Printable View
Dobar dan!
Oprostite što pišem pod krivu temu. Vidjela sam da se privatna poruka nekome od članova ovog foruma ne može poslati ako nemam objavljen dovoljan broj postova. Koliko moram postova napisati da mogu nekome poslati privatnu poruku?
Postavila sam pitanje na temi od dipspraksiju prije 4 mjeseca pa mi nitko ne odgovara.
tanja, razumijem da mu želiš povećati samopouzdanje, ali nije to loše što on svoj uspjeh pripisuje svojoj upornosti, ustvari je čak najbolje što uspjeh pripisuje upravo onome što može kontrolirati
a vjerujem da će kroz razna iskustva u životu doći u jednom trenutku i do toga da je (bio) i pametan
Upornost je bitna
To definitivno.Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Trenutno zapravo ima puno veći problem, a to je perfekcionizam koji je ponovo izbio kad sam mislila da se toga riješio. Ali to je već druga priča, a ima veze i s online školom, i manjkom društvenih veza dok se sjedi doma, i ostalim detaljima suvremene svakodnevice.
pa iskreno, ni jedno ni drugoCitiraj:
Evelina prvotno napisa
nemoj se zafrkavati, jer njemu je to sigurno teško i ozbiljno prolazi kroz to
trebalo bi ga saslušati i da proba verbalizirati sve što zamišlja da će se dogodit i što mu povećava strah (ne da mu ti to govoriš, nego on sam sebi)
ako hiperventilira, probaj s njim vježbati da diše sporije i tako se smiri, jer hiperventilacija može još više povećat osjećaj panike
po meni, ne bi bilo loše potražiti pomoć stručnjaka, možda školskog psihologa, da ga nauči kako se lakše nositi s tim
Odgovorit ću ja na izvornoj temi, da ne odemo off topic na ovoj.Citiraj:
PITANJE123 prvotno napisa
Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Ma već je pod stručnjakom :rofl: dobro, nije trenutno, ali prati ga od prvog razreda Severica.
Iako, nismo bili na kontroli od 2019.
On sebi verbalizira da ću ga ja ubiti ako dobije jedan.
Onda ja velim da to nije točno.
On kaže da zna.
Onda red suza.
Ali strah me.
Ok, čega?
Jedinice ili loše ocjene.
Onda ja velim dobro, da ju i dobiješ, popravit ćeš ju.
Onda on inzistira da ću ga ja ubiti ako dobije lošu ocjenu.
Tu lagano već kuham, jer smo prošli to maločas.
Onda hoću malo razbiti led nekom pošalicom da se izbaci iz tog filma.
Onda se uvrijedi jer ga pokušavam nasmijati, a on to neće.
Onda ja velim ok, isplači to (meni to uvijek pomaže).
Onda on popizdi da sam ja loša i najgora i ništa ja ne razumijem.
Onda meni više nije do razumijevanja, jer se vrtimo ukrug i nikud ne stižemo.
E, ok, to je dosad bilo u četiri navrata i to tek u petom razredu.
Ali kad je jučer iz sobe zakukao, a test čak nije ni danas...ma mislim, daj se saberi.
Kud to vodi, hoćemo tak buduće svaki test prolaziti?
Pa nemrem da se ne sprdam više.
E. je išao na terapiju kod psihoterapeutice u Suvag (3x on 1x ja i tako cijelu školsku godinu). On je imao i većih problema od straha prije ispita - zbog disleksije osjećao je frustraciju koju nije mogao sam riješiti, pa je došlo do samoozljeđivanja. Savjet o odlasku iz sobe i nepodržavanju cirkusa nismo sami smislili, dobili smo ga od stručnjaka.Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Okretanje situacije na smijeh također je dobra metoda pomoći.Citiraj:
Evelina prvotno napisa
Moja svake godine mjesec dana pred početak nove školske godine postane 'nemoguća' i ja svake godine to zaboravim i onda se pitamo tamo negdje početkom 8.mj kaj se to opet događa i onda nam klikne. Svaku godinu prije početka nju je strah jer ona će past razred.Citiraj:
Evelina prvotno napisa
Već je sad u nekoliko navrata spominjala taj 5.r kao nešto strašno. I ajde što je i njoj samoj stresan taj 5.r i što je svjesna i zna da donosi promjene, ali još imaju i učiteljicu koja ih plaši 5. razredom pa nikako ne pomaže.
