Printable View
Ne, s vise ih je ustvari lakse. :mrgreen: Pogotovo kad razlika nije velika. Ima trenutaka kad je jako naporno, ali ima trenutaka kad se oni toliko zaokupe igrom da ih ne primjecujes.
Meni je stvarno bilo puno teze nakon rodjenja drugog djeteta nego sto je bilo nakon rodjenja treceg.
NEMA ŠANSE!!! :PCitiraj:
Zorana prvotno napisa
Sad ce Litala.... :mrgreen:
Više je više! Ja vjerujem u matematiku! 8)
Kod nas je došla ta faza i sada kad ih vidim koliko se vole i vezani su jedan za drugoga razmišljam bi li....Citiraj:
Zorana prvotno napisa
Leona upijam od prvog susreta cijelim svojim bićem baš iz razloga jer sam mislila da mi je zadnji put.
Sada, nakon samo 5 mjeseci ga upijam istim žarom ali ne iz istog razloga.
Iskreno vjerujem da me čeka još jedno malo mirišljavo klupko i da će me tek onda obuzeti onaj mir i spokoj o kojem litala priča.
:lol: :lol: evo me :lol:
dakle - matematika, kazes? :mrgreen:
gle, ja sam cijelo vrijeme sama s njima. nema pomoci, nema dadiljanja, u zadnjih pet mjeseci pregrmili smo svi zajedno (i ja sama s njima ;)) jednu strasno stresnu i veliku i daleku promjenu u zivotima - pa sam prezivjela :)
kod nas je ovako - cijeli dan s njima, ganjajuci njihove potrebe, zelje i musice - iscrpi kako te nista drugo ne moze iscrpiti. izbace iz cipela, zelis vikati, ma sta vikati - vriskati da se cuje do desetog sela, zelis svih izbacit van iz kuce - ma sta njih - ja cu izaci i otici i bas me briga tko ce sto vecerati, tko ce cijom cetkicom prati zube, tko ce kome koju pastu na ciju cetkicu.................................
one sekunde kad se smire, zaspu, otvore knjigu i zadube se, zagrle se i legnu....
te iste sekunde osjetim spokoj i mir u dusi i pomislim: oh (tu bi sad doslo: boze, da sam teista ;)), kako sam sretna/blagoslovljena/posebno nagradjena sto ih imam u svom zivotu - pogle ih kako su divni, posebni, krasni, voljeni... tako sam bogata sto ih imam u svom zivotu....
i jos nesto - nisam nikad patila za time da imam bebu, nije me vuklo to da mi bebe posebno mirisu (iako mirisu), da su posebno prijemcljive (iako jesu) - vuklo me to da mi fali jos jedan clan obitelji, od rodjenja na dalje, nisam zanemarivala cinjenicu da beba "traje" nekoliko mjeseci ili dvije godine i da nakon toga imas posla s malom osobom koja hoda i prica i ima neke posve svoje prohtjeve...
mozda zato ja vise ne patim za bebama... jer smo sad svi doma. kad spremamo stol za rucak - ja vise nemam onaj osjecaj da nam netko fali :)
Iako mojih ima samo dvoje... ovoga sam se najviše plašila kad mi MM išao na službeni put. A u zadnje ih se vrijeme bome zaredalo višednevnih. Na kraju su mi to najljepši trenuci jer bi se nas troje savršeno poklopilo.Citiraj:
litala prvotno napisa
pisem brisem pisem brisem...
ne mogu objasniti sto osjecam... :/
kad sam razmisljala i osjecala da "trebam imati" jos djece - nisam razmisljala o pelenama, brisanju guzice, dojenju, ganjanju.... mislila sam o tom jos jednom clanu nase obitelji, koji ce nas obogatiti, dati svoj pecat nama kao obitelji, donijeti jos jedan odnos vise nama kao roditeljima i vec rodjenoj braci i sestrama... jos jedna karika...
uopce ne mogu to artikulirati kako bi htjela...
