prvog stranog jezika) a višekratni uzaludni razgovori sa stručnom službom nisu donijeli nikakve bitne pomake.
Nekako smo se dotandrkali do petog razreda, a sad je dijete doslovce procvjetalo - skuplja petice kao da bere kruške, uživa u prepričavanju zanimjlivog novog gradiva, gradi svoj odnos sa svakim predmetnim nastavnikom posebno itd... Zadovoljni smo, a još je važnije što je ON zadovoljan. Nosio je u školu mikroskopski preparat krvi, doma smo valjda cijeli dan potrošili na mikroskopiranje (malo klasični mikroskop, malo onaj koji se veže na računalo)... Nekako mi se čini da većinu predmeta radi s velikim guštom, a to prije nije bio slučaj.
ALI trebalo je taj trenutak s mukom dočekati. Ja sam isto godinama lupala glavom o zid, vukla dijete k psiholozima (Suvag i TS) ali znala sam da je problem u nezainteresiranoj i nekompetentnoj učiteljici + totalno nepoticajnom okruženju u školi. Nemam zapravo nikakav pametan savjet. Naše dijete je školu do četvrtog razreda odrađivalo kao zamornu i neugodnu obvezu. Ja sam doma vječito smišljala načine kako da mu približim (nepotrebno) i proširim (nužno) gradivo koje su učili, ali NIŠTA ne može nadoknaditi činjenicu da je četiri godine boravak u školi bio čisti gubitak vremena + ja sam još doma morala odrađivati homeschooling jer moj sin nije na satu uopće pazio pa je vrlo malo tamo naučio. Frustrirajuća situacija.... Ako možeš, probaj stvarno naći alternativnu školu. Mi to nismo mogli iz xy razloga, ali sam 1000 puta na to pomislila i dan danas se pitam kako bi bilo da smo se na to ipak odlučili.
Teoretski bi bilo moguće, ali u praksi bi to značilo jako puno komplikacija. Morali bismo zaista dobro odvagnuti razloge za i protiv.Citiraj:
seni prvotno napisa
On se, naime, teško uklapa u novu sredinu i promjena škole, pa čak i razreda, bila bi za njega (pre)velik stres. U ovoj školi je dobra okolnost što ima društvo, s dečkima se kako-tako dobro slaže, i cure u razredu ga poštuju, nije razredni "autsajder", i to jako olakšava mnoge stvari.
Nedavno su na jednom satu pisali jedni drugima porukice na leđa (o prijateljstvu i dr.), pa kad mi je pokazao što su mu drugi napisali, stvarno je to bilo lijepo čitati.
Plus što je, zbog blizine škole, jako dobio na samostalnosti ove godine, i znam da mu to puno znači.
Učiteljica... ne znam što bih rekla, evo, kad je slušam na roditeljskom, zvuči stvarno kompetentno i razumno, tako da bih potpisala 90% njezinih savjeta o učenju i metodici. Problemčić je samo u tome što uopće nema sluha za one koji imalo strše izvan prosjeka. Bar mi je tako izgledalo prošle godine. Ove godine još nije ni bilo termina za informacije.
Žao mi je da mu je školsko gradivo tako dosadno. Ali i ono što njega zanima uopće nije u školskom programu, ni za jedan razred (trenutno je u fazi proučavanja vrhova u Julijskim Alpama, npr.).
Evo, pratit ćemo situaciju ove godine, pa ćemo vidjeti, što da kažem. Znam da se škola može uspješno promijeniti i u 4., 5. razredu, a sve ovisi i o tome kako će se on nositi sa svakodnevnim obavezama izvan škole.
Peterlin, ovo za 5. razred sam čula od više ljudi, i ja tada očekujem promjenu nabolje, ako ne prije...
u četvrtom - teško :mrgreen:Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
taj je živa dosada. :-/
Nisam mislila na promjenu školskog programa, nego na premještaj iz jedne škole u drugu :mrgreen:
Iako, ako škola prestane biti jednosmjenska (a vrlo lako moguće da će se to dogoditi), izgubit će ionako jednu od svojih sadašnjih prednosti...
hm tanja, zaguljeno.
pozitivno je svakoako sto je socijalni aspekt dobar. ako se dobro sjecam, uvijek si se bojala kako ce to funkcionirati.
za ovo drugo, ne znam sto bih ti rekla, osim da pokusas sa andrejom razgovarati, u smislu da nekako izdrzi tu skolsku prazninu, pa da se u ostalo vrijeme bavi svojim alpama.
ja bih probala ako je moguce, naci neku strucnu osobu, koja bi uciteljicu uspijela senzibilizirati za potrebe tvog sina. ne znam da li je to moguce.
