(Naj)starija djeca

Ovaj podforum nikako ne treba utjecati na odluke vezano za "iduće djete", "poželjnu razliku u godinama".....mislim da je "veliko promišljanje" o tim stvarima samo traženje izgovora za neku svoju dobro poznatu odluku koja se možda nije izrekla na glas..

..ali mislim da je iznimno važno što nam je skrenuta pažnja na "razlike" koje nosi činjenica da si prvo, drugo ili n-to djete.. no jednako tako i da smo jedinac, stariji ili mladji brat, sestra.

Ja sam dubokog uvjerenja da kao što nam neke osobe "više leže", da nam i tako neko djete više "paše" pa nam je lakše s njim, ali to su stvari koje djeca ne smiju osjetiti. Mislim da "jednaki odgoj","jednaki osjećaji" ne postoje i ne trebaju postojati, samo je važno da svako djete zna da ga mama i tata bezuvjetno vole najviše na svijetu.

A što se tiče grižnje savjesti, ona nikad nije tu bezveze, nastala je iz nekog razloga i nestat će ako se obračunamo s njom.

ja mislim da nam ovaj topic svima dobro dodje da se izjadamo i iznesemo ono sto nas muci, ali da ne bismo to trebali ponijeti odavde kao neku zadnju, tmurnu poruku.
Mislim da je ovo o cem pricaju adiomare i vertex kljucno: da treba znati vidjeti ono dobro u onome cime raspolazemo, i da se treba uvijek truditi oko obitelji. Mozda ne treba raditi 'projekt' od djeteta, ali zbog neceg imamo tezak osjecaj u trbuhu, onda moramo razmisliti zbog cega je to, pitati za savjet ako se sami ne znamo snaci i jako se truditi da ne radimo ono sto nam je mozda prirodjeno/nauceno kao prva reakcija. Ja se vec godinama uzasno trudim da prema muzu i djeci ne budem ista kao sto je moja mama bila prema nama djeci i tati. U crnim danima mi se cini da nema nade, i da ce sve otici kvragu, ali na srecu prevladavaju ipak oni dani u kojima mislim da je Emile Zola sve pokopcao krivo, i da se sve moze kad se male ruke sloze.

A sto se tice ove dileme oko jednog djeteta / vise djece... moram reci da otkad imamo dvoje, da je bilo teskih trenutaka i teskih perioda. Ali sto je to kad na drugu stranu vage stavim one svakodnevne scene: kad se zagrle, ljube, kad jedan drugog tjesi nakon udarca, kad se skupa zaigraju... a nama srce raste i raste.

Ja sam jedna od tih koja je starija 10 godina od brata, i u mom slucaju se potvrduje pravilo da sam bila u situaciji da sam vise mama nego sestra.
I lako bi bilo da je to bilo samo fizicka briga, nego je to bilo dovodenje u situacije gdje sam ja trebala pruzati i ostale roditeljske duznosti.
Najgore mi je bilo kad bi napravio nesto sto nije u redu, a mama me je uvijek uvlacila u tu pricu. Naravno da sam ja 10 godina starija bila svjesna da to nije u redu, ali time je on stekao osjecaj da se ponasam kao mama, a ne kao sestra. I jos uvijek mi to zamjera.
Sve one fizicke brige se ne sjeca, nego samo pamti ono sto mu je smetalo.
Otezavajuca okolnost je bila i to sto sam ja bila curica i nezahtjevno dijete, a on decko i zahtjevan. Takvi su nam horoskopi :mrgreen:
A starci su radili klasine gresku uspoređujući nas.

e, sad moram i ja doprinjeti statistickom proracunu :mrgreen:
imam 16 godina mladjeg brata, bila sam jako sretna kad je mama ostala trudna (za razliku od mog starijeg mladjeg brata, kojeg je brinulo sto cemo biti mnogobrojni 'kao cigani', a to bi moglo narusiti njegovu popularnost u drustvu). Ali nisam se bas dala uvuci u taj 'majcinski' film, ignorirala sam ga sve dok nije progovorio, jer su mi male bebe bile totalno nezanimljive. Mama mi i sad zna predbaciti da mu nisam nikad ni pelenu zamijenila. Ja se tog uopce ne sjecam. S druge strane, mladja sestra je bila vrlo brizna i skroz drukcija od mene.

a zakaj a zašto je tvoja mama očekivala da joj ti pomogneš ?

otkud joj to očekivanje ?

ne čini me se pravedno.