Litala apsolutno te kuzim :yes:
Mene osobno bas ne privlace bebe koliko god slatke bile, cak suprotno - svaki put kad vidim jednu i vidim (i prisjetim se) koliko je to "posla" izgubim volju :mrgreen: Ali jednostavno osjecam da fali taj jos jedan. I najradije bi da je taj drugi sad isto 5 god :lol:
Litala - razumijem te u potpunosti! Moja (povremena, suluda, uopćeneznamkajhoćeiznači želja) je također za još jednim članom ustvari je upravo to. Samo sto bebe podsjecaju na cijeli proces i početke.
Da imam hrabrosti u potpunosti se posvetiti djeci i obitelji, znam da bi bila iznimno sretna da mogu donijeti tu odluku i nikad ne bi radi nekakvog posla ili više prihoda, odabrala propustiti sate sa njima. Ali ja imam svoj san praktički od rođenja i volim ga ispunjavati, obožavam raditi ono što radim. I zato sam rastrgana i ustvari mi je zato teško cijeli dan svaki dan biti sa djecom! Radi tih mojih mentalnih procesa i ideja koje bi izbacila, ne mogu i to me frustrira.
Da mogu biti jednousmjerena (a probala sam i uspostavilo se da nisam, već da gušim jedan prevažan dio sebe), jasno bi se odlučila za veću obitelj, na moru, u prirodi i svu svoju kreativnost bi bacila na kuću i djecu, kao što je bilo nekoliko godina.
Zato kažem - za biti sretnom, nerastrganom majkom većeg broja djece, mislim da je bolje da ta majka ne radi ili ne radi puno ili ne radi "opsjednuto" kao ja. Što misliš o tome?
ali te mi kuzimo :*
pa je, anita, meni u ovoj sad trenutnoj situaciji - da moram raditi od 8-5 svaki dan ne bi bilo bas :D
ja sam sad doma, bit cu tijekom dana jos nekoliko godina doma. trazim posao koji mogu raditi navecer i/ili od doma. i, da - sama sam sa sobom rascistila da nema ganjanja poslova ni karijere pa cak ni nekog iole angaziranijeg hobija ili slicnog jos iduce 2-3-4 godine...
vec sam negdje bila pisala o tome, tesko mi je, jako tesko bilo kad je noa napunio godinu dana. tada sam, s njih dvoje, imala osjecaj da mi je zivog "gotov", da sam se pretvorila u mama-masinu, da nema mene, zene, osobe nigdje u blizini... bilo mi je jako jako tesko iako nemam nit posao koji me ispunjava vise od prosjecnog niti neku drugu "pasiju" u svom zivotu. tako da mogu razumijeti da na tebe takav "napad" na osobu djeluje jos jace i intenzivnije...
u tom svom trazenju mjesta i vremena za sebe bila sam se jako zapalila za obican jednopopodnevni tecaj slikanja na staklu - to mi je izgledalo kao posljednja sansa da ne potonem do kraja i da se na bilo koji nacin ostvarim kao osoba odijeljena od "mame". kupila sam profi boje i kistove, izorganizirala cuvanje djece i zamijenila slobodan dan da bi taj dan mogla biti na tecaju... sve sam sredila, u zadnji cas ostavila klince, odjurila u centar, jedva nasla parking, dosla u taj hobi-shop i - poljubila vrata - cura koja je trebala drzati tecaj - imala je gripu :lol: :roll: tecaj odgodjen, bit ce nam javljeno... :roll:
uh kako me to pogodilo... al sam nakon nekog vremena ipak skuzila i prihvatila - sad sam mama, dok ne porastu, dok im brisem guzice ;) i dok im moram otvarat vodu da ruke operu - trebaju me, trebaju me 100% i toliko me moraju dobiti...
