Ha, ha, ovaj forum ne da ni da napišeš hipi :)
Printable View
Ha, ha, ovaj forum ne da ni da napišeš hipi :)
Pa nijednom nije čula da se ljutim na biskupe i slično. Okruženi smo vjernicima, pa pazim da po kući ne pričam nešto što bi moglo nekog povrijedit, jer ona je spužva. Vjera je svud oko nje - svi su vjernici... osim bake i jedne rodice s kojom se puno ne druži. Vjera će bit u školi, vjera je prisutna u životima svih koji je okružuju. Vjera je u čitanci, a ona je the Other.
Nju su već naučili kako da se prekriži (susjedstvo, ekipa) itd. Ona već govori da će se krstit, jedva čeka.
Ne znam je li iko vidio, bilo je u subotnjem Jutarnjem, u Magazinu, izvrsno istraživanje o stavovima mladih od 14-27 godina. Izuzetno su konzervativni, protiv pobačaja je nekih 40%, većina je religiozno, većini je nacija jako bitna. Socijalizirali su se u poraću. I to je sociologinja ustvrdila da je to posebno začuđujuće budući da roditeljska generacija uopće nije takva, znači, to ne dobijaju uopće iz kuće, to su dobili iz institucija (škole). Tako da... don't be naive, premda nisu po vjeronaucima karizmatici, postoji razlog zašto on jest u školi... a taj je zato da ga se ne može tako lako izbjeć'.
100% sam sigurna, da je pitam, da bi ona ziher bila za vjeronauk. Jedva bi čekala. Sve ona religiozno voli, voli i Muhameda ako ga u Sulejmanu spomenu. Ona voli te priče, voli mistiku. Pita ko se krstio, ko ne, ko ide u Crkvu, ko ne, score je 90% da idu u Crkvu, ovi koji su njoj dragi.
Nisam sigurna jel' ispravno da je pitam dal' želi ići na vjerojanuk ili da joj kažem neće ići i bok... to se još razmišljam.
I TV-a itd. Znači, unatoč obiteljskom okruženju koje nije jako religiozno, generacija 14-27 je izuzetno religiozna (debelo to preteže), isključivo zbog škole i vjeronauka u školi i peer pressurea da se bude religiozan. Tako da... obitelj je samo mali dio.
I inače je jako zanimljivo (barem meni) bilo to istraživanje... istovremeno i depresivno (ono, sve više mladi za odabir partnera traže approval roditelja - budući da realno očekuju da će se uselit u roditeljsku kuću i da će ih roditelji hranit), pale su im ambicije pa je vrhunska želja posao u javnoj upravi (ne tipa ambiciozan posao, kreativnost itd., što je ranijoj generaciji bilo važno, koja se nadala ulasku u EU uljepše doba). Kriza sije svoje.
I, da, ajde ako može mala anketa - jel' bi vi /jeste li vi vaše pitali? Meni moj gut govori da ne trebam pitati, ali sad lagano dolazim u dvojbu, jer vidim da mala voli bit kontra, ne znam od koga joj je to (LOL). Govorim o dobi ovo, 6-7 godina.
Ostavit ću ja njoj exit stila ako baš želi učit dodatni predmet, da ćemo je priključit kasnije...
moj stariji je ko tvoja curka - u predskolsko doba bio fasciniran crkvama, misama, to je njemu bilo misticno na nivou bajke. Mislim da bas i zato jer ja nisam vjernik, mm je ali u praksi kiksa, a okolina, bake, djedovi, njegova najbolja prijateljica o crkvi i misama pricaju stalno i vrlo pozitivno. S obzirom da je mm vjernik mi smo puno pricali o tome kako "mama ne vjeruje...", "tata vjeruje...", u tom kontekstu smo ga i pitali sto se njemu vise tog casa svidja s time da smo mi odlucili da on ide na vjeronauk. Prolazio je on svakakve faze, od toga je je jedno vrijeme ministrirao na misi do toga da sad vec neko vrijeme uopce ne ide na misu, ali vjeronauka u skoli se nikako ne zeli odreci (stalno propitujem :lol:), i to stoga sto je vjerouciteljica jedini prof. u skoli koji s njima propituje zivot, komentira svakodnevnicu, svakodnevne ziv. situacije, i to se njima svima svidja, naravno.
