Kako se nositi s gubitkom djeteta i što dalje 4

Patik_moj, o znam jako dobro kako ti je. Plačem s tobom. Uvijek se nadam da se to neće nekome desiti i opet se desi. A to "zašto" sam si postavljala mjesecima i godinama. Zašto baš meni, zašto baš nama?

Vrijeme liječi, istina je, ali treba puno tog vremena. Najviše me je izliječilo kad sam napokon rodila živog i zdravog sina. Ne kao zamjenu izgubljenoj curici, nju nikad ništa ne može nadoknaditi.

I ja sam bila zdrava trudnica, normalna trudnoća, porod na termin. Nisi jedina, ne znam može li te to bar malo utješiti. Prolazit ćeš još puno faza i tuge i ljutnje i zatvaranja u sebe. Ali jednog dana ćeš opet poželjeti zatrudnjeti i imati bebu.

Piši kad poželiš, meni je bilo lakše, jedino ovdje sam mogla pričati o gubitku.

Draga Patrik_moj i mene si jako rastuzila, zao mi je zbog vaseg gubitka...:cry::cry:.....jos je rano da budete bolje, tuguj, placi, vristi, dopusti si svakakve emocije...mozda ces cak na trenutke biti ok, kao da se nista nije desilo, i to je normalno...kazes da si znala doi na ovaj forum i u trudnoci, evo i ja sam , dok sam bila trudna, naletila na ovaj pdf i malo citala, tada nisam znala zasto ali mi je nakon gubitka bilo jasno...eto kad budes imala 10 postova, moci ces primati privatne poruke pa cu ti nesto poslati u inbox, mozda te utjesi...:love2:

ajme, patik_moj, toliko je tužno to što vam se desilo, nemam riječi. samo gomila suza i iskrena sućut. tako vam je trebalo biti lijepo.
dragocjeno je što ti i tm imate jedno drugo, što se tako razumijete i suosjećate. i mene je mm spasio ludila, da ga nije bilo, ne bih imala razlog za živjeti dalje. nema povratka natrag i nema osjećaja da ste prežalili. ovo je novi, drugačiji nastavak života. mame smo i volimo kao mame, ali anđelčiće. koje ne možemo grliti, samo ih se sjećati. slijedi vam bolan i prijeloman trenutak u kojem ćete prihvatiti istinu da ga više nema i da ga puštate da počiva u miru. a tek onda kreće ona prava bol. najgora bol zbog doslovnog nepovratnog gubitka dijela sebe. ja se osjećam napola živom. kad ta bol dotakne dno, tek tada kreće pravo prihvaćanje i privikavanje na novi život.
tako mi je žao da si nam se morala pridružiti. plačem s vama i mrvicu ću te utješiti: nisam vjernik, ali morala sam početi vjerovati da su naša dječica negdje zajedno. i vaš je sinčić sada s njima. i bilo mu je jako lijepo s vama jer ste ga tako jako voljeli. on je sada vaša najljepša uspomena. vjeruj mi, doći će dan kad ćete misliti na njega sa smiješkom, tužnim, ali ipak smiješkom prepunim ljubavi.
dotada, proći ćete vrlo teške faze izmjena raspoloženja, tupila, boli, pitanja ''zašto?''...piši nam, već smo uz tebe, a bit ćemo i nadalje. i meni je forum neizmjerno pomogao.

za naše drage muževe koji su nama davali snagu i daju sada iako je i njima teško...:heart::heart:

Patik jako mi je žao da si nam se pridružila! Sve je svježe ne vrijedi ništa pričati, plačem s tobom jer znam kako je teško oprostiti se od anđela! Meni je pomogla misao da želim drugo dijete odmah i pomogle su mi najviše cure koje su se nalazile ovdje da nije bilo njih ne znam kako bih ja to podnjela jer ja sam morala biti hrabra i za svog muža koji je imao ozbiljnih problema nakon smrti naše treće curice...
Puno je pogaženih snova, nada i želja i puno tuge, budi hrabra izjadaj nam se kad god to poželiš, a mi čemo ti pokušati pomoći koliko možemo...pusa

Citiraj:

---

klarita2 prvotno napisa

za naše drage muževe koji su nama davali snagu i daju sada iako je i njima teško...:heart::heart:

---

i ja se slažem s vama.. ja kad sam došla kući iz bolnice bila sam tako tupa, suze su se slijevale same, iako više nisam imala snage ali padale su..
legla sam i htjela da me proguta nešto i da me nema, bol me razdirala, nisam htjela nikoga vidjeti i ni do čega mi nije stalo.. samo sam mislila na svoja dva anđela koja sam izgubila.. mm je legao pored mene i počeo je plakati, rekao mi je da se boji za mene. da mu je jako teško jer sam prošla sve to ali da ako ja imam snage i volje on sad baš ne bi odustao od borbe, sad bi bio još uporniji i borio bi se za naše dijete. Kad mi je to rekao kao da sam ugledala svjetlost na kraju tunela. dao mi je snagu , hvala mu..
da sam mogla odmah bi tog trena išla u novi postupak , jer gledam na to kao na trenutak kad će mi Bog vratiti moju djecu..

Draga klarita, vec sam sinoc ukratko napisala, ali izgleda da moj post nije prihvacen :( rezultate obdukcije jos uvijek nemamo i izgleda da nece jos uskoro biti gotovi, jer to traje i traje...danas smo opet imali razgovor sa glavim lijecnikom i on kaze da je i za njih to jos uvijek ogromna zagonetka, da cak nista ama bas nista, ne ukazuje na nesto sto bismo imali kao uzrok smrti. Danas smo dobili jos jedno izvjesce, sto se naime desilo nakon sto su ga odnijeli...Moj macic se cijelo vrijeme borio i borio, na trenutke bi poceo samostalno disati, ali opet na kraju nije uspio...i nakon 25 min.ozivljavanja nisu ga uspjeli spasiti :(((
Mrzim ovu tupu bol u sebi...najradije bih si isjekla sve udove, barem da osjecam bol i da placem...a ne ovako, boris se protiv neceg sto je u tebi i izjeda te...

