Mislim da to nije ni potrebno, vas dvije možete imati nešto drugačije, ali jednako posebno. :)Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Printable View
Mislim da to nije ni potrebno, vas dvije možete imati nešto drugačije, ali jednako posebno. :)Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Ja mislim da o puno stvari puno previse razmisljamo, ne ostavljajuci prostora za "cinjenje". Ja mislim da svi mi u sebi znamo sto treba i kako treba, i da ako smo u necem pogrijesili, kako pokusati ispravit ili ne ponovit, al samo ako pustimo, al bas ono otpustimo, tijelu, glavi, da napravi ono sto zna da je pravo.
Mislim da se prevelikim razmisljanjem blokiramo, da oduzimamo ogranicene nam resurse od konkretnog na nekonkretno.
Mislim da, kad bismo barem na jedan dan, prestali preispitivat, propitivat, gledat u proslost, u buducnost, i jednostavno se pustili sadasnjosti i dali nam priliku da osjetimo, ali ful osjetimo, svaki momenat onakav kakav je i pustit da nas on nosi, da bi nam svima zivot bio puno ljepsi i laksi.
Mislim da su nam knjige, teorije i hrpa drugih stvari, koje nam u stvari jedino govore o videnju drugih odredenog problema, teme pitanja, samo zatupile nasa osjetila i prenatrpala ih da ne mozemo doci do onog naseg iskonskog, unikatnog, i u potpunosti vjerujem, sasvim sposobnog "ja" da pruzi ono najbolje i nama i nasoj djeci i nasim obiteljima i nasim prijateljima i nasoj zajednici...
Ono sto je ispravno je u nama, al ne damo mu van jer je na vratima prevelika guzva, nagurali se "sto bi bilo da, da nije bilo, da bi bilo, kazu ovako, trebalo bi onako, fali mi ovo, htjela bi ono". Samo jedan dan bez toga, da bude bas onako kako treba biti.
I, mada cu vjerojatno biti usamljena u tom misljenju, mislim da je ova diskusija upravo primjer zakrcavanja tih vrata. Jer dok tu citamo i pisemo sto bi trebalo, sto bismo htjeli, sto je bilo, da nije bilo, oduzimamo od nas i nase djece, sa svakim momentom momenat istine, nase, osobne, prave istine.
Prekratko nam je vrijeme, premalo je momenata.
Ancice, lijepo si to napisala. :heart: Ali, nekad u zivotu se jednostavno desi da postanes preokupiran nekim starim ranama ili ti nekakve sjene ne daju disati ni osjetiti sadasnji trenutak u punom sjaju....i onda je potrebno zastati i toga se osloboditi. Da mozes pod punom spremom dalje. :mrgreen:
Naravno da ne mislim da mogu imati potpuno isti odnos; različite su osobe i odnos mora biti različit. Ono što se ja pitam je hoće li to biti jednako snažno. Voljela bih ostvariti to "jednako posebno" u čemu govoriš. Tada bih imala osjećaj da sam pravedna i dobra mama.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Ja sam isto strahovala kao Zdenka, dok se P nije rodio, meni je N bio cijeli moj svemir, nije se naš odnos osim neminovnog manjka vremena za njega suštinski promijenio, promijenilo se moje viđenje stvari. Sa N je bilo prekrasno, ali istovremeno, teško, potpuno okupirajuće, do zadnjeg atoma. Doduše i on je takav kad daje sebe, daje ljubav bez granice i rezerve, kao uragan...
Ono što mene muči nije "sindrom velikog stopala" više moja grižnja savjesti jer nije prvi put bilo ovako, jer sad znam da može drukčije...
S jedne strane znam da sam se i sama promijenila, ali ipak se pitam možeš li biti jednak roditelj za dvoje potpuno različite djece? Možda je moje starije dijete meni bilo "teško" i prezahtjevno jer je jednostavno takav i možda bi bio težak bilo kome? Stalno sam promatrajući druge dolazila do zaključka kako nama ne ide tako glatko kao njima, ali smo usprkos tome ostvarili izuzetan odnos, samo se pitam je li ipak moglo lakše, lapršavije, jednostavnije, i sa njim da sam onda bila ovakva kakva sam danas :?