Nisam čitala novine, ali uopće me ne čudi ovo što pišeš, to mi je, zapravo, očekivano. I ne pjenim se ja bezveze na školske sadržaje. Već kod svog sina, koji je tek 2. razred, vidim u kom smjeru to vodi. Koji su sadržaji u školi tako važni da im se posvećuje cijeli dan, ako treba (vjerski praznici, Domovina i Nacija, Dan župe, i sl.), a ostalo je onako "usput".
Nisam ga ni pitala :nedemokratična: :mrgreen: Ali smo razgovarali i ukratko sam ga uputila u situaciju. Kako još tada nije bio u tom školskom filmu, nije zapravo ni kužio o čemu se radi i ne-pohađanje vjeronauka prihvatio je kao normalnu stvar, a od prvog dana se krenuo upuštati u teološko-filozofske rasprave o postanku svijeta :mrgreen: onako, na razini sedmogodišnjaka.
U razredu ih je četvero koji ne idu, nema problema s time da je jedini.
Veći problem je (meni) što i dalje često sjedi na satu vjeronauka jer nema drugog rješenja, pa sluša o molitvama i sl., i to od vjeroučiteljice koja je malo veći autoritet od klinaca iz razreda. A isključiti se ne može (i neće) - sam je više puta rekao: "pa ne mogu ja ne čuti o čemu oni pričaju". Po prirodi je takvo dijete da neće propitivati autoritet (osim doma :roll:), pa mi se ne sviđa generalni trend. Pogotovo se pribojavam trećeg razreda, kad im vjeronauk postaje maltene najvažniji predmet, kako će to tada izgledati...
Ja ću svoga dati na vjeronauk, jer je sam jako zainteresiran. Ali ja nisam ireligiozna, ja sam samo sve dalje od KC i općenito od organizirane religije, ježim se rezultata ove ankete u JL. Nadam se da će sam barem do puberteta odustati :roll:. Meni su moji branili odlazak na vjeronauk (otac ovako ko ja sada, majka ateist), ja sam jako željela ići, pa sam krenula negdje sa 15 godina, a vidi me sada :lol:... Sve to dođe na svoje s vremenom.
Čitala sam i ja o tom istraživanju, baš sam se začudila.
Ja ne planiram pitati jer mislim da dijete sa 7 godina koje nije odgajano u vjeri ne može izraziti autentičnu želju za vjeronaukom, već bi se radilo o socijalnom pritisku. Ako nešto kasnije sa 10,12 vidim da stvarno želi ići, pustila bih ga.
Apsolutno mi je svejedno hoće li biti vjernik ili ateist, samo da bude dobar i pošten čovjek, naravno i sretan. Ako bude htio biti vjernik, neka bude, ima moju podršku. Ali jednostavno ne želim da ide na vjeronauk zbog pritiska okoline i želje za uklapanjem. Ako vidim da i sa 7 stvarno ima jaku želju, i iako budem mislila da je ta želja iskrena, možda ga pustim i tad...Ne znam, otom potom :-)
potpisujem cvijetu. :-)
post 2526. dalje cu o tome kad stignem. :mrgreen:
ps. moze mi netko , meni neukoj :mrgreen:, objasniti sto znaci ovaj "like" pored posta?
mene je ta anketa toliko sokirala, da nemam rijeci. :-(
za religiju mi je svejedno.
ali rezultat da 70% anketiranih ne bi dopustilo, da o tome moze odlucivati da romi zive u republici hrvatskoj, te da samo njih 7% (ili 15, ispravite me, ne sjecam se vise, citala sam u subotu) nema nista protiv susjeda srba, je za mene dno, dno dna.
doduse divno se uklapa u obrazovanje koje u skolskim udzbenicima umuje o tome da li kojim slucajem i ateisti mogu biti zahvalni, a i dobro korespondira sa misljenjima da ateizam samo u nekim rijetkim slucajevima (kad se poklope mjeseceve mijene, polozaj saturna..itd..itd) moze biti spojim sa moralom.
