 |
|||
Patik_Moj mogu samo zamisliti, mene su izluđivali pozivi. Mislim neki ljudi nikada nisu pitali ni kako sam, a onda najednom čuli su za spontani i zovu da me pitaju kako sam, na fb šalju poruke..naravno, velika večina njih se nakon što je čula što se dogodilo nije više nikada javila. To je ljudska znatiželja, da se ima pričati o čemu
Strašna mi je ta recenica! Jos djece !uh! Pa naravno i nek bude ali nama nikada nitko neće zamijeniti naše izgubljene andjele! I bolje mi je kad ljudi šute i ne kazu ništa..ne mogu shvatiti ovu bol pa zaista cijenim sutnju !
Cure imam pitanje za vas..ja čekam svoju prvu mengu nakon spontanog, jel i vama kasnila? Tako se brinem htjela bi da dodje da okrenem novi list ovako me samo sve vuče nazad..
@kisica, isto moj slucaj...pozivi sa svih strana, ajd bilo je i onih koji su me htjeli cuti i rekli da su tu ako ih trebamo...a bilo je i onih, tipa moj stari, zvao po 10 puta dnevno, da vidi da nisam zavrsila na psihijatriji...tad sam ludila, ako ih se tad nisam odrekla, necu nikad...i nikako da shvati, da mi smeta i da mi sada roditeljska ljubav ne treba niti njihova podrska, kako god to nekome cudno zvucalo...ali, eto, ljudi to ne postuju i nastavljaju po svom...a jos mi je gore, kad dolazim u krug poznanika i oni samo nabace onu facu sazaljenja...o Boze, pa nije ni cudno sto samo spustene glave hodam! Samo da ih ne vidim...
@tikica, tako mi je drago da nisam jedina koju izludjuje ta recenica...vec sam mislila da sam ja budala, zato jer i ja tako "pozitivno" ne razmisljam...i kad mi pocnu pametovanja, ma radite bebu cim ti mognes, bla bla, odmah ce sve biti bolje...mislim si, sad trebam i svoje zdravlje i zdravlje svog iduceg djeteta ugroziti, samo zato da bih si trazila psihicku zamjenu za Patricka, jer nitko ne kuzi da bolujemo za njim, nego misle da nam je samo vazno imati dijete, pa kako god...i mislim, pa ja sam iznjela cijelu trudnocu, rodila dijete, treba i tijelu da se oporavi...a ne sad odmah na posao...ma za poludit! A za mengu, zbilja ne znam...Moja isto nije stigla i pitam se jel to normalno?Neku vecer mi je opet poteklo mlijeko
I da, imate sve pozdrav od mog Paticka! Ja sam bila kod njeg, kupila mu mali vjenac sa uskrsnjim zekom i ispricala se sa njim. Mislim ja saam pricala, on je sutio i smjesio se
Patrik ja sam pila bromergon da se mlijeko zaustavi jer su me grudi počele boljeti. a mengu sam dobila nakon 40 dana točno,ali nije nista čudno ako bude kasnila, sve je to normalno.
Cure,a koliko se krvari nakon pobacaja?Meni je danas 16 dan i sve me jos boli.
Tikica - ja sam ti imala kiretažu 8.8. menga stigla 10.8.
Ja sam isto pila bromergon i to dugo jer mi je mlijeko stalno izlazilo. Nakon 20tak dana mi je počelo neko jako krvarennje , ne menga pa sam dobila neke tablete za čišćenje . Od njo+ih sam 2 dana jako krvarila onda je stalo. Nakon 15 tak dana došla je menga. Znači ako sam rodila u 5.mj menga mi je došla u 7.mj.
Hej!
vidim da ste me se sjetile.....netko i ovdje misli na mene! Mi smo ok. Držim se za trbuh, kao da je stres popustio, i kao da se trudnoća ustalila. Pokušavam se što više opustiti, ne misliti na probleme. Na hormončekima sam, pijem vitamine i magnezij. Danas je dan D. Idem na dogovore. Donesla sam neke odluke....neko je tu rekao da teške situacije zahtijevaju teške odluke i vidim u svemu ispravnost svojih odluka.
Za koji dan idem na pregled. Nadam se da djetetu sve ovo nije naštetilo. Prošla sam prvo tromjesečje, tako da sam "na konju".