Ja sam isto strahovala kao Zdenka, dok se P nije rodio, meni je N bio cijeli moj svemir, nije se naš odnos osim neminovnog manjka vremena za njega suštinski promijenio, promijenilo se moje viđenje stvari. Sa N je bilo prekrasno, ali istovremeno, teško, potpuno okupirajuće, do zadnjeg atoma. Doduše i on je takav kad daje sebe, ljubav bez granice i rezerve, kao uragan...
Ono što mene muči nije "sindrom velikog stopala" više moja grižnja savjesti jer nije prvi put bilo ovako, jer sad znam da može drukčije...
S jedne strane znam da sam se i sama promijenila, ali ipak se pitam možeš li biti jednak roditelj za dvoje potpuno različite djece? Možda je moje starije dijete meni bilo "teško" i prezahtjevno jer je jednostavno takav i možda bi bio težak bilo kome? Stalno sam promatrajući druge dolazila do zaključka kako nama ne ide tako glatko kao njima, ali smo usprkos tome ostvarili izuzetan odnos, samo se pitam je li ipak moglo lakše, lapršavije, jednostavnije, i sa njim da sam onda bila ovakva kakva sam danas :?
Ja imam pitanje za Zoranu. Interesuje me kako si se odlučila na treće dijete. Naime, ni ja nisam zadovoljna svojim odnosom prema starijoj kćeri i upravo zbog toga sam odustala od trećeg djeteta. Plašim se da bi dolaskom još jedne bebe ova najstarija nekako najviše bila zakinuta, da ne bih imala vremena ni da razmišljam o tom odnosu i da se on nikada ne bi popravio. :/
Mi smo oduvijek htjeli troje ili cetvero djece. A vjeruj mi, s rodjenjem treceg djeteta se situacija puno popravila. Nemam objasnjenje, ali je tako. Mozda Marta ili Litala mogu detaljnije. Sve sto mogu reci je da je sve nekako sjelo na svoje mjesto. Ili je mozda vrijeme ucinilo svoje.
I ja sam tuzna!
Od rodjenja mladjeg djeteta (4 mj), nije toliko stvar u tome da nemam vremena za starije (3 i pol g) nego nemam volje ni maste igrati se sa starijim kao prije :cry: a ne znam sto se dogodilo. Mozda, to sto sam se sa bebom povezala od prvog trenutka zbog neusporedivo ljepseg poroda na koji sam se puno pripremala, mozda sto je manje dijete neodoljivo, stalno se smjeska, trazi me pogledom dok je starije i buntovno,neposlusno (nista previse, tek uobicajeno za tu dob)... u svakom slucaju tuzno i pretuzno. Meni se cini da sam nesposobna posvetit se jednom i drugom djetetu u danu na nacin ili onoliko koliko mislim da im trebam.