Možda je i tvom malcu taj 5.r okidač jer em je promjena em su malo u školi pa malo online, nema sigurnosti i stabilnosti. Danas je ovako, sutra onako.
No, razumijem te, ovo stvarno zna biti jako iscrpljujuće. Moja je takva pa od rođenja :mrgreen:. Ako potraje i nema pomaka, potraži stručnu pomoć.
Kod moje ako okreneš na smijeh dobiti ćeš izljeve bijesa. Ako je njoj ozbiljno, ne daj bože da probaš okrenuti na smijeh. Meni je to bilo poprilično teško shvatiti, jer ja volim okrenuti na smijeh, ali kod nje to ima kontraefekt. Treba vidjeti što kod koga pali.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Sad kad drami zbog ispita i da će dobiti 1, kažem joj ma daaj pa to si i prošli put rekla i nisi dobila. Onda stane i kaže, a da jesam.
Citiraj:
Evelina prvotno napisa
Ne kod njega, to nema nikakvog smisla.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
To pali kod mene.
To mi je zato i prvi poriv učiniti.
Ali redovno raz.... situaciju s tim.
Je, teoretski je dobra metoda, ali treba jako dobro znati procijeniti kad i kako i kakav smijeh.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Moj, recimo, ni inače nema baš neki smisao za humor, pa će okretanje na smijeh najčešće shvatiti kao ruganje. Zato to izbjegavam. Ali ako provučem aluziju na neku zajedničku asocijaciju, onda to ponekad može upaliti.
Istina je. Bilo bi lako kad bi jedan univerzalan pristup pomagao u svim situacijama i kod svake osobe, ali nije tako... Kod mog sina zafrkancija je pomagala, ali ako je stvarno drastično cirkusirao, najbolje rezultate davao je pristup kao kod trogodišnjaka: Prestani odmah!Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Ne kažem da to pali kod svih.
A što znači drastično cirkusirati? Za dijete školskog uzrasta?
(meni je to terminologija kojom se opisuju tantrumi ili hirovito ponašanje petogodišnjaka... ali nekako sam imala dojam da ovdje govorimo o nešto starijem uzrastu)
Pretpostavljam da svatko zna koji pristup odgovara njegovom djetetu, ali ipak ne bih djetetu koje je prekomjerno zabrinuto zbog škole rekla da cirkusira. To je njegova svakodnevica i problemi s kojima se mora nositi - nekima to ide lakše, ili su po prirodi ležerniji, a nekima teže pada. Ne treba ih zato grditi.
Ne znam na što je Peterlin mislila pod cirkusiranjem.
Panične napadaje koje moja dobije ne bih nikako nazvala cirkusiranjem. Hiperventiliranje, ubrzan rad srca, hodanje gore dole, očaj, oči pune suza. To su pravi osjećaji, strah i anksioznost. I da i djeca ih mogu imati. Moja je takva da brine o svemu. Kad je sezona gripe brine o gripi, o koroni da ne pričam, o potresu. Brine o mogućim poplavama, meteorima, tuči i još stotinu drugih stvari. Jednostavno je takva. Tako brine i o svakom ispitu. Da joj je lako nije, ali s vremenom i uz pomoć stručnjaka uspjeli smo joj pomoći da se ipak lakše nosi s time.
Ovo cirkusiranje bih ja nazvala kad drami drame radi, a nema iza toga pravog razloga.