Citiraj:

---

maria71 prvotno napisa

a zakaj a zašto je tvoja mama očekivala da joj ti pomogneš ?

otkud joj to očekivanje ?

ne čini me se pravedno.

---

pa ne znam, ja ne sudio o tome tako strogo. Imala je zena 4 djece, stalno odsutnog muza i posla preko glave. U takvoj situaciji se i meni podrazumijeva da djeca moraju pomagati i da se neki poslovi moraju raspodijeliti, sukladno dobi i sposobnostima.
Ono sto se slazem s tobom, je da ne treba na djecu svaljivati odgovornost i brigu. Posao da, psihicko opterecenje ne.

Moja je mama (slučajno) ostala trudna kad smo sister i ja već bile na faksu. Toliko je bila izvan sebe da će biti sramota za obitelj, susjedstvo, da će nas opteretiti itd. da je ubrzo imala spontani pobačaj od nerviranja.
A sestra i ja cijelo smo joj vrijeme govorile da je svako dijete dar, i da je dobro došlo u našu obitelj i da ne postoje velike ili male razlike itd.
Nismo je uspjele uvjeriti :cry: (stalno je spominjala da bi trebala biti baka, a ne majka)...

Meni je posve normalno (starija sam sestra) da svako dijete pomaže roditeljima koliko može.
Pa što je loše u tome da djevojka od 14 godina pomogne mami i zamijeni sestri/bratu pelenu, ili zamijeni roditelje da oni mogu otići u kino.
Pa mi smo u tim godinama najnormalnije radile u vrtu (pa i jele smo povrće, zar ne?), čistile kuću i imale podosta zaduženja itd.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Citiraj:

---

vissnja prvotno napisa

Definitivno posle čitanja ovog topica i ja bih napravila veću razliku među decom (5-6 godina).

---

Ne postoji garancija za ništa,sve je to ovisno od karaktera djeteta,pa na kraju krajeva i majke i oca.

---

Slažem se potpuno i to moje razmišljanje o većoj razlici nije novo, samo sam sad nekako sigurnija. Anitin topic o osećajima prema starijem detetu kad je rodila mlađe sam čitala još dok sam bila trudna i nisam to doživela kao tragediju nego kao fazu koja svakako prođe.

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

Nemojte se opterećivati stvarima na koje ne možete utjecati. Uzmite u ruke ono što imate, s tim možete jako puno.

---

:love:

Citiraj:

---

Storma prvotno napisa

vissnja, i ja sam imala taj osjecaj s MM-om, a imam i sad

---

Sad mi je lakše kad znam da nisam jedina. :*

Citam vas, ali ne stignem napisati nista kako treba. A zakaj, slazem se da ne bi trebali odavde sa sobom ponijeti bilo kakvu tmurnu poruku.
Kad sam ja imala samo jedno dijete, kroz niti jednu od ovakvih kriza nisam prosla. Sada nakon treceg sam stvarno pronasla mir u dusi. S cetvrtim bi valjda dospjela u nirvanu. :mrgreen:
Ono sto sam htjela reci je da je meni ovo iskustvo, bez obzira koliko bilo bolno ustvari jako puno pomoglo. Nakon odlaska iz roditeljske kuce, niti jedna stvar mene osobno nije toliko transformirala i pomogla mi da shvatim tko sam ustvari ja kao ova kriza koju sam prosla (i dijelom jos prolazim) nakon Jaseninog rodjenja.
I mislim da je nas odgovor na ovakve situacije ustvari reakcija koju svatko od nas prozivi ovisno o onome sto je prozivljavao kao dijete, ovisno o onome u kakvom se momentalno stanju svijesti nalazi itd. A prolazak kroz sve ove krize nam moze samo pomoci da postanemo bolji u kompletniji, u onom svijetu koji smo sami sebi stvorili.
Ne kaze se bezveze da nam nasa djeca mogu biti i najveci ucitelji, ako im to dopustimo. :heart:

čini mi se da se rasprava okrenula od one prvotne Zoranine 'dileme', na najpoželjnjiu razliku između djece.

kaj da velim, život nosi promjene, one se stalno događaju. prvo dijete ima prednost stalne pažnje mame, ali je samo, drugo, dijete ima brata sestru, a manje te pažnje itd. kako hendlati sve to, to valjda svakim danom treba iznova učiti, prilagođavati. jako se truditi. voljeti djecu. provoditi vrijeme s njima zajedno i sa svakim posebno.
mene sve to tek još očekuje. s jedne strane kako sam već rekla žalim za tim odnosom 1/1, a opet se jako veselim novom djetetu i svemu što ono donosi.
cijeli život se prilagođavamo nečemu ili nekome. u roditeljskom domu, kroz tinejđerstvo, partneru, djetetu, novom djetetu, pa novom djetetu :mrgreen: , uz još mnogo drugih predviđenih, nepredviđenih, lijepih, ružnih, veselih, tužnih željenih, neželjenih stvari
sve je to dio života.
uspjeti (više ili manje) umjeće je življenja

Ja nikad nisam pozalila radi relativno male razlike medju djecom. Topim se dok ih gledam kako se zajedno igraju itd.
A i nitko mi ne moze reci da isti problem ne bi imala i da je razlika veca. :)

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

Ja nikad nisam pozalila radi relativno male razlike medju djecom. Topim se dok ih gledam kako se zajedno igraju itd.
A i nitko mi ne moze reci da isti problem ne bi imala i da je razlika veca. :)

---

ovo i ja mislim

Zorana, koliko sam shvatila, cicaju sve 3?

Dobro si shvatila :mrgreen:
Iako, Zorka je to stvaaarno prorijedila. Ako i sisa, to valjda traje deset sekundi. Valjda mora barem formalno biti dio tima.

A i sto se toga tice sam zeznula sa Zorkom. Npr. Jasena je neka tri tjedna nakon Jeleninog rodjenja trazila da doji doslovno svakih deset minuta. Nocu se budila svako malo, bilo je stvarno naporno. Nekako sam uspjela to izdrzati i onda je sve sjelo na svoje mjesto. Sad doji eventualno dva puta dnevno nakratko.
A sa Zorkom....Zorku sam izbjegavala koliko sam mogla. Kad mi nije bilo naporno, pustila bi je. Kad nisam mogla, nisam je pustala da doji. I sad mi se cini da ona jos uvijek nastoji nadoknaditi to sto je tada propustila.

u svakom slučaju to mi je jako :heart:

i :naklon:

:love:

bas razmisljam o ovoj temi...
...i sjetih se jednog razgovora s rod. djeteta od 1 god. kojeg su odlucili upisati u jaslice i njegovog brata za kojeg su trazili drugu skupinu...i sjecam se kako mi je promaklo pitati koliko je staro to starije dijete, ali po opisima sam zakljucila nekih 4-5 god (sve je bilo u onome - on mora, treba...nemoguc je...s njim je tesko...) i onda sok kad su rekli da to dijete je tek napunilo 2 god.
njihova ocekivanja su bila ocekivanja od starijeg brata, a ne od djeteta od 2 god.
ono sto su oni vidjeli i ono sto je dijete bilo je bilo u takvoj diskrepanci da se toga sjecam i danas.
kao majka jednog djeteta u majke jedinice i oca jedinca - mislim da je nuzno da se dese promjene u odnosima (u svim varijacijama), sigurno pomaze ako je rod. toga svjesAn i prihvati ih kao nesto normalno, a mozda je najveca caka shvatiti da je starije dijete puno vise od onog sto nosi sama titula - starije dijete.
i ne mislim da se s jednim djetetom moze manje/vise zafrknuti odgoj, to mi nema veze s brojem djece, to mi ima samo veze s odnosom, svaka razlika nosi svoje + i -. neki autori govore da se dijete psiholoski odvaja od majke s 5 god. tako da tu razliku navode kao neku granicu iznad koje se svako dijete odgaja vise kao jedinac nego kao dio viseclane obitelji.