cure moje, evo i mene
neću bit baš suvisla jer smo imale gadan tjedan, a radilo se upravo o ovome o čemu tu pišete
i sve sam to sama razradila, i sad plačem, ali od sreće i olakšanja što nas ima još :love:
počelo je prošli tjedan, kad mi je zara na užasan način osvjestila ovo:
naime, kaže mi zara da ćemo se igrati mame, margite i zare, i onda mi ovako objasni igru:Citiraj:
nesto fino pricam i smijem se Jaseni, momentalno se okrecem prema Zorki i izderem se, da bi se opet iducu sekundu (doslovno) smijala Jaseni
mama, kad ćeš pričati s margitom, moraš imati ovakvo lice :D , a kad ćeš pričati sa zarom, onda ovakvo :evil:
rasplakala sam se te sekunde
tu je nešto puklo (to je bio trigger, inače smo trenutno baš u nekoj koma situaciji, hrpa nekih briga), pa je zara cijeli vikend bila za neprepoznati, agresivna, s histeričnim ispadima, a mi smo se, nažalost, totalno izgubili i uvodili joj nekakve kazne i ograničenja... prema meni se ponašala stravično, tukla me, gurala, vrištala, derala se NE čim sam ju samo pogledala, dotaknut je nisam smjela, u snu me odgurivala nogama iz kreveta, divljački pogled u očima, ma užas, kao iz Egzorcista, ne mogu vam to uopće opisati
uglavnom, probudili smo se MM i ja, promijenili svoje ponašanje, zara se skoro vratila na staro
ali meni je i dalje zlo
a nju svako malo boli trbuh
ne znam, možda se ipak obratimo kakvom obiteljskom terapeutu
kao što rekoh, bit ću nesuvisla, ali ja trenutno uopće ne mogu razmišljati u proširenim rečenicama
Monika, daj si vremena za prilagodbu. Kod mene se tek sada, nakon vise od dvije i po godine, situacija popravlja. I zalim za puno tih trenutaka kad je Zorka htjela da se igra sa mnom, a meni se nije dalo. Ili sam morala nesto hitno obaviti. A beba ne moze cekati pa uvijek ima prednost....Probaj si optimalno organizirati vrijeme da joj se sto vise posvetis. Obavljajte kucanske poslove skupa. Mozda da nabavis maramu pa bebu istovremeno nosis i imas slobodne ruke. Nekad se i natjeraj na igru, cak i kad ti se neda...kasnije ces lakse podnijeti napade griznje savjesti. :)
ja sam jučer sa zarom pekla muffineCitiraj:
Obavljajte kucanske poslove skupa
danas me molila da ih opet pečemo, i bogami jesmo :D
ali u ovih 8 mjeseci otkad se margita rodila to je valjda prvi put da smo tako nešto radile, jednostavno mi to nije bilo na pameti :(
Ja imam jedno dijete. Ovaj topic mi je osvjestio nešto što definitivno osjećam, a što nisam nikada izgovorila- ne želim imati drugo dijete (zasada) jer ne želim Hani uskratiti sebe na neki način...slično kao što je Luna R. napisala.
Pišem ovo zato što je to nešto što valjda čuči u svima nama, manje ili više.
Ja ću valjda biti spremna za 2. dijete kad Hana krene u školu.
imam dovoljnu grižnju savjesti jer me posao guta.
marko stalno gleda mamu nagnutu nad papirima, ( sad spava a ja se pokušavam dobiti od današnjeg dana )
s dvoje djece ne bih mogla, znam da ima onih koje mogu i svaka im čast,ali ja sam izžmikana.
izvrsna tema, u toliko sam toga prepoznala sebe i sve ono sto me muci i tisti...
7 godina je bio jedinac. divan, prekrasan, najbolji i savrsen.
onda je dosla ona. mala buntovnica, uzela me njemu cijelu.
prosli smo sindrom velikog stopala.
on je decko. fizicki je slican meni. velik je. sad je njegovih 8 godina jako puno.
ona je djevojcica. beba. fizicki ne toliko slicna meni, ali karakterno vec sad vidim koliko je.
dvoje potpuno razlicite djece.
i pere me uzasna griznja savijesti zbog godine dana u kojoj me prakticki nije imao, jos vise me boli kad vidim njegove suptilne nacine da dobije moju paznju... mogu se samo nadati da cu i ja njemu uspjeti napraviti krila bez obzira na zaostatke...