Što se bromergona tiče i ja sam ga koristila. Nakon zeznutog poroda (porod, pa povračanje, pa epiduralna jedna, pa opet ponovljena jer prva valjda od stresa i užasasa nije djelovala), oštečena mi je bila moždina ili tako nešto, uglavnom bila sam jedna od onih 1% koji dožive takve ozljede, Nisam mogla sjesti, ustati, otuširati se....kad sam napokon ustala i otuširala se u toploj vodi (2 tjedna poslje spontanog) grudi su u roku 3 sata buknule, dobile kvrge, i UŽAS..... završila na hitnoj, cijelo vrijeme mi je tekla polubista vodica, a na priticak, cice su pucale iznutra kao da su unutra čirevi. Trudovi su bili ništa u usporedbi s boli koju sam imala kad me doktor išao "izmusti". Bromergonu je trebalo par dana da počne djelovati , a spasili su me hladni oblozi. Menga......opet poseban slučaj.Nisam je doživila na klasičan način. Poslje 40 dana sam prokrvarila divljački i završila na kiretaži (ostali komadi posteljice). Cijelo to vrijeme sam imala lagano krvarenje. Doktor mi je rekao da sam unutar 40 dana (da je sve bilo ok) trebala dobiti pravi menzis.
curke.... budite mi dobro i...OPTIMISTIČNO!!!
Optimistična drago mi je da si svratila..samo misli na bebicu i sebe, A drugi nek se gone. Pusa
cure hvala na odgovorima.. ja sam isto nakon kiret. 10 dana poslije dobila.. i iako mi dr, tvrdi da je nemoguće ja znam točno da je to bila m. ali od tada 05.02. do sad nisam dobila pa sam se zabrinula danas je 36 dan i čini mi se da sam dobila..
inače danas mi je extra tužan dan, toliko sam tužna i samo mi se plače .. nedostaje mi moj stomak moje bebice pod srcem..
tako sam tužna još ne mogu vjerovati da ih nema, a i umorna sam od glumatanja , glumim pred svima da sam dobro, a nisam i želim se isplakati jako jako..
Tikica moja
Draga tikica, ja kad sam jako tuzna a suze ne dolaze na oci, zatvorim se u njegovu sobicu, ili uzmem njegovog medu, njegovu dekicu kojom je bio pokriven kad su nam ga donijeli, jednostavno odlutam u mislima k njemu, zamislim da ga drzim, pricam mu...provedemo neko vrijeme zajedno.Uzasno mrzim kad me netko u tim trenucima prekida!I onda suze opet navale, srce steze, ali poslije bude malo lakse, jer imam osjecaj da je cuo koliko mi fali i na tren me umiri...
Nemoj bjezati od tuge i osjecaja...nadji si nesto sto te podsjeca na njih i nadji put do tvojih osjecaja.
Meni su isto ovi dani grozni. Negdje izmedju jave i sna...Jos se ne mirim sa tim da mi ga nema...jos ne postoji recenica koja me utjesi i da nadu u bolje dane...Iako sam izgubila svaku vjeru u Boga, uhvatim se cesto kako ga molim da mi pomogne, da mi da neke odgovore...pa si kazem, Budalo jedna, Boga nema i ne postoji. Jucer mi je sogorica rekla da ne moze vjerovati da to od mene cuje, od one koja je donedavno sve svoje muke rjesavala molitvom...ali sada sam jednostavno ljuta na Boga i ne znam da li cu mu se ikada vise moci iskreno obratiti i zamoliti za utjehu.
U posljednje vrijeme imam osjecaj da mi nista ne ide...da me ljudi cudno gledaju i ne razumiju. Nisam vise sigurna u svom tijelu i ne osjecam se lijepo u njemu...
Draga i ja sam bila ljuta na Boga.. Pjevam u crkvi inače u zboru i nisam mogla ići dugo tamo ..ali onda sam čula na misi rijeci.. Da nam Bog daje kriz kao i Isusu da ga nosimo i da padnemo puno puta ali nikad toliki da se ne mozemo ponovo podići i krenuti dalje.. Draga ovo je nas krizni put, i na kraju njega je djetesce koje nas čeka da mu budemo mama..skupila sam snage idem uz Boga sad ga jos jače slijedim jer bez toga bi tek bila prazna..molim ga da se brine za moje andjelice i da mi pomogne da opet ostanem trudna..i znam da hoću..na kraju ovog kriznog puta..
