Printable View
http://www.youtube.com/watch?v=uiFeT...eature=related
Draga Klarita, evo jedna pjesma za tebe, da tebi i tvojoj bebici da snage...Iako ne znam skoro nista o tebi, ne znam kako izgledas, ne znam kakva si osoba...znaj da su nase misli uz tebe. Iako se ne obracam Bogu vise, veceras cu iz sveg srca moliti za vas dvoje...Volim vas puno i zelim iz sveg srca da sve bude uredu!!
klarita ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Klarita, stalno ste mi u mislima i jako, jako želim da beba i ti budete dobro. Drži nam se, mora biti dobro, mora, mora...:love2:
Evo mene s pregleda. Beba je ok. Izgleda dečko. Slušala sam udarce srca. Rukom drži drugu ruku i pokušava ih ugurati u usta. Smirena beba. Ja zadovoljna i sretna.
Samo da se sad javi Klarita s dobrim vjestima...............
Optimistična, kako lijepa vijest!
Optimistična jako mi je drago da je sve ok!! :-D
i meni je drago i ja se uz svoju tugu vesilim zbog vas.Kako je zivot cudan i kako nam sam bira sudbine evo citajuci ovo sve sto pisete sjetila sam se svoje mame,imala je mene samo jednu i jedino sto pamtim od nje kad bi se naljutila znala mi je reci:Sta te nisam udavila cim sam te rodila.Normalno dosao je dan kad me odbacila,zaljubila se i vise joj nisam bila bitna,djecu vise nije imala nit ih je zeljela.Oduvijek sam htjela biti majka kakva ona meni nikad nije bila.Imam dva sina i ovu djevojcicu andjela 25.2.2012 i pregolemu tugu za njom,al ja znam da joj je lakse kao i vasim bebama andjelima jer znaju da imaju majke na ovom svijetu koje ce ih voljeti.Eto vidite ja zivim,a majka me nikad nije voljela!Zagrljaj saljem svima!
klarita, da sve bude dobro
...jer cemu zivot, cemu sve? Kad srece nema za mene...
Dobro jutro, drage moje mamice, evo kao sto vec mozete primjetiti, tuga i ja smo opet zajedno, ispijamo prvu jutarnju kavicu :(
Kod nas su dani prelijepi suncani, pravi proljetni, ali ja uopce nemam volju izici van, osim na fax, zato jer moram...Osjecam se grozno u svom tijelu, osjecam da me sve kolege u skoli izbjegavaju i komunikaciju sa mnom, ne znam da li isijavam tako.Jos se jako trudim biti normalna i aktivna kad radimo u grupi i dati sve od sebe, ali izgleda da to nije dovoljno. Onda samo razmisljam u sebi, Boze sto radim tu?Jer ljudi su takvi, dok ne znaju o cemu se radi i zasto sam takva, onda te odbacuju i neljubazni su, a kad saznaju onda se sazalijevaju nadamnom, a ja nijedno od tog ne zelim...Pa samo pozelim da pobjegnem na kraj svijeta, natenkiram opet snage i samopouzdanja i vratim se u ovaj okrutni, bezosjecajni svijet...jer drukcije necu prezivjeti.
Drage moje, osim sto se uzasno psihicki osjecam, taj osjecaj pojacava i moje nezadovoljstvo izgledom. Imam nekih 7-8kg viska...trbuh koji visi me samo podsjeca na to da sam bila trudna i da sada mog Andjela nema uz mene. Trudim se ici hodati sto vise i paziti na prehranu, ali tijelo kao da se protiv mene okrenulo. A ja zelim,, da barem budem zadovoljna tijelom, kad mi je psiha sjebana...kako se vi nosite sa tim? I da li vas to uopce smeta? Mene nazalost da... nadala sam se da cu sa svojim macicem moci lijepo setati sada u proljece i rekreirati se s njim, cak smo nasli i mjesto gdje bismo isli na plivanje za bebe s njim. A njega sada nema, samo ja, sje**** , nezadovoljna i tuzna...Pomagajte!Ljubim vas:love2:
Draga Patkik polako, treba dati psihi i tijelu vremena da se oporavi. Ti si tek prije mjesec dana rodila ako se ne varam, nemoj od sebe očekivati neke nagle promjene i forsirati se, sve smo mi imale stomaka poslije poroda, ja sam imala u trudnoći a i onih prvih 40 dana puno lice puhica... moj ti je savjet da ides polako dan po dan. promjene na tijelu biti će vidljive za koji mjesec jer se stomak kažu vraća u prvobitno stanje onoliko dugo koliko smo nosile dijete.drži se ....