Izgleda da niste shvatile poantu. Nitko nikome ne uskracuje nista. To je sve u nasim glavama. :mrgreen: :mrgreen:
Egemama :heart: I ja se tocno tako osjecam, uvijek me prati to da sam mogla bolje i vise dati....kad se samo sjetim koliko puta sam odbila njezin poziv za igru... :cry:
zorana ti si bar odbila zbog druge bebe ja zbog papira i nebuloznih rokova
:/
ja je očito nisam shvatilaCitiraj:
Zorana prvotno napisa
ja sam shvatila da ste samo osvijestile ono što mnogi potiskuju, ili uopće nisu svjesni toga
ma ,ne ide mi pisanje, ja imam grižnju savjesti jer se ne dajem onoliko koliko bih trebala Marku ovih zadnjih dana, a zašto pitam se ?Citiraj:
maria71 prvotno napisa
a ti imaš troje djece i nekako mi je normalno da moraš balansirati između njih, ja imam jedno i kad vidi da ponekad moram raditi dok je budan složi takvu facu da mi dođe slabo
meni kao jednoroditeljki je normalno da ponekad daš prednost jednom djetetu, tebi kao majci više djece nije..... ma ne znam više
samo jedno zanm da će marko ostati jedinac zbog xy razloga
Koji dobar topic pun dobrih roditelja :*
Aleksandra, to je trebao biti kao nekakav crni humor. :mrgreen: Realno gledano, ne mislim da djeca ostanu uskracena na neki tragican nacin. U svakoj situaciji s jedne strane profitiramo, a s druge gubimo....Vazno je samo truditi se i odraditi situaciju najbolje sto moze. A svatko ce svojim putem stici tamo kuda je i krenuo.
Dijete koje je samo ni ne zna za nesto drugo. Isto tako, drugo ili trece dijete ne zna kako je biti sam. Najstarija djeca znaju i jedno i drugo pa su zato u malo specificnoj situaciji. Plus sto su rodjeni prvi pa cesto, kao sto je slucaj kod mene, budu zrtva projekcije negativnih emocija jednog od roditelja. Ili zrtva prevelikih ocekivanja itd. To su samo necije pojedinacne situacije, nikako pravilo da tako mora i biti.
ja sam ti cijepljena za humor :oops:
kod mene ti je ili bukvalno ili tukvalno :roll:
mislila sam da pokušavaš ublažiti istinu da ne bi netko radi ove teme odustao od drugog djeteta
a i baš sam pod dojmom ove teme, gutam svaku riječ i toliko mi je ozbiljna da nisam dopustila zraki humora ući
:mrgreen:
Lutonjice, jel i kod vas tako od Margitinog rodjenja ili od nedavno?
Mozete li mi reci sta je 'sindrom velikog stopala'?
ajme cure sta nas ima :shock:
koliko god cijeli dan imam grceve u zelucu od ovog topica, toliko sam i sretna sto mogu zakljuciti da ipak nisam nenormalna, jer se ponekad bas tako osjecam.
Ovo je tako bolno iskrena tema koja me me i samu razdire mjesecima...divno vas je čitati cure...divne ste...
Evo, logirala se samo da vas sve čvrsto zagrlim, iako čitam već godinama.
Svoj osjećaj ne mogu tako skladno sažeti u rečenice jer ga nekako potiskujem i skrivam sama pred sobom, a opet... tu je...to neko žaljenje i sažaljenje što oduzimam i dijelim nešto što se dijeliti niti može, što je dan prekratak, strpljenje bezgranično, ali ruke samo dvije.
U mene je mala razlika...14 mjeseci, mlađi sad napunio deset, stariji bi se silno nosio, stalno mazio, ne razumije još što je stpljenje, nije to ni ljubomora...ali taj pogled kad se zaigram s mlađim i postrance uhvatim dva oka koja tugaljivo strepe...ubija me...ubija...
Čitam, čitam, htjela sam vas desetak citirati... sad je gotovo.
Prvo jedan... :love:
Ja ne znam što se meni događa ili što se Omi događa, da li moj trud tako direktno donosi plodove ili je ona u super fazi, ali odlično nam je! I osjećam siiilnu povezanost s njom, silnu ljubav, jedva čekam da je vidim, ne ide mi na živce više... :oops: .
Ovaj topic je djelovao na mene da priznam da PROBLEM POSTOJI.. a kad vidim i priznam, to onda znači da na tome trebam raditi. Naučila sam mnogo toga o sebi i Omi u ovih par dana... o nekim blesavim zamkama u koje sam upala i o nekim detaljima koji njoj puno znače i koji iznimno rješavaju probleme njenog neraspoloženja!
Jučer smo 2 sata bile same u šetnji, bilo nam je divno! Čak je automatski uvažila moju zamolbu kad me počeo umor hvatati da se sad malo umiri... što me iznenadilo! Ali to je valjda tako kad su "baterije pune".