Upravo to - tantrumi kao kod puno mlađeg djeteta. A onda i metode rješavanja prilagodiš ne njegovoj biološkoj dobi nego puno mlađem uzrastu. Ne treba ih grditi, ali treba to po kratkom postupku prekinuti.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Rekla sam već, nije opća istina, ali ovaj moj je bio (i još je ponekad) kralj drame. Kad nije bilo publike, drama je ubrzo prestala postojati. Na paralelnom kanalu, radili smo puno s njim (i organizirali stručnu pomoć) da sam sebi nađe odgovarajuće metode učenja i podigne samopouzdanje na temelju rezultata koje postiže. Ali to je proces. Ne ide preko noći. I danas mu moram povremeno reći "čuješ li ti sebe??" kad počne štektati i režati zbog neke banalne stvari.
Zaključak: djecu treba poučiti da prepoznaju kad upadaju u petlju i da razviju načine kako da se iz toga izbave. KOd nas je to trajalo do polaska u srednju školu. Na kraju prvog razreda srednje već je bilo 80% bolje. Prestati neće nikada.
Slično kao kod Peterlin: moj je jednom kao desetogodišnjak izveo pravi tantrum dvogodišnjaka - zalegao je na pod na leđa usred hodnika. Na to sam mu rekla da je to tipično ponašanje za dvije godine, a on se onda smirio u trenu i samo ustao.
Nije to bilo redovno njegovo ponašanje, nego uzbuđenje uoči škole u prirodi.
Ok, sad razumijem o čemu pišete. Moram priznati da se ne sjećam takvih situacija kod svojeg. On kad drami, drami za sebe, unutra, i toga se najviše i bojim jer se zatvara.
Zapravo je najbolje rješenje da ga pustim da to proradi sam, ali da sam tu negdje dostupna ako ipak poželi komunicirati. Koliko god to bizarno zvučalo, WhatsApp se pokazao kao jako pogodna zamjena za živi razgovor u trenucima kad ne želi nikog vidjeti ili razgovarati :mrgreen:
Još samo da napomenem - dok je u takvoj fazi (tantrumi, drame), nije pravi trenutak za razgovor. Ja sam morala uvijek dobro paziti i vrebati trenutke kad je sin bio miran i dobre volje, pa da porazgovaramo o prethodnim ispadima. Morala sam sama sebe podsjećati da to ne preskočim, iako mi je bilo muka i nije mi se dalo.
Daklem, razgovarati treba u periodima bez opterećenja. Ne smije se to zaboraviti ili propustiti, jer nam se često obije o glavu. Takva djeca rijetko sama potaknu razgovor o svojim problemima. To je roditeljska odgovornost - treba potaknuti takav razgovor u trenutku mira i opuštenosti. Dijete neće svaki put prihvatiti... ali probaš više puta, pa ponekad i uspiješ. Meni je obično "udica" bilo problematično ponašanje druge djece, o čemu smo često razgovarali (razred je bio koma, pun ometača), a onda bih diskretno skretala vodu na svoj mlin i razgovor preusmjerila na sinove dramatične ispade.
Ne znam, mi smo upravo od terapeuta nedavno dobili savjet da dozvolimo djetetu (2 razred; 8 godina) da odradi emocije kako mu god treba, makar to bio taj neki cirkus ocekivan od dvogodisnjaka jer je dio stresa kod anksioznog djeteta vezan upravo uz to da ne moze/ne zna ispuniti ocekivanja odraslih osoba. Vec sam pisala da nemamo na papiru dijagnozu darovitosti jer se to ne radi, ali dijete prati nastavu po prilagodjenom programu i ide na terapiju jer se ne zna nositi s perfekcionizmom, anksioznoscu (a i koronom i jos nekim situacijama na koje ne moze utjecati).
Znaci ako mu doslovno pukne film i ne zna/ne moze nista drugo osim plakati na podu, sklupcan u kuglu, ponekad je potrebno dozvoliti upravo to jer, kad zavrsi navala osjecaja s kojima se ne zna nositi, bit ce svakako spremniji razgovarati o tome sto se dogodilo i sto je mogao (ili nije) napraviti drugacije, odnosno kako bi mogao izbjeci takvu situaciju neki drugi put. Ima skroz smisla da ce tantrum prestati jer sve s vremenom dogori i, ako se ne podlijeva ulje na vatru, nece vatra trajati zauvijek.