Patik_moj eto takva sam i ja bila prije dvije godine...odmah sam htjela naprijed...ali ne ide to tako...i tijelu i psihi treba vremana da se odmori i prilagodi situaciji pa da polako krene naprijed...nažalost nema čarobnog štapića!
što se tijela tiče, ja sam imala CR, a nakog toga se ne preporuča vježbanje barem tri mjeseca...međutim imam poznanicu koja drži teretanu i napravila mi je trening laganih vježbica kako bi se polako mogla vraćati u formu...i znaš da mi je pomoglo! ne samo što se tiče tijela, nego sam i tamo se mogla opustiti, išla sam ujutro u teretanu, nije bio nitko koga poznajem, pustila sam mozak na pašu i baš mi je pomoglo...
a što se psihe tiče, ne bi bilo loše da porazgovaraš sa nekim...ako nećeš baš službeno kod psihologa/psihijatra sigurno imaš prijatelje koji studiraju ili su završili psihologiju, uvjerena sam da ti mogu barem pokazati put kojim krenuti...
patik psiha prati tijelo i obrnuto. Pogotovo na nama ženama se to jako vidi. Kad smo nesretne i nezadovoljne to se na nama jako vidi. Trebaš pokrenuti unutarnji mehanizam koji se sada uspavao u tuzi i jadu. To je jako teško. Nije samo stvar u tome što se desilo (gubitak bebe). Ti jesi izgleda prirodno sklona tome da se teško možeš iz kriza isčupati i periodi depresija su dosta teški. A i DOSTA rano je još. Meni su jako pomogli moji u obitelji (pri tome ne mislim na dragog koji mi je rekao da ne želi depresivnu ženu koja je na tabletama).
A ne bi naodmet bilo da pokušaš pronaći stručnu pomoć. Ozbiljno to mislim.
A onako na dnevnoj bazi, nađi se sa prijateljicama na kavi, dolaze lijepi sunčani dani i okreni se BUDUĆNOSTI jer prošlost je jako teška i zato to što se desilo, treba pustiti, nositi sa sobom lijepe uspomene i gledati na to kao na jedno iskustvo koje te ne osiromašilo jer se desio gubitak, nego obogatilo.
Iz mog skromnog iskustva (dva gubitka) sada kad opet imam trbuščić i kad slušam trudnice u čekaonici, mame koje se svemu čude, na svake i najmanje tegobe kukaju, meni iz mog kuta gledanja je sve to tako smješno, tako vrednije nego njima jer ja znam šta znači imati pa nemati, ja znam koliko je to opet lijepo, a ne muka kolika je njima i poslje svega, koliko ja uživam, i čekam jer sam tako daleko dogurala. Toliko snažnija i toliko iskusnija. I kad takve mame pričaju samnom (sve krene u stilu a koliko je tebi tjedana?, kad je termin?......) pa kad vide da sam upučena i počnu samnom pričati,i kad kažem što sam ja prošla sve, od problema, pobačaja, poroda, svih mogučih komplikacija, one zašute i gledaju me kao kip koji plače krvave suze. Ti i sama znaš koliko je ovaj put koji smo sve mi na ovom pdf-u prošle, ne izabravši ga, težak, koliko smo sve nisko pale da bi se digle i pokušale opet. I kad uspiješ, (A OČEŠ!!!!!)vidjet češ koliko je život ustvari lijep, koliko je tu izazova, padova pa uspona, radosti i lijepih dana.
Počni se brinuti za sebe, počni grickati voće i povrće, šetati se, boraviti na zraku u suncu (malo vitamina D), i počni se baviti nekom fizičkom aktivnošću. Ja sam izabrala extremni fitnes i skakala sam kod kuće (P90X), svaki dan. Kad sam tijelo naučila na napor i rutinu falilo mi je ako nisam vježbala, A da ne govorim o efektu vježbanja na psihu (luče se kemikalije koje te čine sretnijom i zadovoljnijom) a tijelo tek.....mijau.... :)
Draga, jednostavno ja sam bila došla do točke kad sam si rekla da je depresije dosta, ako tako nastavim, da nikad neću imati bebu, tijelo će jednostavno odbijati i odbijati. Olakšaj si u životu. Znamo sve da si sad u tom Limbu (ni vrit ni mimo), ali sve smo došle do točke u životu kad smo jednostavno morale upregnut snagu koju nismo znale da imamo i krenut uzvodno a ne pustit da nas nose struje i udaraju s nama kako koja stigne. Danas je divan dan, izađi van, uhvati malo sunca i isplaniraj si sutrašnji dan. Malo dobrog društva, kavica (ja sam sinoć bila na bezalkoholnoj pivici, uhvatila me naka depra ali sam si rekla "e nećeš!"), šetnjica i bit će sve OK.
