Zuska prvotno napisa
Napomena: scena koju ću dolje opisati događa se u maloj sredini u kojoj se ljudi ne bune na postupke drugih ljudi kao npr. u Zagrebu.
Neki dan stojim u redu za jednu predstavu za klinkom. Veliki red, hrpa roditelj i hrpa djece.
Ispred mene stoji žena s dvoje djece od 5 i 6 godina, otprilike, i upućuje ih kako da se proguraju i kupe kartu prije reda, daje novac, djeca odlaze. Obratim joj se i pitam je da zbog čega ona smatra da mi ostali trebamo s djecom čekati u redu, a da ona ima pravo ići preko reda i da zbog čega vlastitu djecu uči varanju?
Izignorira me, dolaze djeca s kartama, a ja ne mogu ne primijetiti da je upravo djeci poslala važnu lekciju - varaj druge. Ona mi se onako baš iskezi u lice: "Ne, nego, snađi se druže." I ode lepršavo s klincima u dvoranu.
Ima dalje.
Dakle, prodano je više karata od sjedala (tipično, je li) i roditelji krenu uzimati djecu za koju su platili karte na svoje krilo ne bi li oslobodili sjedala za nas koji ulazimo s djecom, a nemamo mjesta. Pohvalno. Solidarno. Divni ljudi ti Hrvati, kad teba uvijek pomognu.
Ali ...
...nitko nije izrazio solidarnost meni kad sam se obratila onoj majci. Oni koji su to vidjeli, gledali su u pod, okolo, jedni u druge. Nelagoda. Netko prigovara, buni se, traži svađu. Grozno. Umjesto da se smješkamo jedni drugima, pravimo se da ništa nismo vidjeli, a kasnije opletimo po "glupači koja se progurala, kako je nije sram, kakva majka. A i ona druga glupača što se vječito buni. Ljudi su stvarno svakakvi, a mi smo samo htjeli predstavu gledati.."
Nisu li ovi mini obrasci zapravo obrasci funkcioniranja našeg društva?