Točno tako. I zato mi je tim teže odlučiti se na tako radikalan korak kao što je promjena škole.Citiraj:
seni prvotno napisa
Ima djece koja se brzo i lako prilagođavaju novim ljudima i situacijama. Moje nije od te sorte :mrgreen: i zato mi je tim draže kad vidim da se u školi relativno dobro snašao. Pa makar to bilo po cijenu prikrivanja nekih svojih sposobnosti.
A vidjet ću kako stvari stoje i nakon prvih informacija. Možda se i njemu u međuvremenu otkriju neki novi vidici. Npr. ove godine očekujem manje problema oko dodatne matematike, jer je učiteljica povukla još nekoliko dečki u tu grupu, pa se A. više ne osjeća izolirano po tom pitanju (prošle godine je išao onamo sam s curama i jako je rogoborio protiv toga, plus što mu je sve već bilo poznato).
On bi, doduše, htio i "dodatni glazbeni", ali za to ima glazbenu školu :mrgreen: a ovaj u redovnoj školi će morati otrpjeti. I meni je bilo tako, znam dobro o čemu se radi.
Priključujem se temi.
Počela sam je iščitavati od početka, ali je jako dugačka. Svejedno, nadam se da ću je navečer malo čitati, voljela bi naći korisnih informacija.
Za sada pitanje - ima li ovdje koja mama s darovitim predškolcem? Možda Ifigenija? Vidim da su vam klinci uglavnom školarci.
Kada ste znali da su vaši klinci daroviti, u kojoj dobi. I što ste onda napravili s njima :tele:
Tja, ja za svoje dijete nisam mislila da je darovito, iako je bio jako bistar. Naprotiv, on nije od početka odrađivao gradivo kako treba (sad znam razlog - dosada) a imao je i smetnje čitanja (srećom, prerastao ili naučio živjeti s tim).Citiraj:
lucij@ prvotno napisa
Ni sad ne mislim da je nešto posebno, ali je dovoljno inteligentan i znatiželjan da mu je tlaka marijaterezijanski školski sustav.
Ocjenu darovitosti dobila sam zapravo slučajno, kad sam od muke u potrazi za rješenjem problema pažnje na nastavi odvela dijete Tanji Sever na dijagnostiku. Ne mislim da je to bogznakaj, nikada nisam odnijela papire u školu (jesam one od logopeda gdje piše da dijete ima smetnje).
Kao roditelju bitno mi je prepoznati koji su djetetovi interesi, kako ga mogu motivirati da se uklopi i u školi da sve od sebe i kako zadovoljiti njegovu glad za informacijama i znanjem... Imam zapravo dva takva djeteta, svako sa svojim područjem interesa. Darovitost tipa Einstein ne stanuje u našoj kući. Najbolji prijatelj mog starijeg sina je takvo istinski darovito dijete (višestruko nagrađivani šahist, prvak na brojnim natjecanjima iz matematike, zaista je poseban) a ovi moji gelipteri su bistri taman dovoljno da ne odskaču jako, a da im bude dosadno u prva četiri razreda.
Ta darovitost nije zapravo bitna. Ona zapravo nije nikakva garancija da će dijete imati 5.0 i da neće biti problematično u školi (naprativ - socijalizacija takve djece je često teža jer nemaju puno zajedničkog s ostalom djecom kojima je vrhunac interesa sapunice ili nogomet). Bitno je prepoznati koje su prave potrebe našeg djeteta i zadovoljiti ih na najbolji način.
Hvala, Peterlin!
Pod time, kada ste znali, sam mislila kada je detektirani kao daroviti od strane stručne osobe.
Drago mi je da si se baš ti javila jer, koliko sam shvatila, tvoja djeca su imala teškoća s govorom, jesam li u pravu?
Evo, ukratko, naše priče.