Optimistična super da ide sve kako treba!
Cure samo da vas kratko pozdravim, dozujala sam na 5 minuta da se prijavim za kakvo druženje ako ga bude u ZG.
Mi smo dobro, stalno u muvingu, dečki rastu.
Vidim puno i previše novih imena :(
Drage moje, hvala na rijecima utjehe. Prvo sto zelim reci je da ja i suprug vec primamo strucnu pomoc.Jedanput tjedno odlazimo zajedno psihijatru i terapeutu za parove.
Sto se tice tijela znam da imate pravo i da mu treba vremena, ali eto...nestrpljiva sam ;)
Nazalost morala sam se sa dosta kriza u zivotu izboriti, tako da mi je ovaj udarac bio malo previse...@Optimisticna, pocela bih i ja sa treninzima, ali jos nisam imala zavrsnu kontrolu i odobrenje od doktora.To ce biti tek iduci tjedan.Citiraj:
Ti jesi izgleda prirodno sklona tome da se teško možeš iz kriza isčupati
Ja na gubitak djeteta ne mogu gledati kao na nesto sto me obogatilo...Ne znam kako ti to uspjevas i kada si ti izgubile svoje bebe i divim ti se zbog tog, ali nismo sve iste.
Vjerujem ti na rijec:-)Citiraj:
I kad uspiješ, (A OČEŠ!!!!!)vidjet češ koliko je život ustvari lijep, koliko je tu izazova, padova pa uspona, radosti i lijepih dana.
Ja sam mogla krenuti dalje jedino tako. Možda sam se tako morala tesati kroz život (dobar dio života sam bila SAMA- bez roditelja, muža (kojeg nemam ni sada, zapravo može se reći da nemam ni dečka)), ono što sam imala pa izgubila mogu nazvat jako grubo kao bogatstvo u iskustvu. I mogu reći da sam ponosna na to kakva sam sada, kako se sa svime sada nosim. Možda stvarno za mene vrijedi ona što te ne ubije to te osnaži.
Ali i dalje mislim da tokom vremena sve sjedne na svoje mjesto.
klarita danas ide na transfuziju! mislite na nju između 11 i 12!
Drage mame svih predivnih anđela,
kao prvo, želim reći da mi je žao zbog vaših gubitaka. Malo sam čitala kako se vi uspjevate nositi s tim i mogu reći da vam se divim. Mama sam predivnog anđela, i možda je još sve pre rano ali jednostavno trenutno ne mogu pronaći nikakvu utjehu. Zanima me kad ste vi nakon gubitka ponovno izašli van iz kuće (ne računajući posjete na groblje)., kad ste otišli u šetnju i koliko vam je trebalo da nastavite sa životom? Ja sam u fazi da ne želim vidjeti nikog, a i onih par minuta svakih nekoliko dana kad se malo bolje osjećam imam osjećaj da to nije uredu, kao da nemam pravo na to i osjećam se krivo zbog toga. Jer kako se mogu osjećati bolje kad sam izgubila dijete?! Ali takvih je trenutaka malo, većinom sam sama u svom svijetu. Još se nisam usudila ni tv upalit jer ne želim da mi misli odlutaju dalje od mog anđela...
evo novosti...klariti su obavili transfuziju koja je dobro prošla...i napravili su joj u zadnji čas!!!Citiraj:
Boxica prvotno napisa
Ajde sad samo da nastavi dobro. Čekamo nove vijesti. Je li ona sad u bolnici na promatranju, kako to sad dalje ide? kad dolazi kući?
Oh hvala dragom Bogu..samo nek bude sve dobro!
Citiraj:
Optimistična prvotno napisa
do daljnjega ga je u bolnici
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ neka bude sve ok! i neka brzo dodje kući...