no ova anketa zaista lijepo pokazuje ono sto je na par stranica prije ili poslije pavicic lijepo napisao o organiziranoj religiji u hrvatskoj, pri kraju clanka o thompsonu.
utjeha je, za 10, 20 godina ce biti bolje. ocito, drustva ne mogu preskociti desteljeca nedostatka demokracije, gradanske, civilne i sekularne drzave. nadam se da nece biti daljnih ratova, te da cemo imati dovoljno veremena odrasti, te razviti sustav humanistickih vrijednosti.
Veliki x. Ovako i ja razmišljam.
Nego, sto se tiče političke socijalizacije, istraživanja pokazuju da se ona velikim dijelom događa upravo u obitelji i od obitelji, dakle velikim dijelom nasljedjujemo vrijednosti i pol. svjetonazor od doma. Naravno, sve ovisi i o situaciji u obitelji, interesima osobe i koliko je odgovora dobila doma, načinu odgoja, izlozenosti drugim utjecajima i vjerojatno hrpi drugih parametara, ali generalno- obitelj ima veliku ulogu u tome hoćemo li biti desno, lijevo, centar itd. Vjerujem da je tako i s religijom. Unatoč preispitivanju u nekim godinama, kasnije to uglavnom dodje na svoje.
Može li tko linkati nešto od ovih tekstova iz Jutarnjeg - to istraživanje i Pavičića, molim?
Nisam rekla da se dijete nema što pitati, već da sumnjam da dijete koje nije vjerski odgajano može odjednom u sedmoj godini iskreno željeti ići na vjeronauk zbog samog vjeronauka.
Ne znam što me točno pitaš. Ako ga žele pitati, neka ga pitaju. To je više stvar odgojnog stila.
pa analogno tvom postu.
recimo dijete vjernika koje se druzi s djecom koja nisu vjernici i nece ici na vjeronauk u skoli takodjer moze, pod pritiskom okoline, izjaviti da ne zeli ici i isto tako mogu reci da dijete koje je vjerski odgajano ne moze iskreno nezeljeti ici na vjeronauk zbog samog vjeronauka.
pitam jer se vrlo cesto spominje ta komponenta djetetove zelje, njegovo odlucivanje, ustavnih sloboda, itd. kad se dijete uvodi u svijet vjere i religije kod religioznih roditelja.
iskreno, meni je ok da roditelj odlucuje oko nekih stvari kod tako malog djeteta jer dijete nema potpunu sliku i cesto se radi o hirovima.
Ma da... moj je odgojni stil takav da se nema puno što toga pitati dijete od 7 godina da zapravo odlučuje (osim stila što će obući, je li gladno-žedno itd., malo ga propitkivanjem voditi na način da lakše prihvati odluku roditelja, ako dijete zbog neke odluke roditelja pati onda mijenjati odluku itd). Mislim da sa 7 ne mogu biti u stanju puno toga unaprijed odlučivati. Mislim, vidi kako glavinjamo i mučimo se mi..
Ono što roditelj radi je da donosi odluke s obzirom na dijete, znači "ne prelama preko koljena", nego procjenjuje da bi dijete se nosilo tako i tako, pa odlučuje tako i tako.
Tako se meni barem čini.
Ne može se sastaviti adekvatna analogija mom postu jer ne postoji ateističko društvo (osim u smislu misaonog eksperimenta).
Niti mi je jasno zašto me pitaš da se izjašnjavam o tome što bi vjernici trebali sa svojom djecom...Svejedno mi je, neka rade kako misle da je najbolje, baš kao i svi mi.
ovisi sta smatras drustvom.
za dijete je to ona okolina u kojoj se krece, s kime se druzi.
moje se ne druzi s nijednim djetetom koje je vjernik niti ce ici na vjeronauk.
to sto se dogadja u drzavi, to ona ne percipira. nema uvid u siru sliku drustva od onog koje ono vidi oko sebe i koje zapaza, koje je njoj bitno.
uopce te ne pitam da se ti izjasnis, napisala sam zasto pitam i koji argumenti se povlace po forumu.