Eh da htjela sam ti jos reci..imam male carapice koje sam im kupila.. Sve druge stvari su u ormaru i nisam ih imala snage ni pogledati jos..a tih dva para carapica sam ugledala na noćnom ormaricu kad sam došla kući iz bolnice..one su mi pod jastukom , mazim ih i zamišljam dva para preslatkih nogica..isprva sam mislila O BOze samo da jednog dana imam nekoga da im ih obujem, a sad ipak mislim te carapice su od moja dva andjela nikada ih necu obuci nikome..
Draga tikica, drago mi je da si pronasla ponovno svoj put uz Boga...meni jako nedostaje moja vjera iz koje sam cijeli zivot crpila utjehu,sto god se lose dogodilo,a dogadjalo se nazalost previse losih stvari u mom zivotu
Meni je isto tesko i pomisliti na to da ce netko nositi njegovu robicu, dirati njegove stvari i igrati se sa igrackama...mozda vam zvuci ludo, ali jednostavno je tako...moja sestra mi je posudila par stvarcica za njeg i ja joj sada moram vratiti te stvari, jer ce uskoro roditi...a najradije bih joj platila to sve, samo da mi ih ostavi, jer ne mogu nista pomaknuti u njegovoj sobici, sve jos stoji kao onog jutra kad sam krenula u bolnicu sa nadom da cu ga donijeti doma...bolesno, jel da? Ma recite mi slobodno...ali to je jace od mene...i razmisljam kako cemo i sto cemo sa tom sobicom, jer smo se odlucili barem godinu sacekati sa drugom bebom...razbijam glavu i pokusavam donijeti najbolju odluku, ali izgleda da je jos prerano za tako nesto,, dok nesto pametno ne pada na pamet
Zanima me, dali ste i vi imale faze kada ste se osjecale potpuno hladno, bezemocionalno prema drugima? Mene vec od Patrickove smrti nista nije dirnulo i nista me nemoze rastuziti?!
tikice draga tako suosjećam sa tobom, i dan danas kad vidm blizance skamenim se, ne smijem ih ni pogledati koliko boli...isplači se kad god ti dodje, olakšaj dušu..
patrik i ja sam bila ljuta na Njega, samo polako proći će i ta faza.slažem se sa tikicom i ja ovo gledam kao naš križni put, i nadam se i vjerujem da ćemo na kraju ipak ostvariti svoj san.
Patrik ja sam se promjenila u smislu da me više ne živciraju neke stvari radi kojih bi se prije znala porječkati i izpi..diti samu sebe, nekako sam dosta poravnila u životu, ali s druge strane sam postala osjećajnija za druge ljude i njihove probleme, više suosjećam.
Svakiput kad iznova dođem ode se rasplačem od svih tužnih priča..i opet se pitam zašto?zašto se sve to moralo dogoditi?i znam da odg od Njega neću dobiti..Ja sam isto vjernica i idem na misu i vjera je oduvijek bila moj stup ..ali kad sam izgubila bebu bila sam ljuta kao i sve mame ode..Toliko ljuta na Njega i stalno se pitala zašto si mi dao to dijete i onda ga oduzeo?zašto?odgovor nikad nije stigao dok jednog dana nisam shvatila baš to da svako ima svoj križ i da Bog uvik čovjeku da onoliko koliko može podnijeti...i da to ne znači da te On ne voli već da si za njega posebna..jer nemaju sve žene svog malenog anđela na nebu...znam da nisam doživjela ono što i velika većina mama s ovog foruma,jer sam imala spontani u 2 mj trudnoće,ali jednom mi je jedna mama rekla da to ne umanjuje moju bol..jer od prvog trena se vežeš za to dijete i već sanjaš kako ga držiš u naručju...ja svoje dijete nisam pokopala i nemam grob di se mogu moliti ili odlaziti i zato svim mamama koje su doživile goru sudbinu od moje,one koje se bore protiv jače tuge ja vam šaljem ogromni zagrljaj i znam da nije lako i samo želim da vjerujete u Njega jer će jednom opet staviti osmijeh na vaša lica..na lica svih mama koje su ovdje...svima vama šaljemi
i da znate da ste sve u mojim molitvama..
i ja sam istetovirala anđela na nozi..prekrasnog anđela koji tako spokojno spava..i kad su me pitali zašto ,pa što ga ne nosim u srcu rekla sam im svima:naravno da nosim..moj anđel će zauvik živiti u meni i uvik ću pričati o njemu ali ovako ga mogu pomaziti i dodirnuti...
