Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

je kad sam odgovornost u potpunosti prebacila na nju. Našli smo i divnu psihoterapeuticu s kojom se super povezala pa je i to pomoglo.

---

Sorry kaj pitam, al to ti je savjetovala psihologica?

Mi smo našoj djeci prvi dan rekli da je škola njihov "posao" i da kak si naprave tak im bude. Kad sam to par puta napisala na forumu, onda su krenuli komentar jer djeci treba kontrolirati zadaće, učiti s njima, kaj ja znam. Sad si baš mislim, u 12 godina školovanja svog starijeg ne znam jesam li ikad znala kad ima neki test. Ok MM, je ulazio u e-dnevnik, ja nisam al sam išla na roditeljske i na informacije. E sad, da smo skužili da nekaj ne štima, pretpostavljam da bi okrenuli ploču.

Isto je s drugim djetetom. Ne znam kad ima testove, osim ak sama nekaj ne spomene.

E da, i stariji očajno crta. Al bome mu se grafomotorika zadnjih godina prilično popravila a sve zahvaljujući količini riješenih matematičkih zadataka

Pa, meni je recimo dosta bitno znati kad ima testove, naročito u srednjoj. Ne zato da bih ga kontrolirala (više ni ne mogu, sve i da hoću), nego da si znam objasniti stupanj njegove živčanosti u pojedine dane :mrgreen:

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

S
Mi smo našoj djeci prvi dan rekli da je škola njihov "posao" i da kak si naprave tak im bude. Kad sam to par puta napisala na forumu, onda su krenuli komentar jer djeci treba kontrolirati zadaće, učiti s njima, kaj ja znam.

---

Dok je no@ bila aktivna na forumu, koliko se sjećam, promovirala je stav da je škola dječja odgovornost i da se roditelji previše miješaju. Školska psihologica.

Što se crtanja u nižim razredima tiče, nije da se ono ocjenjuje, samo ga ima jako puno. Odnosno, i to će ovisit o učiteljici, pretpostavljam. Recimo, M. ima sada nastavnicu iz povijesti s kojom rade portfolija iz lekcija, u njima je svašta pa tako i umne mape i lente vremena koje moraju biti jako estetski zadovoljavajuće, jer je ona umjetnički tip. Utječe na ocjenu.

Citiraj:

---

Jelena prvotno napisa

Ja sam to i zaboravila. :/
Ja mislim da su ti "odgojni" predmeti baš super i baš važni, samo često krivo postavljeni i podložni subjektivnom dojmu učitelja.
Lili, zar se u 1. i 2. iz drugih predmeta ocjenjuje umjetnički dojam, ili je ok npr. da zna nacrtat krug i kvadrat iz matematike, pa makar to sličilo na krumpire?

---

A gle jako puno ovisi kakvu učiteljicu dobije.
Moj F. je dobio obje vrlo zahtjevne učiteljice, mogu usporedit s kćerkinim učiteljicama koje su bile baš onako po mjeri "u sredini" kako i treba.

Kod njegovih učiteljica krug nije mogao biti krumpir, nema šanse, bilo bi piši-briši koliko puta treba dok ne bude izgledalo kao pravi krug. Tako mi je pričao. On je ok u crtanju, al nekoj djeci je to bilo prezahtjevno.

Npr. iz prirode uče o prehrani i treba znat nacrtat pileći batak i slične stvari, ja recimo sad da to moram prvo bih morala smišljat kako da ga nacrtam, al da vidim neku fotku ili crtež bez problema bi išlo, no šteka mi ta "predfaza".
Vizualni sam tip, kad vidim onda znam, ovako iz glave mi je teško.

Kćerka je recimo vrsna u crtanju, ima talent na MM, odskače svjetlosnim godinama od svoje generacije i mene i sina (kažem ona i MM su vanserijski talenti za crtanje, iznimka).

ja se sjećam ko danas da sam u čudu bila koliko oni zapravo crtaju u prva 2 razreda.

S tim da kod sina u razredu učiteljica itekako dijeli 4-ke iz likovnog, čak i trojke, što mi je krajnje bezvezno jer se radi o talentu i po mom mišljenju treba se ocjenjivati samo trud i zalaganje, kao i u glazbenom i tjelesnom. No ona i na tim predmetima djeci dijeli recimo 3ku jer netko nije napravio ispravno kolut naprijed. Tako je moj F. danima vježbao svog frenda da nauči ispravan kolut :roll: Suludo.