Otkako smo poceli ponekad pustati da place i jauce jer su carape broj prevelike ili imaju pogresan sav (a zapravo je problem u sljedecoj aktivnosti koja se mora dogoditi, ili nesto slicno) ili je previse zadace zbog toga sto mu se bas ne da crtati prvo cvijet, poceo je zapravo manje histerizirati i vise razmisljati o tome kako bi mogao izbjeci bas tu situaciju. Uglavnom se svi takvi ispadi dogadjaju doma ili kod prijatelja koji su nam zapravo prakticki dio obitelji pa nije da potezemo situaciju bas svuda. U javnim situacijama je reakcija ipak nesto vise kontrolirana.
Ovo sto Evelina kaze za WhatsApp, mojem ponekad pomaze Messenger Kids - prica s mojom prijateljicom (mamom njegovih najboljih prijatelja; ovih gore spomenutih), koja je ujedno i terapeut. Steta sto smo toliko bliski; sigurno bih ju bila izabrala da radi s nama. :lool:
Kaae, razuman mi je tvoj post!
Meni je problem što ja vrlo često nemam vremena pustiti. Upravo su to kritične situacije - spremanje u vrtić, kad moram stići.
Kod nas je trenutno pozitivan smjer. Pronašli smo neki modus. Nadam se da smo mirni neko vrijeme :)
Dugo nisam bila na forumu.
Pisala sam prije par godina na ovoj temi o tome kako je moj dječak sam naučio čitati s 4 godine, kako je s 5 znao zbrajati brojeve i kako me sve to brine zbog škole jer se bojim da ce mu biti dosadno.
Evo ga u prvom razredu. Obožava školu, trenutno uči brojeve do 10 i dolazi doma i smije se tome i okreče očima jer mu je stvarno dosadno s obzirom da bez problema zbraja i oduzima peteroznamenkaste brojeve i zna množenje. Isto je i sa slovima, zna sva slova, čita odavno i malo je frustriran što mora stalno pisati nešto što već zna, no to je jedini problem koji ima sa školom. Jako voli učenje, suradljiv je i oduševljeno odlazi u školu, vraća se sretan i odmah piše zadaće i sprema torbu za drugi dan. Nas je potpuno izbacio iz toga, zadace i torba su njegova odgovornost kaže. I dokle god funkcionira -odlično!
No radi sam sebi presing koji mu mi nikad nismo radili i ne znamo odakle mu takav stav jer ga bas učimo suprotno - neki dan je dobio prvu četvorku i to iz likovnog. Nije mogao spavat od muke, ne može se s tim pomiriti i ljut je. Za 4 nam nije ni rekao nego sam ja sama vidjela u ednevniku i onda nije htio ni pričati o tome. Muž i ja smo ga zagrlili i čestitali mu na prvoj četvorci u njegovom životu pa nas je gledao kao da smo ludi. Unatoč svim našim naporima i objašnjavanjima (koji traju od barem godinu prije polaska u školu) da je bitno da je on sretan a ne kakve će ocjene imati on nije miran dok nije savršen a nikad neće biti savršen jer je to nemoguće.
I stvarno, nadaren je za govor, slova i brojeve, ali majko mila kako ne zna crtati. Ne zna i gotovo
Ode mi post.. Uglavnom, ne znam kako da mu pomognem u ovim osjećajima kroz koje prolazi i kako da mu već jednom uspijem objasniti da poanta života i škole nije da bude naj bolji nego da bude sretan!
Super da mu je učiteljica odmah u prvom dala četvorku. Mislim da nema neke velike pomoći od objašnjavanja već da broj ponavljanja ocjena manjih od 5 donosi razumijevanje da ne mora biti najbolji.