Angels Mom - jako lijepo napisano (i tužno ofkors)
I ja sam mama troje anđela koja nikad nisam mogla držati niti na tren i koje nismo mogli sahraniti kako bi imali njihovo ovozemaljsko počivalište.
Došla sam vas sve samo zagrliti i pozdraviti
joj Angles...meni je muka od tih priča kad mi netko kaže da sam posebna! (ovo ne ide tebe, nego općenito)
a zašto sam baš ja morala biti posebna? zašto netko drugi nije na mojem mjestu?! zašto uopće netko mora biti na tom mjestu?!
eto, u mojem potpisu vidiš da sam dobila svoje dugino dijete!!jeli mi lakše sada? naravno da je! ali je li mi se vratio osmjeh na lice? nije...
moj Ivan mi je olakšao bol...ali nije ju mogao odnijeti, ona nije nestala...niti nikad neće...
Boxica znam..ja tako sama sebe tješim..i vjerujem da niti jedno sljedeće dijete neće nikad moći zamijeniti ono izgubljeno..niti bi trebalo..niti će ikad....jer svako djiete je posebno na svoj način i svako zauzima posebno mjesto u tvome srcu(ili mome,općenito mislim)....
moje mišljenje je da će bol uvik biti tu prisutna..samo će možda(možda kažem jer ne znam još,nisam došla do toga da mogu tvrditi)jednog dana s tom boli biti lakše živiti..
Drage moje zašto smo baš mi u klubu tih "odabranih" posebnih ne znam.. mene cijeli život prati neki križ, i tek kad pomislim evo sad slijede moji trenuci sreće dogodi se nešto što me vrati na dno.. do svega sam došla nakon brda isplakanih suza.. zašto je to tako ne znam.. ali nekako nada umire posljednja kod mene ,bol me nosi ,uspomene me proganjaju uvijek i zauvijek dok sam živa.. evo reći ću vam ostala sam bez roditelja kao djevojčica, i u ovim teškim trenucima sjetim se mame koje isto nema da me zagrli..mama je posebno biće isto tako i biti mama je posebna uloga, i koliko god odrasli mama ti treba jer nitko ne razumije kao ona..
mislim samo da ne treba odustati nikada od svojih snova.. uvijek u mom životu nakon kiše( čitaj tuge u životnim situacijama) izašlo je sunce ..
a joj tikice, stvarno te zivot nije mazio..... ja , fala dragom Bogu imam roditelje...a ne mogu ni zamislit kao bi sve u svom zivotu prosla i opstala da mi nije bilo njih... da mi nije bilo mame....
zelim ti od sveg srca da Vam taj carobnjak u tvom potpisu pomogne doci do vase najvece radosti u zivotu!
Posljednje uređivanje od bambus99 : 13.03.2012. at 15:21
cure moje!!!
klarita2 nam sutra mora hitno za ZG...povečale su se neke vrijednosti zbog kojih bi što prije trebala početi sa transfuzijom kod bebe, a nije opet dobro ako se prerano započne!!
MISLITE NA NJU!!!!!!
klarita saljem ti~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ do neba
klarita ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ za bebicu da nam bude dobro, i za tebe da ovo sve podneses , znam da je teško ...molim se za vas...a boxice molim te javljaj nam stanje ako budeš u kontaktu sa njom.....