@ Beti3, sto je bilo sa tvojom bebicom, ako smijem znati? Da, nazalost, vidim da nisam jedina, a tako bih to volila biti, pa makar nosila i bol sviju vas...vrijedilo bi...
@latika, radujem se tvojoj posti, mada cisto sumnjam da cu sa ovakvim mentalnim sposobnostima uskoro dostici svoj 10.post ;) ali dat cu si truda...ponekad imam osjecaj da mi je raketa kroz glavu prosla, pa je prazna :D

@zelja, to me puno puta zna utjesiti, da je osjetio nasu ljubav kroz ovih 9mjeseci...sjecam se da sam ga znala skakljati po nogicama, a on bi se odmah poceo ritati...a onda bi tata dosao i ljubio ga, jer je mama luda i zeza samo :D koji divni trenuci...
@osijek, i meni je na trenutke padalo na pamet---cim prije, zelim novu bebicu...odustala sam nakon par dana, jer kako sam vec pisala, osjecala bih se kao da ga izdajem...ne dam ni pomisliti da cu nekad morati maknuti njegove stvari iz sobice, a ne da dodje neko drugo dijete(znam zvuci hladno), i zauzme njegovo mjesto, sve ono sto je njemu trebalo pripasti...

Saljem vam veliki i topli zagrljaj...Ja se sada idem spremiti, jer Papi i ja idemo nasem Macicu na grob <3

Neke od vas ovdje znaju, mm je već prošao tragediju u životu sa smrću svog mlađeg brata i kad smo izgubili M on je bio izgubljen kao malo dijete. Sjećam se kad je došao u bolnicu u rađaonu čim sam rodila ja sam samo gledala u njega i mislila se je li moguće da je to isti čovjek kojeg ja poznajem???on je bio izgubljen, držao me za ruku i nije me mogao pogledati u oči.
Spasili su nas razgovori, puno smo pričali, plakala sam mu na grudima noćima...slušao me...jednom sam imala fazu kad sam mislila da ga nisam vrijedna jer mi ne mogu roditi živo i zdravo dijete , a on je tu pokazao opet svoju ljubav i razumijevanje. Inače ne govori o svojim osijećajima, trebam, izvlačiti iz njega ali te dane i mjesece je on bio taj koji je meni pomogao najviše. On, moja K i obitelj.
<mislim da nije njega i njegovog pozitivnog karaktera da se ne bih nikad odlučila za ovu sada trudnoću. :heart:

veliko :heart: za naše mužiće.
mm se svaki puta na groblju jako rasplače. ja ne, kad dođem tamo obično samo šutim i buljim u prazno. ne mogu čak ni izmoliti molitvu, sve mi bude nekako zbrčkano u glavi. ne znam zašto je to tako.
puno smo pomogli jedno drugom, i na neki čudan način naša tragedija povezala nas je na još jedan novi način!

ja ne znam sto pogresno radim....pisem i pisem i na kraju nijedan post ne vidim...moze mala pomoc za pocetnike??' :D

Je istina ja sam u braku vec 14g s njim sam tolike godine a nikada nismo bili ovako bliski kako smo sad nakon naše tragedije..on mi je moja snaga i zajedno idemo dalje dan po dan..i uspjet ćemo , moramo..

Evo drage moje...prvo da se ispricam sto "nisam pisala"...ja sam se ubila pisuci cijelo poslijepodne...ali sam uvijek nesto krivo kliknula i ja nakon cekanja odobrenja moderatora za svoj post, niti jedan nisam vidjela :D bas sam glupa...samo se ISKRENO nadam da se sada nece cijela gomila mojih postova javiti :-o:oops: ali nema veze...evo ako sada uspije, pisem opet uskoro:-D

Dobro jutro svima!
Evo mene opet...imam potrebu pisati! (Nazalost, vidjela sam da su se moji strahovi potvrdili i da su moji postovi sa zakasnjenjem isplivali, zato se ispricavam ako narusavam temu, nije mi bio cilj...samo da pitam da li se i vama ovo dogadja, da neki post bude vidljiv tek nakon par sati ili je to ovdje normalno? Pravila foruma nisam procitala, iskreno, pa jos jednom sorry ako to tamo stoji )
Ja sam jutros opet kao pregazena ustala. Sunce grije, prelijep dan, a ja bez trunke volje sa grcom u zelucu, citam glupa 24sata.hr i naidjem na natpise o Severini i preseravanjima, koliko je sretna billa kad je ugledala sina i bla bla...O Boze, pretvorit cu se u ljubomornu kucku koja svima zavidi, jer boli i boli a ja ne znam sto cu i kako se nositi sa bolom...Onda se sjetim svojih dviju prijateljica i svoje sestre koje ce sada uskoro dobiti bebice i briznem u plac:cry:
Osjecam da moj svijet stoji...svi su lagano krenuli dalje. I moji starci su bili tuzni, ali kako se uvijek trudim biti jaka pred njima, misle da sam ok i lagano zaboravljaju ( jer eto njima je najvaznije da ja ne skrenem sa pameti :roll: )...samo ja i mm stojimo na istom...

Osjecam da je dio mene nestao...jedan dio sa 3300g i 54 cm...Mamin zivot:cry:
Drage moje, sto cete vi danas raditi i kako se nositi sa ovim? Ajde da ostanemo u duhu ovog podforuma i damo mozda koji korisan input jedna drugoj. Ja cu se probati natjerati otici sa frendicom do jedne druge frendice koja je dobila blizance i samo dan poslije mene imala termin, ali su bebice dosle ranije zbog carskog...Prvi put kad sam ih vidjela bilo je dobro, drzala sam cak jednog u narucju i osjecaj nije bio isti...Ipak drzati mog macica je bilo neopisivo za mene :heart: eto, nadam se da cu skupiti opet snage za to, ako ne, eto me opet k vama ;) ljubim vas i zelim lijep dan!

patika_moj znam kako se osjećaš, ja sjedim u uredu a preko puta mene trudnica.. mazi se po stomaku, ja pokušavam maknuti pogled..sad bi i ja imala takav stomak i mazila bi svoje anđele..nisam ljubomorna ali osjetim neku bol u srcu, natpise o Severini ne čitam niti kupujem novine tipa Story koji se 90% bavi temama tko je rodio tko je trudan..
ne mogu boli me previše.. pokušavam vratiti se normalnom životu radim stvari koje nemaju veze sa bebama, u trgovinama bježim u velikom luku od baby odjela jer kad bi stala tamo suze bi počele padati..i moja okolina ne spominje jer se a pravim isto tako jaka pred njima, ja sam iskreno zahvalna da me nitko ne pita i ne spominje jer istog trena meni se vrate sve slike i počnem plakati i ne mogu se više zaustaviti..poželim umrijeti..
ne znam za tvoj posjet bebama, ja za takvo što ne bi imala snage, ali ako ti osjećaš da ćeš moći i da će ti to koristiti idi. svaka od nas nosi svoju bol drugačije nema tu pravila kako ublažiti je..drži se.