Rekla bih da je ovo više stvar vrste ireligioznosti. Ako je ona, ajmo reći pasivna, tiha, samozatajna (npr. ne idemo u crkvu, ne vjerujemo, ali o tome nemamo ni potrebu pričati, to za nas ne postoji), mislim da će dijete u nekom trenutku spremnije izraziti potrebu da ide na vjeronauk i da se upozna s vjerom, da bude kao drugi. Imam takav slučaj u obitelji, sestrična je od prvog do šestog razreda, bila redovita na svim tim obredima, misama i sl., a doma svi ireligiozni, o tome se uopće nije pričalo, niti je itko s njom išao na to. Onda, odjednom, obrat, pubertet, religija joj postaje glupa, punk faza, pobuna, pa faks itd. Danas je po pitanju vjere kao i ostatak obitelji, nitko je forsirao na ništa nije.
S druge strane, ako se s djetetom priča o vjeri i religiji, ako je obitelj doma zainteresirana za politiku i religiju pa komentira (dijete sluša, upija, polako i ono izgrađuje neke svoje prve stavove), onda, čini mi se, postoji mnogo manja vjerojatnost da će dijete iskazivati želju da bude "poput drugih"...
Mislim na društvo u globalu, naravno da postoje ateističke/ireligiozne mikrozajednice...Ali radi se o neusporedivim vrstama socijalnog pritiska kada govorimo o utjecaju nekoliko prijatelja vršnjaka, ili kad govorimo o utjecaju cijele makrozajednice, institucija, medija itd., tako da mislim da je u ovom konkretnom društvu nemoguće preslikati konkretnu analogiju.
Ma, prerano je to meni sve u dobi od 7 - pričat previše o politici i o religiji itd. Kod nas je za religiju prigodno, kod nekih praznika, stila "neki ljudi vjeruju, neki ne". Ona kaže da ona vjeruje, ja da ja ne vjerujem i tako obično završi :). Oko politike... jedva može razumjeti koncept države, njoj je 5 godina. Jedino je pitala "zašto neki nisu dobrodošli u Vukovar" - ono kad je bio skup u ZG-u, a slušali smo radijske vijesti, valjda je ubrala ton toga.
Točno. To upravo tvrdi i provedena anketa.
U stvari, ona govori obrnuto od onoga što "mi stariji", koji smo bili socijalizirani u kasnije doba (nije bilo vjeronauka u školi) govorimo ili se tješimo, ne znam ni sama - da to sve ide iz doma. Anketa tvrdi da to sve ide iz škole, tj. šire zajednice.
ok, svatko percipira iz svojih cipela, odnosno njegovog djeteta.
moje dijete od 7g pod utjecajem je jedino medija iz djecjih casopisa i reklama na programima za djecu.
sto se tice okoline, pod utjecajem je (ako se to moze tako nazvati, ili bolje receno doticajem) ekipe s kojom se druzi.
Može to tako do škole. Nakon škole je susret s državom, tj. širim društvom. MIslim - ako se kreće u školu, ako nije homeschooling.
Ne znam što smatraš ovime "pričati o vjeri"...Ja jesam samozatajno ireligiozna u smislu da nemam potrebu pričati o tome jer je meni to normalno i ne definiram sebe kroz svoju ireligioznost. S druge strane, ne živimo u vakuumu i poznavanje religija jest dio opće kulture, kao i naše zajednice, politike, običaja itd. tako da se razgovor o tome ne može, niti treba, izbjeći. Osluškivat ću njegove interese i želje, ali će konačna odluka (hoće li ići na vjeronauk) biti naša (njegovih roditelja).
slazem se.
ona zna zasto tata ne vjeruje, zasto ja vjerujem, zasto ona vjeruje i odabrala je vjerovati. zasto joj jedna prijateljica vjeruje u nesto drugo i zasto vecina njenih prijatelja ne vjeruje u nista, a neki u vile :)
uopce joj ne politiziram i mislim da je to preveliko opterecenje za dijete od 7g. da ima uvid na nacin na koji imamo mi odrasli. ono je jos uvijek, samo dijete. ne treba je prerano uvoditi u svijet odraslih.
to ne znaci da ne razgovaramo, ne filozifiramo (moje dijete ima milijun zasto), samo je to i dalje na nivou primjerenom njenoj dobi.