Moj I. ima velikih teškoća s govorom, ali s druge strane ima neke sposobnosti koje smo mi (ja i moja mama koja je defektolog) već ranije uočili i nismo pridavali tome posebnu pažnju. Bilo mi je važno tjerati taj govor jer je bio fakat koma (s 4 godine imao je vokabular od 10 riječi) i omogućiti mu da razvija motoriku budući je i tu zaostajao u odnosu na svoju dob (makar,možda više zbog toga što je po prirodi strašan ziheraš i tek se sada, uz veliki trud trenera u sportskoj igraonici, moja dva brata i mog osobnog, oslobađa i jako napreduje i u tom smislu).
Govor sad lijepo napreduje, puno radimo, on je vrlo zainteresiran i motiviran za to. Logopedica je bila mišljenja da se traži odgoda za školu i da krene godinu dana kasnije iako bi tada imao 7,9 godina. Izuzetno poštujem njenu stručnost i bila sam gotovo sigurna da bi ga dala kasnije u školu.
E sad, nedavno je dobio ocjenu darovitosti i meni je to stvorilo priličan nemir. Na više mjesta čula sam stručno mišljenje da ne bi trebali odgađati školu.
Nadam se naći neke odgovore na ovoj temi jer me povremeno hvata panika. Mi smo jednoroditeljska obitelj, drugi roditelj nikako ne sudjeluje. Imam ih dvoje - Ivo ima 5 i pol, Tonka 2 i pol godine. Jedva stignem pobrinuti se za ono osnovno, tehničke stvari. Živimo sami u kući, tako da je posla stvarno uvijek puno. I nekako uspijem svakodnevno ugurati vježbe govora i raditi na toj motorici i fizičkom razvoju. Panično se bojim da ću propustiti ili ne prepoznati neke njegove potrebe. Dobro, ne bojim se uvijek panično, ali danas da, ne znam koji mi je vrag :unsure:
Dodatni problem je što je oduvijek bio prilično zatvoren i brijao neki svoj film.
Ja imam dva sina - starijega nikad nismo vodili na testiranje darovitosti (iako ne sumnjam da bi i on bio negdje u toj grupi).Citiraj:
lucij@ prvotno napisa
Oba su imala smetnje zbog kojih je trebala logopedska terapija - stariji smetnje sluha, govora i motorike (motorika zbog kašnjenja neurološkog razvoja) i da je trebalo, tražili bi odgodu polaska u školu. Nismo, jer je dijete rođeno tako blizu dobne granice da je ionako išlo u školu kad je već imalo 7 godina i 4 mjeseca.
Moj mlađi je ljevoruko dijete i ima smetnje koje se smatraju elementima disleksije (obrće slova, brojke 6 i 9 i slično) i on ima "bržu pamet" sve dok ne treba nešto pročitati. Za njega smo dobili dijagnozu darovitosti koju nismo eksplicitno tražili.
Odluka o ranijem/kasnijem polasku u školu je teška odluka. Ne znam što da ti kažem... Ti sama najbolje poznaješ svoje dijete. Elementi na koje bih ja obratila pažnju (budući da si rekla kako je dijete zatvoreno) je generacija s kojom kreće u školu. Razmisli da li je pametnije da ide sa svojim vrtićancima ili odgoda, kada bi izgubio svoju generaciju... To se odnosi na socijalnu komponentu. Inače, ja bih se priklonila logopedici i glasala za odgodu jer ako dijete krene u školu na vrijeme i pokaže se da je to za njega loše, nema ti povratka. Ako se pak pokaže da je dijete bistro i da mu ide dobro, uvijek mu doma možeš ponuditi dodatne sadržaje.
Sad možda mlatim bezveze, ali vidi sasvim praktično - da li ti je lakše da dijete bude odgovornije i ozbiljnije ili da krene u školu već ove godine? Dijagnostika darovitosti (intelektualne) malo ti znači za socijalizaciju i neke druge elemente. Moj stariji je do kraja drugog razreda još redovno hodao logopedu, mlađi u trećem povremeno (ljeti) i snalazili smo se svakako.
Dalje, vidi kakve mogućnosti izbora učitelja imaš (malo se raspitaj, možeš čak i kod stručne službe u školi) pa odaberi učiteljicu koja ima iskustva s takvom djecom.
Nema nikakvog načina da sve predvidiš ni da sve kontroliraš. Kako god bilo, nadaj se najboljem. I pitaj ako što treba... Sretno!