Kćerkina učiteljica je davala petice iz takvih predmeta mislim svima.

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

I ometači su djeca. Ponekad zapuštena, ponekad darovita, ponekad samo živahna i s lošim nastavnikom.

---

Da, slažem se...

Ali imam iskustvo (prilično gadno) gdje se krivnja ne može svaliti samo na učiteljicu. Zakazao je cijeli lanac... No, bilo pa prošlo. Moj mlađi sin je izvukao pouke iz tog teškog perioda i baš je nekako u to vrijeme shvatio da neki razumiju samo zakon šake. Kad je vratio šamarčinu, više ga nitko nije dirao.

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

Sorry kaj pitam, al to ti je savjetovala psihologica?

Mi smo našoj djeci prvi dan rekli da je škola njihov "posao" i da kak si naprave tak im bude. Kad sam to par puta napisala na forumu, onda su krenuli komentar jer djeci treba kontrolirati zadaće, učiti s njima, kaj ja znam. Sad si baš mislim, u 12 godina školovanja svog starijeg ne znam jesam li ikad znala kad ima neki test. Ok MM, je ulazio u e-dnevnik, ja nisam al sam išla na roditeljske i na informacije. E sad, da smo skužili da nekaj ne štima, pretpostavljam da bi okrenuli ploču.

Isto je s drugim djetetom. Ne znam kad ima testove, osim ak sama nekaj ne spomene.

E da, i stariji očajno crta. Al bome mu se grafomotorika zadnjih godina prilično popravila a sve zahvaljujući količini riješenih matematičkih zadataka

---

NanoiBeba, naše uplitanje u školu je minimalno i tako je od početka. Ona zna i znala je da je škola njezina obaveza i od početka je sve odrađivala sama do trenutka kad je isto sama odlučila ne raditi ništa.
Ovo što sam podcrtala je ključno i tu je razlika, nisi morala.
Nije nam savjetovala psihologica već psihoterapeutica. Prije toga smo pokušavali razne druge stvari i nije palilo. Savjet je bio u potpunosti prebaciti odgovornost. Ispitala sam ju, ok znaš sve i mogla si dobiti 5 , ok želiš predavati sve prazno i dobivati 1, predaj, to je tvoja odluka, tvoje posljedice i tvoja odgovornost. Naravno da me brinulo hoće li predavati sve prazno, jer nije se radilo o tome hoće li dobiti 3,4 ili 5 nego da je dijete odlučilo ništa ne raditi. Ispalo je da je to napravilo klik u njenoj glavi i od drugog dana stvari su se potpuno promijenile. Mogle su se i ne promijeniti, ali da sam stvarno mogla misliti baš me briga hoće li išta u školi raditi jer to je njeno, nisam.
Ne bih sad ulazila u to što je dovelo do toga i koji su sve problemi jer bi bilo preopširno. Za sada to manje-više uspješno rješavamo. Još jednom ću ponoviti, postoji razlog zašto je ova tema na podforumu djeca s posebnim potrebama

Ne znam koji bi se normalan roditelj uplitao tamo gdje nema problema, osim ako nema nista pametnije za raditi u zivotu.
Iako moram reci da ta opustenist ( roditelja i ucitelja) moze ponekad djecu s poteskocama kostati puno izgubljenog vremena ako su bistra , snalazljiva i zele ostaviti dojam.

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Dok je no@ bila aktivna na forumu, koliko se sjećam, promovirala je stav da je škola dječja odgovornost i da se roditelji previše miješaju. Školska psihologica.

---

S ovim se apsolutno slažem. Ni sama ne znam koje gradivo moja djeca trenutno obrađuju.

Svejedno moram napomenuti da je ogromna razlika izmedju djeteta od

mitovski (

koje ima konkretne poteškoće i dijagnozu) i djece od

Nano (koja

nisu imala ni blizu takve poteškoće s kojima se suočava djevojčica od

mitovski)

.
Čitam godinama postove od mitovski, pa mi je njihova osobna problematika postala bliska.