draga tikica, mogu zamisliti kako ti je :( ...ja mislim da u posljednje vrijeme vidim samo trudnice i mame sa kolicima.
Srce me zaboli kad vidim tvoj potpis...Iskreno, ali iskreno se nadam da ce se tu nesto uskoro promijeniti ili jos bolje--iako do sada nisam znala za sto bih postila ovu Korizmu, jer mi se sve cinilo beznacajno--ovu Korizmu i Post cu namijeniti svakoj od nas, da nam Onaj gore olaksa malo muke, na bilo koji nacin, samo nek je lakse, pa makar to znacilo i jedan novi plusic, necemo se zaliti :D

Patrik_moj i tikica, sjedim u uredu i čitam vase postove i trudim se suzdržati suze da ne vide ostali moju tugu za vašim anđelima...
Meni je proslo ve 2 i pol godine od gubitka mog andela, i sve sto opisujete sam isto tako prosla, mada ako vas ikako mogu utješiti, s vremenom postane lakše. Jednostavno život i sve što on donosi, probleme i poneki sretan trenutak, naprave svoje i tako živiš iz dana u dan. Čak sam krenula i sa novim postupcima MPO jer želja za djeteom je prevelika, i kod mene i kod MM-a, a strah od ponovnog gubitka postoji, naravno, ali se isto tako naučiš živjeti s tim. I da koliko god vam se čini da je vaša bliža okolina zaboravila na vaš gubitak, nije, samo se trude zbog vas ponašati normalno i ne spominjati taj gubitak, kako bi i vama bilo lakše.
Cure moje ljubim vas i uvijek vas stavim u svoje molitve.
držite se, moramo vjerovati da će jednom svanuti dan kad ćemo i mi biti "mame". čuvajte i svoje predivne MM-ove !

Citiraj:

---

Festa prvotno napisa

Meni je proslo ve 2 i pol godine od gubitka mog andela,...

---

Koja jeza prodje mojim tijelom kad nanovo cujem ili procitam ovako nesto...a ja sam tek na pocetku :( Draga Festa, zelim tebi i tvom suprugu puno snage i ljubavi da uspijete u svojim planovima i novom postupku. Ja cu moliti i misliti na vas...Nek su vam nasi andjeli na pomoci!

http://www.youtube.com/watch?v=b6t4Zs5Yq_k

Evo jedna pjesma koja uvijek pogorsa moje stanje, ali ju ne prestajem slusati jer su u njoj opisane svi moji strahovi i moja pitanja...da li je moj Patrick zbilja na Nebu i da li bi me prepoznao da mu dodjem? Da li bi mi pruzio ruku i pomogao ustati? Ovu pjesmu je Eric Clapton napisao nakon sto je njegov sin nesretnim slucajem poginuo :(

da, to je Tears in heaven.Predivna pjesma...

A severina, užas!!!!koji god portal otovrim iskače kao iz paštete, pa čak na dnevniku spominju.I onaj natpis: Severiina je plakala , grlila i ljubila sina...ma dajte???'a šta je trebala, pljunit ga!!!Sve mi se to jako gadi...
Ali ipak rekla sam ja svoj život ne bih mjenjala za ništa, unatoč svoj boli koju smo ja i mm prošli ja se smatram sretnom.I svaki dan zahvaljujem Bogu što mi je dao moju Mariju barem tih 9.mj u utrobi.

Šaljem vam svima puno poljubaca i velikih zagrljaja!!!!:love2::heart:

Patik teško ti je jako, vidim, ali još je jako rano, bit će lakše i bolje...
Meni je prošlo 2 godine i 3 mjeseca od gubitka Ele, Tie i Emi i još boli svaki dan, ali malko drugačije, tako da se može živjeti sa tim.
Ono što meni puno pomaže je moja Kim koja sada stoji pored mene i viče mamamama i pokazuje nema, bočica joj je prazna :).
Ona nije zamjenila Elu ni Tiu niti Emi, ona je nešto sasvim drugo, ali volim ju za sve četiri moje curke. Dok sam bila trudna i isto se bojala da ću i nju izgubiti u trudnoći molila sam boga i moja tri anđela da ju zaštite i da uspije doći na ovaj svijet živa i zdrava i uvijek sam molila nek sve 4 duše žive u tom malenom tijelu i nekad stvarno mislim da je tako. Da njih tri žive kroz nju...
Dajte si vremena da se oporavite ako vam je potrebno, ali mene je izvuklo to što sam odmah krenula raditi,pričala sa svakim o majim curicama iako je mojim sugovornicima često bilo neugodno i neugodnije i teže nego meni, sliku mojih curica sam držala na svom radnom stolu i pozdravila ih svako jutro kad bih došla na posao...sve to pomoglo mi je da prihvatim tu tragediju i naučim živjeti sa tim, a želja za novom bebom je bila prisutna još dok sam u rađaoni rađala moje trojkice. Ispočetka sam mislila da mogu njih vratiti, ali kad sam napokon i ostala trudna prihvatila sma da je to druga tj. četvrta beba, druga malena osoba, sekica od prve tri i ona je moja največa sreća u životu...
Iako nikad neću prežaliti što mojih curica nema one su moje prvorođene ipak ovaj mali vražićak pored mene je jednako vrijedan moje ljubavi :)

uf, vratim se poslje nekoliko dana na forum i vidim loše vijesti. patik, tako mi je žao. Puno nas ovdje zna kako je to roditi i grudiju punih mlijeka ostati bez dijeteta.
Ne ponovilo se nikad-nikad više.
A što se tiče osječaja prema drugim trudnicama........ bilo je to pred jedno šest mjeseci. Frendica mi je veselo javila da je trudna i mada sam se tako veselila radi nje, bila sam tako zavidna, ljuta i ......ne znam. Grozno, ali kad je otišla, plakala sam. Nekako se uvijek ispočetka "čudim" kako neke imaju djecu,a ja nemam. Uvijek si s nekom pretpostavkom kako češ ti prije nekih jer imaš stalnu vezu, pokušavaš već dugo, imaš stalni posao, baviš se sportom (a one su gojazne ili neaktivne ili ne idu na preglede redovito, neiformirane su.... ) bla-bla-bla...... Znam grozno. Ali stalno misliš kako baš ti imaš sve uvijete da doneseš na svijet živo, zdravo čedo i kako će sve ići bez problema. A život piše priče.
No eto tri mjeseca poslje nje, ostala trudna ja. Sad opet ispočetka. I sve si mislim, ako ne upijem ni ovaj put, možda će mi sretan biti četvrtiti.....Znam da me, ako ne uspijem ni ovaj put, to neće ubiti. Od toga se ne umire. Učinit ću sve da do tog djeteta dođem. Ako ne budem mogla, usvojit ćemo. Dijete ću imati!