Danas smo si naručile pizzu i gledale Shreka 3.dio... Bila je presretna radi toga.
Nastojim joj pokazati da poštujem njeno mišljenje, njene izbore, njene osjećaje... i na to reagira čarobno divno! Čak i kad ju je sinoć "pekao jezik", a ujutro mislila da je ipak slomila koljeno kad je pala s rola prije 2 mjeseca... :lol: Inače ne to reagiram sa jasnim davanjem do znanja da pretjeruje, a sad joj nudim kombinaciju odmjerene duhovitosti sa pozitivnom zabrinutošću. To joj treba, pa će to i dobiti.
Začuđujuća stvar je da ima volju za učenje! :shock: STvarno ne znam da li nam se poklopio neki pozitiva period (s njene strane, jer ja i nisam u nekom high rasploženju) ili ....
Proučavam dalje. 8)
_____________________________________________
Ivarica! Čestitam! Da? :D
Ovo sa "sjedanjem" djeteta. Hm... mogla sam lako reći da mi Omi ne sjeda prije par dana i mogu to reći svaki put kad nam je teško. A eto.. sad kad nam je lijepo i kad radim na tome da se ponovno povežemo (jer AP treba biti i većim bebama... ) sjeda mi itekako! Naravno! Genijalna je, oduševljena sam s njom!
Osim toga.. što se zaista tog sjedanja tiče, mislim da ćemo to znati tek kad oba djeteta budu dovoljno velika. Sve do tada je na bazi veličine (iliti slatkih minijaturnih nožnih prstića...okruglih medenih očica, meke kože i svilene kosice), slatkoće, kompliciranosti, zahtjevanja, novih problema, umora....
Pa mislim... u kriznim periodima (jednom godišnje cca) mi i vlastiti muž ne sjeda.... pa kad to rješimo.... sve je super.
Ipak mislim da nema nesjedanja. To su naša djeca. Obožavamo ih u valovima. Ponekad je jedan na vrhu, jedan na dnu. Ali uvijek na našim valovima i uvijek ih volimo i sve je to ipak u nekoj ravnoteži, samo intenzitet skakuče gore dolje i da, nakon poroda se dogodi da se nađeš s bebom u onoj kapljici što je visoko odskočila od cijelog mora... ali i ta kapljica se dolje vrati i sve je ipak ok.
Sve je ipak ok, da ponovim. :heart:
_____________________________________________
Zorana. Poveži se ponovno sa svojom najstarijom! Radi s njom ono što je zanimljivo njoj i ono što je zanimljivo tebi! Zajedno se dovedite do smijeha... Ključ je u tome!
Da, jedna se kći (suprotno većini primjera s ovog topica - mlađa) naslušala toga da je sestra spretnija, pametnija, da brže shvaća, da više jede pa bolje izgleda, pa čak i to da uvijek ima ljepšu frizuru.Citiraj:
ivarica prvotno napisa
Danas sam, zahvaljujući ovom topicu :heart:, bila sjajna mama. Odličan dan. :D
A tek sutra... ;)
Prekrasno, Pergola. Ostani, nemoj "zbrisati". :love:Citiraj:
pergola prvotno napisa
Nažalost, moram te malo demantirati! :)Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Zašto znam o ovoj temi? Moja sestra ima 2 djece, stariju curicu (koja sada ima 16,5 godina) i dečka od 10 godina. Odkako se rodio sin bile su očite razlike i to baš ove o kojima pričate (s tim da moja sestra je malo previše "zvek, zvek" da bi to išta primjetila ili promijenila što je dovelo da nas dvije nemamo nikakav odnos, jer sam joj milion puta ukazala na te greške koje navodite). Nažalost, i ja sam osjetila isto to sa njih dvoje, ali ne zato što ja nju volim ili gledam drugčije, nego zato što mi se jednostavno LAKŠE tako ponašati prema njoj (bilo, ovo je sve u prošlom vremenu, iako i sada znam malo zabrazditi) - a ona mi je bila i ostala mezimica!