Što se tiče razlike u dobi među djecom, nema tu pravila. Ne može se niti se treba sve isplanirati. Ima onakvih i onakvih obitelji i one mogu funkcionirati ili ne. Što se mene tiče, mislim da su u blagoj prednosti one obitelji u kojima je razlika među djecom manja. Takva je bila moja obitelj - s mlađim sestrama sam praktički vršnjakinja i dijelila sam s njima sve faze i sva iskustva odrastanja i života. Kada se radi o većoj razlici, djeca se mogu voljeti, ali se razilaze u fazama. Iskustveni dio njihovog bratskog odnosa ne može se mjeriti s onim braće i sestara koji sve dijele. Drago mi je i da je između moje djece mala razlike i već počinjem uviđati sve dobrobiti toga - s njima se može sve zajedno, jer imaju iste interese, a povezanost između njih rapidno raste.

Međutim, mislim da pri odlučivanju koliko će djece biti i kada će ona doći, glavnu riječ imaju roditelji. Roditelji su ti koji planiraju ili prihvaćaju obitelj, a ne djeca. Mislim da se ne treba bojati djece, imati neki strah da će sljedeće dijete koje dođe naštetiti razvoju prvog djeteta ili odnosima u obitelji. Tu može nastati samo dobrobit. Moj sin je stjecajem okolnosti 6 godina rastao kao jedinac i to se poznalo na njemu, ne samo u pozitivnom smislu. Sada sa zadovoljstvom gledam kako već ovih nekoliko zajedničkih tjedana briše neke crte u njegovom ponašanju koje sva nastojanja roditelja nisu mogla izbrisati. Osim toga, ja i dalje zadržavam 1/1 odnose. Nastojim sa svakim djetetom provoditi vrijeme 1/1 (i MM također), omogućiti im da sa mnom komuniciraju bez brata, odnosno sestre. To im je potrebno, a potrebno je i meni. Imati više djece ne znači neprekidne kolektivne odnose. Već je bilo rečeno u ovoj diskusiji da sa svakim djetetom imamo drugačije odnose, jer su oni različite osobe i interakcija nam je različita. Postavljalo se pitanje znači li to da jedno dijete volimo više, drugo manje no, s pozitivne strane gledano, to znači da odnos roditelj - dijete ostaje poseban, individualiziran.

Citiraj:

---

Roditelji su ti koji planiraju ili prihvaćaju obitelj, a ne djeca.

---

kaze meni ova moja neki dan da ju svi gnjave da nagovori mm-a i mene na jos jedno dijete...i ja je pitam - i sto im ti tad kazes?
a moja baba u malom - kazem im da ja nemam s tim nista, to je ionako nesto sto vas dvoje morate odluciti 8)

:)

Zdenka2, super sročeno :love:

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Roditelji su ti koji planiraju ili prihvaćaju obitelj, a ne djeca.

---

Slažem se.
Kada sam ja čula za maminu trudnoću s bratom, reagirala sam kao a zakajin brat, iz razloga... čista sebičnost, nemam što pametnije za reći.
Pa na što bi to sličilo da su mene pitali bih li ja, ili ne?
Kada se danas te scene koju sam im priredila sjetim, mogu si samo misliti koliko je mamu boljelo srce. A primirila sam se i tako silno počela radovati bratu i to čim je prošao prvi šok, već sutradan.

necu se nadovezati ni na ciji post posebno, previse je toga...

potpisat cu zoranu u onom da s cetvrtim dodjes u nirvanu :mrgreen: ;)


slazem se s onima koji ne vole automatizam kod prebacivanja odgovornosti, posla i zaduzenja na starije, samo zato jer imaju mladju bracu. to je pitanje koje mene najjace izbacuje iz cipela kad nekog sretnemo, upuceno idi: a ti sad najvise pomazes mami?? a sta mi ima pomagat? ima dovoljno svojih obveza, jedva sam je "istrenirala" da nosi svoje papuce po kuci, odakle potreba i podrazumijevanje da ona radi moj posao? ja sam majka, ja sam nositeljica u kuci, poslovi i obveze su moji. promijeni i ona pelenu bebi, nosa je u marami i presvuce joj nesto - iskljucivo iz svog ceifa i iznimno rijetko u jako specificnim situacijama ako je ja zamolim (dobro dobro vagnem je li bas neophodno da to napravi...)