Dok ja otipkam, već ima novih postova. Idem čitati.

ajme šta je ovo moje otišlo u nove redove :škartoc:

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Dok je no@ bila aktivna na forumu, koliko se sjećam, promovirala je stav da je škola dječja odgovornost i da se roditelji previše miješaju. Školska psihologica.

---

Jao, nitko ne bi bio sretniji od mene da se nisam morala miješati... U vrtiću se nisam miješala, jer nije trebalo. U školi se kod starijeg nisam miješala jer nije trebalo. Kod mlađeg sam pokušavala promijeniti neke stvari, s promjenjivim (ne)uspjehom.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Pa, meni je recimo dosta bitno znati kad ima testove, naročito u srednjoj. Ne zato da bih ga kontrolirala (više ni ne mogu, sve i da hoću), nego da si znam objasniti stupanj njegove živčanosti u pojedine dane :mrgreen:

---

Ja kosd svojih ne primjećujem to. Jedino ovo odgovorno dijete samo napomene da mora učit

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Dok je no@ bila aktivna na forumu, koliko se sjećam, promovirala je stav da je škola dječja odgovornost i da se roditelji previše miješaju. Školska psihologica.

---

Nisam čitala, ali mi smo se doma vodili tom logikom jer je , ne, logično. S tim da velim, da bi vjerojatno okrenuli ploču da su se javio neki problem.

S tim, da smo mi imali problema vezano uz ponašanje - i to gotovo svih 12 godina škole

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Dok je no@ bila aktivna na forumu, koliko se sjećam, promovirala je stav da je škola dječja odgovornost i da se roditelji previše miješaju. Školska psihologica.

---

Je, isto smo se tim vodili, vodimo se i dalje. Zato je i trebalo neko vrijeme da smo primjetili da ništa ne radi u školi ( išla je na dnevni boravak pa se i zadaća tamo pisala), a na žalost kažem ni učiteljica nije primjetila.

U školama ima previše nemara, a premalo stručne kontrole da bi se sva djeca mogla tek tako pustiti da plove sama. Samostalna plovidba moguća je samo pametnoj i marljivoj djeci (naravno, bez teškoća) koja imaju sreću imati pametne i marljive nastavnike.

Bilo bi to divno kad bi se svu djecu moglo pustiti da potpuno samostalno odrade školu.
Naša je bila potpuno samostalna do tog trenutka. Sad smo pronašli taman dozu našeg uplitanja, da zna da ju pratim jednim okom. Zna da je škola njena briga. Samostalno uči (odnosno rekla bih više zapamti na satu nego što uči), rješava zadaću. Ne mogu reći da je od velike volje, ali uz prigovaranje (njeno) odradi sve sama. Ostale knjige guta, ali čim se nešto zove lektira to joj se ne da i tu ju moram podsjećati da ide čitati.
Uostalom sama je kod kuće kad dođe iz škole. Njena škola do sada nije bila ravna crta. Bilo je uspona i padova, ali sad mi se čini da je u nekom stabilnom periodu. I taj njen perfekcionizam je malo popustio pa je lakše. Potres je nažalost bio 2 koraka unazad što se tiče anksioznosti i okp-a, a to se odražava i na školu, međutim i to sad ide na bolje.

Ok, a u kojem momentu pustite dijete da bude samostalno?

S krajem osnovne, srednje ?

Odmah se sjetim onih troje koji su ivki došli na razgovor za posao u pratnji roditelja

A to da su kod nas obrazovne ustanove nemarne se apsolutno slažem

A iz čega si ti iščitala da moje dijete nije samostalno.
Od 2.r je sama doma. Sama si sprema doručak, sama si grije ručak. Kad dođe doma sama piše zadaću. Ako je to što ju ja pitam jesi napisala zadaću i jednom tjedno pitam što sad učite, nesamostalno onda je nesamostalna.
Što je tebi samostalno? Da u 4.r odseli u svoj stan?

mitovski, vezala sam se na čoksin post. I pisala sam općenito, samo je post ispod tvog pa si si umislila.
Stvarno ne pratim tvoje dijete

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

Ok, a u kojem momentu pustite dijete da bude samostalno?

S krajem osnovne, srednje ?