S tim se i mi mucimo, opcenito, s obzirom da je perfekcionist. Npr. danas je bio dan na pola koplja jer je rijesio nekakvo testiranje iz matematike - ne test, nego bas neko individualno mjerenje - puno bolje nego prosli put (dakle napredak je ocit) i uz to najbolje u generaciji, ali eto, on "u zivotu nije postigao tako los rezultat jer je bilo ponudjeno jos zadataka, a on je samo stigao 80 jednih i 75 drugih", svaku grupaciju unutar 5 minuta.Citiraj:
Apsu prvotno napisa
Tu nam kaze terapeut da je ok pokusavati ispricati mu pricu o nama, kad smo mi imali 8 godina, bili u drugom razredu (trecem) i bas eto dobili ocjenu manju od onog sto smo htjeli, onda smo se osjecali ovako ili onako... mozda bas kao on, ili drugacije pa smo si pomogli ovako ili onako. I pustiti na miru njega i njegove osjecaje.
Jelena, i kod nas se sve skupa nekad dogadja bas kad nema vremena za pustanje. Onda je vise povuci-potegni situacija. Prevelik je da ga zgrabim pod misku i uguram u auto. :lool:
Ovo uopće ne mora imati veze, jer kod perfekcionista nije bitno uspoređivanje s drugima i pitanje je li najbolji ili ne, već ispunjava li neke svoje unutarnje zacrtane kriterije.Citiraj:
casa prvotno napisa
Imam perfekcionista doma, u srednjoj školi je, i kod njega uopće nije u pitanju je li najbolji. Svjestan je da nije. Ali od sebe očekuje same petice i to postaje naporno.
I njemu je prva ocjena u životu bila četvorka iz likovnog. Sav rezultat bio je da je istog trena zamrzio likovni i uvrtio si u glavu da je loš u tome :roll:
Upravo to. Nije im bitno jesu li bolji ili gori od drugih. Moja pojima nema kako su drugi napisali ispite. Ona dođe doma i kaže dobila sam 5,ali sam imala 1 grešku.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Kad se sjetim bjesomućnog brisanja svakog slova jer nisu savršena, a izgledalo je kao kaligrafija. Tresla se jer joj točkica na i nije savršena. Uh, koja je to muka bila. Ona je ridala nad slovima i brisala i pisala i brisala. Kad sam joj uzela glumicu i rekla probaj bez brisanja, rasula se, tresla se. Meni je bilo očajno gledati kako joj je teško.
Mi smo joj od malih nogu pričali kako smo bili i ovakvi i onakvi i kako griješimo i da smo dobivali nekad i jedinice.
Kad je imala nekih 3g jedno je vrijeme bila opsjednuta s tim da joj pričamo što sve ne znamo. Nije bilo kraja tim pitanjima.. I što još ne znate i što još ne znate.
Nije lako malim perfekcionistima.
Apsu, drago mi je da si napisala da dijete voli ići u školu. Meni je pun kufer toga - što će on raditi u školi, bit će mu dosadno. Jučer smo imali mini scenu, gdje sam ja pokušala nametnuti čitanje neke priče, s nekom poukom, a vezano uz neki prijašnji sukob. Nikako mu nije bilo jasno zašto ga sad gnjavim, kad on hoće o svemiru. Govori da obožava svemir. Uglavnom, stvarno je teško nametat mu nekakve "gaćoljupce", kad on hoće slušati o svemiru. Imamo hrpu knjiga, kupila sam mu i neke nove priče, ali on stalno vraća na "činjenične". Ja sam imala misiju da to pročitamo iz određenog razloga. Moram li reći da na kraju nismo skoro ništa pročitali. A i to što smo pročitali je on meni htio čitati. Kad sam rekla da je kasno i nek si sam čita, rekao je da mu to nije zabavno. Očito hoće publiku.
mitovski, sori, al jako me nasmijalo što ste morali nabrajati što ne znate. :)
Ali se meni ne čini da je naš perfekcionist, premda sam čula neke komentare od stručnih službi u tom smjeru. Npr. išao je na neko testiranje u računanju i riješio je 90%. Nije se ni osvrnuo na to. Mene je zanimalo gdje je griješio, ali njega uopće nije. (Ima je niz brojeva za zbrajanje i oduzimanje pa je na nekim mjestima umjesto - računao s +). Ili je crtao ekipu iz vrtića pa je napisao negdje Pepar, umjesto Petar, pa smo se oboje smijali tome, nije ni posegnuo za gumicom.