Klarita vibrice do neba da sve ovo dobro podnesete i ti i bebica !!!
klarita ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~za bebicu da bude dobro
klarita drži se ! sve su molitve s tobom i bebicom!
klarita u našim si molitvama..molit ću se za tebe i bebicu..neka vas dragi Bog čuva
http://www.youtube.com/watch?v=uiFeT...eature=related
Draga Klarita, evo jedna pjesma za tebe, da tebi i tvojoj bebici da snage...Iako ne znam skoro nista o tebi, ne znam kako izgledas, ne znam kakva si osoba...znaj da su nase misli uz tebe. Iako se ne obracam Bogu vise, veceras cu iz sveg srca moliti za vas dvoje...Volim vas puno i zelim iz sveg srca da sve bude uredu!!
klarita ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Klarita, stalno ste mi u mislima i jako, jako želim da beba i ti budete dobro. Drži nam se, mora biti dobro, mora, mora...
Evo mene s pregleda. Beba je ok. Izgleda dečko. Slušala sam udarce srca. Rukom drži drugu ruku i pokušava ih ugurati u usta. Smirena beba. Ja zadovoljna i sretna.
Samo da se sad javi Klarita s dobrim vjestima...............
Optimistična, kako lijepa vijest!
Optimistična jako mi je drago da je sve ok!!
i meni je drago i ja se uz svoju tugu vesilim zbog vas.Kako je zivot cudan i kako nam sam bira sudbine evo citajuci ovo sve sto pisete sjetila sam se svoje mame,imala je mene samo jednu i jedino sto pamtim od nje kad bi se naljutila znala mi je reci:Sta te nisam udavila cim sam te rodila.Normalno dosao je dan kad me odbacila,zaljubila se i vise joj nisam bila bitna,djecu vise nije imala nit ih je zeljela.Oduvijek sam htjela biti majka kakva ona meni nikad nije bila.Imam dva sina i ovu djevojcicu andjela 25.2.2012 i pregolemu tugu za njom,al ja znam da joj je lakse kao i vasim bebama andjelima jer znaju da imaju majke na ovom svijetu koje ce ih voljeti.Eto vidite ja zivim,a majka me nikad nije voljela!Zagrljaj saljem svima!
klarita, da sve bude dobro
...jer cemu zivot, cemu sve? Kad srece nema za mene...
Dobro jutro, drage moje mamice, evo kao sto vec mozete primjetiti, tuga i ja smo opet zajedno, ispijamo prvu jutarnju kavicu
Kod nas su dani prelijepi suncani, pravi proljetni, ali ja uopce nemam volju izici van, osim na fax, zato jer moram...Osjecam se grozno u svom tijelu, osjecam da me sve kolege u skoli izbjegavaju i komunikaciju sa mnom, ne znam da li isijavam tako.Jos se jako trudim biti normalna i aktivna kad radimo u grupi i dati sve od sebe, ali izgleda da to nije dovoljno. Onda samo razmisljam u sebi, Boze sto radim tu?Jer ljudi su takvi, dok ne znaju o cemu se radi i zasto sam takva, onda te odbacuju i neljubazni su, a kad saznaju onda se sazalijevaju nadamnom, a ja nijedno od tog ne zelim...Pa samo pozelim da pobjegnem na kraj svijeta, natenkiram opet snage i samopouzdanja i vratim se u ovaj okrutni, bezosjecajni svijet...jer drukcije necu prezivjeti.
Drage moje, osim sto se uzasno psihicki osjecam, taj osjecaj pojacava i moje nezadovoljstvo izgledom. Imam nekih 7-8kg viska...trbuh koji visi me samo podsjeca na to da sam bila trudna i da sada mog Andjela nema uz mene. Trudim se ici hodati sto vise i paziti na prehranu, ali tijelo kao da se protiv mene okrenulo. A ja zelim,, da barem budem zadovoljna tijelom, kad mi je psiha sjebana...kako se vi nosite sa tim? I da li vas to uopce smeta? Mene nazalost da... nadala sam se da cu sa svojim macicem moci lijepo setati sada u proljece i rekreirati se s njim, cak smo nasli i mjesto gdje bismo isli na plivanje za bebe s njim. A njega sada nema, samo ja, sje**** , nezadovoljna i tuzna...Pomagajte!Ljubim vas
Draga Patkik polako, treba dati psihi i tijelu vremena da se oporavi. Ti si tek prije mjesec dana rodila ako se ne varam, nemoj od sebe očekivati neke nagle promjene i forsirati se, sve smo mi imale stomaka poslije poroda, ja sam imala u trudnoći a i onih prvih 40 dana puno lice puhica... moj ti je savjet da ides polako dan po dan. promjene na tijelu biti će vidljive za koji mjesec jer se stomak kažu vraća u prvobitno stanje onoliko dugo koliko smo nosile dijete.drži se ....