Optimisticna...kako si to lijepo rekla ..i ja sam tako odlučila, do zadnjeg daha boriti se za svoje dijete i ja cu ga jednom grliti sigurno..ja sam se upravo vratila s mise..danas je mjesec dana kako sam izgubila moje andjele..na misi je svećenik rekao svatko nosi svoj kriz i da nam Bog daje snagu kad padnemo do dna opet se ustati i krenuti dalje..ima jedna pjesma koja mene digne kad mi je tesko od mariah carey i witney Houston zove se when you belive..

Osijek, volim tvoj nickname ;) Uvijek me podsjeti na lijepe ljetne dane provedene kod muzeve rodbine!
Hm, mislim da je razlika medju nama jedino to sto si ti po pitanju novog djeteta iskrena...I ja zelim jednu bebu! Samo svjesno potiskujem taj osjecaj, jer se bojim ako ne ozdravim psihicki i ako rane ne zacjele do tada, bol ce biti jos veca i gora...Nas dvoje sada zajedno odlazimo na terapije i nadamo se da cemo se uskoro moci zaspati bez suza i ustajati bez ovog loseg osjecaja u zelucu... A ja se vec brinem o tom kako izgledam, (zvuci morbidno), ali ja vec pokusavam skinuti kile poslije pororda, da bih sto prije bila opet u stanju ostati trudna, AKO mognem i AKO rezultati obdukcije to budu dopustali. Na kraju sama sebe zbunim, jer ne znam sto bih...

A sada sto se posla tice mi je sve nezamislivo...mislim da nemam snage brinuti se svoje klijente, jer ni sama nisam sva svoja...

Optimisticna, ti si bas optimisticna!! Drago mi je da se tako grcevito boris za ono sto zelis.SIgurna sam da ce tvoj trud i zelja biti naveliko nagradjeni :) Ako budes imala problema sa usvajanjem, uzmi mene (jesam malo vece dijete, ali nema veze :) ), bilo bi mi drago imati tako jaku mamu ;) Mada bi meni poslije tog osjecaja drzati svoje dijete u rukama bilo jako tesko posvojiti neko...znam da mogu roditi zdravo dijete i donijeti ga na svijet, pa bi time moje patnje i dvoumice oko posvajanja bile gore.

Tikica, meni i suprugu je nedavno, dok smo cekali na nasu doktoricu, jedna Casna sestra (koje u tom kraju skoro pa nikad ne vidim) je sjedila preko puta nas...Nas dvoje smo samo sutili, gledali u zid i drzali se za ruku. Ja sam u sebi vracala slike od prije poroda i kontrole i kako sam samo sretna bila. A Casna je iznenada podigla svoju ruku, pozdravila nas, nasmijesila se i rekla da moli za nas...Nakon sto me pitala sto me boli, suze su opet kao lude krenule niz lice, no, utjesila me rijecima, da Bog daje ovako tezak Kriz samo onima koji ga mogu nositi...

Sad vas pozdravljam...natjerali su me da odem na frizuru. A sto se tice jucerasnje posjete prijateljici sa bebama, nije uspjelo. Imala sam krizu jucer, tako losu da je muz ostao poslijepodne doma, popila sve moguce za smirenje i malo odspavala...kad je djelovanje popustilo, nastavila opet cmizdriti i tako...al danas ce mozda biti bolje..
Ljubim vas i zelim lijep vikend!

draga patrik ne volim koristiti onu rečenicu s vremenom će biti lakše, ali hoće, vjeruj mi! meni će sada biti 5 godina kako sam izgubila svoju prvorođenu curicu, svoju ljepoticu, svog anđela, i 4 godine kako sam izgubila svog sina, mog malog mišića! bila sam u paklu i nazad, sa dijagnozom gotovo svih doktora da niti ne pokušavam više!
psihički sam došla do takvog ruba da sam na kraju potražila pomoć! kad smo već odustali i pokušali sa posvojenjem, netko gore poslao nam je jedno malo srčeko, i znam da sam ovo već puno puta spomenula, ali točno na Božić ja sam ostala trudna s mojom Niom! od samog početka znala sam da moji anđelčići gore čuvaju moju malu ribicu i da će ona sigurno doći na ovaj svijet. i evo je igra se i slaže kockice pored mene, i svaki puta kad je pogledam u njoj vidim svoja dva anđela! i znam da su tu stalno su uz nas, i paze na nas!

nisam vam ispričala, prije par dana kad se počeo topiti snijeg šetala sam se s Niom u kolicima. u trenutku kad smo prolazili preko trga s jedne kuće srušila se ogromna količina snijega otprilike metar ispred nas. 5 sekundi ranije da smo prošli tim putem pala bi na nas! baš sam bila u šoku! mm još i više jer on je hodao iza nas i gledao kako pada! dotrčalo je poslije puno ljudi do nas, i kaže mi jedan čovjek : gospođo vaše dijete gore netko čuva! na to kažem mu ja : da, dvoje njih! :heart:

draga moja, teško je sada, jako je teško, ali sada ti treba puno snage da možeš nastaviti dalje! još ćeš prolaziti svakakve promjene, i s vremenom će stvari dobiti novi smisao! Patrik je jako sretan mali anđeo što ima tako divne roditelje!

evo još jedna prigodna pjesmica za naše male anđele :

http://www.youtube.com/watch?v=cX6m1xNwmgY

patikhrabra si ti, samo treba vremena da polako nastaviš živjeti s tim. A kriza će biti, i bolje da nisi otišla na babine...ja sam isto kad nisma mogla , rekla da ne dolazim.Čak kad je kum krstio malog nisam išla. Radio sve kako tebi paše.