Klarita drži se :-* :-* :-*
Mozda cu zvucati okrutno,ali ja mislim da ako ti Patik razmisljas o tome koliko ti je kila ostalo i kako da tijelo povratis u prvotno stanje,da si na jako dobrom putu da prebrodis sve to.Vidis meni ne padaju na pamet takve misli i uopce me nije briga kako izgledam,jedva da se istusiram,operem zube,cak se i pocesljati ponekad zaboravim.Od kad sam izgubila svog andjela prosla su 3tj i jedva cekam da prodje jos koji mjesec da ponovo ostanem trudna,da mi ponovo naraste trbiscic,da ga ponovo mogu pomaziti...Mislim da ce me jedino to izlijeciti.
Renchy, ne samo da zvuci okrutno, nego je i okrutno od tebe tako nesto reci i usporedjivati. Nisam to ocekivala od jedne majke andjela...hvala veliko!
To sto tebi tako lose ide, ne znaci da patis za svojim djetetom vise od mene. Zbilja ovako nesto nisam ocekivala...Ja sam se isto tako osjecala nakon 3 tj. sad ih je vec duplo toliko proslo ali mi nikad nije palo na pamet da jednoj mami koja se bori gledati naprijed tako nesto napisem. Stvarno je zaboljelo i bas tu gdje sam do sada crpila svoju snagu i nadu...:( I hvala Bogu da sam na dobrom putu da se oporavim, primam strucnu pomoc i imam najboljeg supruga na svijetu koji zasluzuje da budem opet ona stara i dat cu sve od sebe da bude tako.
Oprosti molim te,nisam tako mislila,bjesna sam na cjeli svijet,mjesa mi se ljutnja,suze,tuga,sve.Oprosti jos jednom,zao mi je od srca,nije mi bila namjera povrijediti te.
I zelim ti isto sto i sebi,e sad ces shvatiti da ti govorim iz srca,da sto prije rodimo obe i primimo u ruke nase male andjele.Sad vidis da sam iskrena:love2:
Draga renchy, ma sve je pet.Mogu razumjeti kako se osjecas, nazalost...prosla sam sve sto i ti, ali eto dodju i dani kada pomislis na druge stvari i pokusavas se iscupati iz ovog pakla. Ja sam tako reagirala, jer sam na ovu stranicu uvijek sa radoscu dolazila jer znam da me tu ceka koja rijec utjehe od mamica koje su isto ili cak i gore prozivjele, a ono tamo ceka recenica koja drito u srce pogadja. Bilo mi je tesko da netko umanjuje moj gubitak a isplakala sam potoke suza...
Drage moje, inace, danas smo saznali zbog cega nas je nas Patrick napustio :( Nesto sto se valjda javi jedanput na milion djece, jako rijetko i za lijecnike predstavlja jos uvijek jednu zagonetku. Sve sto su nam mogli reci je da su se njegova pluca razvila kao kod bebice u 26.tom tjednu, ali su narasla kao kod djeteta koje je rodjeno u terminu! Znaci velicina i tezina uredu, samo funkcija ne do kraja. To se nije moglo prije vidjeti pa time niti nista na vrijeme poduzeti, jer je nas macic umro prerano, da bi se uopce shvatilo o cemu se radi. Iduci tjedan imamo jos razgovor sa jednom ljecnicom, koja bi nam mogla nesto vise reci, o tome kolika je mogucnost da ce se to ponovno desiti. Morat ce se vjerojatno i genetska strana svega toga ispitati. Danas na razgovoru sam samo plakala, jer mi je kroz glavu prolazilo samo to da necu nikada moci dobiti dijete :( Iskreno se bojim svega sto nas ceka, ali eto...prebrodit cemo nekako!
Laka vam noc i citamo se sutra! I da, sretan vam sv. Patrik! ;)
Patik-ma ne smiješ ni slučajno tako razmišljati.. I sama si rekla da je to jako rijedak slučaj..nema šanse da se ponovi, moraš biti jaka , zbog Patika sigurno bi on želio da mu je mama jaka i da se bori za njegovu sestricu ili brata, a osim toga sad imas andjela na nebu koji te čuva i koji će čuvati tvoju trudnoću i slijedecu bebicu.. Samo budi hrabra i jaka..
A sto se tiče izgleda, ja sam isto mislila da vise nikad necu izaći među ljude, da se vise nikada necu nasminkati, nasmijati, obuci lijepo jer ni do čega mi nije bilo stalo i osjećala sam prvih dana kao da bi s tim umanjila svoju tugu..ipak netko skupi snagu prije netko kasnije za povratak u život..ali bol u srcu ostaje
Ista velika i jaka kao i prvog dana bez obzira kako mi izgledale..renchy znam da ti to sad zvuči čudno..ali doći će i tebi dan kad ćeš snovi snage za dalje..