Lucij@, moja je krenula u školu sa 7g. i 8 mj., isto s odgodom (adhd+darovitost u određenom području). Brinulo me kako će se osjećati kao najstarija, hoće li propustiti puno tom jednom godinom, hoću li je zakinuti itd, itd. Ništa se od mojih crnih prognoza nije dogodilo. Stručnjak koji s djetetom dulje radi to nekako ipak bolje procijeni od nas roditelja, neutralan je, može zbrojiti ukupnu korist. I grafomotorika i govor JAKO su važni u školi pa bi meni to bilo na prvom mjestu pri donošenju odluke.
jurana je rekla da me ceka na ovoj temi pa joj masem :DCitiraj:
lucij@ prvotno napisa
ja sam znala da je na jednom podrucju darovita, pa sam joj tu pruzala vise izazova. takodjer je i moja sogorica koja je ak. slikarica radila s njom i vodala je na razne radionice zadnjih par godina.
u vrticu je prosle godine bila predskolarka i psihologica ju je testirala. dobila sam samo info od nje da je darovita i na drugim podrucjima koje sam samo poticala, nista vise. ljuta sam jer on nje nisam dobila nikakvu uputu.
na testiranju za skolu od logopedice sam dobila informaciju da je, po njenim procjenama, ona za drugi osnovne i da joj je zao sto u nasoj skoli nema razred bistrici, koji postoji u kvartu do. tada nisam nesto pretjerano razmisljala o svemu, no u zadnje vrijeme sve vise razmisljam...
odgodila sam joj skolu tako da je opet predskolarka.
pripremam se otic s njom kod TS jer ne znam kako da se nosim s tim aspektom.
takodjer treba neka radionica meni :lol: jer ulazim cesto u konflikte s njom. znam, ne bi trebala, al cesto sam preumorna, takodjer zbog prinove u obitelji ne uspjevam joj dati onoliko paznje koliko bi trebala i koliko je do sada dobijala pa je prepustena sama sebi :(
ovaj topic je prepreogroman i u njemu sam pogubljena bas kao i sa spoznajom o njenoj darovitosti.
Ok, škola je još daleko, ali puno je tu elemenata koje treba uzeti u obzir pa zato mozgam o tome. A i priznajem, malo jesam pogubljena pred svim tim zahtjevima koje roditeljstvo stavlja pred mene - i to samo u vezi s I. i sad kad je mali, što ću tek u pubertetu.:neznam:
Što se tiče socijalne komponente, vjerojatno ću se odlučiti da ne ide u najbližu školu tako bi ionako izgubio svoju generaciju.
Vezano uz radionice, u našem vrtiću djeluje grupa za darovitu djecu - jednom tjedno do sat i pol.
:klap:Baš sam u gužvi i nikako ne uspijevam pronaći više vremena za ovaj "razgovor". A tema nam je fakat preogromna.
Nekako sam se izgubila u nedostatku vremena pa nisam pratila temu, a vidim svašta se izdogađalo. Tanja_b probaj fakat s A porazgovarati. Mislim da nema univerzalnog recepta, ali sam primjetila da kada s M razgovaram kao s odraslom osobom to drži vodu. Njoj apsolutno sve moram argumentirati. Ako joj ponudim razloge zašto je nešto dobro za nju ona kaže da će prespavati i onda mi ujutro kaže da ili ne. Znam, da je stvarno razmislila o tome. Bilo bi super kad bi mi dan trajao duže, pa da imam više i vremena i strpljenja, ali to ne ide samo tako. Inače ona koja je rasturačica u matematici došla je u petak s testom s tri greške. Ništa zato. Navodim ovo čisto zato što je cijelu prošlu g svaki test donjela sa 100% točnosti. Želim samo reći da je to ponavljanje gradiva dakle čemu se sada gubi vrijeme na to ako ima novih stvari za učiti - dosano. OOOO da i opet je najbrža i opet crta na satu. Gda psihologica nam je dala košaricu. Ona ima program za darovite od cetvrtog razreda i ne može raditi s njom individualno. Ne može ili neće?! A baš sam malog vodila na obradu i Julija mi kaže da uglavnom kada se pojave tako 1-2 roditelja skole rade ustupak. Naša očito ne. A stvarno često ne znam što bi s njom pa isprobavam. Evo prošli tjedan naučiti napamet definiciju vrta i oranice je bila nuklearna fizika. Doslovce joj pokazala i onda je skontala smisao definicije ali zapamtiti riječ "obradiva" površina zemlje al nikak. Pustila ju pa svako toliko dok nešto drugo radimo pitam kakva je zemlja u vrtu. Naučila je. Pozitivno je što smo pronašli novi sport kojim je oduševljena - plivanje. Tamo se ispuca i poslije je nirvana...I veliki pomak u socijalizaciji vidim .... ove godine je u sk godinu krenula apsloutno ne opterećena. Ono ničim. Sve nekako klapa. Druži se s jednim dečkićem iz razreda. Ide k njemu on dođe k nama i baš se lijepo kuže.