dalje, ja i dalje ne razumijem one koji pricaju o "potpunom davanju prvom djetetu" i "pravljenju velike razlike medju djecom da se prvi ne bi osjetio zakinutim" :/ mene stvarno zanima, bez ikakve zlobe, iskreno iz srca pitam - zasto uopce razmisljate o drugom djetetu ako osjecate da ce prvo biti zakinuto? mislite li zbilja da ce veca razlika ikako pomoci u tome da ovo prvo bude manje ili nikako zakinuto? gdje je ta magicna granica?


pitam to zato jer ja nikad, ali nikad nikad nikad nisam pomisljala u tim terminima. nikad nisam pomislila - eh, ida me ima potpuno i do kraja, narusit cu ravnotezu medju nama kad budem rodila drugo dijete... nikad ni nakon rodjenja drugog djeteta nisam pomislila da je neka ravnoteza medju nama narusena. guzva jest, pogotovo sada, kad ih ima cetvero, ali ja u sebi, u svojim kostima (i jajnicima ;)) osjecam tek sada pravu ravnotezu. a znala sam odmah, cim sam prvi put rodila, da ida nije jedina, da imam jos djece i da cu se potpuno ispunjena osjetiti onog trenutka kad posljednje od njih prokuca ispod mog srca. i tako je i bilo...

ok, mozda je (ako cemo brijati do kraja ;)) ida bila zakinuta za tu moju ravnotezu koju ja sad osjecam... kazem mozda jer sam ja tip podosta na ancicu - pa ne razbijam previse glavu s onima "sto bi bilo kad bi bilo da je bilo kad je bilo..." shemama...

i ono sto sam na pocetku spomenula da me pere griznja savjesti - cisto je fizicke provenijencije, nije metafizika ;)


ps. ovo stigla ovako dugacko napisat jer danas ne kuham, ami spava, noa i leo su u vrticu (dolaze za deset minuta), a ida usisava svoju sobu. ne zato jer ima mladju bracu, nego zato jer ima osam godina i to joj spada u radne obveze :mrgreen:

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

reagirala sam kao a zakajin brat, iz razloga... čista sebičnost, nemam što pametnije za reći.

---

rakovi jedni!
btw, on sad vec ima troje, i ne bi me uopce cudilo da im se obitelj jos prosiri . ;)

:mrgreen:
Da se samo mene pita, mi bismo već bili prošireni, ali MM odlučno drži pravo na svojih 50%.

litala, :naklon:

Misliš ti kakvu knjigu izdavati, ili da lovam tvoje postove po Izazovima? :mrgreen:

Citiraj:

---

iskreno iz srca pitam - zasto uopce razmisljate o drugom djetetu ako osjecate da ce prvo biti zakinuto? mislite li zbilja da ce veca razlika ikako pomoci u tome da ovo prvo bude manje ili nikako zakinuto? gdje je ta magicna granica?

---

ja uopce nisam razmisljala o drugom djetetu sve dok sam osjecala da bi - realno - prvo moglo biti zakinuto. I uvijek sam si imala u glavi granicu od oko pet godina (flo je spominjala i neku teorijsku utemeljenost te granice), eto, zbog razno raznih izvanjskih stvari granica se razvukla na gotovo osam. A o tome kako i zasto vjerujem da će većom razlikom moje drugo dijete biti manje zakinuto sam pisala nekoliko postova ranije.