Ina, mislim da nije prerano. Zapravo ovisi o pojedinačnom slučaju, o tome koliko je nešto tema u obitelji, kakvi su interesi..
Mogu ti ponovo dati svoj primjer.
Ja se npr. sjećam vijesti s dnevnika kad sam bila mala, u vrtiću, (recimo, otmica Alda Mora; smrt Edvarda Kardelja; pa počeci Ivana Pavla 2 itd.), oko svega toga imala sam milijardu pitanja i tražila odgovore, slušala što komentira djed koji je obavezno gledao i RTZ i RAI, a što komentiraju starci doma, što drugi djed i baka i sve sam upijala. Da nisu oni bili politički zainteresirani, ne bih imala toliko pitanja i dobila te odgovore, brijala bih na nešto drugo...možda kasnije i na vjeronauk, ali ja sam u 1. osnovne znala da mi ne idemo u crkvu i zašto ne idemo i to je već tada bio dio mog identiteta.
Mislim na to koliko se aktivno priča o temi vjere i (i)religioznosti.
U mnogim obiteljima koje bi se sebe definirale kao vjerničke se o vjeri i religiji zapravo uopće ne razgovara, to su stvari koje se "obavljaju".
Tako se i u nekim nevjerničkim obiteljima to jednostvno ne obavlja, ali se o tome ni ne razgovara, debatira, kritizira (starci međusobno, s djecom, u điroj obitelji).
Nadam se da sam sad jasnija.
Ja mislim da je nemoguće biti ireligiozan u Hrvatskoj, a da ne obavljaš s djetetom razgovore o vjeri. Vjera je nešto s čim će se susretati konstantno - šira obitelj, prijatelji, vrtić, televizija-i sigurno će pitati roditelje za neke odgovore.
meni bas nije jasno u cemu je problem leonisa. :) u biti imam osjecaj da mislis kao jen, ali opet si je kvotirala?!? ili nesto nisam shvatila.
potpisujem zusku u svim posljednjim postovima.
Inače, evo jedno istraživanje o stavovima mladih iz 2010. godine, jednako porazno. Ima i publikacija na tu temu.
Svaki cetvrti maturant pokazao stavove nepozeljne za demokraciju
pa mislim, al mislim da i ona misli ko ja :D
ocu reci da se s njom slazem i da isto mislim u suprotnom smjeru, a da se tada ovdje cesto culo kako ne dajemo djeci (od rodjenja do upisa u skolu i na vjeronauk) pravo izbora i zeljela sam svojim postom kvotajuci JG reci kako je to odlucivanje u ime tako malog djeteta dvosmjerno odnosno da isti argumenti vrijede.
dijete koje je odgajano u ireligioznoj obitelji, a nalazi se u svom mikrosvemiru u religioznom okruzenju i zbog malih mikrosvemiraca zeli ono sto je zapravo njemu, kako je odgajan strano, nema pravo konacne odluke jer ta odluka nije objektivna, kao ni vecina odluka koje u toj dobi donose i da isto vrijedi i za dijete koje je iz religijske obiteljhi, odgajano religijski, ali u svom mikrosvemiru nailazi na nesto sasvim drugacije, suprotno od obiteljskog i zbog pripadanja svojim mikrosvemircima ne zeli nesto samo zato jer u tom trenu vidi svoju ekipu, svoje malo drustvo i sebe koja je drugacija od njih i da nema pravo, kao ni ono prvo dijete na konacnu odluku jer ona nije realna.
mislim, svaki dan donose takve nerealne i neobjektivne odluke vodjene djecjom zeljom i pobudom.
i da to niej krsenje ustavnih prava sedmogodisnjaka, to je odgoj.