vezano za teme koju ste načele, i broj djece i meditaciju, iako sam osobno potpuno i bez zadrške otovrena životu i svim srcem (što opet nastojim potkrijepiti vlastitim životom, jer ako djela ne potkrepljuju riječi bila bih samo, kako kaže sv Pavao cimbal što zveči)
iako u svemu što govorim i pišem i msilim i osjećam uvijek pričam o ljepoti toga , uvijek ostajući pri vlastitom iskustvu i dojmovima, moram staviti ovdje jedan intervju koji bi svaki vjernik koji teži usavršavanju sebe morao pročitati, i razmisliti o nekim riječima
izdvajam dio koji se tiče dotičnih tema, a stavljam link na cijeli intervju.baš mi je inspirativan :-)
Katolik: Malo o obitelji. Imate šestero djece. Što biste savjetovali današnjim mladim obiteljima?
Rajko Bundalo: Nikome ništa ne bih savjetovao jer otkud znam tko su oni i na što ih je Bog darovima života pozvao? Neka Njega pitaju tko su i što im je činiti pa će u njegovu unutarnjem glasu i mirnoj jasnoći naći odgovore na sva svoja životna pitanja! Pun je svijet lažnih učitelja i njihovih lažnih savjeta. Radije ću svjedočiti o vlastitim obiteljskim borbama i pobjedama u Bogu pa, kome je na poticaj, nek' se okoristi!
Nemam ja "svojih" šestero djece, nego Bog ima svojih šestero djece kod mene na privremenom čuvanju. Žrtvovao ih je nakratko meni da na njima se naučim očinskoj ljubavi kako bi mi se po toj ljubavi srce sjedinilo sa velikim i u svakom dobru savršenim Srcem našeg Stvoritelja. Dakle, nisam vlasnik te djece, već "sluga beskorisni". Na neko vrijeme, dok u tijelu rastu, podižem ih i čuvam kako znam, a ostalo Gospod dovršava po njihovoj savjesti i stidu, po gorčini njihovoga križa, po Crkvi i svecima na njihovu putu, po izravnoj zraci milosti u pogibeljnim okolnostima njihova života, po anđelima što nad njima bdiju. Čim im se počne duša buditi i učiti se odlukama slobodne volje, već tad Bog ih zove u zajedništvo svetih da se vrate u njegov rajski dom.
Uzornim roditeljskim životnim primjerom i pripadajućim mu svetim odgojem, dijete na vrijeme može otkriti, recimo, da je svijet zao, a Bog dobar, živ i prisutan, da njegova mudrost čuva ljudski život, a da ga vražja (svjetovna) upropaštava, da bez budnosti i stege nad sobom može lako zapasti u razne zamke propasti i u ralje Zloga, a da se krotkošću, poniznošću i djelima vjere uvijek može spasiti.
Roditelj dijete može dovesti pred Vrata Spasa (Krista) i svjetlom mu svetog evanđelja raskrinkati vrata propasti (grijeh). Može mu čuvati i njegovati tijelo da bude živo i zdravo do ulaska u osobnu borbu s izazovnim duhovima svijeta. U toj, kroz sav život, iscrpljujućoj borbi treba mu reći da se u svakoj izazovnoj prilici mora jasno opredijeliti želi li zaista biti s Bogom ili robovati svojim idolima pa ratovati glupo protiv Svemogućeg. To je temeljna zadaća očinske službe što je mnogi, radi parenja bez ljubavi u kojem im se djeca začinju, propuštaju vršiti.
Licemjeri služe Zlome kada moralno-osjetljivim dušama nabijaju krivice neugodnim zapitkivanjima zašto nemaju više djece. Nepošteno je, čak smatram đavoljim glasom, to prisiljavanje ljudi na brojno potomstvo. Brojnost potomaka sama po sebi nikoga ne spašava. Ta brojnost nikog i ne posvećuje; baš kao što je jedna kratka i jasna molitva iz srca daleko snažnija pred Bogom od farizejskog nabrajanja i gomilanja krnjih pobožnosti, što kite samo nevažnu vanjštinu, dok iznutra su bez suza i daha. Jedno jedino sveto dijete svetih roditelja više vrijedi od svih gradova punih razbojnika.
Pitaj Boga, i on će ti o svemu govoriti! U pravi čas će ti sve postati jasno. Ali ga moli ustrajno i dugo, dok ne preseliš se i srcem i umom u njegove najdublje tišine, jer On u tišinama govori! A da bi duša u njih uronila, ustrajno velik napor treba ulagati u krotku budnost da ušutka unutarnje brbljavce koji joj, umjesto Nebeskog Jeruzalema, kule od magle podmeću i priječe let do smirenosti unutarnjeg neba.