Patik_moj eto takva sam i ja bila prije dvije godine...odmah sam htjela naprijed...ali ne ide to tako...i tijelu i psihi treba vremana da se odmori i prilagodi situaciji pa da polako krene naprijed...nažalost nema čarobnog štapića!
što se tijela tiče, ja sam imala CR, a nakog toga se ne preporuča vježbanje barem tri mjeseca...međutim imam poznanicu koja drži teretanu i napravila mi je trening laganih vježbica kako bi se polako mogla vraćati u formu...i znaš da mi je pomoglo! ne samo što se tiče tijela, nego sam i tamo se mogla opustiti, išla sam ujutro u teretanu, nije bio nitko koga poznajem, pustila sam mozak na pašu i baš mi je pomoglo...
a što se psihe tiče, ne bi bilo loše da porazgovaraš sa nekim...ako nećeš baš službeno kod psihologa/psihijatra sigurno imaš prijatelje koji studiraju ili su završili psihologiju, uvjerena sam da ti mogu barem pokazati put kojim krenuti...
patik psiha prati tijelo i obrnuto. Pogotovo na nama ženama se to jako vidi. Kad smo nesretne i nezadovoljne to se na nama jako vidi. Trebaš pokrenuti unutarnji mehanizam koji se sada uspavao u tuzi i jadu. To je jako teško. Nije samo stvar u tome što se desilo (gubitak bebe). Ti jesi izgleda prirodno sklona tome da se teško možeš iz kriza isčupati i periodi depresija su dosta teški. A i DOSTA rano je još. Meni su jako pomogli moji u obitelji (pri tome ne mislim na dragog koji mi je rekao da ne želi depresivnu ženu koja je na tabletama).
A ne bi naodmet bilo da pokušaš pronaći stručnu pomoć. Ozbiljno to mislim.
A onako na dnevnoj bazi, nađi se sa prijateljicama na kavi, dolaze lijepi sunčani dani i okreni se BUDUĆNOSTI jer prošlost je jako teška i zato to što se desilo, treba pustiti, nositi sa sobom lijepe uspomene i gledati na to kao na jedno iskustvo koje te ne osiromašilo jer se desio gubitak, nego obogatilo.
Iz mog skromnog iskustva (dva gubitka) sada kad opet imam trbuščić i kad slušam trudnice u čekaonici, mame koje se svemu čude, na svake i najmanje tegobe kukaju, meni iz mog kuta gledanja je sve to tako smješno, tako vrednije nego njima jer ja znam šta znači imati pa nemati, ja znam koliko je to opet lijepo, a ne muka kolika je njima i poslje svega, koliko ja uživam, i čekam jer sam tako daleko dogurala. Toliko snažnija i toliko iskusnija. I kad takve mame pričaju samnom (sve krene u stilu a koliko je tebi tjedana?, kad je termin?......) pa kad vide da sam upučena i počnu samnom pričati,i kad kažem što sam ja prošla sve, od problema, pobačaja, poroda, svih mogučih komplikacija, one zašute i gledaju me kao kip koji plače krvave suze. Ti i sama znaš koliko je ovaj put koji smo sve mi na ovom pdf-u prošle, ne izabravši ga, težak, koliko smo sve nisko pale da bi se digle i pokušale opet. I kad uspiješ, (A OČEŠ!!!!!)vidjet češ koliko je život ustvari lijep, koliko je tu izazova, padova pa uspona, radosti i lijepih dana.
Počni se brinuti za sebe, počni grickati voće i povrće, šetati se, boraviti na zraku u suncu (malo vitamina D), i počni se baviti nekom fizičkom aktivnošću. Ja sam izabrala extremni fitnes i skakala sam kod kuće (P90X), svaki dan. Kad sam tijelo naučila na napor i rutinu falilo mi je ako nisam vježbala, A da ne govorim o efektu vježbanja na psihu (luče se kemikalije koje te čine sretnijom i zadovoljnijom) a tijelo tek.....mijau....