Odmah se sjetim onih troje koji su ivki došli na razgovor za posao u pratnji roditelja

---

:lol: To sam i zaboravila!
Mene su moji roditelji jako puštali da plivam kako znam, čak i previše po mom ukusu i tadašnjem i s vremenskim odmakom, ali me ne bi začudilo da su htjeli doći samnom na razgovor za posao :lol:

Zbilja ne znam u kojem trenutku pustiti. Nemam školarca, ali se sad trudim da što više napravi sam, premda me jede i stoput bih bila brža da ga kao medvjedića posjednem, nahranim, obućem, operem mu zube itd.
Ja sam apsolutno za što više samostalnosti i odgovornosti. U teoriji. Praksa će me vjerojatno demantirati u nekom trenutku. Meni je sad grozno što se djeca ne igraju sama, što ih se dovodi i odvodi iz škole, ali eto takva su vremena. Moj je još s 3 godine uvježbao povratak kući i svakog kutka u kvartu. Nikad nije išao sam, ali zlu ne trebalo.

Mučim se s tim da shvati da vrijeme ide i da je u nekom trenutku za neke stvari prekasno i da ako cendra i filozofira da će kraće gledati crtić jer se TV gasi u 20.45. Da dotad mora biti istuširan, opranih zubi, u pidžami.

Evo, jutros si je spremila doručak. Došla iz škole, podgrijala ručak, odmorila se, pospremila sobu, napisala zadaću i sad je vani s prijateljima.
Za dijete koje je imalo selektivni mutizam, izrazitu socijalnu anksioznost, izražene fobije, težak okp i perfekcionizam mi smo jako ponosni u kakvu djevojčicu izrasta. Zbog svega ovog mi se na darovitost nismo fokusirali. Trebalo je prvo doći do toga da ona funkcionira u društvu i to smo uspjeli.

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

mitovski, vezala sam se na čoksin post. I pisala sam općenito, samo je post ispod tvog pa si si umislila.
Stvarno ne pratim tvoje dijete

---

Napisala si u množini.. Pustite.. Pa sam pretpostavila da i mene pitaš

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

Ok, a u kojem momentu pustite dijete da bude samostalno?

S krajem osnovne, srednje ?

Odmah se sjetim onih troje koji su ivki došli na razgovor za posao u pratnji roditelja

A to da su kod nas obrazovne ustanove nemarne se apsolutno slažem

---

Valjda u onom trenutku kad je sposobno biti samostalno?
Nemam pojma, ali rekla bih da nisu svi isti , a da je skola u Hrvatskoj za sve ista.
Pa onda kao i kod svega.
Neki prohodaju sa 10 mj i jedino sto moras paziti je da ne izlete na ulicu. Neki trebaju malo vise pracenja i podrske, ali odrade bez posebne pomoci u okvirima za dob.
A neki trebaju strucnu pomoc da stignu vrsnjake . Pa ce strucnu pomoc potraziti na vrijeme nakon sto to primjeti pedijatar ili roditelj. Prije, kasnije ili mozda nikad.
Pa sve mozda ispadne dobro ili manje dobro za ostatak zivota u hodanju.
Hodanje je djecji posao. Jasno je da to moraju odraditi sami. Samo nekom djetetu ide glatko i bez da se primjeti da savladava novu vjestinu, a nekome ne ide.
Ako zamislimo da dijete ima mogucnost normalnog kretanja i poticaja, i da nije zatvoreno u nekom kavezu , ipak ocito postoje razlike.
I , ok, super za one roditelje koji misle da njihovo dijete super samostalno hoda jer su mu oni rekli -hodaj, to je tvoj posao.
Ali nekima ta vrsta poticaja nije dovoljna.

sirius, to sam napisala zato jer sam vidjela nekoliko primjera oko sebe gdje se djeca nastave oslanjati na roditeljsku pomoć oko učenja kada to stvarno više ne bi trebalo biti potrebno. Iz čiste komocije

Al kad bolje razmislim, to vrijedi i za druge stvari a ne samo učenje.

Ja sam svoga u 3 r pustila da sam vodi brigu o skoli i zadacama.
Do tada sam mu provjeravala vecinu zadaca i tu i tamo ga ispitala prirodu.

Citiraj:

---

NanoiBeba prvotno napisa

sirius, to sam napisala zato jer sam vidjela nekoliko primjera oko sebe gdje se djeca nastave oslanjati na roditeljsku pomoć oko učenja kada to stvarno više ne bi trebalo biti potrebno. Iz čiste komocije

Al kad bolje razmislim, to vrijedi i za druge stvari a ne samo učenje.