Najprije veliki :heart: svima.
I ja stalno razmišljam o ovakvim stvarima, a ne uspijevam ni s kim razgovarati. Da li ću zakinuti prvo dijete zbog drugog, drugo zbog prvog, ili prvo zakidam (za brata ili sestru) odgađanjem drugog... nekad mi je bilo stvarno žao što je sam.. (kad je konačno krenuo u vrtić i prvi put se prehladio, pitao je da li mogu djeca iz vrtića doći k nama doma :/ )
Kad sam se bila odlučila za drugo, morala sam nakratko ipak odgoditi drugu trudnoću i tada sam plakala kao da mi je netko rekao da drugog neće ni biti...
Sad kad čekam drugo, toliko sam se zalijepila za starije, stalno ga grlim, tjera mi suze na oči sa svakim svojim biserom...Imam osjećaj da već zakidam bebu u trbuhu jer ne mislim o njoj ni približno kao što sam mislila u prvoj trudnoći. Muči me da li ću s mlađim djetetom biti tako povezana...
I naravno, svjesna sam da će se moje vrijeme i pažnja prepoloviti, i da me ni jedno od njih neće moći imati koliko me imao stariji. Kažu da mlađem djetetu tu podijeljenost uvelike nadoknađuje prisustvo brata ili sestre od početka...stvarno se nadam da je tako...
Sin mi je skroz smiješan sad, neke dane pjeva bebi kroz trbuh, nekad glumi da on ima trbuh, a jučer je rekao da i on ide natrag u trbuh pa mi se sklupčao u krilu :) Mislim da još ne kuži da će beba nužno uzeti dio mojeg vremena i pažnje...a ja se užasno brinem da njega ne zapostavim, već vidim kako će biti ljut i ljubomoran, već unaprijed žalim što će nam se odnos vjerojatno promijeniti.

Inače, što se tiče roditelja, ja sam svoja razmišljanja zaokružila prihvaćanjem da su napravili najbolje što su znali, uz puno ljubavi i truda, ispali smo ok, bez većih trauma, iako dosta različiti, a trudim se ne ponavljati neke lošije obrasce koje sam uspjela identificirati. Čak to tako kažem mami kad ona počne lamentirati da je možda pogriješila sa mnom ili bratom davne sedamdeset i neke...I dala sam joj knjigu Žene koje pretjerano razmišljaju...Potrebno je osvijestiti neke stvari u životu, ali ja se trudim prekinuti neka pretjerana a neproduktivna razmišljanja koja su mi u stanju doslovno blokirati normalno funkcioniranje..(ne kažem to u smislu da su ovakva razmišljanja pretjerana, jer ne bi bio ovakav topic da nemaju itekako smisla, nego sam se ja naime u stanju dovesti na rub bolesti pretresanjem nekih stvari u svojoj glavi)

Veliki pozdrav svima. Super tema. Baš ono što mi je u ovom trenutku trebalo.
Naime za nekoliko mjeseci ni moj Marko neće više jedinac i ne prođe ni dan a da u svojoj glavi ne vrtim sve te dileme o kojima pišete. Već sam pomislila da sam skroz luda i opterećena, a sad vidim da nas ima još (mnogo).
Moram priznati da me sve pročitano s jedne strane još više izbezumilo, a s druge dalo snage da pokušam napraviti najbolje što u tom trenutku budem mogla. :D

Citiraj:

---

Imam osjećaj da već zakidam bebu u trbuhu jer ne mislim o njoj ni približno kao što sam mislila u prvoj trudnoći. Muči me da li ću s mlađim djetetom biti tako povezana...

---

činjenica je da ti nikad neće biti kao u prvoj trudnoći- svi te maze, paze,...

drugi put već imaš starije dijete koje te treba jednako
ali nemoj se zbog toga osjećati loše
ja sam se isto bojala hoću li s drugim djetetom imati to što imam s Lanom. Možda ne- ali imam nešto drugo, možda drukčije ali isto tako posebno- jer i ona je potpuno druga osoba!

Obje su pomalo ljubomorne- mislim da to nije rezervirano samo za starije dijete. Iako se J. naučila od početka na Lanu, ima trenutaka kad ona želi biti sama u mom krilu i maziti se. I to mi je normalno- volimo taj odnos 1 na 1.
A Jelena (mlađa) zaista obožava Lanu :heart:

Zaista sam sretna što smo se odlučili imati drugo dijete, bez obzira što je po nekima razlika mala.