meni se kriza dogodila s drugim djetetom, nekome ce s prvim, nekome s petim ;) to je osobna stvar. ali ja sam tada u tom periodu prihvatila da cu jos iducih nekoliko godina biti prvenstveno mama i da cu sve ostalo odradjivati kad mi najmladje dijete bude imalo bar 4 godine :mrgreen:
i sad, kad mi se "blizi" kraj ;) osjecam na momente kako sam ful iscrpljena i kako vise stvarno ne mogu, pa onda olaksanje sto je ami tu i ima vec godinu dana i za dvije godine cu ja vec biti na konju... tako se malo klackam pa mi brze prolazi vrijeme ;) :mrgreen:
Sto da ti kazem nego :love:
litala, tako lijepo opisujes svoje iskustvo da i mene obuzima ispunjenost koja zraci iz tebe :love: :heart:
Za ovo treće ne znam ali ovo prvo dvoje ne stoji. Barem ako računamo da je 6 djece puno - a znam takve dvije. Ali to sve ovisi o majci :/Citiraj:
Anita-AZ prvotno napisa
Možda imaš pravo. Lakše je vratiti se u 17h svojih 6ero djece nego biti sa njima doma cijeli dan.Citiraj:
Janoccka prvotno napisa
Da, ustvari je tako. Samo mi je uvijek to izgledalo sebično. Raditi djecu da od njih primaš, a malo vremena daješ. Vjerojatno i na to gledam krivo, zato se toliko i trošim. Pojma nemam.
Ali posvećenost je drugi par rukavica.
Ja imam dvoje djece plus posvećenost radu koju mogu računati kao još pokoji komad djeteta. :mrgreen:
Janoccka - ali ja ne bi govorila o majkama koje znamo ovako sa strane sa puno djece. Često sam takve obitelji idealizirala dok ne bi vidjela stvari iz malo veće blizine. SVe što mogu reći da bi ja u tom kaosu poludjela, dok je to tim majkama sasvim u redu.
Znači, izmjena definicije - za sretnu i nerastrganu majku više djece potrebno je imati smirenost u kaotičnosti. :mrgreen:
Puno/malo djece ovisi samo o tebi. Nekome je i dvoje puno. A ima obitelji sa više djece koje funkcioniraju bolje od obitelji sa jednim djetetom.
Odgovor je samo u tebi.
Naravno da je moj odgovor samo u meni. Ja sam i napisala svoje odgovore i misli. :)
Anita AZ ti radiš kod kuće? Ako je tako, onda je razumljivo da ti je teško i da si rastrgana. Mislim da bih ja takvu situaciju teško izdržala i s jednim djetetom.
A što se tiče tvog prvog posta - tako je nekako počelo i kod mene kad su blizanci bili 12 godina i s njima je bilo sve manje teško. Zagledavanje u kolica, pa traženje slikica tek rođenih beba (večernjakova rubrika "Prvi osmijeh")...
U tim trenucima pomahnitale želje za djetetom čitam u novinama da je netko ostavio tek rođenu bebu u podrumu ili ne znam gdje i mislim - dragi Bože zašto je nije ostavio pred mojim vratima, ne bih je više dala od sebe (za posvajanje sam bila prestara a i silna je bila želja baš za novorođenčem).
Sad je sve na svome mjestu.
Iako sa dvoje šesnaestogodišnjaka koje lupa pubertet u punom jeku, nad kojima moramo jako bdjeti s kim se druže, gdje idu, što rade...pa u kombinaciji s bebačem koji bi npr. tablete za suđericu strpao u usta da ne letim stalno za njime i ne pazim na svaki pokret...možeš misliti kako je.
Ali u mojoj nutrini sve je na svome mjestu.
Citiraj:
litala prvotno napisa
Tako si lijepo ovo napisala,pravim riječima si opisala ono kako i ja razmišljam i kako se osjećam. :heart:
Ja imam trenutno samo jednu bebicu, no prije neg sam je imala nisam imala nikakvih posebnih osjećaja i potreba prema djeci.
Danas kad sam skužila svu ljepotu majčinstva, kao i ti, imam osjećaj da bi ih mogla imati 10-tero i da imam ljubavi dovoljno i na pretek za sve.
No, razum često moram uključiti i spustiti se na tlo. Naime, bit ću sretna i ako budem imala još samo jedno.
Od nečega se mora živjeti i morat ću ići raditi i ja kako bismo preživjeli
L. je izabrala nas.
nismo je planrali.
nije bio "dobar" trenutak.
dapace, cesto sam se pitala zasto bas sada, zasto ne bar 3mj. kasnije.
sad znam da je izabrala najbolji trenutak. znam da je izabrala pravi trenutak.
vec me duze vremena svi pitaju da li radimo na drugome, a meni se kosa dize na glavi. ne zbog drugog vec uplitanja. pa sam pocela imati negatvan stav prema pomisli na drugo.
citala sam summer na pocetku i tako se i ja osjecam.