Ponekad se divim ljudima koji nemaju ni jedno svoje dijete, a srcem su svoj djeci na svijetu veći roditelji od onih koji su ih rodili. Osobito se divim nježnoj ljubavi svetih djevica, što godinama čeznu za udajom, a nije im bilo dano udati se.
Kad mi je u Mostaru prišla neka starica blizu svojih osamdeset godina pa mi se predstavila: "Ja sam djevojka.", ostao sam zadivljen. Ljepšeg ženskog lica od njezina ni mudrijeg, ali ni ispaćenijeg u životu nisam vidio. Došla je po blagoslov. Ne za se, već za djecu svoje braće i sestara i za njihovu brojnu unučad. Svakoga je imenom zazvala u blagosti najnježnije majke. Shvatio sam: to je majka cijeloga joj roda. Još više, po Duhu Svetom to je u njoj Majka cijelog ljudskog roda, sveta Bogorodica, sa kojom je čvrstom vjerom uvijek povezana.
Svjetina te divne Božje mučenice smatra jadnim, bijednim i nečasnim pa ih želi na svoj način "usrećiti".
Duhovne zmije, kroz umiljate riječi i tobože dobronamjerna pitanja, znaju gorko ujedati srca Božjih djevica. To ne čine samo zavodljivi demoni svijeta, nego i demoni roda po jeziku bliskih ukućana, a da ljudi ne znaju ni što ni zašto tako govore: "Što čekaš? Zašto se ne udaješ? Prolazi ti vrijeme. Ti si previše izbirljiva. Tebi nitko ne valja. Udaj se za crnog Ciganina; samo se udaj. Ti bi bila divna supruga i majka. Baš mi te žao. Jadnica!"
U svom roditeljstvu, redovito tražim pomoć svetih djevica. Govorim im iskreno: "Budite djevičanske majke svakom mome djetetu, jer vaša Bogu posvećena srca na moju (odnosno Božju) djecu mogu više ljubavi izliti od nas koji živimo nesavršenu bračnu ljubav u svojim bračnim i obiteljskim neredima i tjeskobama."
Ne griješim ni protiv Boga ni protiv supruge niti protiv naše djece kad djevice molim za majčinsku pomoć, jer roditeljstvo nije bitno povezano sa fizičkim začećem i rađanjem. Ono je duhovna kategorija. Prvenstveno to je služba srca. Zbog tog nedostatka prečiste ljubavi Boga, Oca našega, umjesto da djeca svoje biološke roditelje poštuju i vole, veoma često ih ne podnose, osuđuju, u najgorim slučajevima duhovno propalih rodova, čak i proklinju.
Zato se treba obraćati prečistoj Majci Božjoj i svetim djevicama-mučenicama koje Boga proslavljaju da nam budu trajna pomoć u roditeljskoj službi.
Mnogi roditelji i porođeni svoju djecu kroz grubi obiteljski život trajno abortiraju, a da toga nisu svjesni i da se pri tom još u roditeljstvu smatraju savršenim.
Bog hoće da čovjek bude stvoren – da se tijelom rodi. On hoće da bude spašen, da mu se duša iz klonuća i ropstava u koje zapada na prostranim i izazovnim poljima slobodne volje spasi. Napokon, on hoće da se i duhom rodi za vječni životu u njegovu raju; da se posveti. Mnogi nisu svjesni ni da je tjelesni abortus, ne samo tjelesno ubojstvo čovjeka, nego i njihova objava rata vlastitom Stvoritelju. A da, osim tjelesnog, postoji duševni i duhovni abortus na to ni ne pomišljaju.
Roditeljstvo se mjeri Božjom ljubavlju u svetosti trajno otvorenom srcu, a ne brojem tjelesnoga jata djece iz prečesto nečistoga krila. Katkad ta brojnost više očituje bludnost negoli svetost kršćanskih roditelja. Zato što su začeta "Bogu iza leđa", to jest, mimo molitve i duhovne priprave na sveti bračni stvaralački čin - u čisto ljudskoj požudi i strasno raspamećenoj pohoti, bez Duha Svetog od samog začeća, ta djeca su, poput svojih roditelja, jednako siromašna - sasvim tjelesna. Zato se u njihovim obiteljima očituju plodovi tijela: "bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično." (Gal 5, 19-21) A kad su djeca svetih roditelja začeta u Duhu Svetom i potpunom predanju Božjem roditeljstvu, onda se u takvim obiteljima jasno očituju plodovi Duha: "ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost." (Gal 5, 22)
izvor
http://www.katolik.hr/aktualnomnu/in...imnu/174-proba
možda će se nekim vjernicima koji su veći tvrdolinijaši od mene njegove riječi učiniti predopustljivima, ja ih nalazim duboko istinitim