Eh, ja sam s ovim imala veselje godinama... naročito kad je bila riječ o lektiri. Moj stariji čita gotovo isključivo publicistiku i dan danas, kao i muž. Mlađi tu i tamo pročita i nešto izvan toga. Koja je to muka bila kad je trebalo čitati lektiru... Da nije bilo audio knjiga, ne znam kako bi to prošlo. Ovako su savladali minimum opće kulture. Na noćnom ormariću nađe se npr. Sebični gen i Tehnički priručnik.Citiraj:
Jelena prvotno napisa
U ranoj dobi sa starijim je bilo lakše, jer on je prilagodljiv, a mlađi je vječito "tjerao mak na konac" i propitivao činjenice. Često nije bio zadovoljan obrazloženjima koja je dobivao od nas i od učiteljica. Da nije imao teškoće čitanja, bilo bi vjerojatno još gore, jer je ovako imao problem kao i drugi (netko nije znao čitati, netko nije mogao čitati) pa je na taj način razvio razumijevanje i za druge ljude s jedne strane i radne navike s druge, ali to je trajalo doslovce godinama. Zapravo, još uvijek traje... Jučer ga zateknem u rješavanju nekakvih zadataka iz fizike, a položio je sve ispite iz prvog semestra. Pitam o čemu je riječ, a on rješava svojim kolegama zadatke koje oni nisu uspjeli riješiti :-) i još se pjeni kako mu ne ide baš sjajno. Njemu nije toliki problem perfekcionizam koliko status - mora biti najbolji u grupi.
Čitam i prisjećam se... i moj je tako s pet godina obožavao svemir i proučavao enciklopedije i tata mu je pričao priče kako je nastao Mjesec i crtao je planete, ma bio je opsjednut time.Citiraj:
Jelena prvotno napisa
Sad ga to više UOPĆE ne zanima, ni najmanje. Ponekad se prisjeti kako je kao mali crtao planete, i to je to :mrgreen:
Nakon svih silnih znanstveno-spoznajnih tema koje su ga zanimale u predškolskoj dobi, sad, u teen-godinama, najveći mu je interes za - politiku :škartoc:
:mrgreen:
Eh, tipično :-)Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Moj mlađi je u toj dobi otkrio financije, investiranje i slično, a sve je krenulo idejama o rudarenju bitcoina, pa smo proširili priču, a samoinicijativno se u srednjoj školi upisao na tečaj financijske pismenosti koji je organizirala HGK https://www.hgk.hr/odjel-financijske...jska-pismenost
Obzirom na njegov cicijaški odnos prema noFcima, uopće me to ne čudi i zapravo je prilično korisno.