---

To su oni koji drze za ruke i stavljaju u hodalicu da bi prije prohodalo.:-)
Mislim, ima i takvih.

Citiraj:

---

Evelina prvotno napisa

Moj sad ima 11 godina, uskoro 12.
On do svoje šeste godine nije htio uzeti olovku u ruke.
A kad ju je htio uzeti, to su bile stravične žvrljotine.
Grafomotorika mu je inače koma bila, sad je manje koma, ali je i dalje uspavana.
Ali, ja sam ti napravila nešto aktivno.
Upisala sam ga na likovnu radionicu. Muž je umro od smijeha na tu ideju, maltene mi se rugao. :mrgreen:
Jer mali je stvarno bio...mah.
Uglavnom, zadnje tri godine ide na likovnu (pazi, tri godine jednom tjedno). Još nije zadovoljan sam sa sobom i uvijek je prekritičan, ali nije problem sjesti i napraviti.
Još kako ima elemente ADD, njemu je to zaista bio problem. Sjesti i natjerati se da napraviš ono što misliš da ne možeš i da to bude gotovo u roku.

---

Ovo smo i mi napravili starijem sinu. On je išao na keramičarsku radionicu i volio je to iz dva razloga. Dobro se slagao s voditeljicom i (za razliku od ostalih klinaca) bila mu je silno zanimljiva peć.

Ne mogu govoriti o ekstremima jer uvijek će biti roditelja koji će voditi dijete za ručicu i u budućem braku.
Govorim o situacijama kad neki nastavnik evidentno ne radi svoj posao, a učenik (naravno, ni roditelj) tu ne može ništa osim koprcati se više ili manje uspješno. Može uzeti samo par sati/mjeseci instrukcija ili pitati roditelje ako su te struke kao što se opisivalo i tu na forumu (manje ili više u rukavicama pa i za vrlo elitne škole...ne žele ljudi javno jer znaju da na forumu nisu anonimni). Pa htio-ne htio moraš sudjelovati kao roditelj, bilo znanjem ili novcima.

Ne znam kao bih procijenila a da nisam detaljno upoznata sa situacijom je li nečija roditeljska pomoć potrebna ili je komocija. Nikome na čelu ne piše ima li ili nema kakve poteškoće.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Ne znam kao bih procijenila a da nisam detaljno upoznata sa situacijom je li nečija roditeljska pomoć potrebna ili je komocija. Nikome na čelu ne piše ima li ili nema kakve poteškoće.

---

Da, ovo je točno. Te informacije nisu javno dostupne ni na roditeljskim sastancima. Eventualno, ako pita, čovjek može dobiti općenite informacije (bez spominjanja ikakvih imena i dijagnoza), dostupan podatak je samo broj učenika s papirima - toliko s IP, toliko s PP iz područja tog i tog, jer postoji ograničenje koliko takvih smije u razredu biti. Ne može se postići potpuna anonimnost, jer takvi klinci strše, pa se to brzo pokaže, ali nije do škole da upire prstom.

To mi je u redu kad sve štima, tj. kad učitelj sve to uredno zna i može savladavati. Nisu problem učenici s papirima, nego učenici BEZ papira koji bi ih trebali imati. Pišem to ovdje jer puno darovite djece ne može dobiti papire za IP niti se tko ima s njima baviti. Sve ovisi o tome koliko učitelj ima sluha i vještina za rad s takvim djetetom. Moj stariji sin imao je takvog kolegu u razredu i taj je u prvom razredu imao program iz matematike za četvrti razred. To sam doznala od roditelja na hodniku, ne od učiteljice. Kasnije su se njih dvojica sprijateljili, a u kontaktu su povremeno i danas. Obojica su bili relativno nevješti u široj socijalnoj komunikaciji (nisu voljeli velike čopore djece, dobro su si pasali i imali su zajedničke teme - računala i mobitele), a koliko vidim, nije ni danas bitno drugačije.