Znam Tikica,ispricala sam joj se u inbox,ni sama ne znam vise tko i sta progovara iz mene,toliko sam puna jada i boli da grizem na sve.Jos je pred menom taj bebin nalaz sto cu morati ici dici na patologiju da opet imam osjecaj ko da cu sve ponovo i ponovo prozivjeti.Strah,strepnja,suze,tuga,bol u srcu.Ma strasno!!!!
Renchy nemaš frke..sve te mi razumijemo ovdje i kad si ljuta i bijesna..sve su to faze koje smo sve prošle..za nalaz ne znam sto da ti kažem, skupi snage , možda će ti biti lakše ka d saznas a možda i jos teze..sve je ljudski sve je to normalno.. Isplaci se ,izvici sta god trebaš i osjećas da moraš..:love::love:
Nece mi biti lakse,potvrdit ce se samo ono sto su doktori rekli,a to je da je s bebom sigurno sve u redu i da ne ocekujem nista.Ja sam izgubila zdravu djevojcicu zbog nerviranja,krenuli lagani trudovi, a poslije se probudila neka bakterija u krvi koja ni prehladu ne moze izazvati i moze boraviti po 10god u covijeku da ne ucini nista,padom imuniteta je napala moj organizam i doktori da spase mene,da ne umrem od sepse morali su probusiti vodenjak,dati drip i izazvati porod.Zamisli kako je zivjeti s tim,moj zivot,za njen,ali nije bilo izbora.Kad su mi izvadili djete,iscupali su mi i dusu i kako sad zivjeti bez duse?
Bila sam nekoliko dana u bolnici ali sad je hvala Bogu sve u redu,ipak cemo uci u deveti mesec i nadam se najboljem za nekih 20-ak dana.
Nisam stigla da procitam prethodne strane vec samo ovu poslednju pa hajde da kazem nesto na tu temu.Posle smrti moje bebe nisam dugo izlazila ali kad sam pocela da izlazim zelela sam da izgledam pristojno(nista preterano ni u kom smislu vec pristojno).Nisam se zato osecala lose jer nisam zelela da svi vide na meni spolja sta je u dusi gde je i dalje bio lom.Takva sam bila i ranije a takva sam i sad-ne dozvoljavam da me savladaju osecanja tamo gde ne treba,ne dozvoljavam svima da zavire u moju dusu.Neka vrsta odbrambenog mehanizma radi.
Patik,sto se izvestaja sa obdukcije tice nemoj tako razmisljati.Nama su rekli da bebin sistem za disanje jednostavno nije profunkcionisao kako treba a odgovor se ne zna bez obzira sto je beba bila zrela i dobila 10 na rodjenju.Nikakve garancije nismo dobili za sledeci put jer ni za ovo nema objasnjenja.Kazu losa sreca.Dok sam bila u bolnici pre nekoliko dana rodila se beba od 2kg koja je vitalna i koja dise dobro.Razmisljala sam u tim trenucima zasto moja od 4kg kao beba u terminu to nije mogla,sta nije bilo u redu,gde sam pogresila,da li je mozda bilo spasa...hiljadu pitanja i dan danas.Nikad necu razumeti,nikad prezaliti.Patik,tvoj slucaj me je od pocetka podsetio na moj,tvoje recenice licile na moje i zato sam se i javila ali ne da bih ti samo to rekla vec da bi videla da nade ima,da ce bez obzira koliko ti to sad zvucalo daleko doci dani kada ces biti ponovo srecna.Patik ce kao i moja J biti nasi prvenci-andjeli previse voljeni,andjeli koji su dok su rasli u nama dobili ogromnu ljubav i koji ce nas pratiti i biti u nama dok i nasa srca kucaju.Danas ja imam dete koje je centar mog zivota,cije ruke tako slatko grle da znam da imam razlog da zivim i da se borim.Volela bih da sve tuzne mame andjela koje ovde krvare to osete sto pre.
Nade ima i jednom ce sutra biti bolje.Vazno je da sad ove dane i ove trenutke kad bol za izgubljenim detetom ubija ostanete jake,da sacuvate zdrav razum i da uz pomoc pre svega svojih muzeva a onda i ostalih najblizih krenete polako korak po korak ka oporavku.