Ona je oduvijek osjetila tu razliku (spomenuto je npr. priča se normalno sa 2.djetetom 1. dijete uleti majka se dere bez nekog posebnog razloga), uvijek kaže da je preživjela djetinjstvo zbog toga što ima nas (mene, baku, dedu) i da joj je katastrofa teško... Danas, ona kaže da je sa mamom završila....
A da se vratim na to da su djeca takva kakva jesu... to dijete, moja nećakinja, je 2 različite osobe u mom prisustvu i kada je sestra u blizini. Jednostavno nema onu slobodu, pa važe šta će reći da ne bi dobila po nosu, tj. kritiku. Ne biste vjerovali kako je ta osoba drugačija....čak sam joj rekla da i meni ide na živce kada se tako postavlja, ali jednostavno je takva - tako naučeno ponašanje.
Nas dvije možemo se smijati cijeli dan, kada uđe u kuću vidi joj se sjena preko lica....
Ne želim nikoga žalostiti i zabrinjavati, ali ovo je naša situacija, koja može biti ekstremna....
I kažem problem u tome svemu je manje kvalitetnog truda se ulaže u starije, tj. lakše nam se tako ponašati, a onda stupa grižnja savjesti, loši odnosi i nemogućnost ispravka.
Ja kako vidim sa nećakinjom i svojom sestrom - nećakinja smatra da je problem njene mame bio: deranje za bilo šta, manjak povjerenja (veće u mlađe), morala je stalno popuštati mlađem, jer je on mlađi, veće obaveze koje ima, očekivanje savršenstva, jer kada nešto pogriješi onda bi se držale prodike, a kada je isti slučaj sa mlađim onda se nađe vrijeme za objašanjavanje , mlađem se nešto ponovi 5 puta, a ona je trebala naučiti lekciju nakon 1. puta itd... (tako sam se i ja ponašala prema njoj jedno vrijeme i ODAHNULA sam kada sam skontala da to ne mora tako biti, jer je dovoljna 1 minuta mog vremena i strpljenja)...
Naš odnos se ne može porediti sa odnosom nećakinje i mame, a smatram da je samo moja sestra kriva za to.
I još nešto htjedoh reći: između nećakinje i moje sestre nema sličnosti (neka mala), ali nećakinja je ista ja.... čak izgovara i radi iste stvari kao ja iako se nismo viđale po par godina (što je meni bilo :shock: ) znači - ne vidi sebe u njoj...
Mislim da je ipak rješenje što je neko spomenuo da nije igranje kockicama, iz iskustva mislim da jeste...da je početak gradnje odnosa (s tim da se roditelj mora promijeniti,a ne dijete) i možda ne bi bilo loše snimiti 7 dana ponašanja u kući i pregledati je, pa će se onda vidjeti razlika u ponašanju prema djeci.
U svakom slučaju :love: :heart: svima i na ovoj teškoj temi gdje se trebate same sa sobom boriti!!!!
u zadnje vrijeme je bilo gadno, pa je onako kulminiralo.Citiraj:
Zorana prvotno napisa
zapravo, to "nešto" raste od njenog rođenja i biva sve jače :/
o daCitiraj:
ali taj pogled kad se zaigram s mlađim i postrance uhvatim dva oka koja tugaljivo strepe...ubija me...ubija...
to mi je možda čak i najgore
A mene pere savjest zbog obje
jučer dolazim s posla, lani idem dati ručak jer nije ništa jela u vrtiću, jelena u krilu doji, lana odmah traži da je ja hranim
i tako ja nju hranim i razgovaramo, jelena doji a ja je ni ne gledam
spustim pogled i vidim dva mala oka koja me gutaju pogledom...