Sjećam se da je učiteljica imala tematski roditeljski o tome negdje na početku drugog polugodišta, kad je snimila situaciju. Rekla je kakve sve učenike ima (bez spominjanja imena) i opisala je način kako radi s njima da bi razred postao kolektiv, jer prihvaćanje drugih razrednih kolega je proces koji učitelj treba moderirati. Negdje još imam taj materijal, na starom računalu doma... Uglavnom, bilo je riječi o tome kako da svome djetetu doma objasnimo da nemaju svi drugi iste interese ni sposobnosti. Bilo je riječi o roditeljskim očekivanjima, o načinu kako djetetu olakšati uklapanje u sredinu i prihvaćanje različitosti... Slično je govorila i vrtićka psihologinja u predškolskoj godini. Mislim, struka ima načina kako se s tim nositi, ali kao i u svakom poslu - ni ovdje nisu svi vrhunski, a nisu svi ni ispodprosječni. Kad u razredu bude desetoro djece koja trebaju drugačiji pristup (nije to rijetkost) učitelj je često u situaciji da mora birati kome će prvo pomoći, a daroviti su ovdje prečesto na šteti, pogotovo ako nisu problematični na neki drugi način.

Mene stvarno sve više strah 1.razreda.
Danas su radili jednostavni crtež - pahuljicu snijega ugljenom. Jel radio? Nije, jedini. Zašto? To mu dosadno. Meni srce po malo pukne svaki put kad vidim sve crteže vani izvješene, a njegovog nikad nema.

On je za to vrijeme pisao neke svoje stvari.

Ljuta sam na njega, ljuta i razočarana na tetu što ga nije natjerala da radi. Ono, to se napravi u 2 min, jedna pahuljica (isprintala im kako su trebali precrtati). Valjda radi svaki treći ili četvrti likovni grupni rad. Kad mu kažem da u 1.razredu bude svaki dan crtao onda je ljut na mene.

On piše i čita naveliko, čujem malac iz grupe pita tetu kako se piše slovo D.

Isplakala sam dušu, tako me strah za njega i njegovu budućnost

Citiraj:

---

Vrci prvotno napisa

Mene stvarno sve više strah 1.razreda.
Danas su radili jednostavni crtež - pahuljicu snijega ugljenom. Jel radio? Nije, jedini. Zašto? To mu dosadno. Meni srce po malo pukne svaki put kad vidim sve crteže vani izvješene, a njegovog nikad nema.

On je za to vrijeme pisao neke svoje stvari.

Ljuta sam na njega, ljuta i razočarana na tetu što ga nije natjerala da radi. Ono, to se napravi u 2 min, jedna pahuljica (isprintala im kako su trebali precrtati). Valjda radi svaki treći ili četvrti likovni grupni rad. Kad mu kažem da u 1.razredu bude svaki dan crtao onda je ljut na mene.

On piše i čita naveliko, čujem malac iz grupe pita tetu kako se piše slovo D.

Isplakala sam dušu, tako me strah za njega i njegovu budućnost

---

Cuvaj zivce za vaznije stvari.:yes:

Citiraj:

---

Vrci prvotno napisa

Mene stvarno sve više strah 1.razreda.
Danas su radili jednostavni crtež - pahuljicu snijega ugljenom. Jel radio? Nije, jedini. Zašto? To mu dosadno. Meni srce po malo pukne svaki put kad vidim sve crteže vani izvješene, a njegovog nikad nema.

On je za to vrijeme pisao neke svoje stvari.

Ljuta sam na njega, ljuta i razočarana na tetu što ga nije natjerala da radi. Ono, to se napravi u 2 min, jedna pahuljica (isprintala im kako su trebali precrtati). Valjda radi svaki treći ili četvrti likovni grupni rad. Kad mu kažem da u 1.razredu bude svaki dan crtao onda je ljut na mene.

On piše i čita naveliko, čujem malac iz grupe pita tetu kako se piše slovo D.