Kod nas je još novost da smo prošli obradu i s malim. Čekam radionice. Totalno druga prica darovitosti od M. Ali zato perfekcionizam, strah od neuspjeha i ini problemi na n-tu potenciju žešći nego kod nje.
Petrlin ti spominješ mikroskope, pls kad ulovis vremena ajde mi na pp pošalji info koji ste nabavili neki dječiji ili???? Cijelo ljeto čitam kad stignem koji je dobar nije dobar za neko osnovno mikroskopiranje klinaca. M je sva u tome. Hvala
Moji imaju dva mikroskopa - jedan je klasični dječji (stari, to je mm imao kao dijete, ali je cijeli i ispravan). Povećanje do 1000x i ima nekoliko gotovih preparata, ali napravimo si mi preparate i sami. Vidjela sam na njuškalu jedan oglas za takav (probaj pretražiti pojam "mikroskop za djecu", ljudi svašta prodaju...)Citiraj:
Lela74 prvotno napisa
Našla sam nešto slično što se može sada za kupiti u redovnoj prodaji: http://lapis-plus-grupa.com/_izfotel...products_id=58
Imamo i drugi koji se veže za računalo putem usb priključka, ali nemam pojma koliko taj košta i gdje je to nabavljeno. Moj brat je to donio nećacima, a on se razumije u te stvari (biolog po struci).
Lela74, bio je mikroskop u Lidlu prošli tjedan, možda ima još:
http://www.lidl.hr/cps/rde/xchg/SID-...ndex_27590.htm
Joj cure hvala. Petrlin bas sam gledala ponudu na linku koji si mi poslala. Ja sam njoj za početak htjela uzeti dječji pa sam citala da i nisu nesto i tako nikako odlučiti što kupiti, a nemam nekog iskusnog kao npr ti :-)
Vezano uz temu voli-ne voli školu: A. je u petak došao iz škole sav ozaren (čista suprotnost polu-depresivnom raspoloženju od četvrtka), i to zašto - jer im je učiteljica na sad prirode i društva donijela kartu Hrvatske! (a učili su onu temu o zavičajima, pa im je donijela kartu valjda radi boljeg prikaza) On je, naravno, odmah očekivao da će učiti županije, gradove i planine :mrgreen: ali ništa od toga. Svejedno, i ovako je bio sav fasciniran što je u razredu vidio nešto poznato što ga inače zanima. Kako je njemu zapravo malo potrebno da mu dade poticaj...
Istina je da nisu nešto (pogotovo ako nađeš neki jeftini plastični koji povećava do 300x) ali za ovu dob ne isplati se uložiti nekoliko tisuća kuna za bolju napravu. Ja bih pretražila oglasnik, njuškalo i slično. Čak mi se i ovaj s mog linka čini preskupim za tu namjenu. Mi smo, eto, slučajno imali doma optički mikroskop star 35 godina koji je moja svekrva kupila mom mužu dok je imao desetak godina. Nije bogznakaj ali djeci pruža mogućnost beskrajne zabave + mi se ne brinemo hoće li uništiti nešto vrijedno i skupo. Nisu, jako paze na to jer im je dragocjeno.Citiraj:
Lela74 prvotno napisa
Sjajno!Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
(Ovo dobro ilustrira zašto je moj mlađi vječito vukao u školu takve stvari - autokarte, obične karte, globus, model Zemlje s Mjesecom i slično).
Doma nije teško zabaviti djecu, jer istina je da njima zapravo ne treba puno (ali treba pogoditi pravu stvar) samo što to ne rješava pitanje dosade u školi.
Potpisujem! Moj mali ima četri i pol i neki dan iz tramvaja skuži globus u izlogu neke knjižare - to je to što on želi. Inače svemir nam je trenutno top tema. Presmjesno mi je kad se zagleda u nebo i razmišlja da li gore ima robota ili ne. On često sam sa sobom razgovara pa to bude guba ili čudno ako gledaš sa strane:-DCitiraj:
Peterlin prvotno napisa