Draga, jednostavno ja sam bila došla do točke kad sam si rekla da je depresije dosta, ako tako nastavim, da nikad neću imati bebu, tijelo će jednostavno odbijati i odbijati. Olakšaj si u životu. Znamo sve da si sad u tom Limbu (ni vrit ni mimo), ali sve smo došle do točke u životu kad smo jednostavno morale upregnut snagu koju nismo znale da imamo i krenut uzvodno a ne pustit da nas nose struje i udaraju s nama kako koja stigne. Danas je divan dan, izađi van, uhvati malo sunca i isplaniraj si sutrašnji dan. Malo dobrog društva, kavica (ja sam sinoć bila na bezalkoholnoj pivici, uhvatila me naka depra ali sam si rekla "e nećeš!"), šetnjica i bit će sve OK.
Optimistična super da ide sve kako treba!
Cure samo da vas kratko pozdravim, dozujala sam na 5 minuta da se prijavim za kakvo druženje ako ga bude u ZG.
Mi smo dobro, stalno u muvingu, dečki rastu.
Vidim puno i previše novih imena
Drage moje, hvala na rijecima utjehe. Prvo sto zelim reci je da ja i suprug vec primamo strucnu pomoc.Jedanput tjedno odlazimo zajedno psihijatru i terapeutu za parove.
Sto se tice tijela znam da imate pravo i da mu treba vremena, ali eto...nestrpljiva sam
Nazalost morala sam se sa dosta kriza u zivotu izboriti, tako da mi je ovaj udarac bio malo previse...@Optimisticna, pocela bih i ja sa treninzima, ali jos nisam imala zavrsnu kontrolu i odobrenje od doktora.To ce biti tek iduci tjedan.Ti jesi izgleda prirodno sklona tome da se teško možeš iz kriza isčupati
Ja na gubitak djeteta ne mogu gledati kao na nesto sto me obogatilo...Ne znam kako ti to uspjevas i kada si ti izgubile svoje bebe i divim ti se zbog tog, ali nismo sve iste.
Vjerujem ti na rijecI kad uspiješ, (A OČEŠ!!!!!)vidjet češ koliko je život ustvari lijep, koliko je tu izazova, padova pa uspona, radosti i lijepih dana.
Ja sam mogla krenuti dalje jedino tako. Možda sam se tako morala tesati kroz život (dobar dio života sam bila SAMA- bez roditelja, muža (kojeg nemam ni sada, zapravo može se reći da nemam ni dečka)), ono što sam imala pa izgubila mogu nazvat jako grubo kao bogatstvo u iskustvu. I mogu reći da sam ponosna na to kakva sam sada, kako se sa svime sada nosim. Možda stvarno za mene vrijedi ona što te ne ubije to te osnaži.
Ali i dalje mislim da tokom vremena sve sjedne na svoje mjesto.
klarita danas ide na transfuziju! mislite na nju između 11 i 12!
Drage mame svih predivnih anđela,
kao prvo, želim reći da mi je žao zbog vaših gubitaka. Malo sam čitala kako se vi uspjevate nositi s tim i mogu reći da vam se divim. Mama sam predivnog anđela, i možda je još sve pre rano ali jednostavno trenutno ne mogu pronaći nikakvu utjehu. Zanima me kad ste vi nakon gubitka ponovno izašli van iz kuće (ne računajući posjete na groblje)., kad ste otišli u šetnju i koliko vam je trebalo da nastavite sa životom? Ja sam u fazi da ne želim vidjeti nikog, a i onih par minuta svakih nekoliko dana kad se malo bolje osjećam imam osjećaj da to nije uredu, kao da nemam pravo na to i osjećam se krivo zbog toga. Jer kako se mogu osjećati bolje kad sam izgubila dijete?! Ali takvih je trenutaka malo, većinom sam sama u svom svijetu. Još se nisam usudila ni tv upalit jer ne želim da mi misli odlutaju dalje od mog anđela...
evo novosti...klariti su obavili transfuziju koja je dobro prošla...i napravili su joj u zadnji čas!!!Boxica prvotno napisa
Ajde sad samo da nastavi dobro. Čekamo nove vijesti. Je li ona sad u bolnici na promatranju, kako to sad dalje ide? kad dolazi kući?
Oh hvala dragom Bogu..samo nek bude sve dobro!
Pravila pisanja postova