L. nam je prva i jednostavno ju gledam kako je narasla i kako je velika. ovo ljeto sam u mislima prozivljavala prve dane kad sam saznala da sam trudna i mnogo razmisljala o ponovnom scenariju. no opet si mislim kako nije trenutak. kako imam neke "tasks to do" prije drugog. a takvo razmisljanje vodi u beskonacnost.
zapravo cekam da drugo izabere nas. da drugo izabere trenutak. znam da ce izabrati bas onaj pravi. :) :heart:
cure, predvni postovi :heart:
zamisli kako se mijenjaju stvari :)
jučer nešto prevrćem po maloj robici, tražim čiste majice dečkima za šetnju, i na trenutak si zamirišim po mlijeku ;)
i pomislim.. nemoguće da više nikad neću mirišati na mlijeko...
kasnije veli susjed, bit će treća cura :mrgreen:
fakat nikad ne znaš. to što mi sad nije ni u peti još jedna mala beba (jer zapravo imam dvije) i jedva čekam iduće ljeto da se možemo otisnuti na izlete i pomalo opet aktivno živjeti, možda s vremenom, kad se dečki ne budu više dali tak jako maziti i kad nam opet opusti bračna postelja, pa nas neka mala beba ponovno zovne. tko zna.
ja počela razmišljati o drugom djetetu
pa smo provele tjedan dana kod frendice koja ih ima dvoje
frendica je morala ujutro nešto obavljati pa sam ih ja čuvala do podne
još kad smo bili doma kako-tako, ali spremanje za van i boravak vani je čisti kaos..ja osobno ne znam kako se sa troje (male) djece može ići u dućan ili po gradu a da ne dobiješ nervni slom
plus što joj mali ima malo preko godinu dana pa cijeli dan cmizdri (ja sam tu fazu očito već duboko potisnula)..mislim, tako komunicira, ne zna govoriti pa još uvijek puno plače..kad se prisjetim tih dana to mi je bilo najgore, to naplakavanje i cendranje
ja bi kako je netko rekao voljela imati dijete, upoznati još jednog člana naše male obitelji
ali da me puca neka nostalgija za bebama kao takvima i ne baš..pogotovo što me ovaj tjedan podsjetio na to kako to zna biti naporno
litala, svaka ti dala :love:
pjak :) :heart:Citiraj:
litala prvotno napisa
ja sam već rekla- sigurna sam da me negdje čeka još jedno malo čudo...
a sad maslim da me dočekalo... i koliko god si govorim da nije vrijeme , da imam druge stvari na repertoaru sad, duboko u sebi se nadam da jesam trudna, da će moja princeza doći i da ću imati još jedno dijete, jer i nije tvar u tome da je beba, već u tome da kad me pogleda onim svojim velikim okama sve na ovom svijetu sjedne na svoje mjesto
i da se u moju dušu ugnjezdi beskrajan mir... :heart:
A meni kad vas sve čitam fali i trudnoća, i porod, i beba, i još jedno dijete, ovako posebno kao što su to moja dva :heart: :heart:
Citiraj:
argenta prvotno napisa
Isto ovako...i da osetim tu ispunjenost, opsecaj da smo sada svi tu o kojoj litala pise...
htedoh reci osecaj
o kojima litala pise
Ah, vidi se da se nisam jos razbudila....
i mene hipnotizira pogled na male bebe... jako zelim to jos jedno malo njezno djetesce u zagrljaju
pogotovo jer sam vec dva puta imala spontani i sad me vec frka pomalo da li cu uspjeti
ali, da, kad vidim mamu s bebicom, onako majusnom, u narucju, kako se cvrsto privine uz mamu onim maleckim rucicama... oduzima mi dah
Cure predivno pišete o svojim osjaćajima i željom za još jednom bebicom.
Ja sam odmah čim sam rodila prvo poželjela i drugo, a i o trećem smo razgovarali, oduvijek sam željela troje djece.. no i dvoje bi bilo ok. samo da ne bude jedno, bez brace ili seke, i da se mama i tata osjećaju nepotpuno.