Isplakala sam dušu, tako me strah za njega i njegovu budućnost

---

Potpuno te razumijem jer sam se u jednom trenutku i ja našla u strahu, misleći kako će ona uopće funkcionirati u školi. Kad su se u vrtiću u predškoli radili zadaci, ona je ustajala svake 2 minute i prala ruke. Bilježnica sa zadacima je kući stigla kao da je upala u vodu, sva raskvašena,a ni selektivni mutizam nije tome pomagao.
Nemam ti posebnih savjeta jer je moje dijete imalo druge probleme, ali te razumijem.
Nama je dosta pomogla nova vrtićka psihologica koja je stigla zadnju godinu vrtića. Ona ju je skužila pa ju je 2-3 puta tjedno uzela k sebi na razgovor. Bila je divna,približila joj se jer je i sama imala slične probleme kao J. kad je bila mala.
Nas je zvala na razgovor i podigla nam vjeru i u nas kao roditelje i nadu da će biti dobro. Nakon prvog razgovora s njom ja sam sjela u auto i oplakala kao kišna godina.
Zahvalila sam joj jer je to bio prvi, a na žalost za sada i jedini put da je netko iz sustava prepoznao i njene loše, ali i njene jake strane. J. je jako puno značilo što joj je ispričala da je imala iste probleme kao dijete.

Vjerujem da će tako i tvoj dječak uz tvoju podršku naći neko svoje mjesto i svoj put.

Moj u toj dobi nije zelio pristupiti testiranju za skolu kod vrticke psihologice.
Pa ako ona nije mogla izaci na kraj s tim otporom to ne bi ttebala biti moja briga. Iako je na kraju bila svih ovih dugih 12 godina.
Ponosno izlazim iz skolskog sustava za nekoliko mjeseci.
:sp:

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Moj u toj dobi nije zelio pristupiti testiranju za skolu kod vrticke psihologice.
Pa ako ona nije mogla izaci na kraj s tim otporom to ne bi ttebala biti moja briga. Iako je na kraju bila svih ovih dugih 12 godina.
Ponosno izlazim iz skolskog sustava za nekoliko mjeseci.
:sp:

---

:mrgreen: ista stvar. J. nije htjela pristupiti kod školske liječnice. Ni zucnut, ni crtati. Ajme koja je to muka bila. Na kraju mi je komentirala... Pametna a tvrdoglava e mama imat ćete vi muke.
Kad smo nakon 2 sata izašli van, kaže ona meni: Oni mene pitaju boje! Kao sva uvrijeđena... Uh kad se sjetim.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

:mrgreen: ista stvar. J. nije htjela pristupiti kod školske liječnice. Ni zucnut, ni crtati. Ajme koja je to muka bila. Na kraju mi je komentirala... Pametna a tvrdoglava e mama imat ćete vi muke.
Kad smo nakon 2 sata izašli van, kaže ona meni: Oni mene pitaju boje! Kao sva uvrijeđena... Uh kad se sjetim.

---

M. je prije 10 dana pristupio svom zadnjem testiranju kod psihologice koja ga prati od prvog razreda osnovne. Dosao je po detalje o prilagodbi za maturu.
Zena me gleda nakon testiranja i kaze da je ovo prvi put da je on rado i dobrovoljno pristupio testiranju. Sve ove silne godine na svakom testiranju je pokazivao otpor, barem malo i kratko. Evo ga , u 3 mj. puni 19 godina , konacno da smo i to docekali.:tele:

Sirius, bravo :)

Sirius u to ime napij se za koji mjesec i posteno proslavi!!!:-D

Vrci,
Oprosti ali kakva je to teta koja to dozvoljava, pa njen posao je upravo da ih navikava na skol.obveze,a ona cak ni ne trazi od svakog djeteta da odrade taj zadatak npr s pahuljicom. Strasnoo!!! To nije priprema za skolu.

Jesi je zamolila da ga/ih obavezno trazi da SVI naprave zadatak?

I nastoj da on ne primijeti tvoje strahove u vezi skole i nemoj ga plasiti.:kiss: da ne bude kontraefekt

Mitovski, sad si me rasplakala s tom psihologicom :heart:

Citiraj:

---

Vrci prvotno napisa

Mene stvarno sve više strah 1.razreda.
Danas su radili jednostavni crtež - pahuljicu snijega ugljenom. Jel radio? Nije, jedini. Zašto? To mu dosadno. Meni srce po malo pukne svaki put kad vidim sve crteže vani izvješene, a njegovog nikad nema.

On je za to vrijeme pisao neke svoje stvari.

Ljuta sam na njega, ljuta i razočarana na tetu što ga nije natjerala da radi. Ono, to se napravi u 2 min, jedna pahuljica (isprintala im kako su trebali precrtati). Valjda radi svaki treći ili četvrti likovni grupni rad. Kad mu kažem da u 1.razredu bude svaki dan crtao onda je ljut na mene.