Danas je moj dan za šetnju kraj mora...sve sam jučer sredila po kući i danas šetnja.:-)
Inače sanjala sam sinić da sam rodila 4 muškića:lol:i da svi imaju žuticu i stoje pod svijetlom i ja ih jednog po jednog dojim a oni mi se smiju...hehe, mm je jutros pucao od smijeha kad sam mu rekla. Stalno sanjam da sma rodila sina...tko zna...iako sam s M msilila da nosim muško a dr rekao drukčije...ma nije nam važno, nakon svega to nas najmanmje zanima.
Želimm vam svima lijep i ugodna dan!:-)

bzara, jako je lijepo cuti da je netko nasao novi smisao zivota. Ti si dobila svoju bebicu...Ali je meni tako tesko vjerovati u bolje sutra, kad sam mu se tako radovala, sve mu pripremili do najmanjeg detalja, rodila ga i vidjela i sada dane poslije poroda provodim na njegovom grobu...Mozda ce mi tek biti lakse kad i moja Molitva bude uslisana jednom novom bebom, a do tada cu se kidati i tonuti, jer ja drukcije ne mogu...
Divim se svima vama koje ste sve to prosle i opet danas vise manje normalno mozete funkcionirati...Ja imam osjecaj da je moj zivot u onom trenu stao kad sam cula da je umro, a da sav vanjski svijet ide dalje...

klarita, cudno...i ja sam par dana poslije poroda sanjala da sam rodila curicu, samo je spavala a ja sam cekala da se probudi, da ju podojim i da se igram...no, ona je samo spavala...Ne znam zasto bas curica, mozda zato, jer sam poslije Patrickove smrti uvijek govorila ako bude ikad novo dijete, zelim opet sina...I onda mi Bog posalje to jedno malo cudo u snu da vidim da bi isto prelijepo bilo kao i sa deckicem...
Joj,curke, kako vam zavidim na potpisima :) Ne shvatite me krivo!Pusa

patikkad sam nosila M nisam nikad sanjala tako nešto. kad je umrla sanjala sam svašta, ali ništa lijepo.Ovo je već drugi put ovaj tj da sanjam da sam rodila muško.Tko zna'??? svejdno je...toliko želimo ovo dijete svi da se rodi živo i zdravo da o tome i ne mislimo.

Pusa cure!

patik djeluje čudno, ali profunkcionirat ćeš. imat ćeš i poslje godine dana opet svakakvih dana, ali vidjet ćeš, ta intenzivna tuga ne može trajati tječno. Bit ćeš svaki dan sve bolje i bolje. To je 100%!!!!
Samo vidjet ćeš, kad budeš spremna za novu bebu, skužit ćeš koliko je prošlo vremena, pomislit ćeš šta se sve izdešavalo u tom periodu, i opet ćeš si dati JOŠ vremena da sve sjedne na svoje mjesto. Meni je vrijeme proletilo. Posao, tuge, kuća, smjeh, doktori, pregledi, prijatelji,obitelj.....svaki se dan nešto desi i dani prođu a život nastavi. Bit ćeš bolje. I to skoro. Sve to do sada je prirodno i sve ide svojim tokom.

drage moje cure evo da vam se javim i na ovom pdf-u,nisam ni sanjala da ću se nakon svega naći i ovdje,ali...evo...život piše romane.

Sjećam se kada sam surfajući po ovom forumu, i izvan potpomognute,zbog koje sam se i registrirala,naletjela na jedan potpis i shvatila da je žena nakon postupka rodila tri curice prije vremena,da su sve tri umrle i da se nakon svega opet odučila krenuti dalje...ponovno je trudna. Bože,pomislh tada,pa kako je imala snage,kako je to preživjela i smogla snage da opet pokuša. Ja to ne bih mogla,nikada više ne bih mogla ići na potpomognutu,ne bih smjela opet zatrudniti. Kako sam se samo prevarila. Mene sada na životu drži samo pomisao da ću možda opet biti trudna,da ću opet uspjeti i osjetiti ovoliku radost kao kada sam bila trudna,kada sam prvi put vidjela moje srce na uzv-u,kada me prvi put lupnuo...

Prije 15 godina sam se udala,jako mlada i iz ljubavi.Nakon par godina smo doznali da možemo imati djecu samo potpomognutom oplodnjom.Tadašnji dr-i su nas doslovno ogulili,a ništa nisu napravili,mi ostali u kreditima do grla bez djece. Ali naša je ljubav rasla.Nastavili smo raditi,studirati,mučit se ali i voljeti.
Znala sam govoriti mužu Bog sve vidi i sve zna,ako on smatra da trebamo imati djecu naći će načina da se financijski oporavimo i da možemo krenuti u postuke.I prije par godina,polako je sve počelo iči naprijed,plaće napreduju a krediti istekli.I ja se sjetila moga razgovora s Bogom,i mislimo si to je to,to je trenutak da krenemo dalje.Odemo kod dr.P u Split,jedan od rijetkih koje sam upoznala na mome putu u borbi protiv neplodnosti koji je prije svega Čovjek.
Nakon prvog neuspjelog pokušaja i ponovnog razočarenja drugi put uspjeh,ali uz vrlo jaku hiperstimulaciju,ja jedva dišem,povraćam,slabo mokrim.Dr u hitnoj kada me vidio htio raditi kiretažu jer misli da mije srce neće izdržati.Ali ja se ne dam,nema šense,neka umrem,ali dijete ne dam.Nakon tri tjedna u bolnici,stvari su bolje
Moja beba dobro a ja izvan opasnosti.Počinjemo se radovati,polako iako hoš uvijeka sa dozom straha zamišljamo da ćemo imati dijete,MI ĆEMO IMATI DIJETE.To je zvučalo tako nevjerovatno.Ali stomačić je bio tu,naša beba je skakutala.
10.2 sve se srušilo,iznenada naveče dobijem trudove,odem u bolnicu dr kaže,nevjerovatno,vodenjak se spustio u vaginu,nije me smio ni pogledati da vodenjak ne bi pukao,dali mi tokolizui na 90,pa na 120,ali trudovi spali na 3 min.UJitru u sedam sam rodila moje zlato,srce mu je kucalo,bio je živ,ali pluća nisu bila razvijena i ubrzo je umro...ne mogu dalje nastavit ću kad se smirim