Citam recenice nepoznatih zena koje su kao da sam ih ja pisala,bol i osecaj je stravicno poznat i jedino sto sad mogu je da vam na neki nacin dam nadu da jednom mora biti bolje,da ce vam se osmeh vratiti na lice,da cete jednom prigrliti i vi svoje cedo.Sve je to meni pre tri godine delovalo nemoguce,neverovatno a sad vidite moj potpis.Uz to ja imam skoro punih 37godina ali se nadam da cu za jedno tri roditi jos jedno dete.Bol za mojom andjelicom je tu,sa njim zivim,ne prodje dan da se ne setim njenog prcastog nosica i plave kosice ali sad znam da zivim sa tim i da se sa tim bolom nosim.Trebalo je vremena,trebala sam da dobijem dete da vratim veru u zivot.
Drage moje,toliko toga bih zelela da vam kazem jer znam kako je tesko ali mislim da nekad ne nalazim prave reci.Samo hrabro,budite jake i dan po dan
Klarita, samo da sve bude dobro.
luna, renchy, tikica, patik i ostale cure šaljem vam puno virtualnih zagrljaja :love2::love2:
luna slažem se s tobom, rečenice nepoznatih žena kao da su moje... renchy, i mene je napala neka bakterija, možda manje tjedana, i isto je bio moj život za njen i morala sam taj neki papir potpisati...i prošla sam sve te faze, ljutnju, traženje krivca u sebi i drugima pa oni neki datumi, prva menga, nalaz patologa, termin...i sve je prošlo i sad sam bolje. I nemam vam što drugo reći, drage moje cure, nego da će vrijeme proći i bit će bolje. Nako tisuće pitana i tisuće isplakanih suza i puno, puno dana, bit će bolje.
renchy, ti još imaš dušu, samo je na njoj jedna velika rana koja će s vremenom zarasti...tako ti ja to volim reći - da na svom srcu imam dva ožiljka od dvije rane - jedna je za tatu, a druga za nju.
Hvala vam curke,nekad stvarno pomogne procitati sve te vase ispisane redke i znati da na ovom svijetu ipak postoji netko tko razumije.Ja najvise sutim,skoro uopce ne razgovaram i kad me netko nesto pita,odgovorim mu da me ne interesira.Razgovaram najvise ovdje s vama,dijelim bol i strahove i ocaj...ali dobivam i snage jer citajuci tako neke vase postove kroz koje se vidi da ste uspijele nadvladati sve i krenuti dalje i u meni zatreperi nada da cu mozda i ja uspijeti,ali priznajem postoje trenutci kad bi htjela pobjeci daleko od svih,zagrliti svog andjela i zaspati pored njega.Cini mi se da je za mene sve to previse friska rana da bi uopce i mogla drugacije funkcionirati.Ucim se zivjeti s tim.Ja se jos uvijek jutrima budim i pazim kako da se okrenem da ne legnem na trbuh...a onda shvatim da ga nema...i suze teku i teku i teku...
znam renchy kako ti je.. i ja sam danima mazila stomak , a činjenica koja me poput kante hladne vode opali otkida srce.. mog stomaka nema više..mojih malih dušica nema u njemu.. ja nikada nisam saznala zašto sam izgubila svoje bebice, isto navodno neka bakterija .. ipak jedino što mi je dalo snage da dignem glavu i nastavim je želja da se borim za svoje dijete.. nekako gledam na to ovako, nova trudnoća će mi vratiti moje anđele nazad..iako znam da to neće biti oni..
Hvala ti Tikica,znam i sama da treba proteci vrijeme.Uz svu bol s kojom se moram nauciti nositi,evo danas moram do svog dr.opce prakse da vidim sta cemo jer mi zeli zatvoriti bolovanje.Nakon izgubljenog andjela,2 boravka u bolnici,zadnji od 11.3-13.3 i dve obavljene kiretaze nakon poroda na zadnjoj otpusnici mi pise:STANJE-poboljsano,PREPORUKE:mirovanje i kontrola za 14dana UZV,a on mi dao samo 5dana i kaze ne smije me drzati na bolovanju i bolnica moze pisati sta hoce.Danas poslijepodne idem do njega jer moram,a doktori u bolnici su mi rekli strogo mirovanje jer je maternica otvarana 2puta u par dana.Cini mi se da cu izludjeti!!!!!
Bože dragi strašno.. kako ne može dati.. ma koji su to ljigavci! uh pa trebao bi ti dati i zbog duševnog stanja.. a o fizičkom da i ne pričam!
Sve cemo vidjeti draga,danas idem,svi oko mene su u šoku,al doktori izgleda nemaju srce,ne dogadja se to njima.