Ovaj topic mi baš ne da mira.
Što se ocjenjivanja tiče sviđa mi se što Kae kaže - nema javnih ocjena i to je u redu.
Ali trenutno mi se kao važnim nametnuo jedan faktor u vezi HS-a, a to je ne znam kako da to nazovem, možda da budem slikovita pa da kažem faktor čudnosti.
Ja bih uživala OKK-ati svoju djecu doma. Priznam, i to bez mučenja. Meni bi to bila zemlja dembelija. Zašto? Možda jer mi je djed bio pedagog zaljubljen u znanje, znanost, pedagogiju, i jer sam išla za njim kao za suncem, jer mi je otvorio svijet znanja, znanosti, umjetnosti, jer mi je bio divan i dobar i ići ću tako daleko da kažem da sve vrijedno u meni potiče od njega.
I sjećam se što znači hodati za čovjekom koji ti ima što za pokazati, i to na licu mjesta, u osobnom razgovoru. Sjećam se što znači sjediti kraj čovjeka i vidjeti kako zrači dok svira, čita, prevodi, razgovara s drugima, ili pili drva i pije gemišt. Ja iskusila HS na najbolji mogući način. Nije me samo podučavao, naručivao je knjige, ostavljao i razasute po kući, vrebao moj interes, ma nešto sjajno. Čovjek je iza sebe imao čitav vijek pedagogije i znao je kako se to radi. Beskrajno sam mu zahvalna.
E, znači nema problema, ja to i znam kako se radi, i zašto, i čime, i vjerujem da bih to mogla.
Druga je stvar zračim li ja tako (ne... sigurno ne, ali do svoje devedesete se stignem prosvijetliti, i on je počeo kao blentavi mladi nastavnik), i imam li ja toliko toga za ponuditi kao on (nemam, ali možemo se malo i samozavaravati, bar u interesu diskusije).
ALI ALI ALI
osim toga što je lijepo da dijete zna i ovo i ono, i raste u Sokratovskom okružju, divi se svijetu, pridonosi, širi horizonte, uči o drugom svjetskom ratu iz djedove logoraške tetovaže i osobnih priča i tekstova... djetetu sasvim sigurno treba da je prihvaćeno i priznato u društvu, da ima s kime osim u obitelji dijeliti svoje odrastanje, dileme, da zajedno rješavaju probleme i znate već.
I naravno da stranjsko iskustvo HS-a pokazuje da udruživanje HS.lera radi sasvim dobar posao, i da je sve to pet, ali ja se posve slažem s Cvijetom i svima ostalima koji kažu da je u ovom trenu u Hrvatskoj to teško do nemoguće.
A moram iskreno reći da me malo stegne srce kad roditelji na svojem djetetu krenu lomiti povijest i raditi neke velike promjene; kao da nije dovoljno teško odrastati i ovako i onako, još trebaš i tu stigmu u ovoj zemlji, koja nije široka ni raznolika ni melting pot kao SAD. Sažalim se, ja temeljni simpatizer HS-a, na djecu koja će jedina u stotinama kilometara prolaziti taj tip obrazovanja. Ako dijete bude malo nesigurnije, malo možda društvenije, pa može biti jako tužno ili jako smotano u dobi kad dolazi na faks, i ako roditelj ne odradi svoj posao stvarno maestralno mislim da to može svakako završiti.
Netko mora početi, ali ne znam... nadam se da će se početi onda kad bude dovoljno ljudi, dovoljno podrške, kad bude moguće djetetu pronaći njegov krug i van obitelji.
Ideološka pozadina školskog sustava brine i mene, i uopće mi se ne sviđa puno toga, ali s druge strane i škola je izazov koji roditelj svladava dajući djetetu impute kako da se postavi, kako da se obrani, kako da razmisli... i kako da koristi ono dobro kojeg svakako ima.
I mislim da se u diskusiji došlo do poante - velika je šansa da će iščašeni pojedinci (ne da su svi HS čudni) izolirat dijete u svoj svijet iz nekog straha ili prevelike ideologiziranosti, i to je temeljna cijena cijelog sustava. Je li to vrijedno toga da će neka djeca dobiti više i bolje ja ne znam.
Summa summarum ja nemam pojma što da mislim o svemu tome. Ali da ne znam kako simpatiziram ideju sigurno ne bih kao majka odlučila se bit prva ili nedajbože jedina u nekom kvartu ili nešto takvo.