Osim toga, zanima ga ekologija i Greenpeace (volim sve što vole mladi), a kritika politike je sastavni dio toga. On je rođeni novinar, zna jako dobro klepetati o tome. Možda bi mogao biti i dobar političar, tko zna... :mrgreen:
:lol: sad je i meni smiješno. Tad mi je bilo iscrpljujuće jer to nije imalo kraja. Nisam više znala što izmisliti. Od toga da ne znam zakrpati hlače do toga da ne znam voziti raketu i sve između čega se možete sjetiti. I to bi tako išlo po sat vremena. Šetale bi, a ona bi pitala i što još i što još. Cilj je bio objasniti joj da ne postoji nitko na svijetu tko zna sve. Njen zaključak je bio da postoji ili je postojao ili će postojati barem jedan samo ja ne znam i treba ga pronaći :lol:, a ona je valjda silno željela biti baš taj jedan. I na kraju svega...pa dobro baš me briga što ti to ne znaš, ali ja ne znam.Citiraj:
Jelena prvotno napisa
Baš sam se sjetila foruma iz razloga da napišem da voli školu iako mu je dosadno. Toooliko sam puta čula pitanje - "a što će raditi u školi?" Pa eto, radi, sve što zna i jedva čeka da nauči nešto novo. Jučer sam se čula s učiteljicom, kaže da je najmirniji, da savrseno surađuje i da je on njena enciklopedija kad digne ruku. Ponosna sam, jasno, sretna, ali maleni sam sebi zadaje ogromne kriterije. Nije u natjecanju s drugima nego sam sa sobom. Također, čini mi se da je počeo bježat od crtanja, na tome ćemo poraditi, iako kažem, nije za crtanje niti ga to zanima. Trenutno slaže malog auto robota od 500 šarafa i dijelova, ja to ne bih složila nikad ali on je uporan i slagat će ga danima dok ga ne složi. I tek kad ga složi bit će miran. Nije lako takvoj glavici, ali neka ga je, netko mora biti i takav <3Citiraj:
Jelena prvotno napisa
Inače, ja sam prvi razred prošla s 4. Nisam znala ni citat ni pisat, moji me na ništa nisu pripremili. Jedina sam prošla s 4 i to mi je kad danas gledam stvarno žalosno jer sam odmah zamrzila školu. Kasnije sam sve prošla 5, ali školu nisam nikad voljela.
Eh, šteta... ali s druge strane, to nije samo propust roditelja (koji su tu najmanje krivi) nego i učitelja. Sjećam se da je u razredu mog starijeg sina jedna djevojčica dobila nagradu za najveći napredak. Došla je potpuno nepripremljena, a u školi je učiteljica gledala kako da je potakne, u čemu je i uspjela.Citiraj:
Apsu prvotno napisa
U moje vrijeme, skoro nitko nije znao ni pisati ni čitati kad je krenuo u prvi razred (nisam ni ja). A bome i sad kod mog sina, mislim da većina nije znala (nije ni on) - ok sad definitivno vježbaju pisati slova u vrtiću; ali to nema veze s pisanjem i čitanjem... pa nitko radi toga nije zamrzio školu.
Ja na žalost jesam zbog loše učiteljice koja nije shvatila da mi treba vremena, da sam jedina koja ne zna slova i da bi mi se trebala više posvetiti barem kroz dopunsku nastavu. Nije djetetu baš lako kad prođe s 4 a svi ostali s 5. Sjećam se koliko su mi se rugali i kako sam bila jadna. Davala mi je 3 iz čitanja, 3 iz crtanja... pa kako možeš malom djetetu tako, to nisam do danas shvatila.Citiraj:
Jadranka prvotno napisa
No da ne duljim, školu nisam voljela, no ipak sam sve prošla s 5 jer sam bila sposobna i pametna a to svakako nisam mislila o sebi nakon prvog razreda i trebalo mi je puno vremena da samoj sebi dokažem suprotno.
U razredu mog malca bilo je djece koja su znala i djece koja nisu znala čitati i pisat. Nikad se između njih nije radila razlika i jako sam sretna što su današnji učitelji uviđajni i empatični prema djeci.
Po meni ima previše onih koji prolaze s 5 u prvom,drugom razredu.ja sam krenula drugačije prva tri razreda s 3, onda 2 s 4, pa zadnje s 5.0 nije da se hvalim,nije da sve znam,znam ono kaj ne zanima. Za drugo znam i tada i sad znači izvor znanja. Tako smo mi neki na selu.
Školu sam voljela,voljela sam i likovni iz kojeg sam imala uredno 3 u nižim ,a dosta slika na jugo natjecanjima.
Ja mogu njemu pričati i bodriti ga ukug, al to tvrdoglavo ko mazga
Danas su čitali priču neku i trebali ju nacrtati.
Mama ja nisam crtao.
Zašto?
Ha, ja nisam dobar u crtanju i nisam želio
Aaaaaaargggh i sad budi smiren. Ovakav stav je predivan pred školu. I tupimo da ne mora biti dobro, kažemo da nacrta ono apsolutno bilo što kako zna, ali nula bodova. Jedna teta ga još i motivira, al druga, nula bodova