Inna i Patik bas mi je zao sto ste nam se pridruzile :cry::cry:
potrese me svaka nova prica svaki novi andjeo....joj :-(

Slucajno pregledavajuci forum naletih na jednu temu i bas se prijatno iznenadih...naime nasa suborka Velika jabuka je trudna :-D(bas me cudi da nam se nije javila da sa nama podjeli srecu :-/)

ina draga naša :love2:
znam koliko je teško iznijeti priču! tu smo za tebe!

patrik draga polako! još je jako rano, još je premalo vremena prošlo da bi se mogla osjećati spremno za razmišljati o bilo čemu! vjeruj mi, kada te čitam znam točno kako ti je! ja sam isto kao i ti otišla u bolnicu uvjerena da ću donijeti kući zdravo dijete, a moja ljepotica nas je napustila nakon 9h borbe!
terba vremena da ojačaš, treba vremena da se naučiš živjeti s tim! znam da ti se sada ne čini tako, doći će dan kada ćeš se ponovno smijati, kada ćeš biti sretna! doći će jedno malo srčeko u vaš dom, i učiniti ovaj život puno lakšim za živjeti! draga moja, znam koliko ti je teško, i potpuno je normalno osjećati sve te osjećaje koje sada imaš!
mi smo uz tebe, i razumijemo i suosjećamo s tobom! drži mi se draga naša! :love2:

svima vam šaljem ogromne puse!
držite mi se! :heart:

inaa mislim da je osoba koju spominješ u svom postu,.. da sam ta osoba ja...:)
žao mi je da si doživjela isto što i ja, jako mi je žao ...
ali ako ti išta znači ja sam ipak nakon svega, ipak sretna, sa dozom tuge i ranom na srcu, ali ipak sretna!

čudno je to kako je puno nas prije svoje tragedije čitalo o nečijoj i pitali smo se kako je ta osoba to preživjela?
ja sam dok sam bila trudna sa trojkicama svaki dan po internetu po forumuma tražila savjete drugih mama koje su rodile trojkice...i tako sam jednom naletjela na neku temu gdje cura priča kako je trudna i nosi blizance i sve super...i nakon toga post kako je dobila trudove, rodila i bebe su umrle jer su bile premalene i nezrele...tuga, jad, očaj...i ja si čitam i odjednom mi se okrene u želudcu od sam pomisli da se i tako nešto može dogoditi kada je trudnoča na kraju skoro i brzo prestanem čitati jer me uhvatila neka panika da bi se to meni moglo desiti...kasnije kad sam rodila svoje trojkice puno puta sam se sjetila toga trenutka i toga straha koji sam osjetila kad sam pročitala sudbinu te mame, kao da mi je netko navjstio nešto...
Ali eto dobila sam odgovor na moje pitanje kako je to ta mama preživjela, eto ja sam preživjela još gore, još jednu bebicu više izgubila, a svejedno sam jako brzo odlučila ponovo pokušati pa kud puklo jer da nisam vjerojatno bi ja pukla i opet me nije sudbina pomazila savršenom trudnočom nego zeznutom do samog kraja, ali eto sve se isplatilo...

patrik i inaa strasno mi je zao ! :cry:

Drage moje,citam vas vec skoro tri godine i neke od vas su mi tako poznate i bliske kao da se znamo licno(Bambus99,bzara,Roza,tibi,mandy,osijek ).Razlog zbog koga sam tako cesto posecivala ovu temu je taj sto sam i sama majka andjela.U vreme kad se sve to izdesavalo nisam imala internet pa ni mogucnost da se javljam a kasnije kad je vec proslo neko vreme nisam imala snage.Razlog zbog koga sad tek pisem je potresna prica Patik moj koja toliko podseca na moju da sa knedlom u grlu citam sve sto ona pise i prozivljavam te grozne i crne dane nakon gubitka deteta.
Draga Patik,ja sam na porodjaju izgubila devojcicu nekoliko sati po rodjenju.Cekali smo je i radovali joj se svaki dan.Mislim da sam bila najveselija trudnica na svetu.Uzeli smo kredit i kupili stan u zgradi ispred koga je veliko decije igraliste,spremili divnu limun zutu sobicu.Trudnoca skolska,porodjak super,beba dobila ocenu 10.Pola sata kasnije pocinju problemi sa disanjem,reanimacija,uzas koji traje 2 sata pred mojim ocima koji ne zaboravljavam.Upucuju je za Beograd ali njeno srce prestaje da kuca na tom putu.Poljubila sam je na rodjenju i dodirnula prstic kad su posli.Nista vise.Nikad.Tamo je kremirana.Rekli su da se tako obicno radi a ja nisam bila svesna tih dana da donosim neke odluke.Kasno je da se kajem.
Dolaze dani o kojima sad ti pises.Nemoj siliti sebe da radis nesto pre nego sto osetis da je vreme.Nemoj ici da gledas druge bebice misleci da ce oporavak doci ranije ako to preguras.Jos je jako rano.Misli na sebe i tvog muza.Kao i ti,tad sam razmisljala samo kako cu se fizicki oporaviti i spremiti telo za novu trudnocu ne bi li je nekako vratila.I da,htela sam samo nju.Pocela sam da jedem,pijem vitamine i posle prve menstruacije krenula da pratim folikule kako bih sto pre zatrudnela.Znala sam da je samo tu spas.Ocajnicki sam zelela devojcicu.
Nisam je dobila.Godinu dana posle porodjaja najzad ostajem trudna.Bila sam uzasno razocarana kad sam cula da nosim decaka.Sad sebi to ne mogu da oprostim jer taj decak danas ima 16 meseci i centar je naseg zivota.On je nas zivot,nase sve.Uvece kad legnem srecna sam i ponosna sto ga imamo.Gledam ga dok spava i obozavam.
Ponovo sam trudna i ponovo cekam decaka.Mislim da devojcicu verovatno necemo nikad vise imati bas zato sto sam je toliko zelela i sto bih je mozda i upropastila svojom ljubavlju jer bih je na neki nacin dozivljavala kao svoju izgubljenu andjelicu.Mozda gresim ,ne znam.Sve u svemu,htela sam samo da ti kazem da sam i ja ocajnicki zelela dete istog pola kao izgubljeno ali ga nisam dobila i da to nikako ne umanjuje moju srecu.Bog je to uradio sa dobrim razlogom i ja sam mu zahvalna sto sad imam ovog malog zvrka koji tako slatko rasiri rukice da me zagrli i poljubi da ti se srce istopi.
Draga Patik,samo dan po dan.Uzasno je tesko i proci ces jos neke faze dok se koliko toliko ne oporavis ali polako.Jos jednom ti kazem-ne sili sebe ni na sta.Osecala sam i ljubomoru i zavist prema svima koji su imali zdravu i pravu decu i hiljadu puta se pitala zasto mi,zasto ona ali sam shvatila da je sve to normalna faza posle ovakvih tragedija.
Inna,jako mi je zao I zbog tvoje bebice.
Eto,osecam se malo cudno sto pisem ovde posle toliko vremena.Sledim se svaki put kad vidim novo ime,radujem vasim trudnocama.Bzarina i trudnoca bambus99 su isle uporedo sa mojom pa sam ih bas posebno dozivljavala.Moj sin je rodjen pocetkom novembra.Ne znam sta bih vise rekla osim da vam svima posaljem jedan veliki zagrljaj bez reci-to se najbolje razume.