:cry:
kad je lana bila manja i dojila nakon mog povratka s posla- to je bilo vrijeme samo za nas dvije
a sad...
ova tema mi je... u isto vrijeme mi je teško čitati a opet sretna što je otvorena- valjda da se svi malo otvorimo i progovorimo o onome što nas muči
A lana- i jednoj i drugoj jako puno znače trenuci nasamo, kad radimo nešto skupa
a što se "sjedanja" tiče- karakterno smo lana i ja iste. jelena- suprotnost. ali mislim da ne znači da će mi bilo koja od njih bolje "sjesti"
s lanom ima zaista poseban odnos. nadam se da će tako biti i sa sekom :heart:
Citiraj:
momtobe prvotno napisa
Ja bih samo htjela demantirati tu tezu da je lakse kad je starije dijete puno starije. Nije.
ja bih se samo nadovezala na martu- za puno stvari mislimo da će biti lakše kad porastu. A nije tako.
tu se i ja slazem s maslackicom, mislim da djeca itekako mjerkaju i promatraju, i zamjeraju svaku nejednakost u pristupu.Citiraj:
Maslačkica prvotno napisa
Sjecam se svoje brace, sestre i sebe, stalno se netko osjecao kao ostecen, neshvacen, zakinut (a za one druge smo mislili da su privilegirani, povlasteni, vise voljeni, da su vise dobili - paznje, vremena, stvari...). To nam je bila jedna od osnovnih preokupacija. I svi oni, osim mene, i danas tako funkcioniraju - predbacuju roditeljima da su krivi za njihove neuspjehe, gnjave kako bi isprovocirali nekakve dokaze ljubavi...
Ja sam se nekako uspjela otrgnuti. Jedan od otreznjujucih trenutaka dogodio mi se na kod posjeta jednoj psihoterapeutici, roditelji su isli na obiteljsku terapiju, a ja sam u jednom terminu dosla iznijeti svoje vidjenje odnosa u obitelji (kao neki svjedok). Zalila sam se na to kako je tata, kad bismo se kao klinci posvadjali, uvijek kaznjavao kolektivno sve sudionike u svadji, nikad se nije pitao tko je kriv niti pokusavao saznati uzrok. Onda me je ona pitala da li mi je palo na pamet da on za to mozda nije bio sposoban, da se nije s tim znao uhvatiti u kostac? I ne, to mi stvarno nije palo na pamet, uvijek sam mislila da on to nece, da je nepravedan. Tad su mi se mnoge stvari razmotale i sjele na mjesto.
Poruka ove price i nije bas optimisticna, ona kaze da ce djeca cesto neke nase nehoticne propuste, kojima je razlog u neznanju i (trenutnoj) nesposobnosti, tumace kao hotimicne, kao zlocestocu i nepravdu, uperenu bas protiv njih.
da odgovorim i adiomare na pitanje s prosle stranice.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
Vjerojatno ne bi bilo skroz isto, odnosno ja vjerujem da ni on ne bi bio skroz isti, da se rodio kao drugi. Covjek se u najranijim danima suocio s maminom postporodjajnom depresijom, sto ga je sigurno na neki nacin oblikovalo.
S druge strane, vjerujem da bi on, u bilo kojem rasporedu ipak bio zahtjevan i kompliciran klinac, ima tu nesto i u genima. Nisam sve ja kriva :mrgreen:
Moje najstarije dijete je ujedno i jedino :mrgreen:
Kod mene je taj proces obrnut sve vise i vise osjecam povezanost s njom. Čini mi se da sam rijetka biljka na ovom topicu.
Imam osjecaj da me ona svakim danom uci bliskosti.
Ona i ja se razlikujemo kao nebo i zemlja. Ona od prvog dana trazi kontakt i ne dopusta uzmak. A ja sam ta koja se mjenja na bolje. I moram reci da mi je puno pomoglo to sto sam svakodnevno pod nosom imala primjer kako to treba raditi, MMa.
No isto tako primjecujem da pomalo dolazi vrijeme gdje bi on trebao poceti uciti od mene :mrgreen: , nekako mi se cini da ne napreduju dalje u svom odnosu. I da bi on imao puno reci na ovom topicu.
misliš- nisi osjećala povezanost s njom na početku, tek poslije ste razvile bliskost?Citiraj:
Kod mene je taj proces obrnut sve vise i vise osjecam povezanost s njom
A ovo za TM-a te moram potpisati- i moj bi mogao poraditi na tome. Posebno se vidi razlika otkad je došla Jelena- mada on to nikad ne bi priznao.