On piše i čita naveliko, čujem malac iz grupe pita tetu kako se piše slovo D.

Isplakala sam dušu, tako me strah za njega i njegovu budućnost

---

Ne uzbuđuj se. Takva je bila moja starija. Dosadno joj bilo da crta i boji. A kad crta, sve linije krivudave, bojica maksimalno pritisnuta kao da ore po papiru.
Pisala sam i ja na predškolskim temama, šta li će biti sa njom u školi. Jer je teta u vrtiću isto puštala da ne radi. (i to je jedino mudro što je teta uradila, jer je sama teta bila tako dosadna i nemotivišuća da je decu samo nekom pretnjom i ucenom mogla na bilo šta da natera).
I ništa, dobila je super učiteljicu i crtala sve što je zadato, uvek joj crteži visili na izložbama.
Sada crta na stvarno naprednom nivou, nije jedinstveni genije ali odskače od proseka neverovatno mnogo za dete koje u vrtiću nije htelo da crta. Promene se deca s vremenom, i sa drugačijim pristupom.

Mi smo odabrali play-based centar kao vrtic, bez ikakvog predskolskog programa. To je znacilo da je djeci ponudjeno u prostoru za igranje sve i svasta, ukljucujuci pribor za crtanje i slikanje, odnosno citanje i pisanje. Uz to i drustvene igre, kocke, dramske aktivnosti, sto god. Dva ili tri puta dnevno imaju tzv. circle time, odnosno uciteljica cita knjige onima koji to zele slusati. (Cita se i inace, ali ne organizirano.) Niti jedna aktivnost nije obavezna, nikad, osim izlaska na igraliste kad svi idu van (vise puta u danu), sjedenja za stolom u vrijeme obroka (ako ne zelis jesti, ne moras), pospremanja posudja nakon jela, higijene ruku i vrijeme odmora (spavanje neobavezno, ali ne smije se smetati druge). Ovo vrijedi za svu djecu, od 6 tjedana starosti, do odlaska u skolu (s 5 godina, za vecinu djece). Naravno, ponudjene aktivnosti su vezane uz dob. Svidjala nam se njihova filozofija i nikad mi se nije cinilo da je to pogresan pristup i da bi ih trebali "tjerati" da nesto rade kao pripremu za skolu.

Vecina djece, prosjecne i natprosjecne, snalaze se sasvim solidno u ovakvim uvjetima, a i poslije u skoli. U pravilu, vrtic i obavezno predskolsko testiranje, preporuceno odmah nakon 3. rodjendana (mi smo malo zaboravili; odvela sam kcer danas, s 5 godina i skoro mjesec dana), najcesce identificiraju djecu kojoj treba poseban pristup (no ne radi se WISC-V... njega sam lokalno uspjela proguglati samo vezano uz lokalni centar za autizam). Nisam nikad cula klasifikaciju darovitosti, sto je valjda i razlog zasto me ova tema zbunjuje, odnosno jako me zbunjivala do neki dan.

Moj sada osmogodisnji sin nije u principu imao nikakvu zelju, potrebu, interes... za drzanjem olovke ili bojica/flomastera, osim ako nisu sluzili nekoj drugoj svrsi. Na njegovom testiranju za skolu sam se bojala da ce smo zakasnili po pomoc za finu motoriku, ili nesto slicno. Iz raznoraznih razloga smo ga upisali na crtanje u lokalni studio gdje je godinama isao na privatne satove kod profesorice likovnog, bas fokusirane na djecu i mlade (ici ce opet, samo da se rijesimo pandemije)... i od djeteta koje nije htjelo primiti olovku, dosao je do djeteta koje sudjeluje na izlozbama, otvorenim i na poziv. Prije godinu dana je osvojio cetvrtu nagradu, uz poseban osvrt glavnog clana zirija na mixed media tehniku. Tek kad su pozvali autora na pozornicu, saznalo se da je rijec o tad sedmogodisnjem djetetu. To isto dijete, za skolske potrebe, skraba neke besmislene, prakticki odurne crteze. :neznam:

Tako da, Vrci, ne brini. Tko zna sto ce biti kasnije i hoce li mu to biti bitno u zivotu.