Drage moje..zao mi je da nas je ovdje sve vise.. Inaa jako sam tuzna sto si i ti izgubila bebu..čitala sam te na potpomognutoj ..
Ja sam jucer bila u gradu i stojim na suncu pomislim kako će biti sve bolje kad evo dodje proljeće,i odjednom prolaze kolica s blizancima, nakon par minuta jos jedna , a onda opet jos jedna..BOze sta je ovo otkud to? Odjednom jos jedna ,zena s kolicima kakva sam ja htjela kupiti za svoje andjele..ja se držim hrabro s ljudima smo i glumim kako mi je dobro kako sam sretna da ima toliko blizanaca, i kako su lijepa kolica..cijeli dan smo bili u nekom društvu ,ali navečer kad sam uhvatila prvi trenutak samoce suze su počele teci i to tako jako u slapovima nisam se dugo mogla smiriti..nisam plakala od ljubomore nego od tuge sto moje djece nema vise sto ja necu gurati njih u kolicima..pretesko mi je a bas sam mislila da se dobro držim..

inažao mi je zbog toga što si nam se pridružila. Samo ti sebi daj vremena pa se javi kad budeš mogla.
Znam za dr.Poljaka, puno lijepog sam o njemu čula i drgago mi je što te vjera ne napušta. Drži se!:love2:

SAmo da dodam da rezultati obdukcije nisu dali nikakav konkretan odgovor.Beba nije imala nikakvu manu ili bolest koja je prouzrokovala smrt vec jednostavno nije profunkcionisao sistem za disanje.Zasto se to desilo bebi koja je rodjena u terminu sa 3800g nema odgovora:).Kazu losa sreca.Vremenom sam naucila da zivim sa tom tugom.Bilo je jakih psihickih kriza i sve je to normalno,ne bi bilo normalno da ih nije bilo.Sin nam je udahnuo zivot i 100% sam sigurna da ga njegova seka cuva jer imali smo par situacija kad se to pokazalo.Ona je nasa andjelica i uvek,UVEK ce biti sa nama i u nama

Tikica - ja nekako mislim da će to mene zauvijek tako držati, jer sam ja jako osjetljiva i emocionalna osoba, i jako puno vremena mi treba da neke loše stvari i sječanja prebolim. Nažalost, evo prošlo je 12 godina od smrti mog oca, a i dan danas jako često zaplačem za njim i sjećam ga se. Tako mi se čini da će me i ovo na neki način gušiti cijeli život.

bzara - :heart:

Patrik_moj - čitam vas i suza suzu stiže. Ovaj ste post započeli tako lijepo, ali ni u snu nisam mislila da će kraj biti tako tužan. Da znam ovo je tema za mame anđela, i nije ništa čudno da nam se pridružila još jedna mama, ali eto, nekako sam se nadala da ste slučaj kao i ja. Nikada nisam doživjela tako nešto kao vi, i zato ne mogu reći da znam kako vam je, jer to mogu znati samo one majke koje su imale svoje dijete na rukama i morale se pozdraviti sa njime. Ali na kraju svega, i moja bol, i vaša bol, je ista bola, jer niti jedna nemamo u rukama svoje izgubljeno dijete. To što ste puni snage, pa tu snagu izgubite, nije ništa čudno, prošli ste nešto najgore u životu. Ali nemojte dozvoliti da vaš život stane tamo gdje je stao život vašeg malog anđela, nemojte se prepustiti bolu i tuzi, jer nažalost tako nikada nećete biti bolje. Kada vam se plače, plačite , ako vam se vrišti - vrisnite, lupajte u zid, izbacite svu bol iz sebe. Zagrlite čvrsto svoga supruga, isplačite svaki onaj trenutak koji vas boli i guši. Nemojte misliti trenutno na ništa drugo, dajte si vremena da se priviknete na ovaj gubitak, ali opet ne previše. I nikada, ni u jednom trenutku nemojte pomisliti da više nikada neželite imati dijete, jer imati dijete je nešto najlijepše na svijetu, i vi imate potpuno pravo na to, kao i svaka žena na ovom svijetu. Dajte si vremena, a onda svom snagom naprijed u nove pobjede. A vaš anđeo će uvijek biti uz vas. :heart: I naravno, kad god ti je teško, dođi ovdje k nama, ispiši iz sebe sve ono što te muči. Zato smo ovdje, da tješimo jedna drugu.
Što se tiće babinja, i odlazaka u posjete ženama sa malom djecom, mislim da na to spremna nisi. Možda je u tebi neka želja da odeš i vidiš nečiju bebu, i u tom trenutku se osječaš bolje, ali nakon toga čisto sumnjam da će te neće uhvatiti loš trenutak.

Optimistična - Tvoj post je pun snage i hrabrosti, samo hrabro naprijed :heart:

Inna - i ja mnogo puta krenem pisati nešto, pa jednostavno nemam snage nastaviti dalje. Kada budeš spremna, završi svoju priču.I kad god ti je teško, uvijek se javi.