Međutim nama je Bog podario još dvoje djece odjednom i ja sam presretna mama.
I zbilja, lakše je s troje nego s jednim.
:love:
Ja nemam volje ni pogledati bebe (i ne gledam ih uopće jer mi taj 'bebasti period' totalno ide na živce), a kamoli da mi još jedno visi za vratom :roll: . Uglavnom kad dođem na neko mjesto da bih na miru popila kavu, najprije gledam da se sjednem tako da u krugu od 5m nema niti jedne bebe ilitiga 'toddlera'. Kad bih barem mogla roditi dijete od 3-će godine ili starije, onda bi ih imala još, ovako.... :nono:
previše puta si to ponovila na ovom forumu, nemoj da te urekne. pa da se prebaciš na onaj kružook. :mrgreen:Citiraj:
iridana2666 prvotno napisa
joj, to sam prije pomislila :mrgreen: :lol: šuti cvijeta, šuti :mrgreen:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
iridana2666, i sad se sjetim kavice u Kraljevici (ljeto, 2006.), kad je P. bio još beba. I komentara! :mrgreen:
Ovdje ima jako divnih postova. :heart:
Čitam i nalazim dosta sličnosti s mojim razmišljanjima.
Anita-AZ, razumijem tvoju rascjepkanost: majčinstvo-profesija, jer i sama trenutno živim u dva paralelna svijeta.
Često sam u dilemi kakva sam majka i supruga, a kakva sam u svojoj profesiji. :/
Ponekad osjećam umor koji me duboko pogađa, jer imam osjećaj tzv. nedovršenosti i iznutra i izvana. :(
Znam da nema idealnog, da valja biti strpljiv i uporan, ali ...
Možda sam preemotivna, presubjektivna ... :/
Marna draga, to je bilo prošle godine 2007 :P ode ti u kukuruz :lol:Citiraj:
Marna prvotno napisa
Prekrasna tema.
Vjerujem, a i mnogi koje znam se slažu da djeca na neki način biraju nas. Zato nam se ponekad javi neodoljivi zov, čežnja ili što god za još jednim bićem, čak i kad su svi realni životni uvjeti protiv (mali stan, mala plaća, posao, karijera, umor...).
Treba dobro osluhnuti sebe i svoju unutrašnjost i voditi se za intuicijom, jedino tako možemo biti do kraja ispunjeni.
Taj član obitelji, kojeg ponekad unapriijed instiktivno osjećamo može nam donijeti neprocjenjiva iskustva, koja nikad na drugi način ne bi mogli doživjeti.
Jos kao tinejdžerica sam govorila da cu imati troje djece, jedno da cu posvojiti, a dvoje roditi. Razmisljala sam unaprijed kako cu im odgovarati na pitanja, paziti da se moje posvojeno dijete ne osjeća drukčijim od ostale djece. Čitala sam sve što bi mi došlo pod ruku o posvojenju, i razmisljala kako cu biti najsretnija na svijetu ako budem imala partnera koji ce dijeliti moju viziju obitelji.
Nakon 2-3- godine veze s dečkom sam počela pričati o djeci i saznala da moj dečko ima problem s plodnosti. Prije dvije godine kad smo odlučili imati dijete bila sam studentica, 23 godine i s jos hrpom drugih planova i ispita pred sobom ali sam odlučila poslušati svoj zov za djetetom, usprkos svim realnim uvjetima. Nažalost još mi se želja nije ostvarila, ali mi ne bi bio problem nositi dijete u jednoj a knjige u drugoj ruci.
Nakon dvije godine pokušaja shvatila sam da je možda baš ovo moj put, način kako ce mi se ostvariti moja vizija obitelji kakvu želim, i sjetila se koliko mi je ideja posvojenja uvijek bila bliska. Vec par puta sam sanjala da sam posvojila dečkića, i jednom je san bio tako stvaran da mi je falio ujutro kad sam se probudila.
Shvaćam kako želja za djetetom može biti jaka, mene je lupila po glavi puno prije nego sam mislila da ce se dogoditi i vjerujem da ju treba dobro osluhnuti i ako je uporna udovoljiti joj, bez obzira koje nam je to dijete po redu.