znaju se ponekad zaigrati same, kratko doduše, jer je J. još mala

Jutros ih gledam kako spavaju skupa u krevetu, Lana naslonila glavu kraj sekice i taj osjećaj...ništa ga ne može nadmašiti :heart:

e da, čujte ovo. imama brata i sestru, dakle troje
mama ostala sama s nama
jednom smo nas troje razgovarali o maminom odnosu s nama, sa svakim posebno i došli do zaključka da je cijeli život svako od nas imao osjećaj da mama baš njega najviše voli
mama to naravno nikad nije rekla niti bilo čime pokazala nego je sa svakim od nas imala jedinstven, poseban odnos

tako- ne bojte se da nećete postignuti bliskost ili imati odličan odnos bilo s mlađim ili starijim nakon rođenja mlađeg

mislim da je to možda samo faza, super da je zorana otvorila ovu temu da se malo preispitamo i izjadamo.

ja isto znam imati grižnju savjesti zbog koječega.nije dobro da se roditelj baš non stop preispituje i optrećuje da ne čini dobro.

ponekad valjda možemo- to znači da samo želimo svojoj djeci pružiti najbolje :)

nisam se valjda sad upetljala...

i mi smo prosli vrlo teske krize od kada je m. dobila bracu.
m. je jako zahtjevna djevojcica koja je bila navikla da sve moze dobiti. vec kao beba bila je izuzetno osjetljiva i sad vidim da mi u biti nismo bili u stanju postavili cvrste granice. to je doslo na vidjelo tek kad se rodio d. (razlika medju njima je 2,5 godine). i bilo je svega. i bilo nam je tesko. i cak smo trazili i pomoc strucnjaka. da ne duljim...sada d. ima vec godinu dana, m. je od jeseni krenula u vrtic i krasno se adaptirala i stvari pomalo dolaze na svoje mjesto. jucer ugledam m. kako gladi bracu po kosi i govori mu: "bracek, jako te volim. ti si moja najbolja prijateljica..."
eto, sto reci :heart:

litala

:heart: :heart: :heart:

meni je naj naj NAJ ljepse kad se njih cetvero ide pomaziti. nekako imaju taj coporativni instinkt i kad na brzaka zamolim djevojcice da mi pripaze malog na krevetu dok trknem po cistu robicu usred presvlacenja, vratim se i vidim i bebu i sina i obje kcerkice di se skakljaju, grle i zvrgolje li zvrgolje :heart: . onda mi L. veli "pjidjuzi se mommy" (koja kombinacija engleskog i hrvatskog :lol: )

aaaaaaaaaaaa, našla sam vas 8)

elem, i meni je tu mjesto već neko vrijeme samo što izazove ne čitam jer znam da ću tako ovoriti pandorinu kutiju. i otvorila sam...

neva puni 4 mjeseca, a lada će uskoro 4 godine. sve ovo o čemu pišete proživljavam vrlo intenzivno i upravo sam danas razmišljala o nekoj terapiji. vidim da bi mogli dobiti popust ako se prijavimo čoporativno :lol:

upravo sam shvatila da me lada proglasila svojom prijateljicom nedugo nakon što se neva rodila. i sad, kad god je konfliktna situacija na vidiku ona provjerava: "mama, jesi ti moja prijateljica?" kao da me tako želi podsjetiti na našu povezanost na koju i u konfliktu moramo paziti i ne povrijediti je :heart:

ne znam, mene prati osjećaj da smo dolaskom neve izgubile jednu malu, tanku nit naše povezanosti za koju znamo samo nas dvije. dogodio se neki mali rastanak od nečega što je bilo samo naše. baš kao dvije prijateljice koje su dijelile nešto posebno, a onda je to posebno dolaskom treće nestalo. gledam je i osjećam sažaljenje i strah me da ne skuži. strah me da ne osjeti koliko mi je njezino jutarnje sisanje (još jedini trag naše posebne veze) iritantno i odbojno. strah me njenog pogleda dok se rastapam nad nevinim gugutanjem. strah me onoga što čuje, a čega ja nisam svjesna, strah me da je gubim :(

Ta tvoja zadnja recenica me bas pogodila. Isto se osjecam. :cry:
I ne mogu vjerovati da sam se prije znala pitati hocu li iti jedno dijete moci voljeti kao nju, a sada smisljam nacine kako da vratim to sto smo prije imali. :(

Citiraj:

---

Zorana prvotno napisa

I ne mogu vjerovati da sam se prije znala pitati hocu li iti jedno dijete moci voljeti kao nju, a sada smisljam nacine kako da vratim to sto smo prije imali.