Luna -
:heart:

Ja sam jučer sa sinom bila u gradu, i na izlasku iz parka sretnem od muževog bratića ženu i njihovo novorođenu kćer(već sam pisala kako trebam u babinje, a nemam hrabrosti). Neznam je to bio neki znak, baš zato što sam to odgađala toliko i stalno govorila kako neželim ići još k njima, ili što..ali samo su se stvorile ispred mene. Preslatka je, nisam skinula oka sa nje. To je prva beba koju sam vidjela nakon 7 mj. i došla je na sasvim čudan način pred mene.

Draga Inna, jako mi je zao...Shvatam da si slomljena i da nemas snage za pisati. Kako je tesko shvatiti ovaj zivot, ove nase sudbine...postavljam si po tisuciti put danas pitanje, zasto, Boze? Sto smo ti skrivile i skrivili? Pa samo sto smo zeljeli je unijeti jos malo srece u nase domove, zar je to zbilja bilo za kaznu? Kad pogledam tebe kako si se hrabro borila da ti ne urade kiretazu, srce mi se stegne...vec sam citajuci razmisljala kako ce prica imati happy end jer si ti branila zivot svog djeteta...neke stvari zbilja nemaju smisla i neshvatljive i okrutne su...
Ja ti ne mogu reci da ce vrijeme izljeciti sve...i sama se borim sa svjezim i otvorenim ranama. Moj sincic je postao samo pet dana prije tvoje bebice andjeo i znam da nijedna rijec te trenutno ne moze utjesiti...Niti to da su andjeli, niti da ce s vremenom biti bolje, niti da cemo opet imati priliku vidjeti malo srce na uz-u...nista...samo sto mogu reci je to da cu i za tebe veceras sklopiti ruke i iz dubine svog srca moliti, da smognes snage proci ovo sve...Ljubim te

@bzara, hvala ti...utjesno je cuti da je netko tko je prosao skoro pa slicnu situaciju opet nasao svoj Put. Ja se jos bojim iducih dana kad bi trebali stici nalazi obdukcije...Bojim se svakog moguceg rezultata, bojim se da ce nesto naci a ujedno i da nece nista...svega se bojim...Bojim se zivota i ljudi...Sutra po nagovoru svog psihoterapeuta krecem ponovno na fax. Zgrci mi se zeludac kad pomislim da cu dijeliti prostoriju sa njih 90, od kojih me polovica poznaje sa trbuhom do zuba. Bojim se pitanja gdje mi je i kako Patrick...oblije me hladan znoj samo na tu pomisao. Ali prezivjet cu nekako, znam da i to mora proci i da se prije ili kasnije sa svojim strahovima moram suociti... Saljem ti veliki zagrljaj


@Luna, zao mi je sto dijelimo iste sudbine...zao mi je svake osobe koja prozivio i maleni dio ovog pakla koje mi prozivljavamo, ali mi je drago da si se javila, jer mi tvoja prica daje barem malo utjehe...Sto se tice spola druge bebe, tu me jos stegne oko srca citajuci tvoj post i velim sebi, O Boze, neces valjda i meni tako dati! Ali shvatam da je to jedna velika mogucnost i nadam se da cu se s vremenom moci pomiriti sa tim...Meni najteze pada sto je moja sestra sada trudna i nosi decka... A ja sam bila ta koja sam u obitelj trebala donijeti prvog pisonju i bila sam preponosna na to...Ne shvatite me pogresno, ne zato sto je sin, nego zato sto je prvi :) i svi smo mu se radovali...A sada sam ja ostala bez svog zivota, dok ce svi drugi moci uzivati u svojoj djeci... Nadam se da ce me uskoro proci taj osjecaj, zato jer je ona moja sestra ii ne zelim se ovako osjecati, osjecam se prljavo i odvratno i ne zelim da ona toga bude svjesna pa da zbog mene pati...i ona i njen maleni u pupi :(
Sve me podsjeca na mog Patricka...Stotine sitnica po stanu sjeca na to sa koliko ljubavi smo ga ocekivali. Zamislim se cesto i vidim ga kako lezi u maxi cosiju ili kako lezi izmedju tate i mene na nasem ogromnom krevetu i iznenada me presjece...jer shvatim da ga nema i da nikad nece biti tu...
Danas smo suprug i ja, ne znajuci sto cemo od muke i moje nervoze, otisli u setnje...Nakon tri sata hodanja sjeli smo na kavicu u jedan mali lokal...ja sam se osjecala kao u kavezu. Ljudi oko mene se smiju, pricaju sa djecom, druze se, a nas dvoje, spustenih ramena sjedimo jedno nasuprot drugom, izbjegavamo poglede jer nas suzne oci podsjecaju na Patricka i sutimo...sutimo i sutimo...Nakon svakog njegovog pokusaja uspostavljanja komunikacije sa mnom ja se unervozim, najradije bih pokupila jaknu, izletila van i raskrivila se...Ljudi ulaze i izlaze iz lokala, nasmjeseni, sretni, a ja u sebi proklinjem zivot i zudim za ponovnim osmjesima na nasim licima...

Drage moje mamice, tesko mi je ovo priznati...cesto puta mislim da si nesto ucinim. Trenutno mi to izgleda kao jedina moguca opcija za izici iz ovog pakla. Tako bih si rado okoncala ovaj zivot...ja ga vise ne trebam jer on vise nema smisla...Znam da cete svi reci, misli na svog muza...ali ja iskreno mislim da bi on manje patio kad mene ne bi vidio ovakvu...


@tikica, :* hvala ti...pokusat cu poslusati tvoje savjete...Imas pravo za babinje, sad mi je drago da nisam otisla, jer znam da ne bih dugo izdrzala. Ovih dana sam stvarno u krizi i nadam se da ce iducih dana biti bolje...Zanima me, jeste vi koristile ista od raznih opijata :D ? Ja imam par i moram reci da pomognu trenutno, samo imam osjecaj kad popusti djelovanje bude jos gore... Danas sam muzu rekla, da bi najbolje bilo da me strpa negdje u neku ustanovu, da me ne mora gledati takvu i patiti zbog mene i moje nervoze i ravnodusnosti, jer on to najmanje zasluzuje. Sreca pa me razumije i prihvaca takvu kakva jesam...

Sada vas napustam. Zelim vam lijep ovaj tjedan, ispunjen sa puno smijeha i lijepih trenutaka... Saljem vam veliku pusu