Patrik_moj i tikica, sjedim u uredu i čitam vase postove i trudim se suzdržati suze da ne vide ostali moju tugu za vašim anđelima...
Meni je proslo ve 2 i pol godine od gubitka mog andela, i sve sto opisujete sam isto tako prosla, mada ako vas ikako mogu utješiti, s vremenom postane lakše. Jednostavno život i sve što on donosi, probleme i poneki sretan trenutak, naprave svoje i tako živiš iz dana u dan. Čak sam krenula i sa novim postupcima MPO jer želja za djeteom je prevelika, i kod mene i kod MM-a, a strah od ponovnog gubitka postoji, naravno, ali se isto tako naučiš živjeti s tim. I da koliko god vam se čini da je vaša bliža okolina zaboravila na vaš gubitak, nije, samo se trude zbog vas ponašati normalno i ne spominjati taj gubitak, kako bi i vama bilo lakše.
Cure moje ljubim vas i uvijek vas stavim u svoje molitve.
držite se, moramo vjerovati da će jednom svanuti dan kad ćemo i mi biti "mame". čuvajte i svoje predivne MM-ove !