---

meni se ponekad čini kao da je moram neko vrijeme pozorno promatrati, koncentrirati se na nju, loviti signale koje odašilja, pa da se prisjetim koliko je volim, koliko mi znači i koliko je to nešto što smo imale nas dvije unikatno...ali i nepovratno :cry:

još smo se danas posvađale pa mi je guilt trip žešći nego inače.

I ja sam danas opet imala THE situaciju. Svi nervozni, umorni i pospani. I Jasena napokon zaspe. Zorka po obicaju jos uvijek budna, svake dvije minute ustaje. Pa usput place jer ne moze zaspati. I slag na kraju: ja se izgalamim jer mi je kao stvarno vise dosta... :/Nekad mi stvarno nije jasno ZASTO se ne mogu kontrolirati onda kad bi trebala.

Citiraj:

---

Nekad mi stvarno nije jasno ZASTO se ne mogu kontrolirati onda kad bi trebala

---

jer si i ti covjek :heart:

Sve se vrtim oko ove teme!Napišem nešto pa obrišem i tako nekoliko puta!Evo sad imam malo vremena pa da nešto i ja kažem.
Ja imam četiri dušice-M. je najstarija sad je već cura od 18 g.nakon tri g. poslije nje stigao je J. koji sad ima 15,pa D. koji ima 14 i na kraju mali R. kojem je sad 3.
I ja sam poslije ćeri mislila kako ću sad moć imat sa J. taj blizak odnos kao sa M.Ali kako je vrijeme prolazilo taj odnos koji sam imala sa kćeri jednostavno se udvostručio-duplao se i malo pomalo dijelio sa J.Poslije sa D. i na kraju sa R.Kad imate četvero i više djece morate imat i četiri puta više vremena za svakog od njih-jer svako je posebno svakog vidim i gledam istim očima ali slušam i procjenjujem drgačijim osjećajima.
Jer nijednom ne odgovara ista pažnja-neko želi više nježnosti,nekom paše više ozbiljnih razgovora jedno je još u fazi igre i maženja-ali svakom kroz sve to treba puuuno ljubavi i samo njihovog vremena.Ne mislim da sam nekom od njih nešto oduzela ili uskratila-samo sam nesebično SEBE dijelila i pokušavala to isto naučit i njih sve četvero.Jer dijeleći ljubav na naše najdraže ona se ne gubi ona se uvećava i postaje plemenitija i snaži nas i vraća nam se u onom broju koliko smo je puta podijelili!Baš nedavno pitam djecu dali bi voljeli da su jedinci-da sam samo njihova,da ni skim ne dijele moju pažnju i sve ono što bi imali da su sami-gledaju me u čudu pa mi kaže moja kći"Mama ne plaši se!Kad odrastemo možemo s ponosom reć imali smo najbolju mamu na svijetu!" :love: Zato vam mogu reć jer ipak imam nekih godina iskustva sa svojom djecom-opustite se i uživajte sa više djece!Sve te neke dvojbe mogu li, kako će on ili ona prihvatit moju pažnju koja će se dijelit na više s vremenom će nestat i vaše najstarije djete će polako izrastat u puuno bogatiju i osjećajniju osobu koja će vam kao odrasla osoba reć što je i meni moja kći!I zato sam neizmjerno ponosna! :*

Sandra, post ti je stvarno prekrasan i ohrabrujući.

Kad to što si ti napisala sagledam iz pozicije djeteta- sebe kao djeteta koje ima i brata i sestru, moram reći da si u pravu.

Mi smo živjeli samo s mamom, tata je umro dok smo bili mali i mama zaista noje mogla uz troje djece, posao i kućanske poslove biti satima posvećena svakome od nas.

ALI NIKADA nisam poželjela da sam jedinica- moji sestra i brat su moje bogatstvo- i obitelj i prijatelji.

I zato sam sretna što imam dvoje djece i želim uživati u njima i ne se više gristi jesam li im dovoljno dala jer stvarno ima dajem cijelu SEBE :heart: